Dušan J. Bastašić: Muzej gori a Veljko se češlja ili o činjenju, nečinjenju i zločinjenju V. Đurića Mišine

Kada bi direktor Muzeja žrtava genocida imao savjetnika za odnose sa javnošću i uvažavao njegovo stručno mišljenje, ne bi se na način na koji to čini protekle dve godine, obrušavao ne samo na djelo i ličnost starijih kolega, pokojnih ili onih u poznoj životnoj dobi nego i na ono malo pregaoca koji samostalno ili kroz nevladine organizacije, nastoje doprinijeti kulturi sjećanja i pamćenja na žrtve Pokolja, tog sistematskog državnog zločina genocida počinjenog nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svjetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske.

Ne priliči pristojnom čovjeku, kamoli članu akademske zajednice, direktoru državne ustanove da u javnoj komunikaciji sa bilo kime koristi pijačni vokabular.

Svoj arogantan odnos, direktor najviše srpske ustanove, koja bi po zakonu trebala da se bavi mnogim djelatnostima vezanim za kulturu sjećanja, gotovo bez kontrole ispoljava prema bilo kome ko se usudi baviti istorijom na ovaj ili onaj način.

Jedna od najvećih podvala srpskom narodu je kovanica „pustimo istoriju istoričarima“. Ona opstaje decenijama, mnogo nas je koštala a trenutni direktor Muzeja nas često u javnom prostoru na nju podsjeća, podsmješljivo diže kažiprst a počeo je i da prijeti krivičnim prijavama.

Neosporno je da istorijskom naukom treba da se bave naučnici.

Potomci žrtava, i sami žrtve, imaju apsolutno i neotuđivo pravo da interpretiraju istorijske događaje iz svoje porodične i nacionalne istorije i nastoje da na ovaj ili onaj način pruže doprinos kulturi pamćenja na žrtvu.

No, svako od nas ima svoju vlastitu, ličnu, porodičnu istoriju i predanje. Pored toga, generacije Srba rođene nakon Drugog svjetskog rata, bile su u prilici da u školama, iako samo u fragmenitima i svakako nedovoljno, nauče ponešto o Pokolju koji je zadesio njihove porodice, narod kome pripadaju.

Ti potomci žrtava, i sami žrtve, imaju apsolutno i neotuđivo pravo da interpretiraju istorijske događaje iz svoje porodične i nacionalne istorije i nastoje da na ovaj ili onaj način pruže doprinos kulturi pamćenja na žrtvu.

Konačno, ne može istorijska nauka biti sama sebi svrha nego treba da svoja saznanja stavi u funkciju obrazovanja najšire zajednice, izgradnje nacionalne svijesti, jačanja identitetskog lanca.

Koliko su Srbi zadovoljni time šta radi Veljko Đurić Mišina i kako „direktoruje“ ustanovom na čijem je čelu, vidi se iz pojave sve brojnijih udruženja potomaka i poštovalaca žrtava Pokolja i sve šireg polja aktivnosti tih organizacija.

Složićete se da bi bilo apsurdno da se u Izraelu počnu osnivati organizacije potomaka i poštovalaca žrtava Holokausta.

To je i potvrda da se naučna zajednica a pogotovo Muzej žrtava genocida, najviša ustanova kojoj je povjeren taj posao, tom „zaraslom njivom“ ne bavi u dovoljnoj mjeri i ne čini to na način koji bi potomcima i poštovaocima žrtava Pokolja bio prihvatljiv.

U Zakonu o osnivanju Muzeja žrtava genocida, u članu 1. piše da se Muzej osniva: „Radi trajnog sjećanja na žrtve genocida nad Srbima, prikupljanja, obrade i korišćenja podataka o njima i…«.

U čemu se u javnosti i u obrazovnom sistemu ogleda rad Muzeja i njegovog direktora na trajnom sjećanju na žrtve genocida nad Srbima?

Gdje se to i na koji način (osim za naučne radove) koriste prikupljeni i obrađeni podaci?

Ako je odgovor na ova pitanja upućivanje na internet sajt Muzeja, reći ću da sam redovan posjetilac i da je ono što sam našao tamo u poređenju sa onim što su uradili potomci žrtava, sramotno i nedopustivo malo.

U pomenutom članu 1. Zakona, piše i slijedeće:

„Muzej se može baviti i prikupljanjem, obradom i korišćenjem podataka o genocidu nad Jevrejima, Romima i pripadnicima drugih naroda i nacionalnih manjina.“

Odgovorno tvrdim da se na internetu može naći mnogo više aktivnosti čelnika Muzeja, vezanih za Holokaust tj. genocid nad Jevrejima nego vezanih za genocid nad Srbima.

