Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na području mjesta Šibuljina, Prokike i Brinje

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

GORSKI KOTAR I LIKA

GOSPIĆ – JADOVNO – PAG

Obračun ustaša sa svojim protivnicima

Sredinom aprila 1941. godine, stanovnici Velebitskog Podgorja izbezumljeno su posmatrali pokrete italijanskih trupa kroz njihova sela. Škole su bile raspuštene. Niko nije radio u poljima. Napušteno blago tumaralo je po Velebitu.

Ubrzo su počele stizati naročito nepovoljne vjesti o događajima unutar novoosnovane hrvatske države. Čitavo Podgorje duboko je potresala vijest o hapšenju istaknutog patriote Divka Budaka u Karlobagu. On je bio jedan od najstarijih organizovanih članova komunističke partije od 1921. godine.

Tada je imao 44 godine. Stražarno je sproveden u Zagreb, a zatim u Kerestinec, gdje je ubrzo, 14. jula 1941. godine, streljan zajedno sa grupom istaknutih rodoljuba, antifašista i članova komunističke partije.

Pošto su uklonili istaknutog narodnog vođu, ustaše su po svom ranijem sačinjenom planu odmah pristupile likvidaciji svojih ranijih pristalica koji su ih napustili u emigraciji i vratili se u zemlju. Pored osvete, ovo je trebalo da aktivira kolebljive u izvršavanju svih zadataka bez rezerve.

U Starigrad Paklenicu iznenada je stigao bivši ustaški emigrant Ventura Baljak koji se vratio sa Pavelićem iz Italije u Zagreb. Kicoški odeven u ustašku uniformu i naoružan do zuba, obratio se okupljenim meštanima da traži njihovog sugrađanina Jadru Čavića. Kada su mu saopštili da nije u svojoj kući, već da se nalazi u polju iznad sela i kosi travu, naredio je da se odmah dovede.

Ne sluteći najgore, Čavić je ostavio kosu, oprao znojavo lice, ogrnuo bluzu preko znojavih leđa i lagano krenuo prema okupljenim ljudima na obali. Prilazeći namrštenom Baljku pokušao ga je odborovoljiti srdačnim pozdravima uz čestitke na ustaškoj pobjedi u stvaranju hrvatske države, ali uzalud. Na sve to Baljak nije izmjenio svoje držanje, već ga je lagano uhvatio pod ruku i poveo nekoliko koraka prema jami Čavinki, izdvajajući ga iz okupljene gomile znatiželjnog svijeta, kao da će mu nešto reći. Kada su stigli do sam jame, Baljak je hitro i neprimjetno iza pojasa trgao kamu i ubo Čavića u vrat. Iza bljeska kame, Čavićevog vriska i pada, šiknula je krv.

Pošto je Baljak doklao svoju žrtvu na očigled svih okupljenih mještana, ne opravši ruke, onako krvav, okrenuo sa okupljenim mještanima, prilazeći uz razne psovke i pretnje, i zaprijetio da će tako biti uništen svaki onaj koji se ne bude pokoravao ustaškim zakonima, kao i svi koji su neprijatelji novoosnovane države.

Ovaj zločin ubrzo se pročuo širom Podgorja, izazivajući veoma mučan utisak, naročito među onima koji su se pobojavali da su možda svrstani u takozvane „neprijatelje države”. Među prvima dolazi na red jedan od viđenijih prvaka Podgorja, Jure Trošelj (Šnajder), napredan politički radnik i antifašista. Još pre rata, oko sebe je okupljao napredne ljude i omladinu, opagirajući ideje radničkog pokreta. Čim su ustaše došle na vlast, odmah su uhapsile Trošelja, iako je bio teško bolestan. Podlegao je mučenju u zagrebačkoj kaznioni, avgusta 1941. godine.

Odmah posle zločina u Starigradu, počele su se okupljati ustaške naoružane teorističke grupe koje će po dobijenim instrukcijama i sledeći primjer Baljka, nastaviti sa prolivanjem krvi nevinih žrtava. Trebalo je nastaviti sa likvidacijom viđenijih ljudi u Podgorju. Na prvom mjestu bilo je određeno da se to učini u Šibuljini, malom srpskom zaseoku koji se nalazi u srednjem dijelu Podgorja, udaljenom devet kilometara od Starigrada.

