Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
SVJEDOČANSTVA
BANIJA
KOSTAJNICA
Pero Drakulić, Hrastovac
Na putu, koji nas je vodio u tu dolinu smrti naišli smo na gomile pobijenih Srba
Kad putnik namjernik iz pravca Petrinje ili Sunje ide u Kostajnicu. dočekat će ga na samom ulazu u grad prijelaz preko željezničke pruge Sunja – Banja Luka. Tu obično treba duže čekati da prolaz bude slobodan.
Odmah kod prijelaza, s lijeve strane, uz cestu se nalazi ciglana, čiji stari dimnjak visoko stremi prema nebu kao da upozorava na jedno mjesto koje je poznato po zlu glasu. Naime, skrenete li lijevo s ceste koja vodi u središte grada, kraj ove ciglane stići ćete običnim putom na mjesto koje se od davnina zove Bajića-jame. To je valovita dolina koja je sa svih strana okružena vijencem niskih brda. Tuda od istoka prema zapadu teče potočić koji kod ciglane prolazi ispod željezničke pruge i zatim kod sela Majura utječe u rječicu Sunju.
Ovdje zemlja nije osobito plodna. Veći dio oranica nalazio se u vlasništvu privatnika a jedan dio je pripadao ciglani, čija povijest potječe negdje poslije prvog svjetskog rata.
Sve do početka drugog svjetskog rata ovaj dio terena oko Kostajnice nije se po ničemu isticao niti zapažao. Međutim, kada je proglašena takozvana “Nezavisna Država Hrvatska” Bajića-jame postat će vrlo poznate.
Nova ustaška država imala je u planu zajedno sa svojim fašističkim gazdama likvidirati velik broj Srba, Židova i Roma i svih onih koji bi bili protiv nepravde novog režima: komunista, skojevaca i drugih antifašista i za to je trebalo naći niz pogodnih mjesta za masovna ubijanja.
Tko zna kome je palo napamet da bi Bajića-jame mogle biti dobro mjesto za ove namjene. Uglavnom, u ljeto 1941. godine na tom je mjestu započela likvidacija stanovništva srpske narodnosti, prvenstveno s Banije, a zatim i iz susjedne Bosne koja je vrlo blizu. Svega kilometar od tog mjesta je tok Une na čijoj se desnoj obali nalazi Bosna.
Na ovom mjestu, neposredno u blizini grada, kraj željezničke stanice i ciglane, ustaški su zlikovci krajem srpnja 1941. godine počinili prve masovne zločine u tom dijelu Banije.
Strašna je kronika zločina na Bajića-jamama, mada je teško nabrojiti sva strijeljanja koja su tu izvršena za vrijeme okupacije naše zemlje i vladavine ustaša.
Valja nabrojiti neke, a nastaviti daljnja istraživanja i izučiti sve dokumente o tome.
– U noći 31. srpnja 1941. godine ustaše su pokraj ciglane likvidirale 16 seljaka iz sela Čukur i Panjani.
– Tokom 1. kolovoza 1941. godine na Bajića-jamama strijeljano je 30 žitelja iz Bosanske Kostajnice, a zatim 23 uhapšena stanovnika iz sela općine Majur.
– Iz sela Utolica dotjerano je i strijeljano 16 žitelja, a isto tako 1. kolovoza strijeljano je više građana iz Hrvatske i Bosanske Kostajnice.
– U kasnu jesen 1941. godine ustaše su vršile upade u sela oko Bosanske Kostajnice i otuda odvodile mahom starije ljude, a kasnije su ih strijeljali na Bajića-jamama.
– Za vrijeme poznate fašističke ofenzive na Kozaru, u proljeće i ljeto 1942. godine, ustaše i Nijemci su jedan dio pohapšenih oko Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i u selima Potkozarja, njih oko 600, dotjerali u logor pokraj kostajničke šumarije. Oni su 30. kolovoza 1942. godine vezani otjerani na Bajića-jame i tu su pogubljeni.
– Na dan 26. veljače 1943. na Bajića-jamama strijeljan je omladinac Ilija Studen iz Prevršca.
– Za vrijeme čuvene, i za naš pokret vrlo teške, IV neprijateljske ofanzive, u Kostajnici je osnovan njemački vojni sud koji je rodoljube osuđivao na smrt. Likvidacije su vršene na Bajića-jamama.
– Njemački vojni sud zabranio je prilaz Bajića-jamama kako se ne bi znalo o likvidaciji na tom mjestu. Poznato je, ipak, da su tu ubijali i žene i djecu.
– Do kraja rata na Bajića-jamama vršena su masovna i pojedinačna ubojstva, iako je teško reći kada i koliko je ljudi strijeljano u kojoj fazi rata.
– Odmah poslije oslobođenja prišlo se utvrđivanju zločina. Pronađeno je sedam velikih grobnica, među kojima i grobnica poginulih za vrijeme ofanzive na Kozaru.
