General Novaković: Ovako je bilo [2]

Činjenice su danas više poznate i ljudima koji misle svojom glavom je jasno ko je bio ključni činilac pada RSK, teške situacije u koju je u jesen 1995. bila dovedena Republika Srpska i stvaranje NATO države na Kosmetu. Jasni su i ciljevi prateće propagande da se mi međusobno okrivljujemo , a da iz priče o krivici nestane srbožderska politika i praksa državnih organa NHD i njihovih sponzora .

Još krajem 1992 .godine imali smo obavještajnu informaciju o raspravi na VONS-U (Vijeće za odbranu i nacionalnu sigurnost ) sa sjednice u Zagrebu .Diskusija se u jednom dijelu bavila i prethodnim dilemama i ličnim sukobima u vrhu vlasti NHD oko pitanja da li je trebalo odmah ići u otvoreni sukob širokih razmjera sa JNA i krajiškim Srbima ili taktizirati .Zajednički zaključak je bio da bi se „neovisna“ hrvatska država mogla dobiti bez rata , ali da je za Hrvatsku bez Srba rat bio neizbježan.

Šta je nejasno , u ratnim ciljevima NHD? Međunarodno priznatu državu su dobili u vremenu januar –april 1992 .godine. Cilj rata od tada pa do kraja je samo jedan Hrvatska bez Srba u „ fleksibilno“ shvaćenim granicama , ako može do Drine , ako ne može , do Une , Save i Dunava .

Kada hrvatska strana danas definiše rat 1991-1995. kao „domovinski rat“ bliže istini bi bilo da ga definiše kao „ rat za etnički i vjerski čistu domovinu“

Kao reakcija na zvaničnu državnu tezu NHD o agresiji Srbije na Hrvatsku , u Srbiji je nastala sintagma o „ građanskom ratu u Hrvatskoj“ . Nejasne su osnove ovakve definicije . Prema validnim pravilima definisanja , odavno nespornim u logici , definicija mora u potpunosti obuhvatiti pojam koji definiše ,dakle definiens i definiendum se moraju podudarati .

Građanski rat se vodi u jednoj državi , a do prijema NHD u UN, Jugoslavija je ( do 23. maja 1992. godine , a preporuka Savjeta Bezbjednosti za prijem 18. maja 1992. godine ) bila jedina legalna država , pa je građanski rat mogao biti samo u Jugoslaviji između njenih državnih istitucija i nelegalne , neustavne , separatističke oružane pobune , što su priznali poslije rata i mnogi njihovi rukovodioci .

U trenutku prijema u UN , NHD nije na prostoru RSK , kontrolisala teritoriju , nije imala vlast niti narod koji bi tu vlast smatrao legitimnom i legalnom .Po čemu bi to i dalje bio građanski rat ?

Za Srbe Krajišnike , situacija je sa stanovišta njihovih interesa , uz striktno i dosljedno poštovanje naučne klasifikacije ratova po cilju rata, rat 1991-1995 bio je rat za opstanak, isto kao što je to ,kada se zanemare ideološke naslage , bio i rat 1941-1945. godine .Mogli bi ga klasifikovati kao rat za slobodu ,da im nije , kako se to, nažalost post festum, vidi ,bio ugrožen i goli opstanak .

Da je 1945 .prihvaćena ova istina , koju je znao svaki kordunaški seljak . možda bi bili prihvaćeni predlozi nekih tadašnjih rukovodilaca (Moše Pijade ), da se stvori posebna federalna jedinica od srpskog stanovništva s obe strane rijeke Une i Dinare .Kordunaški seljak je mogao samo da ćuti i sluša kako su svi naši narodi i narodnosti dali jednak doprinos NOB-u i socijalističkoj revoluciji , a oni što su mu ustaše poklali su „ žrtve fašističkog terora“

2.Specifičnosti Korduna u ratu za opstanak 1991-do 1995. godine

Kordun kao elemenat zapadnog dijela srpskog etničkog prostora (SEP) , ima svoje geografske , ekonomske , sociološke političke , istorijske i kulturološke specifičnosti, koje su došle do izražaja i u ratu 1991do1995. godine .

U geografskom smislu ,Kordun nije precizno definisan ali je šire područje Petrove Gore uvijek smatrano za Kordun. Sam naziv Kordun potiče iz vremena postojanja Vojne Krajine .

U to vrijeme sukobi otomanske imperije i Austrijske Carevine su se odvijali , u osnovi ,pravcem sjever- jug i jugoistok-sjeverozapad.

U odnosu na te pravce dejstva ,Petrova Gora se javlja kao pregrada , tako da ofanzivna osmanlijska dejstva idu pravcem jug –sjever , zapadno ili istočno od Petrove Gore .

Poslije pada Bihaća 19.juna 1592 .godine , iz Bihaćkog sandžaka , kako navodi hrvatski istoričar ( Valvazor ) , turski napadi prema Kranjskoj , Štajerskoj i Beču idu preko Korduna , kao prostora između srednjeg toka Une , do Karlovca , a između Kapele i Petrove Gore .