U članu 5. Zakona o osnivanju Muzeja žrtava genocida, određeno je da:

„Muzej utvrđuje i radi na obeležavanju mesta stradanja (logora, jama, stratišta) žrtava;“

Nisam kompetentan da procjenjujem stručne kvalifikacije prof. dr Veljka Đurića Mišine ali tvrdim da ne posjeduje potrebna znanja, vještine, talenat i preduzetnički duh da bi vršio funkciju direktora Muzeja žrtava genocida.

Šta je Veljko Đurić Mišina za vrijeme svog mandata na mjestu direktora uradio po osnovu tog člana zakona?

Koji je to istraživački ili naučni projekat pokrenuo organizovao i sproveo „na terenu“ vezano za utvrđivanje tačnih lokacija mjesta konc. logora, stradanja, kraških jama, masovnih grobnica?

Ni jedan!

Kada i gdje je inicirao, organizovao i realizovao obilježavanje godišnjice stradanja na nekom od stratišta Srba iz vremena NDH?

Ama baš nikada i nigdje!

Ako je odgovor direktora na prethodna pitanja: „Nema se para“, odgovaram mu: „Kakav direktor takva i firma“.

U najvažnijim zdravstvenim ustanovama npr., davno se odustalo od postavljanja najboljeg ljekara na mjesto direktora. Tim pogubnim potezom gubi se ljekar a dobija loš direktor koji ustanovu u pravilu odvodi u dubiozu.

Nisam kompetentan da procjenjujem stručne kvalifikacije prof. dr Veljka Đurića Mišine ali tvrdim da ne posjeduje potrebna znanja, vještine, talenat i preduzetnički duh da bi vršio funkciju direktora Muzeja žrtava genocida.

Nakon njegovih posljednjih oglašavanja u javnom prostoru, potpuno je jasno da je nakon dugogodišnjeg „prepariranja“ na neizvjesnoj poziciji vršioca dužnosti direktora Muzeja žrtava genocida, na mjesto direktora došao po preporuci onih koji su tom, dobro poznatom negativnom selekcijom kadrova dobili upravo onakvog direktora kakav im je potreban.

Prostije rečeno: „Leg`o čovek na rudu“. Za koje i kakve ciljeve je to potrebno, pisaću drugom prilikom.

Kada sam reagovao na članak objavljen na portalu „Stanje stvari“ pod naslovom „Veljko Đurić Mišina: Ko i kako (zlo)upotrebljava veliku srpsku tragediju“, prepoznao sam da svrha priloga nije razobličavanje (dobro poznatog) falsifikata o broju žrtava Gospićke grupe logora već kaljanje lika i obezvređivanje djela doktora istorijskih nauka, pokojnog Đure Zatezala.

Direktor Muzeja, ustanove koja je 2007. izdala dvotomnu studiju pokojnog Đure Zatezala, osporio je u pomenutom pisaniju broj od ne manje od 40.123 žrtve kompleksa logora smrti Gospić – Jadovno – Pag do koga je autor svojim dugogodišnjim radom došao.

Nisam želio braniti rezultate rada pokojnog dr Đure Zatezala jer kako sam napisao, njegova studija i zaostavština najvjerodostojnija su odbrana od Veljka Đurića Mišine, Zvonimira Despota i Dragana Cvetkovića koji su se na njega ostrvili.

Podsjetio sam kako je današnji predsjednik Upravnog odbora Muzeja žrtava genocida Jovan Ćulibrk, 2010. godine u Banjaluci potvrdno klimao glavom kada je dr Zatezalo govorio upravo o izvorima za utvrđeni broj žrtava. (vidi ovdje na 07:55) a podijelio sam i video zapis gdje je sam dr Zatezalo govorio na tu temu.

Dodajem i kako je Jovan Mirković, Đurićev prethodnik u svojoj prezentaciji Zatezalove studije kao neupitan broj žrtava navodio upravo onaj od najmanje 40.123 žrtve.

Da sam bio u pravu, pokazuje reakcija Đurića u pisaniju objavljenom dan-dva kasnije na zvaničnim internet stranicama Muzeja u kome dovodi u pitanje, diskvalifikuje i Zatezalov imenični popis od 10.502 žrtve Gospićke grupe logora, objavljen u njegovoj dvotomnoj knjizi i dostupan na internet portalu Jadovno.srb čiji sam urednik.