– Godine 1955. na mjestu masovnih zločina podignuta je mala piramida na kojoj je ovaj tekst:
Ovaj spomenik podignut je u znak priznanja i sjećanja na nevine žrtve fašističkog terora. Za opomenu budućim pokoljenjima kako je njemački okupator preko svojih slugu ustaša počeo 31. VII 1941. godine s istrebljivanjem jugoslavenskog naroda. Na ovom mjestu gdje stoji ovaj spomenik, a i u njegovoj okolini, nalaze se grobovi preko 2000 žrtava fašističkog terora s kotara Kostajnice, Bosanske krajine i Kozare palih za slobodu svoje domovine.
Ovi grobovi su svijetla uspomena na borbu naroda Jugoslavije za bratstvo-jedinstvo i slobodu od 1941. do 1945. godine.
Zahvalnost je i priznanje našim narodima.
Spomenik podiže organizacija Saveza boraca NOR Kostajnica. Kostajnica, 15. V 1955. godine.[1]
Pero Drakulić mi je 1975. godine detaljno opisao hapšenje, premlaćivanje, mučenje, odvođenje i masovno pogubljenje Srba u Bajić-jamama:
„31. jula 1941. ustaše su uhapsile četiri čovjeka iz Gornjeg Hrastovca: Dragana Radanovića, Jovana Vukićevića, Petra Rudića i Dušana Šaponju. Sva četvorica otjerana su u zatvor u Majuru, gdje je bilo sjedište općine. Uhapsili su ih četvorica ustaša iz susjednog hrvatskog sela. Istog dana, poslije podne, prošao je na biciklu kroz selo Gornji Hrastovac jedan ustaša i gdje je god koga vidio rekao je: „Niko ne smije da ide iz svog dvorišta napolje, svi seljaci moraju biti u kućama, tko se nađe van kuće bit će strijeljan na licu mjesta.” Toga dana ipak sam otišao u šumu gdje sam našao mnoge svoje seljane i razgovarali smo o tome šta to sada dolazi i šta da radimo. Milan Novaković iz Hrastovca rekao je da bi najbolje bilo da nitko ne ide kući i da svi spavamo u šumi. „Ovo se naročito odnosi na tebe Pero, jer ako bude novo hapšenje bit ćeš uhapšen među prvima.”
Nismo se mogli složiti da spavamo u šumi nego smo se, unatoč svom strahu, vratili kućama. Legao sam u krevet i nisam još bio zaspao, kad najednom moja žena uđe u sobu riječima: „Pero, dvorište je puno ustaša i kuća je opkoljena sa svih strana.” Još nije bila ni dorekla posljednju riječ, kad u sobu naglo upadoše trojica ustaša. Jedan od te trojice, moj neposredni komšija iz sela Graboštani, uperio mi je pušku u prsa i rekao: „Digni se, uhapšen si.” Bio sam strahovito iznenađen. U mene uperene tri puške od ljudi koje sam odlično poznavao i naređuju mi: „Ruke u vis”, dok ne pretraže sobu. Dvojica njih prevrnuli su sve u sobi, a jedan je držao pušku uperenu u mene. Nisu me vezali, obukao sam se i krenuo s njima. Tražio sam da mi kažu šta sam kriv i zašto me vode? Odgovoreno mi je da ću biti taoc. Ako se njemačkom vojniku što dogodi, bit će strijeljano 10 Srba za jednog Nijemca. Isto tako, ako se bilo šta dogodi na željezničkoj pruzi, koja je od moje kuće udaljena 500 metara, taoci će biti strijeljani.
Na izlasku iz kuće, vidio sam u dvorištu mnoge naoružane Hrvate, većinom u civilnom odijelu, koje sam poznavao. Kada sam silazio niz stepenice, ugledao sam iza jednog stupa vojničku cijev koja je nakon mog silaska bila uperena pravo meni u prsa. Pušku uperenu u mene držao je moj dugogodišnji prijatelj iz Majura. Nisam se mogao načuditi, a o tome razmišljam već 34 godine, šta se to dogodilo u ono vrijeme da su se moji prijatelji i poznanici preobrazili u nešto što nije bilo ni slično dojučerašnjim ljudima s kojima sam bio u tijesnim prijateljskim vezama. Ti isti sada tjeraju svoje prijatelje iz kuća bez ikakve krivice. Zar su netragom nestala poznanstva i uspomene, zar su zauvijek umrli dobrosusjedski odnosi?
„Zar si i ti došao s puškom da goniš Peru Drakulića iz njegove kuće?”, upitao sam. „Šuti i naprijed!”, bio mi je odgovor.
Zaokupljen mislima, koračao sam prema cesti, a za mnom su išli moja majka, brat, žena i troje djece, od kojih je najstarije imalo 11 godina. U mene su bile uperene puške i onih u uniformi i onih Hrvata koji su bili u civilu i imali civilno oružje. Na cesti su stajala kola sa dva vrlo dobra konja, s kočijašem iz Majura, koji je bio zaposlen kod nekog trgovca. U kolima su sjedili naoružane ustaše. Narediše mi da se popnem u kola. Krenuh i dobih prve udarce kundakom. Viknuše „Naprijed!” Na to je moja žena zajaukala, a ja sam se okrenuo i rekao joj: „Čini mi se da se više neću vratiti, pazi na djecu.”
