Ekskluzivno: Na Velebitu pronađeno mjesto logora Jadovno!

English

Vama koji ste samo čuli, kao i onima koji znaju nešto više o logoru Jadovno iz 1941. ovaj naslov djeluje zbunjujuće.
Onima koji nisu čuli za logor Jadovno, ovo je samo još jedna vijest o nekom logoru, a postoje raznorazni logori (izviđački, radni…) , na nekom poznatom ili nepoznatom lokalitetu.
Mnogima je Velebit poznat kao geografski pojam. Nekima je poznat i kao park prirode, destinacija koja se promoviše kao pogodna za ekstremne sportove, planinarenje, paraglajding, speleologiju i biciklizam.

Na ljetovanje stazom smrti

Mnogi su preko Velebita, na putu za ljetovanje, ne znajući za Jadovno,  prošli oštrim serpentinama, na vrhu planine zastali da protegnu noge, pojedu sendvič i naprave fotku sa mjesta odakle puca vidik prema Jadranu, Velebitskom kanalu i otoku Pagu. Mnogi su se tu zagrljeni uz obavezan smješak i slikali.
Da ostane slika za uspomenu sa ljetovanja.
Tu je i ljeti hladno, uvijek duva, pa se putnici ne zadržavaju dugo. Gotovo niko ne primjeti da tu ptice ne pjevaju.
Većina onih koji znaju nešto o Jadovnu, poistovjećuju ga sa jamom Jadovno, kako je nazvana Šaranova jama, pred kojom se nikada nisu našli.
Nije im zamjeriti, pošto putokaza do tamo nema a ako i pitate, malo ko će biti spreman da vas uputi.
Gotovo da niko ne zna da od ulaska u grad Gospić, putujući prema i preko Velebita, dolaskom u Karlobag i preko Velebitskog kanala do otoka Paga, prolazi područjem kompleksa ustaških logora Jadovno iz 1941.
Neću zamarati sa opisom čitavog kompleksa, ali ako želite saznati više, posjetite stranicu: https://www.jadovno.com/jadovno-slana-metajna.html
U ovoj ekskluzivnoj vijesti, širem opisu nije mjesto.

Ipak ukratko:

Jadovno je bio kompleks ustaških logora

Prolazeći kroz Gospić, sa lijeve strane će vam ostati zgrada bivše kaznionice (Geriht) u koju je dovođen dio pohapšenih. Nedaleko odatle nalazi se željeznička stanica na koju su ljeta 1941. stizale kompozicije marvenih vagona, pune gladnih i izmučenih ljudi, žena i djece. Mnogi su na tom putu pomrli i bili izbačeni iz vagona.
Tu na stanici nalazilo se i žicom ograđeno sabiralište za dovežene a nedaleko odatle i Maksimovića štale (Ovčara) gdje su ustaše zatočenike (uglavnom žene i djecu) zadržavali po nekoliko dana.
Sa navedenih lokacija, pješke ili kamionima sprovođeni su i odvoženi mučenici prema unaprijed pomno odabranim mjestima za likvidaciju.
Neki od onih koji su upućeni prema logoru Jadovno, koji se nalazio u šumama Velebita sjeverozapadno od Gospića znali su pitati mještane: „Koliko još ima do tog grada Jadovno?“
Mnogi od njih nisu stigli na odredište, pobijeni su ili živi bačeni usput, u Šaranovu jamu ili nešto dalje u jamu pod Grginim brijegom. Oni koji su živi stigli do logora, nisu tu dugo boravili. To nije ni bilo predviđeno, nije bilo mjesta jer su nove kolone svakodnevno stizale. Pobijeni su u mnogobrojnim kraškim bezdanim jamama kojima obiluje Velebit, park prirode.
Danas, tu između jama ucrtana je na karti biciklistička staza Jadovno, kako kažu „atraktivna“.
U samom logoru Jadovno, planinskoj livadi opasanoj bodljikavom žicom, nije bilo baraka ni kreveta. Zatočenici su sami improvizovali nadstrešnice i ležajeve od paprati. Da bi mogli piti i jesti, u komadima drveta su dubili mala korita…
Evidencija zatočenika, vodila se samo u početku.
Mnogi od onih koji su upućeni prema Karlobagu i ostrvu Pagu usput su pobijeni ili živi bačeni u kraške jame. Dio zatočenika je sa ceste prema Karlobagu upućen prema mjestu Stupačinovo i jami Badanj.
Kapacitet jama je još prije rata pažljivo izračunat.