Tako se organizuje i odbrana pa se zona odgovornosti između puka ( regimente ) u Slunju i Glini dijeli linijom Petrovac ( vrh Petrove Gore ) , Biljeg –Utinja do ušća u Kupu .Tu podjelu prati teritorijalni šematizam Srpske pravoslavne crkve , pa se na prostoru tada zvane Gornje Banije , formira Kirinsko glinski protoprezviterijat , istočno od granice zona regimenti .

Posmatrano po strukturi tla kordunski plitki kras ,kasnije preimenovan u Karlovački zeleni kras ide i između Mrežnice i Dobre na Kupu .

Po geografskim kriterijumima i topografskim objektima ne može se definisati gdje na sjeveru prestaje Kordun ,a počinje Pokuplje .Na istoku prema Baniji geografske granice praktično nema , a na jugu je to rijeka Glina i jednim dijelom Korana .Na zapadu je Kapela .

Kordun nema izražen urbani centar , a veća mjesta Topusko , Vrginmost , Vojnić i Slunj su samo lokalni centri . Zbog toga je Kordun garvitirao prema Karlovcu kao ekonomskom i administartivnom centru .

Kordun nije jasno izražena zasebna geografsk cjelina , na osnovu čega bi bio precizno imenovan i razgraničen s drugim oblastima , nego je definisan društvenim faktorima i to pre svega ratnim kako u fazi nastanka naziva , tako i u vremenu 1941 do 1945. godine kada se granica Korduna pomjera na istok .Petrova Gora kao pregrada , u vrijeme Vojne Krajine , postaje centar , objekat u kome se srpski narod spašava [1] od pokolja .

Tada granica na istoku postaje pošumljena zona između opština Glina i Vrginmost [2], koja prema Bučici i potokom Golinja izlazi na Kupu [3]

U vojno geografskom smislu [4], prostor Korduna je izuzetno značajan za dejstva u oba smjera na pravcima : Panonska nizija- Jadran ,Padska nizija ( preko Postojnskih vrata ) -dinarski planinski prostor ( kočevsko kordunski pravac) i za zatvaranje ovih pravaca .To objašnjava internacionalni vojnički inters ispoljen u ratu 1991-1995 kako za Kordun tako i za Cazinsku krajinu i Baniju kao dijelove jednog strategijskog objekta .U planovima upotrebe JNA odbrana ovog prostora planirana je konsekventno značaju . Od tri diviziona teritorijalne PVO za PVO strategijskog objekta , opremljena dalekometnim raketama , jedan je bio na Kordunu (s.Kamensko ) drugi na Baniji ( s. Žažina) a treći sjeverno od Zagreba .

Na Kupi su planirani položaji drugog operativnog ešelona 5.Armije ( 6. i 8. divizija ). Iz nepoznatih razloga na Kordunu nije bilo vojnih objekata osim poligona Slunj, za čije je formiranje iseljeno sedam srpskih sela ( zapravo ostaci poklanog naroda ) i skladište pogonskog goriva u s. Skakavac u okolini Karlovca .Svojevremeno je bilo planirano , da se Tehnički remontni zavod gradi u podzemno nadzemnom obliku u dolini potoka Bistra ispod sjevernih obronaka Petrove Gore , ali je konačna odluka bila Bregana između Zagreba i slovenačke granice .

Kontrolisati Zagreb a nekontrolisti Kordun , znači nemati kontrolu ni nad Zagrebom . Od mosta na Kupi , do Zagreba je putem 27 kilometara , a vazdušnom linijom do centra Zagreba ( bivši Trg Republike ) je 27 kilometara , što je dometu topa 130 mm i većih raketnih sistema .

NHD nije mogla opstati bez kontrole Korduna što nam je bilo jasno još 1991. godine .Lakše bi bilo Srbima prepustiti i Knin u dinarskoj zabiti , uz eventualno izmještanje pruge , nego Kordun.

Demografska ispražnjenost i osiromašenost Korduna je tipična za zapadne dijelove srpskog etničkog prostora .

Genocid 1941-1945. godine ostavio je Kordun bez trećine stanovništva , to su bile , kako nam je objašnjavano nemuštim jezikom „ žrtve fašističkog terora“ . Vlasti NHD danas proglašavaju svaki policijski pritvor u našim stanicama milicije za „zločinački četnički logor za hrvatske mučenike“ a mjesta pokolja gdje su u ljudskom umu neshvatljivom divljanju, poklani i maljem ubijani Srbi od djeteta bez imena do đeda od 90 godina ,prećutkivana su , zabašurivana , ignorisana , većinom nikad obilježena . Ko je spominjao ustaše bio je odmah kandidat za „ neprijatelja bratsva i jedinstva“ i za obradu hrvatske službe državne sigurnosti . Pamćenje naroda ipak nije bilo moguće izbrisati ,niti istinu sakriti ako odrasteš na Kordunu gdje ti pokazuju prazne avlije i kažu čija je , gje je poginuo a gdje su mu djeca i žena poklani , a igraš se po ruševinama i neobilježenim grobovima .Kordunaši su jasno vidjeli da državne vlasti lažu i to je bio razlog za oprez .

Kordunaši su u seljačke radne zadruge , tjerani brutalnom silom kakva je bila nezamisliva u Hrvatskoj , a u Sloveniji za to se nije ni znalo .