U isti čas zaplakala je mati, žena zajaukala, a stariji sin legao jednom ustaši na cipele i zakukao: „Zašto tučete tatu, tata je bio dobar s Hrvatima, a vi njega tučete..
Na to su ustaše počele udarati kundacima djecu, rastjerali majku, brata i ženu, a ja sam se pod udarcima cijevi uspeo u kola.
Iz mog dvorišta razlijegao se teški jauk. Konji su jurnuli ravnom cestom, noć je bila jedini svjedok rastanka i sramnog pothvata razbojnika. Kada smo stigli do kuće Miloša Dejanovića, jednog od mojih najboljih prijatelja, zaustaviše kola. Miloš je bio u kući i nije mu bilo spasa. Doveden je k meni u kola. Pogledali smo se. Oko nas naoružane ustaše, smiju se i prijete, a do jučer smo bili najbolji prijatelji komšije. Zatvorili su nas u neku drvarnicu u Majuru. Tu smo našli već nekoliko desetaka Srba. Oko nas su bile ustaške straže. Cijelu noć nismo spavali. Tražio sam da me odvedu taborniku, mom dobrom znancu. Odgovorili su da tabornik ima drugog posla.
Kraj samog zatvora bila je kuća mog prijatelja čiji sam dolazak u zatvor očekivao svaki čas, iako sam znao da je u ustaškoj uniformi i naoružan. Oko osam sati pojavio se na vratima taj moj prijatelj s puškom u ruci, s kapom na glavi na kojoj je sprijeda mastiljevom olovkom bilo napisano veliko slovo U. Sjedio sam uza zid i nije me mogao odmah ugledati. Dio zatvorenih odmah mu se obratio riječima: „Zdravo, kako si?” On im je odzdravljao, ali je ne videći me upitao: „Gdje je moj Drakula?” Pokazali su gdje sjedim i on je došao do mene, pozdravio, sjeo kraj mene na slamu i ja sam ga upitao: „Šta je ovo sada? Ja i ti do našeg odlaska u vojsku 1921. bili smo dobri prijatelji, godinu dana zajedno ležali na jednom krevetu u Armiji, a sada ja hapšenik, presuđen ne znam zašto, a ti u uniformi s puškom u ruci kao nekada.” Odgovorio mi je: „Pero, vi ste se morali pokrstiti kao i oni u Svinici, to ste i vi mogli, pa bi bilo sve u redu.” Odgovorio sam mu: „Ne znam šta se radi u Svinici, možda tamo pokrštavaju, kad su im ubili sveštenika Danu Babića.” Zamolio sam ga da poduzme nešto da se ovi ljudi koje i on dobro poznaje osigura od najtežih posljedica, jer on to može kad ima uticaja. Na to je odgovorio: „Šta vam ja mogu, zašto se niste pokrstili?” i otišao.
Pored mene je sjedio Nikola Vrabac, gostioničar iz Majura, kojemu je kćer donijela košaru s hranom. Kada je otvorio košaru, našao je pismo u kojem mu kćerka piše: „Jadni tata, zašto nas nisi poslušao pa da si bježao u Beograd, s vama neće biti dobro. Ustaše u Kostajnici strijeljaju sve Srbe. Svi Srbi koji su zatečeni u Kostajnici, pobijeni su kod Svetoga Roka, Svetoga Petra, na ciglani u Kostajnici i na obalama rijeke Une, te na Stevanovom brodu. Koliko znamo, ubijen je tvoj prijatelj Milan Pribičević, Stojan Pribičević, Kelebuda iz Panjana i mnogo drugih. Čuli smo da neki leže u Panjanima, ali nismo mogli doznati tko. To što se puca, to u Bajić jamama strijeljaju Srbe iz Bosne.” Šapatom se vijest pronijela među nas. Znali smo da nam se sprema zlo. Nastao je tajac, strah, neizvjesnost. Nakon nekog vremena ustaše su nas izvele u dvorište gdje je čekao kamion. Povezale su nas i ubacile u njega. Tukli su jednako one koji se nisu dali vezati kao i ove koji se nisu odupirali. Iznenađen onim šta sam vidio, zastao sam, ali su me u isti čas udarile dvije ustaške puščane cijevi u leđa, uz riječi: „Evo još jednoga, bio je posebno zatvoren.” Jedan mi ustaša priđe i upita me jesam li Srbin.
Odgovorio sam da jesam, a ustaša me je izveo iz tabornikove sobe, pruži onom drugom propusnicu koju je tabornik napisao za mene. „Pogledaj ovo.” Kada je ustaša pročitao, viknuo je iz sveg glasa: „Ko je taj tabornik da ovim vlaškim psima daje propusnice, to pseto treba zajedno s njima strijeljati…” „Pružaj ruke”, reče mi neki mladić koji je imao na sebi vojničku bluzu i na kapi slovo U. Odbio sam pružiti ruke. Tada pristupi k meni općinski pisar u civilu i uzme mi novčanik i sve što sam imao. Ustaša poče opet da me veže. Nisam se dao, pa su me tukli dok me nisu savladali i svezali. Od jakih udaraca počeo sam gubiti svijest, ali sam dobro zapamtio više poznatih Hrvata, koji su se smijali i naslađivali našim mukama. Tukli su me kundakom po glavi, prostački psovali, kao što to mogu samo oni.