Likvidaciji se pristupilo odmah, već 20. aprila 1941. godine.[1]

Serđo Poljak, Šibuljina

Skočio sam u bezdanu jamu   

Već 20. aprila 1941. godine došle su ustaše u selo Šibuljinu kod Karlobaga. Vodio ih je ustaša Juza Gazić. Odveli su nekoliko istaknutijih mještana, među kojima: Dušana Marinkovića, njegovog sina Filipa, Isaka Štrbu i Milu Lukića. Odveli su ih u Zbirni ustaški logor u Gospić.

Iste ustaše se već 22. aprila odvele i drugu grupu Srba, među kojima su bili: Vladimir Babac, Dragan Lukić, Nikola Poljak i ja Serđo Poljak. Nas, poveću grupu vodili su preko Kruščice za Karlobag te preko Baških Oštarija i grebena Metle u logor Jadovno na Velebitu. Vodile su nas ustaše povezane žicom i stalno tukle kundacima. Sjećam se dobro starine Vladimira Babca koji je ponio sa sobom malu knjižicu Svetog pisma. Kada su ga već u Kruščici počeli vrijeđati i tući, pokazao je ustaškom krvniku Mili Sjaušu, Sveto pismo i upitao ga da li je ikada pročitao u ovoj knjizi da ima dva Boga. Cijelim našim mučeničkim putem pomišljao sam kako da pobjegnem. Nisam uspio i tako se našao u žičanoj ogradi na Velebitu sa stotinama drugih Srba mučenika. Bio sam s osakaćenom rukom, ali veoma jak i izdržljiv. Bili smo gladni i žedni. Jednog dana pozvaše nas oko 50, povezaše žicom i pod pratnjom povedoše uz jednu malu pošumljenu glavičicu sjevernim podnožjem Velebita.

Nakon jednog sata hoda narediše nam onako izmorenim i povezanim da stanemo. Tu nam priključiše još nekoliko desetaka mučenika. Tu izdvojiše nas oko 60 pa nas povedoše malo dalje niz glavicu prema jednoj uskoj glavici. Tu je stajala jedna grupa ustaša uz jedan poljski šator ispred kojega je bio jedan stol s nekoliko stolica.

Dok smo prilazili rekoše nam: „Tamo ćete biti prozvani i razvrstani za radove” i jedan ustaša dodade: „Sada ćete brzo dobiti ručak.”

Vetani i prestrašeni uđosmo u krug kojeg su šmajserima napravile ustaše. Preko jaruga primijetio sam mitraljeze i uz njih zlikovce. Ispred nas pojavio se Rude Ric, komandant logora, bivši učitelj, i reče: „Ajte naprijed, brže, brže!” Povede nas naprijed do uzdignutog uzanog kamenitog platoa i tada nam reče: „Mi ovdje spremamo vježbe za streljbu, a vi ćete nam pomoći tamo preko jaruge da postavljate školske mete. Ajte brže!” Tako su nas doveli zlikovci do samog zida i kraj provalije iznad kraške jame. Rude Ric se odmaknuo nekoliko koraka i zaštektaše mitraljezi, nastade jauk, šiknula je krv. Ljudi padaše kao pokošeno snoplje. Oni sa šmajserima koji su stajali sa strane, stadoše ubijati nedotučene i gurati nogama u bezdanušu. Pogođen skočio sam u jamu, Zadržao sam se na jednoj zaglavljenoj gomili leševa i priljubio uz jedno ispupčenje u stijeni, obamro od straha. Primijetio sam krv na lijevoj ruci, iznad šake. Bolove nisam još ni osjećao, ali sam se ubrzo onesvijestio.

Tek kada je pao mrak kroz bol došao sam svijesti. Bila je tišina. Počeo sam se malo po malo uz velike bolove uspinjati preko gomile mrtvih. Uspio sam ni sam nikada neću znati kako. Oprezno kao ranjena zvijer, bos, krvav, krenuo sam pažljivo dalje od ovog pakla. Vedro nebo i mjesečina pomagali su mi u kretanju. U jednoj škarpi popio sam malo vode, pribrao se, pocijepao košulju i previo si ranu. Nešto kasnije kad se počelo razdanjivati primijetio sam veselo da se približavam svome Rujnu. U selu sam zatekao svoga oca i pao mu u zagrljaj. Ruka mi je bila modra i otečena. Tata mi je previo ranu. Ubrzo je stigao i moj brat Dmitar. Onako izmučen ispričao sam sve što sam preživio i šta ustaše rade Srbima. Kada sam ozdravio otišao sam u partizane da se borim protiv fašizma i zločina nad nevinim ljudima…[2]

PROKIKE, BRINjE

Smiljanić Evica, Prokike, Brinje

Pljačkali su kuće i pljačkom se vraćali u svoja sela

„Odmah posle uspostave Nezavisne države Hrvatske, dolazili su ustaše iz Brinja i Žute Lokve, a katkada i iz Gospića, u Prokike gde su kupili Srbe i silom ih odvodili. Ujedno su i pljačkali srpske kuće, odnoseći gotov novac, robu, životne namirnice i sve što im se dopalo. Ove ustaše obično je predvodio Javor Stipe, trgovac iz Brinja.