Novi talas , selidbe između 1960 .i 1970. godine u Vojvodinu , okolinu Beograda i Vukovar, dodatno je ispraznio Kordun. Od tri cilja NDH: 1/3 pobiti , 1/3 iseliti , 1/3 pokrstiti, dva su bila postignuta . Ostala je bila jedna trećina Kordunaša.

Kad su došli pasoši ,sedamdesteih godina , Kordunaši ne idu više masovno u vojsku i miliciju ,nego u Njemačku, što je novo demografsko siromašenje.

Zbog svega ovoga su jedinice Teritorijalne odbrane formirane pozivima za mobilizaciju 1991., godine , kojoj su se odazvali samo Srbi ,bile malobrojne ,sa malo ljudi mlađih godišta .

Ipak i tako demografski ispražnjen Kordun,za tvorce NHD, predstavaljao je , kao homogena većinska srpska teritorija , veliki problem Zbog toga se planiraju mjere i postupci za okruživanje i neutralisanje Srba Kordunaša.

Policijskom blokadom , Kordun se na Slunjskim brdima odsjeca od Srba u Karlovcu (50,3% prema popisu 1991. godine izvršenom u vrijeme srbofobije ), a istovremeno se indoktrinira i naoružava hrvatsko stanovništvo u zoni Slunja , što osloncem na prostor ispražnjen ranije od Srba , za formiranje vojnog poligona, omogućava odsjecanje Korduna od Like .

Na istoku ,hrvatski paravojni sastavi 2. brigada tzv „ZNG“i specijalne „postrojbe“ MUP-a ,zapravo naoružani i policijskim legitimacijama opremljeni civili , vrlo često kriminalci i članovi HDZ, upadaju 23. juna u Topusko , dovlače oružje za hrvatske civile u Topuskom, Gređanima , Hrvatskom Selu , V. Vranovini , Skeli i Ponikvarima . Zaposjeda se Viduševac radi komunikacije sa Zagrebom preko Pokupskog . Pokušava se pod kontrolu staviti Glina .

Sa kordunaškim Srbima niko ne pokušava postići politički dogovor , hrvatske vlasti ne interesuje srpski narod ,nego samo teritorija .

Ovdje je mjesto da se konstatuje , da je takav stav , vlasti NHD ostao nepromijenjen , to je bila konstanta u stavovima hrvatske strane sve do 1995. godine , na svim pregovorima koje smo desetine puta imali sa njima na najvišem nivou od Knina , Topuskog , Zagreba ,Beograda, Beča , Ženeve do Norveške i Njujorka .To su pokazali i u agresiji 1995. godine u oružanom dijelu realizacije udruženog zločinačkog poduhvata .

To Tuđman i doslovno, prema stenogramu , kaže na Brionima pet dana pred agresiju svojim generalima , dakle : ovladati teritorijom, formalno pozvati da ostanu , ostaviti pravac prema Dvoru na Uni , stalno trubiti da se već povlači stanovništvo tim pravcem .

U ljeto 1991 .godine dva kraja omče za Kordunaše idu preko Slunja i Topuskog. Cilj je da se iskoristi vrlo značajna činjenica da samo Kordun na zapadnom dijelu srpskog etničkog prostora nema naslon na etnički srpske teritorije . Ispred, na sjeveru su hrvatska naselja, naoružana oružjem koje je M. Špegelj uvezao iz Mađarske , a južno Cazinska krajina sa brojnim i mladim stanovništvom. Tadašnje hrvatsko rukovodstvo se odmah sjetilo Pavelićeve taktike prem muslimanima kao „ cvijeću hrvatskog naroda“ kao i „ borbene tradicije“ Bužimskog kraja u Cazinskoj krajini , koji su u ratu bili ozloglašeni koljači , krvnici Kordunaša ,ustaše „majari“ po vunenim majama koje su nosili .

Vođa muslimana oko Kladuše je , u ratu od 1941-1945 , bio Huska Miljković. On ih je jedno vrijeme , u manjem broju , kao član Okružnog rukovodstva Komunističke partije za Kordun , držao na strani NOP-a , a zatim prešao na stranu NDH ,[5] a u tom vremenu sklopio više vjerolomnih sporazuma sa partizanima . Konačno krajem rata prelazi na stranu NOP –a i većina njegovih boraca se raspoređuje u 3. brigadu 8. Kordunaške NOU divizije , tako da ih je u borbama sa njemačkim 97. korpusom , oko Ilirske Bistrice , u sastavu 8. divizije izginulo mnogo više nego Hrvata , da bi hrvatski predsjednik Mesić , u svađi sa Slovencima 2009. godine tvrdio kako bi Slovenci sa 20 kilometara gledali more , „da nije bilo hrvatskih partizana“ Naravno laž.To su bile 8. Kordunaška divizija , sa trećom brigadom većinski muslimanskom i 7. banijska , srpske jedinice u ogromnoj većini . Različitost političkih oprijedeljenja muslimana u Cazinskoj krajini od jugoslovenskih preko islamističkih do prohrvatskih i prosrpskih , pa i čisto građanskih , sa šarenim naslijeđem iz Drugog svjetskog rata, postaje objekat velikog hrvatskog interesovanja. Plan im je bio da oružanim formacijama izvrše posjedanje pravca Pokupsko – Viduševac- Gređani – Topusko –Bjeljevine – Staro Selo – Ponikve i istovremeno se sa linije Cetingrad -Slunj – Rakovica , na Korani (T.Raštela –Šturlić –Šiljkovača) povežu sa muslimanima , naoružaju ih i okrenu protiv Kordunaša .Tako bi Kordun bio opkoljen i odsječen [6].