Kamion je krenuo cestom prema Kostajnici, prema Bajić jamama. Sjećam se vrlo dobro toga stravičnog puta u smrt. Tukli su nas posebno žestoko kada se kamion zaustavio na željezničkoj stanici u Kostajnici. Tu su im se pridružili i domobrani iz vlaka koji je stajao. Još i danas imam prebijenu jednu lopaticu i na nekoliko mjesta oštećenu glavu. Strašno su nas tukli poznati nam Hrvati. Prebijali su Nikolu Vrabca iz Majura. Iako čovjek 50-ih godina visok i snažan, pao je od silnih udarac krvav i nemoćan. Nije jaukao, već je puštao neke čudne glasove nimalo slične ljudskima. Đuro Radović, općinski službenik iz Krčeva, jak i lijep, kao da je pred smrt htio prkositi bijesnim i podivljalim ustaškim zlikovcima. Đurinom ocu Adamu, bivšem općinskom načelniku u Majuru, čovjeku s velikim krugom prijatelja, i Srba i Hrvata, zlikovac je pružio ruku, zgrabio ga za brkove i iščupao ih, trgajući mu dijelove usnice.
Moj poznanik, njihov zapovjednik, rodom iz Gora kod Petrinje, odjednom je viknuo: „Ja sada preuzimam komandu, dosta je jauka i plača, malo pjesme, pjevati, pjevati, ustajte, majku vam vlašku. Vičite živio Pavelić.” Niko nije mogao pjevati, pa su nastavili s mučenjem već izmučenih.
Kamion je prešao željezničku prugu i zaustavio se kod ciglane. Izgurali su nas na strminu. Nismo mogli hodati, od bolova, a i bili smo povezani. Pod udarcima kolona se ipak kretala nasipom prema dolini tzv. „Bajića jame”.
Kada su nas doveli iznad ciglane, pred nama se pojavila prilično duboka jama. Neki ustaša predloži: „Hajde da ih tu pobijemo.” Na to sasvim slobodno i mirno Dragan Radanović kaza: „Pa nemojte nas tu pobiti, blizu je ciglana.” „Majku ti tvoju srpsku”, reče ustaša, isprebija ga kundakom i potjeraše nas dalje. Tada sam ugledao jednog svog mladog poznanika, trgovačkog pomoćnika iz Sunje. Bio je u civilu, ali s vojničkom puškom i nožem na pušci. Začudio sam se kad sam vidio da on tuče ljude kao da udara klade na drvljeniku. Na putu, koji nas je vodio u tu dolinu smrti naišli smo na gomile pobijenih Srba. Po odjeći zaključio sam da su iz Bosne. Među njima ležala je i jedna krupna žena. Njena trbušna strana bila je rasječena nožem. Jedan muškarac ležao je u krvi potrbuške s glavom među njezinim nogama. Činio mi se poznat. Jedan zlikovac reče: „Tu ih pobijmo, ne gubimo vrijeme.” Međutim, mladi trgovački pomoćnik pokaza rukom jednu dolinu. „Odvedite ih tamo, tamo ćemo ih pobiti.” Pljuštali su kundaci, zločinci su nam put pokazivali kundacima i cijevima pušaka. Nakon 30 metara nas zaustaviše. Hrpe pobijenih seljaka. Neki padoše u nesvijest. Neki jauču, jer im je žica stegnula ruke iz kojih se vidi krv. Nešto dalje Cigani su kopali još jama.
Tukli su nas sve jače. Ne znam zašto su nas htjeli toliko mrcvariti? Zastao sam, ne znam zbog čega. Kada su se umorili tukući nas, njihov komandant viknu: „Sada ćemo drugačije.” Tada ustaša, pekar iz Sunje odveže Dragana Radanovića i postavi ga 3-4 metra dalje od nas. Kada je Dragan upitao šta će s njime, dobio je udarac kundakom u prsa: „Stani tu, majku ti vlašku, da vas streljani.” Zatim su odvezali Adama Radovića i Nikolu Crnojevića iz Krčeva. Crnojeviću su naredili da stavi ruke na ramena Adamu Radoviću, a Draganu Radanoviću na rame Crnojevića. Nama su rekli da se okrenemo od njih. Neki su se okrenuli. Ja sam ostao gledati. Njihov zapovjednik priskočio mi je i snažno me udario šakom u lice:
„Šta gledaš, majku ti vlašku.” Udari me još jednom: „Gledaj, mater ti srpsku.” Zlikovac uzme pušku na gotovs, povuče zatvarač. I danas vidim kako je zatvarač izvukao metak iz cijevi i da ja kugla bila malo zelenkasta. Povuče obarač, odjeknu pucanj, zapali se kaput na Radanoviću, on pade bez i jedne riječi na zemlju. Nikola Crnojević je pošao malo natraške, pao na leđa, oslonio se na laktove i reče: „Ubijte me do kraja.” Neki ustaša priđe i opali mu u potiljak metak čije zrno mu razvali cijelu lijevu stranu lica.