Bože moj, pa kuda nas to vodite?

Kada bi kamioni sa ženama i djecom, vozeći putem prema moru, došli do mjesta odakle puca pogled na ostrvo Pag, mnoge su unezvjerene majke pitale: Bože moj, pa kuda nas to vodite?
Istovar u Karlobagu i ukrcavanje na brodice bio je brutalan i praćen psovkama ustaša i mještana.
Mnogi nisu stigli na Pag. Sa kamenom oko vrata i rasporenih stomaka (da leševi ne isplivaju) bacani su u more.
Preživjele žene i djeca odvođeni su u selo Metajna a muškarci u uvalu Slana.
U Metajni je logor za žene i djecu organizovan u vilama dr Triplata i dr Hvale. Odatle su na likvidaciju vođene van mjesta.

Istočno od Metajne formirani su logori Slana. Jedan za Srbe i drugi za Jevreje i komuniste.
U tom paklu u kamenoj pustinji, kako ga je u svom feljtonu nazvao prof. Mihael Sobolevski (https://www.jadovno.com/html/pakao-u-kamenoj-pustinji.htm), nema vegetacije niti zaklona od sunca.
Na ljetnjoj žezi i užarenom kamenu, isključivo radi iscrpljivanja, zatočenici su u kamenu, od kamena gradili cestu koja vodi niotkuda nikamo.
Likvidirani su istočno od logora, na obližnjem mjestu Furnaža, gdje ima dovoljno zemlje da se leševi plitko zatrpaju.

Poručnik Stazzi Dr. Santo uredno evidentira

One, pobijene neposredno pred zatvaranje logora, ekshumirali su, spalili, a pepeo prekrili kamenjem Talijanski vojnici. Tom prilikom,  Poručnik Stazzi Dr. Santo je imeđu ostalog uredno evidentirao:
„Od ovih leševa bilo je: 407 muškaraca, 293 žene, 91 dijete u dobi od 5 do 14 godina. Među ovima bilo je i jedno dijete u povoju, od, predvidivo, 5 mjeseci.
Na jednom drugom mjestu i to južno od žičane ograde koja je zatvarala koncentracioni logor Srba, nađeno je jedno drugo, maleno groblje gdje je bušenjem utvrđeno da su ondje leševi zatvoreni u drvene sanduke i to dosta duboko. Radi toga ovo nismo iskopali.
Vrlo je vjerovatno da se ovdje radi o zatočenicima koji su umrli prirodnom smrću, te su ih njihovi drugovi pokopali sami.
Od osobe koja mi je služila kao razborit vodič kod pronalaženja raznih zona koje je valjalo urediti, saznao sam da je najveći broj deportiranih u Slanu bio bačen u more, vezan uz veliko kamenje, a mnogi su sebi sami oduzeli život, utopivši se.“

Na kraju ovog kratkog opisa navešću i tragične brojke.
Na području kompleksa ustaških logora Jadovno, preteče Jasenovca, 1941. godine u samo 132 dana njegovog postojanja, na najsvirepiji način je pobijeno pa živo ili poluživo strmoglavljeno u kraške jame, zakopano u paški kamenjar i bačeno u more velebitskog kanala 40 123 žrtve. Na nepotpunom imeničnom popisu žrtava, koji je sačinio prof.dr. Đuro Zatezalo nalaze se imena 10502 žrtve.
https://www.jadovno.com/imenicki-popis-pretraga.html

Ako ste na području kompleksa logora Jadovno putovali, slikali se, jeli, kupali se, ronili, vozili biciklo, smijali se, vodili ljubav… ne može vam niko zamjeriti.
Niste znali jer je teško bilo saznati.
Istina o Jadovnu je bila prikrivena dugogodišnjom nametnutom ćutnjom koja je gotovo rezultirala našom kolektivnom amnezijom.
Naši očevi nam o Jadovnu nisu govorili jer je to bilo kontraproduktivno bratstvu i jedinstvu.
Za one koji nisu prihvatili nametnutu ćutnju slijedile su kazne.
Zaradi „viših ciljeva“, pomirili su se da mošti naših predaka leže na dnu velebitskih jama, u kamenoj pustinje ostrva Paga i na dnu Velebitskog kanala.
Složićete se da ta mjesta nikako ne možemo nazvati grobnicama!