Neprikosnoveni vođa muslimana u to vrijeme bio je Fikret Abdić. Martin Špegelj svjedoči šta je radio [7]: „U dva navrata potkraj 1990. razgovarao sam sa Fikretom Abdićem ,ali od tih razgovora nije bilo ništa je on vjerovao da će s Beogradom sve moći riješiti na lijep način. Oba je razgovora on inicirao a kako je meni itekako bilo u interesu ( podvukao MN) da Velika Kladuša , Cazin i Bihać budu u našem sustavu obrane ,razgovore sam prihvatao . (…) Ponudio sam mu oružje , našta se on skamenio i sa starhom odbio . S jednom grupom Hrvata i Bošnjaka iz Bihaća dogovorena je bliža suradnja . Vodio ju je sekretar za narodnu odbranu općine Bihać Ante Vlašić, koji nam je u jesen 1991. dostavljao zlata vrijedne podatke „.

Hrvatske vlasti su ipak početkom 1991. godine naoružale Hrvate i dio muslimana u Cazinskoj krajini, a tokom 1992 godine formirali Hrvatsko vijeće odbrane u Bihaću , na čijem čelu je bio Vlado Šantić koga je na Novu godinu 1995. ubio , u hotelu „Sedra“ na Uni komandant 502.brigade Hamdija ( Hamdo ) Abdić sa svojom vojnom policijom .

U Cazinskoj krajini od 1991. godine preovlađuje neprijateljski odnos prema Srbima Korduna. , Like, Banije i prema JNA. .( Kreatori tog odnosa su SDA i Patriotska liga , čiji je istaknuti pripadnik patološki srbomrzac odbjegli kapetan JNA , Sandžaklija Ramiz Dreković). Fikret Abdić na izborima u BiH dobija izbore za Predsjednika Predsjedništva , ali odbija tu dužnost zbog ratobornog islamskog fundamentalizma A. Izetbegovića i drugih članova muslimanskohrvatskog Predsjedništva. Na prostoru Cazinske Krajine se 1992.formira 5. korpus tzv. Armije BiH. Da bi dobio oružje od Hrvata za svoje pristalice Fikret Abdić u avgustu i septembru 1992. godine prikuplja u saradnji sa hrvatskim vlastima , na bivšoj vojnoj farmi kod Zdenčine i u napuštenoj bolnici za plućne bolesti ,( Pleševica) ,sjeverno od Jastrebarskog , formira „Handžar diviziju“ koju vodiči 13/14 .septembar (među njima i jedan Srbin ) vode iz rejona Josipdol pravcem Vrelo Mrežnice .-Rakovica – Drežnik- Vaganac . Ta grupacija je otkrivena i naše snage su joj nanijele velike gubitke . Uprkos tome za manje od dvije godine s tim istim ljudima koji su uspjeli da se probiju, ratovali smo zajedno protiv 5. korpusa A.Izetbegovića .

Već 1993. godine F.Abdić ne želeći rat i cijeneći da je u najboljem interesu njegovog naroda mir i saradnja i sa Srbima i sa Hrvatima otkazuje lojalnost Aliji Izetbegoviću i u zaleđu Korduna formira Autonomnu Pokrajinu Zapadna Bosna . Dio 5. korpusa ostaje lojalan vlastima u Sarajevu po osnovu fundamentalističkog islama i počinju međumuslimanski sukobi .Ti sukobi su potrajali do pada Republike Srpske Krajine . Naš interes je bio da Kordunaši ne moraju ratovati na dva fronta – leđa u leđa . Zbog toga smo od početaka sukoba sa vlastima NHD pažljivo pratili situaciju u Cazinskoj krajini. Obavještajnim radom , neposrednim kontaktom sa uglednim ljudima koji su željeli izbjegavanje sukoba , materijalnom pomoći pa i oružjem koje do kraja rata nikad nije dejstvovalo po Srbima ,ali jeste po srpskim neprijateljima , čak u i u zaustavljanju prodora 5. korpusa u zoni 2. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske .Nakon poraza Narodne odbrane AP Zapadna Bosna i izlaska više od 20000 muslimanskih izbjeglica na Kordun,u avgustu 1994. , nakon što im zapadne zemlje zabranjuju da idu dalje preko Hrvatske i nakon postignutog sporazuma Abdić Milošević – Karadžić , vratili smo oduzeto oružje i podržali izbjeglice da se silom vrate svojoj kući , čime je počela humanitarna , a za mnoge i danas misteriozna operacija „Pauk“ [8], koja će biti opisana na drugom mjestu. Ni na kraj pameti nam nije padalo da Srbi osvoje Cazinsku krajinu , uostalom tamo je bilo više vojnosposobnog stanovništva nego na Kordunu , Baniji i Lici zajedno , a svega oko 250.000.