Danas u starosti kad god vidim meso, sjetim se Nikole Crnojevića. Ubiše i Adama, a zatim redom. Pucaju i po mrtvima, onako iz razonode. Uz mene je bio svezan Đuro Stojaković, seoski poštenjačina, kakvog samo može dati naše dobro selo. Rekao mi je: „Pero, primakni se malo k meni, zategnuto mi je, boli me ruka.” Pogledao sam Đuru plačnim očima, gledali smo se svi skupa i nismo znali šta da radimo. Ustaše su za to vrijeme raspravljale s čovjekom u fesu o kopanju jama. U to sam pogledao Miloša Damjanića i video da je i on u licu nešto promijenjen. No u taj mah nisam mogao znati šta je mislio.
Gledajući Miloša nešto sam osjetio i toga časa Damjanić je odskočio od grupe svezanih i počeo bježati prema šumi udaljenoj oko 60 metara od strijeljanja. Ustaše su otvorile vatru za njim. Neki su potrčali za Damjanićem, a neki su gađali iz mjesta. Jedan Hrvat civil podigao je lovačku pušku i opalio. Vjerovao sam da ga je pogodio, ali na Damjanićevu sreću nije. Zamakao je u nisku šumicu i zlikovci su se vratili puneći puške. Ustaša me udario s cijevi puške u prsa govoreći: „Majku ti četničku, sad si došao k nama u ruke.” Poznavali smo se. Iz lica mi je tekla krv, bio sam na izmaku snage, sve mi se činilo kao ružan san.
Sa svih strana bili smo okruženi uperenim cijevima i onaj pekar iz Sunje, predloži da nas jednog po jednog kolju. Izvukao je nož iz korica. Javio se još jedan koji je zahtijevao da zakolje petoricu.
„Neće nam na taj način bježati”, reče. Smijali su se, nadmetali, i junačili. Ustaški komandant prekinuo ih je u govoru i naredi da upere puške u nas. Tako smo stajali u potpunom vatrenom obruču i čekali. Zapovjednik ustaša naredi trojici da se okrenu od nas i izvede Janka Boljanića iz Krčeva, koga je unaprijed odrešio od svezane skupine i postavio pred tri cijevi. Tada je izveo Simu Bausovca, željezničkog radnika iz Gornjeg Hrastovca i stavio ga pred Janka Boljanića. Isto tako postavio je kao trećeg Stevana Matijevića, zemljoradnika iz sela Krčeva.
Nakon pucanja okrenuo sam se i vidio da sva trojica leže mrtva. Kasnije su pucali po njima, a jednom od njih ustaša je uzeo sat uz riječi: „Kako ga nismo našli u Majuru kod ovog bandita, ovo je meni uspomena na ovaj dan.”
Došao je red i na mene. Bio sam po redu prvi, a za streljanje sedmi. Zlikovac mi priđe, udari me šakom u lice i reče: „Mi smo dobro poznati još iz Majura, a sada ćemo naše poznanstvo dokrajčiti.” Taj isti me je tukao i vezao u Majuru. U ruci je imao džepni nož i njim prerezao špagu kojom sam bio vezan uz moju grupu. Uzeo me za ruku i postavio pred trojicu ustaša koji su držali puške na gotovs. Preda mnom je bio otvoren prostor, misli su mi grozničavo radile. Vidio sam da su puščane cijevi iza mene, ali mi se ipak rodila misao da pokušam pobjeći. Bolje da bježim nego da čekam smrt na mjestu. Trebalo je još nekoliko trenutaka samo toliko da dvojicu postave ispred mene… bježati, bježati!
Pojurio sam svom snagom. Na nogama sam imao seljačke opanke koji nisu bili svezani već samo navučeni. Ruke su mi još bile vezane i stegnute žicom, što je otežavalo bijeg. Ne mogu reći kada su opalile prve puške za mnom. Kad sam skočio ili kada sam trčao, ali ja sam ih čuo i jurio dalje. Osjetio sam neki udarac u glavu, pao mi je šešir. I dalje su pucali. Bježao sam i čuo ustašku viku. No metak nije pogađao. Bijeg je uspio. Lutao sam šumarcima i skrivao se. Pucnji su se i dalje čuli u Bajić jamama.. .”[2]
Simo Vučković, Otpravnik vozova na želj. stanici u Kostajnici
Pobjegao sam od smrti s Bajića jama augusta 1941. godine
„Simo, možeš mi reći tko je još iz tvoje grupe koje su ustaše vodile na strijeljanje u Bajić jame uspio pobjeći i ostati živ?”
„… Iz moje grupe koja je vođena na ubijanje, ostali smo živi nas četvorica: Milić Arbutina, Petar Savić iz Kostajnice, ja i još jedan čovjek, ne znam mu sada više imena. Sada smo još dvojica u životu. Onog četvrtog, kome ne znam imena (bio je ranjen) Hrvati su ponovno uhvatili i mučenički usmrtili još iste 1941. godine. U te dane krajem jula i početkom augusta 1941. godine hrvatske ustaše su u Kostajnici i njenoj okolini pobile ili poklale 700 srpskih civila pretežno seljaka muškaraca, žena i djece…”
„Gdje si ti radio i gdje su te uhapsile ustaše? Ispričaj onako kako si zapamtio!”