Kao „krunski dokaz“, Đurić navodi ime žrtve Strahinje Kićanovića, djeda po majci Borisa Tadića, čije ime se pojavljuje na Zatezalovom popisu žrtava Jadovna ali i na popisu Spomen područja Jasenovac u Hrvatskoj gdje je navedeno da je ubijen u tom koncentracionom logoru.

Nakon toga slijedi Đurićevo retoričko pitanje:

„Da li imam potrebe da pitam: Da li je i podatak koji navodi Zatezalo o 10.502 žrtve tačan!“

Na popisu žrtava sa područja SR Bosne i Hercegovine, objavljenom samo u PDF formatu na sajtu Muzeja, pod naslovom POPIS – ŽRTAVA RATA 1941-1945, na 181 strani navedeno je ime Strahinje Kićanovića i to dva puta. Prvo pod brojem (5002s00090) gdje se navodi da je ubijen 1941. godine, bačen u jamu, Jadovno.

Drugi put pod brojem (1616020011) gdje se navodi da je ubijen 1941. godine, u logoru Jasenovac.

Pošto ovaj izvor Đurić nije naveo, postavljam pitanje zašto je to „propustio“ i na osnovu čega zaključuje da je podatak sa spiska hrvatskog Spomen područja Jasenovac vjerodostojniji od onog sa Zatezalovog spiska i posljedično dovodi u pitanje čitav njegov popis žrtava.

Treba reći da je na Jadovnu 2010. bila ćerka Strahinje Kićanovića pošto njihova porodica ima saznanja o njegovom stradanju na Jadovnu.

Godinu kasnije, u svom obraćanju na Jadovnu, tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio je da su na tom mjestu ubijeni njegov djed i djedov brat.

Za sve ovo Đurić dobro zna iako ne dolazi na Velebit na obilježavanja Dana sjećanja na Jadovno a u Hrvatsku redovno putuje.

Pokojni dr Zatezalo mi je više puta rekao kako je unatoč njegovom protivljenju, popis žrtava koji je uradio, umanjen za nekoliko stotina stradalnika od strane izdavača, Muzeja žrtava genocida prije štampe njegove dvotomne studije 2007. godine.

Očito je da prilikom te „revizije“ popisa, ime Strahinje Kićanovića nije uklonjeno.

Zašto to Đurić sada čini, deset godina kasnije kada nikakvih novih saznanja o toj žrtvi u tom periodu nije bilo?

I zašto je baš odabrao djeda bivšeg predsjednika Srbije kada je to mogao učiniti sa nekim manje zvučnim imenom ili, ovisno od namjere, sa djedom aktuelnog predsjednika Republike Srbije?

Ime Vučić Anđelka iz sela Čipuljić kod Bugojna navedeno je na Zatezalovom popisu žrtava Jadovna (ID 766), na već pomenutom popisu žrtava sa područja SR Bosne i Hercegovine (1247010022) ali i na popisu Spomen područja Jasenovac u Hrvatskoj gdje je navedeno da je ubijen u logoru Stara Gradiška.

Hoće li sada direktor Muzeja, javno ili na neki drugi način saopštiti predsjedniku Srbije da mu je djed ubijen u Staroj Gradišci a ne na Jadovnu?

Vjerujte da neće a i jasno je zašto.

Neće, mada je javno, jasno pokazao da hrvatskom popisu žrtava vjeruje više nego bilo kom drugom.

Neće, jer je mnogo jednostavnije ostrviti se na djelo mrtvih Đure Zatezala i Milana Bulajića ili ostarjelih Vasilija Krestića i Srboljuba Živanovića.

Danas svjedočimo potrebi čelnika Muzeja da se i javno, veoma glasno i rezolutno, odrede prema popisu žrtava koji je uradio dr Đuro Zatezalo, kao netačnom i naučno neprihvatljivom jer kako piše Mišina:

„Ne sporim veliki zločin u velebitskim stratištima, sporim amaterizam i neutemeljene tvrdnje profesionalaca o broju stradalnika!“

Pretpostavljam da je to dobrodošlo u „procesu regionalne saradnje“ sa hrvatskim „profesionalcima“ koji se pored ostalog „bave“ i popisivanjem srpskih žrtava.