Nijedan Srbin ne bi ušao u Bihać , niti bi se tu „možda ponovila Srebrenica“kako sugerišu neki autori [9] nego bi Fikret Abdić ušao u Bihać kao oslobodilac , „na bijelom konju“, tri korpusa Srpske Vojske Krajine i 2. KK VRS ne bi imali dva fronta i više ne bi bilo uslova za agresiju na RSK. Kad je ta mogućnost postala realna, izbijanjem snaga Narodne odbrane F,Abdića , na dva kilometra od aerodroma Ćoralići, bez koga nije bilo opstanka 5.k, zapadni sponzori su vlastima NHD dali , ne zeleno svjtlo, nego urgenciju, požurnicu za agresiju na RSK. Znali su kao i mi da prijeti domino efekat u muslimanskim enklavama u Bosni sa ishodom suprotnim njihovom cilju da Bosna bude ono što je i danas „ ni Davidova , ni carska , ni spaijska nego jazavček“ , Jazavac je , naravno spoljni arbitar, metamorfozom se pretvorio u „ glavatog gospodina“ .Jučerašnja gusjenica tvrdi da je uvijek bila leptir.

Jedna od bitnih specifičnosti Korduna u ratu 1991-1995 je i u činjenici da na Kordunu nije bilo paravojnih grupa .Takvih grupa koje nisu slušale nikoga niti su bile u sistemu rukovođenja i komandovanja , bilo je nažalost u nekim dijelvima RSK u početku rata , a u Lici je bilo pokušaja formiranja takvih grupa i u drugoj polovini 1993. godine .

U opštoj krizi svih autoriteta i dezorganizacije vlasti u početku oružanih sukoba 1991. oružje je dospjelo i u ruke ljudi koji su od ranije bili poznati kao lokalne siledžije i sitni kriminalci . Oni se zajedno , sa onim koji ih žele oponašati okupljaju u grupe prema ličnim sklonostima . Pokušavaju da stvore imidž „opasnih momaka“poznat iz kriminalnog miljea većih gradova , hrabri borci i „veliki Srbi sa dna kace“

Nikad nigdje u borbi nisu postigli nikakav rezultat. Rezultate su imali samo u pljački , siledžistvu gdje i kad su bili nadmoćni i šepurenju po kafićima nadžidženi bombama i noževima umjesto vašarskih drangulija. Ove seoske đilkoše , u nekim slučajevima uzimaju pod svoje novokomponovani političari ( preciznije aspiranti za politikante ) , krupniji kriminalci organizatori šverca ili neke državne službe .Obim i sadražaj njihove aktivnosti je direktno zavisio od prostora koji su ostavili milicija i vojska (JNA , TO , ili SVK) .Karakteristično je da su u Lici za svoj legitimitet prave srpske „četničke“ [10] grupe , tražili i nisu dobili podršku paroha u Vrhovinama , Vladika Gornjokarlovački Nikanor im se kategorički suprotstavio , dobro shvativši o čemu se radi . Sponzor[11] u Beogradu je bio razočaran , jer Srpskoj Vojssci Krajine nije nanijeta planirana šteta što bi bilo na radost neprijatelju s druge strane fronta , nego su mu vođe pohapšene .

Na Kordunu je na početku bilo nekih elemenata paravojnog ponašanja grupe pokojnog Siniše Lončara Parage , ali je on brzo shvatio da je to pogrešno i uključio se u regularne jedinice . Posle njegovog ubistva u Topuskom taj vod u 21. IDOd nije imao značajnih rezultata zato što ga je na mjestu komandira naslijedila beznačajna ličnost .

Izuzetno je povoljna okolnost što , kao ni u ratu 1941-1945 . tako ni u ratu 1991-1995 . Kordunaši nisu sebe doveli u situaciju da pucaju jedni na druge .

Specifčnost Korduna je visoka borbenost i borbeni moral boraca , starješina i naroda uz izuzetke koji uvijek postoje .Kordunaši su superiornost u borbenom moralu pokazali u više teških situacija u ratu. To je činjenica koju ne može zasjeniti ni način na koji je na Kordunu rat završen. Oni borci i starješine koji su na kraju bili opkoljeni , došli su u tu situaciju zato što su čvrsto držali položaje , a susjedi Kordunašima to nisu činili .

Najprije , u toku sukoba sa hrvatskim paravojnim formacijam 1991. sva pješadijska dejsta izvodili su isključivo Kordunaši , za razliku od nekih drugih krajeva , gdje su ta dejstav izvodile jedinice JNA.

U dejstvima za oslobađanje Topuskog bili su samo podržani od jedne artiljerijske jedinice JNA ( dijelovi 580. mabr ) ali su prisilili na izvlačenje 2. gardijsku brigadu i specijalne jedinice MUP –a .

U 580. mabr JNA u rezervnom sastavu su bili isključivo Kordunaši.

Dejstvujući prema Kupi , također su bili podržani dijelom artiljerije 580. mabr i ojačani tenkovskom četom ( trinaest tenkova i šest oklopnih tarnsportera ) [12]

U dejstvima za deblokadu kasarne „Logorište“ u Karlovcu učestvovali su djelovi jedne brigade JNA ,bez većih rezultata jer sredstva ratne tehnike nisu izvučena . Zanimljivo je da u to vrijeme Taktička grupa na poligonu Slunj ,čije je dejstvo kroz međurečje Mrežnice i Korane moglo biti , s obzirom na snagu presudno za uspjeh deblokade „Logorišta“stoji potpuno pasivna jer nikakav zadatak nije dobila niti zna šta se dešava .U dejstvima oko Slunja Taktička grupa je imala značajnu ulogu . Po završetku ofanzivnih dejstava Kordunaši su izišli na rijeku Kupu , Koranu i Mrežnicu i tu postavili prednji kraj odbrane na snažnim prirodnim preperekama svuda osim na prilazu Karlovcu i međuriječju Mrežnice i Korane . To je omogućilo stabilnost odbrane čak i u opštoj agresiji 1995.