„Dobro sam zapamtio. Nikad neću zaboraviti… Bio sam otpravnik poslova na željezničkoj stanici Kostajnica, na pruzi Sunja Banja Luka. U noći između 30. i 31. jula bio sam na dužnosti. U jutro oko šest sati čulo se puškaranje u susjednoj Bosanskoj Kostajnici.
Nakon 24-časovne službe pođoh u svoj stan da se odmorim. Legoh u krevet, ali san neće na oči. Upravo je odnekud stigao poseban voz s hrvatskim i muslimanskim ustašama, koji se zaustavio u stanici. Odjednom netko snažno zalupa na vrata koja se odmah otvoriše, jer nijesu bila zaključana. Upade u sobu neko čudno stvorenje, koje u prvi mah nijesam mogao prepoznati, jer mu je švapski šljem pao preko očiju. Iz njega je bazdila rakija. Tek kad je počeo da viče na mene da ustanem, prepoznao sam ga po glasu. Bio je to jedan obućar Hrvat koji mi je popravljao cipele. Brzo ustadoh i obukoh se. Reče mi da me vodi kao taoca. Pred vratima me dočeka drugi poznati Hrvat ustaša, koji svoje nestrpljenje iskali na meni udarcem kundakom po leđima. Povedoše me prema Kostajnici. Poslije kojih stotinu metara dođosmo do jedne poveće grupe pohvatanih Srba. Sve sama poznata lica: željezničari, radnici sa utovara vagona i seljaci. Vidim tu mog skretničara Jovu, Đuru Petrovića, Todora Kneževića i mnoge druge.
Vode nas ko stoku. Približavamo se gradu. Građani, rodbina nas sažaljivo promatraju kao da znaju šta nas očekuje. Odjednom iz suprotnog pravca pojavi se dugačka kolona Srba pod pratnjom ustaša i oružnika. Kad se približila k nama, krv nam se sledila od užasa… Muškarci, žene, djeca, sve krvavo, izderano, boso i polunago.
„Ubiše mog Branka na mostu”, zapomaže žena Branka Zeca. Oko povorke oblijeću ustaše i Hrvati u civilu. Deru se, udaraju kundacima i čim dohvate. Na nekima su čudnovata odijela. Imaju na glavi švapske šljemove, koji su im pali do očiju. U tom čekanju neko iziđe iz „štaba” i naredi da nas vode u Lederov magacin već ranije napušten, nalazi se usred velikog dvorišta opasanog visokim zidom. Utjeraše nas ustaše i poznate nam komšije Hrvati u dvorište. Moglo je biti oko pet sati poslijepodne. Tu je, najprije izvršen lični pretres. Oduzeše nam sve što smo imali uza se, čak i opasače i uzice na cipelama. Kako je ko pretresen, ugone ga u napušteni i opustošeni magacin. Iako nitko od nas duže vrijeme nije ništa jeo, ne osjećamo glad. Samo žeđ. Jezik se lijepi za nepce. Vrata se svaki čas otvaraju. Ubace po jednog ili dvojicu. Otvoriše još jedna vrata i potjeraše jedan dio nas u neke prostorije na spratu, kako bi nas više stalo. Hvata se sumrak i očekujemo noć punu strave i neizvjesnosti. Tu i tamo čuje se po koji jecaj i uzdasi.
Iz tog razmišljanja trgoše me psovke i krici iz dvorišta. Popnem se do prozora i provirim da vidim šta se dešava. Premlaćuju jednu jadnu ženu. Ona leži na zemlji oborena, oni je bijesno udaraju cokulama i kundacima. Neko reče da je to žena Bore Lukića iz Bosanske Kostajnice.
Poslije nje pozivaju krvnici ustaše po jednog ili dvojicu u dvorište i premlaćivanje se nastavlja. Onda se poziva naredna žrtva. Tako je to trajalo do oko 10 sati navečer. Odjednom otvoriše se vrata. I odvedoše nekolicinu: petoricu, desetoricu, teško je znati, toliko nas je bilo mnogo. Čujemo bat koraka u malom sokačetu koje vodi ka Uni, koja teče ni sto metara daleko od magacina. Odjednom noćnu tišinu razbi nekoliko puščanih zrna, pa nekoliko rafala.
Zar će nas sve pobiti? Ima nas toliko. Mogli bismo se s njima i obračunati, samo bi trebalo da nas neko povede, da počne. Ali, tog nema.
Čuli su se opet pucnjevi, pa rafal. Kratka julska noć brzo prođe. Svanuo je 1. august 1941. godine. Čuju se povici ustaških zlikovaca u dvorištu. Podigoše me k prozoru, da vidim ko je u dvorištu. Koga vidim? Josip Mlinac, naš komšija, Hrvat, bogati mesar i lihvar, Maćan Prpić, pijanica, propalica i poznati pljačkaš, Franjo Grčić kolporter i vašarski džeparoš, Franjo Cindrić, policijski konfident. Počeše opet izvoditi Srbe, po jednog ili dvojicu. Odvedoše nekoliko grupa. Dođe red i na mene. U dvorištu grupa muškaraca i žena, njih tridesetak, a možda i više, vezani po dvojica za ruke žicom. Jedan stoji sam, još nema para. Vezaše me s njim. Stegoše žicu oko ruke. Zarđala žica upila se u meso. Neki traže od ustaša da im olabave žicu. Oni cinički dobacuju: „Strpi se malo, neće zadugo.” Jedan ustaša priđe nama, da vidi kako smo vezani i dreknu: „Još jednu žicu po sredini!” Donesoše neko čelično uže i vezaše nas po sredini. Kapija se otvori. „Polazi!” Niko se ne pomače. Ustaše ponovno dreknuše, udariše kundacima one na začelju. Krenusmo. Izidosmo na cestu.