Vrijeđa Mišina žrtve i njihove potomke kada kaže da se među Srbima i dalje „licitira“ sa ciframa o 600.000, 700.000 žrtava. Žali se da do danas, nijedan Srbin nije zatražio od uprave Spomen-područja u Jasenovcu da doda podatke o njegovim stradalim rođacima!?

I pita se na kraju, jer mu izgleda nije jasno: „I, sad, ko je tu lud?“

Za Mišinu je pametan onaj Srbin, koji se zaputi u Hrvatsku, u Jasenovac na mjesto gdje mu je ubijen djed ili baba da preda podatke o njihovom stradanju i usput tamo pogleda „izložbu“ o logoru Jasenovac koja pokazuje kako uslovi u tom „radnom“ logoru uopšte nisu bili loši.

Odricanje Mišine i Muzeja od Zatezalovog djela počelo je još u maju 2013. godine kada je Dragan Cvetković, tada kustos Muzeja žrtava genocida, u Zagrebu na tribini u organizaciji SNV-a, a onda i u intervjuu za srpski „tjednik“ Novosti  izjavio da je: „gospićka grupa logora (Gospić, Pag, Jadovno) u svega dva i po mjeseca postala mjesto stradanja između 16.000 i 17.000 ljudi.“

Na pitanje, koliki bi mogao biti konačan broj jasenovačkih žrtava, Cvetković je odgovorio da je ondje život izgubilo između 122.000 i 130.000 osoba.

Na ovo Hrvatima prihvatljivo i za početak dobrodošlo određenje prema „srpskoj mitomaniji“ odreagovala su samo dvojica tada studenata istorije iz Banjaluke, Prerag Lozo svojim prilogom „Jadovnička brojanja“  i Dragoslav Ilić sa prilogom: Povodom „zagrebačkih“ komemoracija .

Lozo je tada ukazao kako u skladu sa principima istorijske nauke, Jovan Ćulibrk u svom djelu „Istoriografija Holokausta u Jugoslaviji“ monografiju Đure Zatezala „Jadovno“ svrstava u kategoriju: ,, daleko najozbiljnijeg naučnog djela o nekom logoru objavljenog na Zapadnom Balkanu“.

Dodao je da: „ Uvođenjem prezentovanih cifara i njima impliciranim principima vremenskog i prostornog raspolućivanja i izvlačenja iz konteksta istorijskih događaja direktno se, ne samo osporavaju razmatranja o brojevima žrtava dr Zatezala, nego se i čitavo polazno stanovište o funkcionisanju kompleksa logora smrti Gospić-Jadovno-Pag omalovažava i obezvrijeđuje bez nekih adekvatnih suprostavljenih mu činjenica.“

Na kraju je konstatovao: „Zašto je ovo urađeno ostaje nam da vidimo u narednim danima.“

I zaista, nije trebalo dugo čekati  jer već krajem juna 2013. predsjednik SNV-a Milorad Pupovac je na obilježavanju Dana sjećanja na Jadovno 1941. na Velebitu, sjedeći uz Stipu Mesića usred mog obraćanja u kome sam naveo broj žrtava po nacionalnoj pripadnosti (iz Zatezalove studije), glasno uzviknuo: „Nikad više!“

Svega šest mjeseci kasnije, Mišina je pred početak veoma posjećene tribine koju je organizovalo udruženje Jadovno 1941. na beogradskom Pravnom fakultetu, stojeći uz sam ulaz u amfiteatar upravo grozničavo nastojao da proda što više Zatezalovih dvotomnih studija za samo 500 dinara po kompletu. Do tada je cijena tih knjiga bila oko 3.500 dinara.

Vrlo brzo nakon toga, Zatezalove knjige se više nigdje nisu mogle nabaviti a drugo izdanje nikada nije štampano.

Danas nam se Mišina „žali“ kako Đuro Zatezalo nije dao pravo izdavaču Muzeju žrtava genocida da postavi njegovo delo u PDF verziji na internet i tako ga učini dostupnim širom krugu znatiželjnika.

Posredovanjem autora, udruženje Jadovno 1941. je dobilo ovo dragocjeno djelo u PDF verziji i uz njegovu saglasnost postavilo na svoj portal:

Preuzmite knjigu u PDF formatu:
Zatezalo Đuro, Jadovno – Kompleks ustaških logora 1941. Knjiga I

Zatezalo Đuro, Jadovno – Zbornik dokumenata. Knjiga II

Ovim smo omogućili da osim „širokom krugu znatiželjnika“, kako ih Mišina naziva, ovo djelo bude dostupno stručnoj javnosti ali i potomcima i poštovaocima žrtava Pokolja.