Drugi primjer je proboj Koridora koji su izvršile borbene grupe iz Dalmacije , Like sa Korduna , Banije i iz Zapadne Slavonije. U toku izbora dobrovoljaca na Kordunu , za odlazak na Koridor vršena je stroga selekcija po osnovi hrabrosti pokazanoj u borbi i disciplinovanosti. Među onima koji su diskvalifikovani bilo je i boraca koji su plačući tražili da idu , ma koliko to nekom može izgledati nevjerovatno . Za cijelo vrijeme borbi na Koridoru samo Kordunašaka borbena grupa nije vršila smjenu boraca, a sve druge borbene grupe jesu . Niko od Kordunaša nije htio ići kući , a da Koridor nije probijen. Kordunaška borbena grupa zajedno sa zapadno slavonskom borbenom grupom i „ Vukovima sa Vučjaka „ pokojnog Veljka Milankovića [13] uvijek je upotrebljavana na glavnom pravcu napada za proboj neprijateljske odbrane , iako je već prvog dana borbe imala trojicu poginulih i šest ranjenih.

Kad je krenula neprijateljska ofanziva oko Masleničkog moreuza u januaru 1993. godine , naše snage su na tom prostoru bile prisiljene da pod borbom uzimaju artiljerijska oruđa iz magacina , formiraju jedinice i bore se u poluokruženju zbog takve zatečene linije fronta. Front se počeo osipati , neke jedinice nekontrolisano povlačiti .Kad su u borbu uvedeni bataljoni sa Korduna i Banije , a kasnije i oklopni bataljon [14] T-84 sa Korduna , front je stabilizovan zaustavljen prodor neprijatelja i te linije fronta ostale su do kraja rata.

Kordunaše , Banijce i sve druge koji su to platili svojim životom niko više ne spominje. Isto tako u toku operacije „PAUK“u Cazinskoj krajini kordunaške jedinice nisu nikad angažovane za napadna dejstva nego su izvodile odbranu na dostignutim linijama . Veoma često su bile izložene žestokim protivnapadima 5. k tzv.Armije BiH, najčešće noću .Borbe su vođene na bliskom odstojanju , uz upotrebu tromblonskih mina i ručnih bombi . Gubici su bili nezbježni . Poginulog borca su njegovi saborci sklanjali da ga ne gaze po mraku i nastavljali borbu . Bio je slučaj da nam je kordunaška jedinica za noć imala devet poginulih , ali je zadržala položaj .

Nijedna hrvatska jedinica ,koja je napala Kordun nije imala takvo borbeno iskustvo i zato su Kordunaši nakon početnog udara hrvatskog agresora četvrtog i petog avgusta govorili da mogu sedam godina ratovati sa Hrvatima, ali tako nije bilo , jer lijevo , desno i pozadi nije bilo nikog. Bio je neprijatelj .

Specifičnost Korduna je i u činjenici da je odbranu srpskog stanovništva 1991. godine pa do povlačenja JNA u maju 1992. godine, pred Karlovcem izvodila Zaječarska brigada pod komandom potpukovnika , kasnije , generala Momčila Momčilovića . Za razliku od naših drugih jedinica, dovođenih na prostor Korduna i Banije čiji su pripadnici odmah po stizanju na marševski cilj a pod uticajem ,nekih opozicionih političara u Srbiji , tražili da idu kući jer „ ne znaju gde su došli ni zašto su došli“ i nijedan borbeni zadatak nisu izvršili , Zaječarska brigada je bila organizovana i discioplinovana jedinica visoke borbrene vrijednosti . U vrijeme žestokih neprijateljskih protivnapada vođenih iz mostobrana koji su zadržali na desnoj obali Korane , oko katoličkog Božića 1991. godine , na zonu odbrane brigade uvođeni su jedan preko drugog ( kad je prethodni bio zaustavljen ) četiri talasa jačine ojačanog bataljona .

Vojnici Zaječarske brigade , dvadesetogodišnjaci , izdržali su sve napade nisu pomaknuti sa položaja iako su se nekim , kako je kasnije utvrđeno, krivile pregrijane cijevi automatskih pušaka .

Brigada je imala veći broj poginulih [15] i ranjenih . Gubici neprijatelja bili su ogromni . Međunarodni posrednici su ih danima kupili ispred položaja brigade .Vlasti NHD su , prema našim , obavještajnim podacima , radi prikrivanja tolikih gubitaka ,jedan dio leševa stavljali u hladnjače i kasnije ih sukcesivno isporučivali porodicama, a u međuvremenu ih je njihova vojna policija tražila kod kuće tvrdeći da su „napustili jedinicu“.