Dođe mi pred oči slika smrti. Pomislih na roditelje, prvo na majku. Pa ja se opraštam sa životom? Ne! Probudi se u meni želja da živim. Više nego ikada ranije. Ima li još kakav izlaz, pomislih. Pokušah da odvrnem žicu na ruci. Teško ide žica je debela. Probam još jednom, moglo bi se. Sa mnom je vezan Joca Samardžija, seljak iz okoline Kostajnice. Rekoh mu moju namjeru i plan za bjekstvo… „Bježi sinko, ti si još mlad!” odgovori mi on, „Ja sam star, meni kako bude.
Nas tridesetak prati vezane kao stoku, svega petorica ustaša, koji će nas za desetak minuta strijeljati. Po jedan na čelu i začelju, po jedan sa svake strane, a jedan im naređuje da nas udaraju. Kad se odmaknu, slobodnom rukom odvrćem žicu. Vidim, svaki čas je dragocjen. Svaku najmanju priliku koristim, da odvrćem. Krvare prsti, ah ja ne osjećam bol. Ni žeđ više ne osjećam. Želja za životom sad je najjača. Odjednom ustaši sa moje strane učini se da ja odvrćem žicu. Dohvati me kundakom iza vrata i cokulom u slabinu.
Kao da se time zadovoljio. Nije, valjda mogao povjerovati da bi im netko mogao pobjeći. Od udaraca poklekoh, kolona se zaustavi, ah novi udarac me podiže i kolona ponovo krenu. Ustaše su već nestrpljive. Dosadilo im je hodati po ljetnoj žezi. Sunce je već visoko odskočilo. Onaj sa čela kolone ih hrabri: „Nije još daleko, blizu smo Bajića jama. Sad znamo naše stratište. Osjećam strašan umor. Kad prolazimo pored živice ili plota, pazim na ustašu i ponovo odvrćem žicu. Sad već lakše ide, jer je odvrnuti krak malo duži. Pomaže mi, vidim, i Joca koji je sa mnom vezan.
Stigosmo do jedne usamljene kuće na brdu. Kuća je napuštena, čeljad su ustaše pobile i sve opljačkale. Prozori, vrata, podrumi, pojata, svinjac, sve otvoreno zjapi. Ostao je samo pas čuvar, koji bijesno laje na nas. Zaustaviše nas. Jedan ustaša ode u pojatu, donese trnokop i lopatu, čime ćemo sebi kopati raku. Odvrnuh još malo žicu. Pođosmo još malo dalje. Pri vrhu smo brda. Ustašama se žuri. Opet ih hrabri onaj sa čela: „Još malo, još malo.” Stigosmo na vrh brda i pred nama se ukaza blaga nizbrdica, a s druge strane uvale vidi se grmlje. To su „Bajića jame”, pomislih. Krećemo se nizbrdicom. Sve smo bliže grmu. Odvrnem kratku žicu, sve se lakše odvrće. Još samo malo i žica će na ruci biti sasvim odvrnuta. Već smo blizu grmlja. Čelo kolone zalazi u grmlje i živicu. Tu je tijesno, uzan seljački, šumski put kojim se s jeseni jedva provuku seljačka kola, kad seljaci izvlače drva. Možemo samo dva po dva da prođemo, pa ustaše sa strane kolone zaostaše na začelju. Žica na ruci odvrnuta. Obe ruke su mi slobodne. Okrenuh se prema začelju da osmotrim ustaše, da ne bih skrenuo njihovu pažnju na bjekstvo. Rekoh Mići Joviću: „Mićo, da te još jednom vidim za života.” Jednim pogledom osmotrim teren. Lijevo mala nizbrdica. Sad ili nikad! Bućnuh u grm, glavom u živici probih put, bacih se naglavce nekoliko puta i prevrnuh niz strminu do sljedećeg grma. A onda opet. Ispočetka tišina. Jedan ustaša pljesne rukama: „Uteče!…”
Zatim psovke, pa jedan metak, dva, tri. Nastade pucnjava. Zrna pršte oko glave. Ja trčim, posrćem, padam. Odmakao sam već od zločinaca, kad me opet presretne čistina. Šta ću sad? Čučnuh pod jedan grm. Vidim sa druge strane ustaše vode drugu grupu Srba na strijeljanje. Hoće li me oni primijetiti? Legoh u neku brazdu, koju je ko zna ko i zašto zaorao, i počnem puzati preko čistine. Nađoh se opet u gustoj paprati. Ispravih se i potrčah do nekog vinograda. Legoh pod loze i pritajih se. Osluškujem. Tišina. Nema nigdje nikoga. Pokušam da se orijentišem gdje sam? Iziđem na vrh vinograda. Blizu sam željezničke pruge i ceste. Radnici opravljaju prugu i cestom promiču ustaše. Sačekah da cesta bude prazna i prebacim se preko pruge i ceste.