Nekoliko dana posle Sv. Đurđa 1941. godine, došli su ustaše iz Brinja i Žute Lokve u Prokike, gde su uhvatili 20 uglednih Srba

muškaraca i jednu ženu, te ih sobom odveli. Tada su odvedeni: Banjeglav Đuro, Hajduković Bude, Hajduković Stojan, Hajduković Miloš, Knežević Petar, Knežević Dane, Knežević Stevo i njegova žena Anka, Knežević Nikola, Knežević Živko, Knežević Đuro, Knežević Pavle, Hajduković Bude, Hajduković Nikola svi zemljoradnici, te još neki, čijih se imena sada ne mogu setiti. O sudbini ovih Srba ne zna se više ništa, al je sigurno da su negde ubijeni.

Ustaše su istodobno temeljito opljačkali kuće ovih odvedenih Srba.

U isto vreme, ustaše su pokupili nekoliko Srba iz Brinja, Tada  su odvedeni: Vujnović Vujo, sveštenik, i Rajačić Rade, pisar sreskog suda, kao i još neki drugi, čijih se imena ne sećam.

Posle toga, Srbi su bežali pred ustašama u šume i tako se spašavali, jer su znali da ih ne smiju čekati u selu kod svojih kuća. Kada su ustaše dolazili u selo i ne bi nikoga našli, pljačkali su kuće i pljačkom se vraćali u svoja sela.

Već u leto 1941. godine kotarska oblast i opština pozivali su Srbe da pređu na rimokatoličku vjeru, pa da će onda biti ravnopravni sa Hrvatima i da ih nitko neće dirati. I rimokatolički župnik iz Brinja, kojemu ne znam ime, poručivao je da pređemo na rimokatoličku veru, preteći da ćemo u protivnom svi biti poubijani ili odvedeni u logore. Uprkos ovako teških pretnji, narod nije hteo niti čuti o prelazu u rimo-katoličku vjeru.

Na samu Veliku Gospojinu 1941. godine došli su ustaše iz Brinja i Prokike, i pokušali uhvatiti i odvoditi Srbe-muškarce. Kada nisu muškarce našli u selu, otišli su u šumu da ih tamo traže, ali su ih Srbi tamo dočekali i odbili.

Ustaše su tada videli da će se Srbi braniti, pa su se iz šume povratili u selo Prokike i pokupili nekoliko žena i dece i sobom odveli u Brinje. Žene su izudarali, a potom pustili. Neke žene su tada od ozleda kod kuće umrle, kao Smiljanić Neka, Rajačić Sofija i Knežević Milica, njima su ustaše u zatvoru polomili nekoliko rebara. Sa Knežević Milicom odveli su tada i njezinog sina Voju, koga su ubili. Knežević Milica imala je još  sina Lazara, koji je bio poslastičar  u Senju, pa su ustaše i njega odveli zajedno sa Marijanom Đurom, sveštenikom iz Senja. Njih su negde na Velebitu polili benzinom i žive ih spalili.

Osobito su se istakli u progonu Srba ustaše: Javor Stipe, trgovac iz Brinja; Vuković Rudolf, trgovački agent iz Žute Lokve, koji sada živi sa porodicom u Zagrebu; Butković Mika, trafikant iz Brinja; Prpić Mane, trgovac iz Brinja; Sertić Milan, trgovac iz Žute Lokve; braća Jelić Stipe i Jelić Mate, trgovci i gostioničari iz Žute Lokve; Čavrak Franjo, zemljoradnik iz Žute Lokve, te još mnogi drugi, čijih se imena ne sećam…[3]

[1] Pavle M. Babac, Velebitsko podgorje (1941 1945), Beograd, 1965, 2003, str. 66-68

[2] Serđo Poljak je poginuo kao partizanski borac 16. septembra 1942. godine.

[3] Lastavica, R. Dane, Hrvatski genocid nad srpskim i jevrejskim narodom u koncentracionom logoru Gospić (Lika) 1941-45, autorsko izdanje, Novi Sad, 2011, str. 156-157.

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com