2010. u potrazi za mjestom logora jadovno

Sigurno je da postoji nekolicina ljudi kojima je poznata lokacija logora Jadovno na Velebitu.
Pitao sam šumare, županijske i gradske čelnike u Gospiću. Rekoše da ne znaju.
Posjetio sam prof. Đuru Zatezala, čovjeka koji je značajan dio svog radnog vijeka posvetio istraživanju Jadovna i o tome tek 2007. objavio kapitalno dvotomno djelo.
Mada se radi o čovjeku u poznoj životnoj dobi, ozbiljno narušena zdravlja, pristao je da krenemo na Velebit.
Pozvali smo naše pratioce iz Gospića da pođu sa nama. Odbili su, rekavši da je vožnja tim putem nesigurna i da ćemo teško naći lokaciju logora.
Jedna od prisutnih na odlasku me upitala: Nije vas strah?
Nikako, rekoh, pa tamo su mi oba djeda i stric!
Čika Đuro je posljednji put bio na području logora 1991. Rekao je da se odvezemo uzbrdo 6,5 kilometara od Šaranove jame. Od toga mjesta vodi staza prema logoru.
Došavši do mjesta odakle je trebalo nastaviti pješke, čika Đuro se obeshrabrio.
Priroda je u proteklih 20 godina učinila svoje a i lokalna šumarija krčeći šumu pridonijela je promjeni nekadašnjeg izgleda mjesta na koje smo stigli.
Nakon gotovo sat vremena lutanja po teško prohodnoj šumi, u kojoj još uvijek ima snijega u škrapama do koljena, čika Đuro, do maloprije pesimista, vukao nas je sve dublje u šumu.
Odvojio se i sam našao mjesto logora.
Našli smo ga kako sjedi na srušenom spomeniku i plače.
Udolina u kojoj se nalazio logor bila je okupana suncem. Još su uvijek dobro vidljive humke masovnih stratišta logoraša pobijenih neposredno pred zatvaranje logora.
Da bi bio prikriven, minirani spomenik je prekriven trulim stablima i granjem.
Cijela površina bivšeg logora prekrivena je plavim šafranima.
Nisu se čule ptice.
GPS-om sam snimio koordinate: 44 35.267`N, 015 11.366`E. Od sada, ko god bude želio doći, moći će.

Vratimo se naslovu ove priče

Možete li zamisliti ekskluzivnu vijest da je 2010. pronađeno mjesto logora Jasenovac ili logora Aušvic-Birkenau, Bergen-Belsen, Buhenvald, Dahau, Treblinka…..?!
Režiranom i kontrolisanom dugogodišnjem ćutanju i zatiranju istine, dobro je došla i potisnuta svijest potomaka žrtava, za koju psiholozi kažu da je prilično uobičajena pojava u poslijeratnom razdoblju.
Ta nametnuta ćutnja, gotovo cenzura, imala je, gledano iz sadašnje perspektive, teško shvatljive posljedice i na naš vlastiti odnos prema stratištima našeg naroda, prema mjestima ubistva članova naših porodica.
Neko se dobro pobrinuo da se Jadovno rijetko pominje, da se spomenik izgradi čak i van šumske saobraćajnice, na mjestu gdje ga je namjerniku gotovo nemoguće naći, da se mjesto samog logora ne može naći.
Ovo očito prikrivanje samog događaja ustaškog zločina, njegovog lokaliteta i karaktera ima svoj jasan kontinuitet. Tokom poslednjeg rata, žrtve su ponovo ubijene, jer su sve Spomen ploče porazbijane a spomenici minirani.

Ispred logora Dahau zapisano je:
„Ko želi da se žrtve zaborave, taj želi da se one ponove“.

Dušan J. Bastašić

udruzenje@jadovno.com

Ova reportaža prenesena je i na druge stranice:

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

EPISKOPIJA GORNjOKARLOVAČKA