U istom vremenu je na Kordun iz Jastebarskog prema s.Šišljević na Kupi krenula jedna brigada ZNG[16]. Prethodnih noći se iz tog sela na Kupi čula lupa i buka koja je ukazivala na pripremu plovnih sredstava za nasilni prelazak rijeke Kupe .Osmatranje na našoj starni je pojačano ,a naspram s. Šišljević je posednuta artiljerijska osmatračnica . Od Jastrebarskog prema Šišljeviću vodi samo jedan put , uzak i raskvašen, po nasipu kroz Draganićki Ribnjak . Šarlatan od komandanta je cijelu brigadu pokrenuo u dovođenje za napad tim putićem još za vidjela . Uslovi za gađanje višecijevnih bacača raketa , oruđa 130 ,105, i 76 mm i minobacača bili su lakši nego na mirnodopskom poligonskom gađanju a na cilju ni ljudstvo ni tehnika nisu mogli nikuda sa nasipa . Brigada je bila uništena . Takav slučaj vođenja ljudi u sigurnu smrt nije viđen ni prije ni kasnije u ratu 1991-1995 godine . U sastavu brigade je bila i jedna srpska četa popunjena Srbima iz Karlovca .Komandir joj je bio izvjesni Lapčević , košarakaš, bankarski službenik iz Karlovca . Brojno stanje čete bilo je nešto manje od sto ljudi . Preživjelo je osamnaest i posle ovog vojevanja su pobjegli u inostarnstvo , većina u Italiju gdje se neki i danas nalaze .

Treći pravac napada na katolički Božić 1991 . godine Pisarevina – Jamnička Kiselica –Lasinja , kojoj je komandant bio bivši potpukovnik JNA , roda protivvazdušne odbrane , koji je uvjek bio na političkim dužnostima , a o upotrebi združene taktičke jedinice nije znao ništa , krenula je po gustoj magli , da zaume most na Kupi kod Jamničke Kiselice i produži , u okviru ofanzive , dalje na Kordun. Na njihovu žalost nisu uputili izviđače da prethodno izvide most . Srpske snage su prethodni dan porušile most . Nastala je gužva , zabuna , ogorčenje , a Kordunaši su već bili izvježbani da artiljerijom i minobacačima gađaju kolone u pokretu a kamoli ne nepokretne i spore ciljeve .Sve se završilo velkm gubicima i bježanjem preko Pisarevine . [17]

Sve ovo je uticalo da neprijatelj nikad više pa ni u opštoj agresiji u avgustu 1995. godine ne planira nikava ofanzivna dejstva preko Kupe . Naša procjena je takođe bila da preko Kupe neće biti napada nigdje gdje nemaju mostobran na našoj obali rijeke .

Nisu smjeli napasti Kordun pravo od Zagreba preko Kupe ,nego su se lamatali 200 km, krili jedinice u Kapeli i provlačili se kroz šumetine , što govori samo za sebe .

Specifičnost Korduna, kako je već spomenuto , je i šverc sa Cazinskom Krajinom sa poznatim pogubnim posljedicama [18].Danas je moguće tačno prikazati potpunu šemu od , na primjer Makedonije ili Bugarske , preko Srbije i Republike Srpske do tačaka na Baniji , Kordunu i Lici .Poznati su i učesnici po etapama, , od organizatora do distribucije i neposredne realizacije , mikro lokacije , „trgovine“ , sjenici , štale i kuće koje su bile skladišta , kao imena i prezimena i dobiti učesnika . To je tačno poznato većem broju ljudi ,koji to već imaju u pisanoj formi .

Nije bio problem što neka baba proturuje čarape , gaće i kilu kave , problemi su bili šleperi , kamioni i cisterne .

Problem je bio i zbog opštevažećeg pravila da gdje god ima šverca ima i obavještajnog rada [19] i šverca oružja i municije . Iako se šverc sa Cazinskom Krajinom odvijao , sa manjim ili većim intenzitetom preko svih graničnih prostora RSK i RS, Kordunaši su označeni u tadašnjoj javnosti srpskih zemalja kao jedini šverceri [20] zbog grupe ljudi na Kordunu koji su bili uključeni .

Sve navedene specifičnosti su uticale na događaje na Kordunu u toku rata i na njegovom završetku .

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao kako bi od njih napravio knjigu – svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

[1] Goro moja Petrova zelena , spasi Srbe bićeš posvećena „

[2] Formira se Kirinsko sjenički kotar

[3] Tu je jedno vreme 1941 . bila granica nemačke i talijanske okupacione zone

[4] Prema vojno geografskoj procjeni Balakana , za kontrolu Balkanskog prostora potrebno je ovladati sa šest staregijskih objekata ; Beograd sa Srijemom , Trougao Zagreb -Sisak – Karlovac ( sa Bihaćom ) , Niš sa moravskom dolimom , Sarajevo i Nišićka visoravan , Kosovo i Sofijskom kotlina . Od šest balkanskih startegijskih objekata na Balkanzu , pet je bilo na teritoriji SFRJ , a trougao Zagreb –Sisak -Karlovac je smatran drugim po značaju .