Ako se objektivno sagleda šta je udruženje Jadovno 1941. u proteklih desetak godina uradilo na polju memorijalizacije i kulture sjećanja i pamćenja na žrtve Pokolja, biće jasno da je državna ustanova „Muzej žrtava genocida“ mogla i morala uraditi neuporedivo više.

Direktor Muzeja se požalio javnosti na, kako nas naziva: „amatere i stomatologe, zaljubljenike u prošlost“ jer, citiram:

„ …kada je reč o problemima iz, na primer, zajedničke prošlosti sa Hrvatima, zbog njih dođemo u situaciju da nam se, ne samo oni, Hrvati, već i drugi, javno podsmejavaju!“

Pa naravno da je tako, kad direktor Muzeja bez muzejske postavke, do 2018. godine nije formirao i na internet postavio bazu podataka sa popisom žrtava a „amateri“ i stomatolog su to za žrtve Jadovna uradili prije skoro deset godina.

Pored toga, ako se objektivno sagleda šta je udruženje Jadovno 1941. u proteklih desetak godina uradilo na polju memorijalizacije i kulture sjećanja i pamćenja na žrtve Pokolja, biće jasno da je državna ustanova „Muzej žrtava genocida“ mogla i morala uraditi neuporedivo više.

Direktor me optužio da sam iznio „gomilu besmislica i podmetanja“ i odlučio odgovoriti na, kako kaže, najordinarnije laži.

Evo kopi/pejst tri njegova odgovora i na njih kratkih komentara:

1.Donošenjem zakona o memorijalizaciji Starog sajmišta Muzej žrtava genocida će biti nosilac posla u organizovanju budućeg kompleksa.

Upravo ova tvrdnja direktora Muzeja nije istinita, pokušaj je manipulacije sa javnošću. U nazivu „NACRT ZAKONA O USTANOVI SPOMEN ŽRTVE“  ne pominje se ni pojam memorijalizacije ni lokalitet zvan Staro sajmište.

Muzej žrtava genocida NEĆE biti nosilac posla u organizovanju budućeg kompleksa jer je članom 21. Zakona, predviđeno da danom stupanja na snagu zakona prestaje da važi Zakon o osnivanju Muzeja žrtava genocida („Službeni glasnik RS”, br. 49/92, 53/93, 67/93, 48/94 i 101/05).

Dakle, Muzej žrtava genocida prestaje da postoji!

Članom 18. Zakona, predviđeno je da danom početka rada, „Ustanova Spomen Žrtve“ preuzima sredstva, dokumentaciju, arhivu, prava i obaveze, imenovana lica i zaposlene dosadašnjeg Muzeja žrtava genocida.

Poslije imenovanja privremenih organa (vršilaca dužnosti) zaposleni iz ugašenog Muzeja nastavljaju sa radom u Ustanovi Spomen Žrtve, pomažu privremenim organima i obavljaju poslove koje im oni odrede – do donošenja akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta u Ustanovi Spomen Žrtve.

2. Ja, kao sadašnji direktor Muzeja žrtava genocida, nisam bio član ni gradske niti republičke komisije za memorijalizaciju Starog sajmišta.

Sramotna je ali i zabrinjavajuća činjenica da sadašnji i ujedno posljednji direktor Muzeja žrtava genocida nije član Komisije za utvrđivanje programskih sadržaja i davanja predloga modela upravljanja Memorijalnim kompleksom na “Starom beogradskom sajmištu“ a čiji rad je ključan za izradu zakona o Ustanovi Spomen Žrtve.

To pored ostalog pokazuje kako i koliko predsjednik te Komisije, Vladika Jovan Ćulibrk cijeni znanje i stručni kapacitet Veljka Đurića Mišine i kako procjenjuje njegov potencijal i poziciju u budućoj „krovnoj“ ustanovi u kojoj će Muzej genocida nad srpskim narodom postojati kao jedna od četiri posebne (i u istom rangu) unutrašnje jedinice. Ostale tri jedinice će biti Muzej Holokausta, Muzej Porajmosa i Muzej Starog sajmišta.

Zakonom se predviđa da Muzej genocida nad srpskim narodom ima svog upravnika koji je ujedno i jedan od devet članova Upravnog odbora Ustanove. U hijerarhiji Ustanove, budući upravnik Muzeja genocida nad srpskim narodom iznad sebe će pored predsjednika UO imati i direktora Ustanove kao i Savet Ustanove Spomen Žrtve kao naučno, edukativno i savetodavno telo. Zanimljivo je da se u Savet mogu imenovati predstavnici pravnih lica registrovanih u inostranstvu ili fizička lica – stranci, koji su istaknuti stručnjaci sa dugogodišnjim iskustvom itd..

