Dragan Markovina: Zločin na Lisačkim Rudinama je od početka tretiran kao stvar o kojoj se ne razgovara

U antiratnoj drami „Okupacija u 26 slika“ Lordana Zafranovića kultna je scena iz autobusa, u mjestu Lisačke Rudine poviše Stona, u kojoj na okrutan način od strane ustaša bivaju ubijeni građani srpske nacionalnosti.

UBOJICE SU BILE NAORUŽANE NOŽEVIMA, MALjEVIMA…

Kako piše povjesničar Franko Mirošević u knjizi „Dubrovački kotar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, radilo se tu o „vrhuncu svireposti jer su ustaše uglednim građanima srpske nacionalnosti zabijali čavle u glavu“. Napisao je on i da je ovaj događaj pospješio odluku talijanske vojske o reokupaciji Druge zone, odnosno procjeni da ne žele stanovništvo prepustiti na nemilost domaćih izdajnika.

UBIJEN OTAC IZETA HAJDARHODžIĆA

U svakom slučaju ubijeni su: željeznički strojovođa Jovo Pravica, posjednik Milan Vučić, mesar Ivo Lečić, kapetan Božo Batinić, obućar Jozo Marić, vozač Risto Kosović, trgovački pomoćnik Jovo Medan, gostioničar Murat Hajdarhodžić, gostioničar Marko Iličković, svećenik Vasilije Kovačina, trgovac Boško Popovac i učitelj Mirko Popovac. Potonji je uspio pobjeći dok su uhićene provodili u Ston. Međutim, ubrzo je ponovno uhićen, izubijan i živ bačen u provaliju kod Brsečina. Toga dana je uhvaćen i ubijen Ranko Mladenović, žandarski podnarednik iz Trebinja.

Recimo da je ubijeni Murat Hajdarhodžić otac čuvenog glumca Izeta Hajdarhodžića, koji je tada imao 12 godina, a kasnije i sam glumio u filmu „Okupacija u 26 slika“. Hajdarhodžić je o tim događanjima koje je doživio inače prekrasno i pisao, povrh svega oko sjećanja na svojeg oca, ali i osjećaju sa suđenja ubojicama njegovog oca, što se lako može pronaći na internetu

Zločin koji je u Dubrovniku odjeknuo mučno, izvršen je prema naređenju Ustaškog stožera, stožernika Iva Rojnice i logornika Mladena Kaštelana. Na čelu grupe egzekutora, ubojica naoružanih noževima, maljevima i sjekirama, bio je ustaški poručnik Ante Dužević.

Inače, 3. srpnja bila je obljetnica ovog zločina, kojega službena politika nikad nije obilježavala, pa makar niti kroz onaj famozni Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, koji posluži kako bi svi zločini se stavili pod istu kapu.

MARKOVINA O LEGALIZACIJI USTAŠKOG NASLIJEĐA

Pitali smo povjesničara Dragana Markovinu zašto je se ustvari danas o tome ne govori, odnosno jako malo spominje u javnom prostoru.

Taj zločin, zbog čijeg je plastičnog prikaza s onom scenom klanja u autobusu i Zafranovićev film ‘Okupacija u 26 slika’, po scenariju Mirka Kovača već tada u još uvijek stabilnom socijalizmu, dočekan vrlo hladno u Dubrovniku, očito je od početka tretiran kao stvar o kojoj se ne razgovara. Mislim da se tu radilo o dvije stvari. Prva je da se htjelo izbjeći tretiranje Grada kao neke jadranske oaze kolaboracionizma, a druga da se htjelo pobjeći od nečiste savjesti. Svemu tome se nakon raspada sistema i dolaska HDZ-a na vlast, pridružio i treći razlog, a to je faktična legalizacija ustaškog nasljeđa – rekao je Markovina.

Zbog toga je važnost ‘Okupacije‘ tim veća, jer je u filmskom mediju slučaj dokumentiran i realno ga se ne može ignorirati. Nisu stoga slučajno i Zafranović i Kovač u više intervjua govorili da im je sugerirano da tu scenu izbace iz scenarija i filma, jer je navodno izmišljena i previše brutalna, što ni jedan ni drugi nisu željeli napraviti, po cijenu da film ne bude nominiran za Oskara – odgovorio je Markovina.

‘TUĐMAN JE ROJNICU ODLIKOVAO ZA POČASNOG KONZULA RH’

Sam zločin događa se početkom srpnja 1941. u doba kada ustaška vlast skida svaku masku i odlučuje napraviti genocid nad Srbima, Židovima i Romima, što rade toliko masovno i svirepo u sustavu logora Jadovno-Gospić-Pag, da su ih Talijani prisilili da logor zatvore i napuste njihovu okupacijsku zonu, nakon čega se utemeljuje Jasenovac. Dakle riječ je o najkrvavijem razdoblju za vrijeme ustaške okupacije generalno, s tim da ni elemente koristoljublja ne treba zanemariti. Za dublje pak razumijevanje odnosa Tuđmanove Hrvatske prema čitavom tom kompleksnom nasljeđu, dovoljno je spomenuti kako je sam Tuđman u ljeto 1993. imenovao Ivu Rojnicu, potpisnika rasnih zakona u Dubrovniku, za počasnog konzula Republike Hrvatske u Buenos Airesu, što je na kraju pod pritiskom međunarodne javnosti, zahvaljujući objavi faksimilne Rojničine odluke iz 1941. u Feral Tribuneu, Tuđman povukao – naveo je Markovina.

No to ga nije spriječilo da Rojnicu odlikuje i da mu tadašnji splitski nadbiskup Frane Franić održi laudu kao visoko moralnoj osobi. Kad se stvari od početka tako revizionistički i krivo nasade, onda nas teško može začuditi normalizacija priče o dva totalitarizma, potpuna šutnja o ustaškim zločinima i pretvaranje čitavog partizanskog pokreta isključivo u onu priču o poslijeratnom zločinu na Daksi.

Takav pristup naravno neće izbrisati činjenice, ali već pogubno djeluje po kulturu sjećanja i zdrav odnos novih generacija prema prošlosti – objasnio je povjesničar Dragan Markovina.

Izvor: Dubrovački dnevnik.HR