[5] „Kuda Huska truska , nije zemlja ruska , već je zemlja turska !“ pjevale su njegove pristaše u tom vremenu

[6] Isti manevar je primjenjen i za cijelu RSK , kad je vlada NHD procijenila da je Kninsku krajinu najlakše , „pridaviti“ presjecanjem koridora u Posavini , kako navodi Z.Tomac u svojo j knjizi „ Iza zatvorenih vrata“ ,ministar iz Račanove stranke u tadašnjoj hrvatskoj vladi . To je urađeno od marta do juna 1992. dovođenjem tzv. gardijskih brigada iz NHD i formiranjem HVO u Posavini . Sve te snage su razbijene i probijen Koridor u vremenu od 11. juna do 17. jula 1992 , a ključnu ulogu su imale dobrovoljačke jedinice iz RSK .

[7] M . Špegelj „ Sjećanja vojnika ., str 148

[8] Maštovitost kukavica u opravdavanju kukavičluka je stvarno impresivno .Oni među Kordunašima koji su se bojali učestvovati „ objašnjavali“ su da se tamo ratuje za pare . Koliko smo para „ „zgrnuli“vidjelo se tada , a vidi se još bolje danas. Odmaknuti 5. korpus jedan metar od naših sela je bio glavni dobitak . Lako je zamisliti kako bi izgledala odbrana Korduna da je 4. avgusta ujutro 5. k krenuo sa r .Glina prema Topuskom , Vojniću , Slunju istovremeno sa hrvatskom agresijom .

[9] V. Cimerman u knjizi „Poreklo jedne katasrofe „ .Bivši američki ambasador u Beogradu.

[10] GŠ SVK im je savjetovao da ako žele primjeniti taktiku iz vremena nastanka četničkog pokreta ( dejstava u pozadini neprijatelja ) idu u Gorski Kotar , a ne da „ četuju“ desetinama kilometara od fronta u našoj pozadin , jeftino političareći .

[11] Ime i adresa dobro poznati ovom autoru

[12] Pravdajući se za gubitak Lasinje , Krizni stožer Zagreb , koji je bio odgovoran za odbranu Lasinje i čije su jedinice tu bile dovedene da krenu prem Petrovoj gori javno je tvrdio , a sredstva informisanja ponavljala , da ih je napalo „100 tenkova i 10000 četnika „ . Srpskih teritorijalaca bilo je oko 1500 a branilaca dvostruko više .

[13] Smrtno ranjen nakon uspješno izvedenog protivnapada na Pravcu Kašić – Islam Grčki u februaru 1993. godine , u toku neprijateljske ofanzive na Maslenicu , Ravne Kotare , Velebit i dolinu Cetine .

[14] Dva dana i dve noći marševali samohodno po snijegu i ledu i odmah uvedeni u borbu. Na svoju sramotu neki Benkovčani danas na svoje druženje pozivaju hrvatskog ambasadora i sasvim u trendu aplaudiraju mu .Prepoznali nove izazove . Rodbinu Kordunaša i svih drugih koji su poginuli braneći njihove kuće , ne pozivaju , Ne pada im na pamet .

[15] Komandant brigade je ovom autoru poslije rat pričao da mu je teško palo , kad je u opštini Vojnić morao plaćati za mrtvačke sanduke svojim poginulim vojnicima , kad ih mrtve , poginule u odbrani Korduna , šalje kući , porodicama . To je velika sramota .

[16] Prema našim podacima 109 . br. ZNG

24 Nešto ranije, u novembru 1991 godine , 2. gardijska brigada ZNG je bez borbe prešla Kupu , na u miru uređenom skelskom mjestu prelaza kod Pokupskog , uzvodno od porušenog mosta , tačno nasuprot crkve Sv.Trojstva .Odmah u toku noći doveden je jedan bataljon iz 4. partizanske brigade da zatvori prodor . Njihova koncentracija na lijevoj obali , nastala nagomilavanjem u mraku zbog problema sa skelama precizno je pogođena koncentričnom vatrom baterije VBR „Oganj“ i praktično uništena . Kad je krenuo naš protivnapad nastala je panika u jedinicama koje su ranije bile prešle vjerovatno pod utiskom onoga što se desilo na lijevoj obali . U hladnoj vodi Kupe , prema zvaničnim podacima iz istrage , koju su vodile njihove vlasti , sedamdeset trojica su se podavila. Nakon istrage i raznih spekulacija nije okrivljen komandant brigade , bivši potpukovnik JNA Živko Budimir , inače tobože Srbin.

[18] Bistri umom i vispreni u govoru , Kordunaši u jedinicama na frontu su govorili :“E, da, svaku državu treba neko da brani , a neko da gradi , mi je ovdje goli i bosi branimo , a oni na Šentilju je grade“ Gradi se dakle lopovska država .

[19] I preko Korduna i preko Banije postojali su ilegalni kanali kojim su u oba smjera prebacivani ljudi sa i na teritoriju Hrvatske . Komanadant 501. brigade 5.k. „Šargan“ je više puta „putovao“ do Karlovca i nazad .

[20] Ovom autoru je tada bilo poznato da čovjek iz vrha vlasti Republike Srpske uzima milionske , iznose ( u njemačkim markama ) za robu a istovremeno optužuje Kordunaše da prodaju tenkove muslimanima . Jedna švercerska grupa iz Like je svoj „konvoj“ u izlasku na „Šentilj“ obezbjeđivala pragama (PVO – oruđa , dvocijevna 30 mm) , spremna, da pucaju na svoje .

Izvor: BANIJA

Vezane vijesti:

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [1]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [3]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [4]