Dušan Bastašić: Besjeda na očevom ispraćaju

Stari,

Predviđeno je da se oprostim od tebe ispred udruženja Jadovno 1941.

Tvoje i moje, naše Jadovno ja ne mogu da odvojim od tebe i mene, od oca i sina. Jadovno je iz temelja, brutalno promjenilo i odredilo tvoj ovozemaljski put.

A onda i moj, i živote cijele naše porodice.

Ta jadovnička rana otvorena ljeta 1941, nasljeđuje se, prenosi se kroz generacije. Ona je utkana u naš genetski kod.

Nije se lako sa njom nositi.

Ćutio sam je još u djetinjstvu, posebno u našem Grubišnom. Crni rupci, crne šamije, od suza crvene oči, od tereta pognuta leđa, kvrgavi prsti baka i tetaka.

Veoma rijetko, tiho bi izustile: Naši su oćerani..

Nije bilo djedova, stričeva, ujaka.

Bio si otac bez oca. Bez brata, strica, bez ujaka.

I nije lako bilo biti otac i nije lako bilo biti sin.

Jadovnička rana, naš porodični usud, zaboljela je svom silinom kada sam prvi put stupio na paški kamenjar uvale Slana.

Cijelim bićem sam osjećao da su naši bili tu. Naši koji su oćerani.

Bez daha si slušao dok sam ti govorio kako je tamo. I kako smo našli mjesto logora Jadovno i svaku pojedinu jamu. Radovao si se fotografijama i video zapisima koji su svjedočili o sve većem broju mladih ljudi koji se tamo okupljaju, radovao se konačnom objelodanjivanju jadovničke istine.

Ja ne mogu i neću da se opraštam od tebe.

Ja vjerujem.

Znam da je tvoja duša živa i da je tu uz nas.

Reče mi juče moj duhovni Otac da nekoliko dana po upokojenju, duša luta i posjećuje draga mjesta i ljude iz njenog ovozemaljskog života.

Poznavajući te, znam da od petka nisi stao i da te svugdje bilo.

Uskoro ćeš pred Gospoda Boga.

Reče lijepo juče za tebe jedan naš prijatelj: Kaže, On je mučenik Hristov. Dete rob i dete mučenik. Hristos većma ljubi mučenike.

I zato, ne boj se, milostiv je Gospod.

Ti ćeš uskoro sve da znaš i moći ćeš da vidiš sve što je bilo.

I bićeš opet sa ocem Lukom, bratom Stevanom, sestrom Jovankom i majkom Evicom koji su ti mnogo nedostajali i sa kojima si posljednji put sjedio uveče 26. aprila 1941. za onim našim stolom u staroj kući u Grubišnom.

Reče mi sestra da si meni namjenio taj stol i onu drvetom uokvirenu porodičnu fotografiju iz 1939.

Blagodarim ti na tome, jer ništa vrijednije mi nisi mogao ostaviti.

Taj stol i fotografiju ću da čuvam kao relikvije i ostaviću ih jednom od mojih sinova.

Ti ćeš uskoro sve da znaš i moći ćeš da vidiš sve što je bilo, zato molim te da kada pođem sa našim Jadovničanima put Velebita i Paga, da mi ukažeš na bezdan u kome leže naši, oni što su oćerani, oni koje ni ti ni ja nismo zaboravili.

Ja ne mogu i neću da se opraštam od tebe jer znam da me nećeš ostaviti jer ti si moj tata, a ovo vremena što je preostalo do našeg ponovnog susreta, zaista je samo treptaj oka poredeći sa onim što nas čeka.

Na kraju, pošto ovdje nije služeno opijelo, praštaj što ću pozvati sve vjerne, sve one koji to žele, da izmolimo Očenaš.

Oče naš, koji si na nebesima,
da se sveti ime Tvoje,
da dođe Carstvo Tvoje;
da bude volja Tvoja,
i na zemlji kao i na nebu.
Hljeb naš nasušni daj nam danas,
i oprosti nam dugove naše,
kao što i mi opraštamo dužnicima svojim;
i ne uvedi nas u iskušenje,
nego nas izbavi nas od zloga.

Jer je Tvoje Carstvo i Sila i Slava, Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvjek i u sve vjekove vjekova.

Amin.

Da Gospod Bog naseli dušu njegovu u Carstvu Svome!

Slava ti i hvala tata.

U Beogradu, 12. oktobra 2016.