Neka nam direktor Muzeja žrtava genocida više ne baca kosku sa brojevima žrtava jer koliko god da ih je bilo, mnogo, previše ih je bilo i ta bolna rana nas potomaka i članova porodica žrtava do danas nije zarasla.

Iz ovih svega nekoliko stavki iz nacrta Zakona, jasno je da se neće desiti nikakvo, kako se moglo čuti „prerastanje“ sadašnjeg Muzeja u „veliki Srpski memorijal“ ili „Srpski Jad Vašem“ nego o „zakopavanju ili zatrpavanju“ sadašnjeg Muzeja u zajedničku Ustanovu i prepuštanju bavljenja srpskim stradanjem u tuđe ruke.

Naravno, sve ovo što nam se „kuva“ već dobre četiri godine i o čemu u javnosti gotovo da nema ni riječi, Veljko Đurić jako dobro zna jer povremeno „kao gost“ sudjeluje u radu Komisije. Tako je npr. gostujući na tridestčetvrtoj sjednici Komisije 20. aprila 2018. godine, izjavio da će Muzej moći da da dobar doprinos u radu, od ideje do realizacije novog Memorijalnog kompleksa. Dakle dobro zna kakav je proces u toku, kakav je njegov cilj i kakve su moguće posljedice.

Pretpostavljam da je svjestan koliko je ovaj proces važan i za Srbe presudan jer sjednicama Komisije gotovo u pravilu prisustvuju predstavnici ambasade SR Njemačke, ambasade Države Izrael, ambasade SAD-a.

3. Milanu Bulajiću je dovoljno samo zahvaliti što je učestvovao u formiranju Muzeja žrtava genocida. I ništa više! Ovom prilikom ne bih o njegovoj narcisoidnosti, raznim malverzacijama, saradnji sa stranim obaveštajnim službama, ubrzanim penzionisanjem i naprasnim imenovanjem za direktora novoosnovane institucije!

Da bi znali koliko nas je pokojni dr Mulan Bulajić zadužio, nama potomcima žrtava Pokolja ne treba „naknadno sjećanje i pamet“ Veljka Đurića. Onim mlađima preporučujem da pročitaju prilog na našem portalu: Ko je bio Dr Milan Bulajić?

Optužbe i insinuacije da se „narcisoidni“ dr Milan Bulajić bavio „raznim malverzacijama“ dakle bio lopov i kriminalac, i „sarađivao sa stranim obaveštajnim službama“, dakle bio i izdajnik naroda, previše je i ako dolazi iz usta i pera Veljka Đurića koji je smetnuo s uma da pokojnik ima živuću suprugu, djecu, unuke, prijatelje i poštovaoce.

Na kraju, ponovo želim poručiti direktoru Muzeja žrtava genocida da nam više ne baca kosku sa brojevima žrtava jer koliko god da ih je bilo, mnogo, previše ih je bilo i ta bolna rana nas potomaka i članova porodica žrtava do danas nije zarasla.

U ove dane sjećanja na mučenike jasenovačke, jadovničke, paške, garavičke, šušnjarske, glinske, prebilovačke, šargovačke, podrinjske, livanjske, grubišnopoljske, kolarićke, sadilovačke i mnoge druge nepomenute, uhvatite se profesore Mišina pera i pišite nam šta da osim crkvenog sjećanja i porodičnog predanja činimo da ih ne zaboravimo.

Autor: Dušan J. Bastašić

PS.:

1.      Mada je u svom pisaniju Đurić procijenio moje „stanje za koje je teško pronaći stručnu kvalifikaciju“, kao ljekar ne želim u javnom prostoru donositi procjene o bilo čijem psihofizičkom stanju, etilizmu i sl. jer to ne priliči akademskoj raspravi.

2.      Pošto je u pisaniju između mog imena i prezimena naveo i ime mog pokojnog oca Milana, aludirajući na veliko slovo J. koje često stavljam u potpis, želim direktora upoznati da to ima značenje „Jadovnički“ i da je moj otac sa tim bio dobro upoznat. Zašto to činim tj. koliko je Jadovničko stradanje snažno odredilo kako Očev tako i moj životni put, teško da bi direktor mogao razumjeti.