Malo seoce Poljani, nedaleko od Kostajnice. Sretoše me dvije žene. Ne znam ko se kog više prepao: ja njih ili one mene. Skamenio ih je moj izgled. Sav sam izgreban, krvav, u ritama, bos i blatnjav. Dadoše mi vode da se malo operem i napijem. Okrepih se malo iako je voda bila mlaka. Zahvalih se ženama i krenuh dalje. Kuda? Dalje od ceste, u šumu. Čuo sam da se priča da se u Šamarici nalaze neki ljudi koje vodi Vasilj Gaćeša, ustanici, koji okupljaju sve oko sebe Srbe i Hrvate koji hoće da se bore protiv fašista i ustaških krvopija. Pođoh k njima.
Kad sam došao u Šamaricu, u prvi partizanski odred na Baniji, tek tada sam osjetio da sam se ponovno rodio.. .”[3]
Dušan Banjac, Strigova, Kozara
Nećete mi vjerovati, ali vam kažem da sam iskreno poželio smrt, a ostao sam živ
Veliku ofanzivu pokrenuo je neprijatelj na Kozaru i Prosaru 1942. godine. U njoj je učestvovalo 40.000 njemačkih i 21.000 ustaško-domobranskih vojnika. Cilj im je bio uništiti Kozarački partizanski odred, sve srpsko stanovništvo pobiti, opljačkati imovinu i spaliti naselja.
U direktivi za borbu 718. njemačke pješadijske divizije, Operativno odjeljenje I-a, Pov. br. 650-42 od 20. februara 1942. godine, pored ostalog stoji:
„Sa svima Srbima muškarcima postupati tako, kao da su uhvaćeni sa oružjem u ruci protiv nas. Srpska naseljena mjesta koja leže s obje strane nastupnog druma ukoliko ne bi bila više potrebna za smještaj njemačkih trupa spaliti.”[4] Ustaško-domobranske direktive za srpski narod bile su daleko pogubnije. To se vidi iz izjave ministra vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mladena Lorkovića jednom od poslanika NDH u inostranstvu kome ministar govori o problemu postojanja NDH i o potrebi da se unište Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa nastavlja: „Evo, ja sam se ovih dana vratio s područja Kozare, 60 km dugo i gotovo isto toliko široko područje, koje je bilo naseljeno isključivo Srbima, danas je prazno zgarište…
A sada prelazimo na Grmeč…”[5] Upravo u zimsko i proljetno vrijeme 1942. godine učinjena su mnogobrojna zvjerstva nad srpskim narodom Kozare i njene šire okoline. Više od 25.000 srpskog stanovništva pobijeno je ili otjerano u logore Stara Gradiška, Jasenovac, Sisak i druge gdje je većina pobijena. Bilo je potpuno uništenih porodica ili ostalih sa jednim ili dva člana iz samo nekoliko općina sa područja Kozare više od 800. Od mnogobrojnih žrtava ustaše i domobrani su za vrijeme ove ofanzive na Kozaru, dovele na Baniju kod Kostajnice 600 srpskih seljaka, muškaraca, žena i djece i pobili ih u Bajić jamama. O tom zločinu ostavio je svoje svjedočenje jedini od njih 600, Dušan Banjac iz sela Strigove s Kozare koji je u svojoj sirotinjskoj kući u zaseoku Banjci, 30. augusta 1976. godine, Peri Drakuliću ispričao svoje jezive doživljaje s masovnog pokolja Srba u Bajić jamama, 1942. godine.
„…Nećete mi vjerovati, ali vam kažem da sam iskreno poželio smrt, a ostao sam živ.”
„Smrt bi sigurno bila spas od onih muka koje sam preživio. Ruke su mi bile vezane žicom. Mučili su nas i ponižavali. To su bile prave muke. Počela je neprijateljska ofanziva na Kozaru. Došli smo u ruke Nijemcima. Našli smo se opkoljeni od njemačkih vojnika koji su zajedno s ustašama i domobranima čistili Kozaru i srpska sela u Potkozarju. Nijemci su bili lijepo obučeni i odlično naoružani. Mi nismo mogli nikuda bježati, jer bi nas ubili. Nisu nas tukli. Jedan je Nijemac počeo govoriti našim jezikom. Rekao je da ćemo morati na radu Njemačku. Brojili su nas. Dobro sam čuo da nas je oficir nabrojio 600. Postrojili su nas u kolonu i poveli preko unskog mosta prema Hrvatskoj Kostajnici. Na mjestu gdje je veterinarska stanica ugledali smo logor ograđen bodljikavom žicom.
Pomislio sam da to nije za one koje će otpremiti na rad u Njemačku. Počeli su nas surovo gurati, tjerati i udarati. U toj žici ostali smo dva dana s onima koji su tu već bili.
Čuvali su nas domobrani. Oni su nam zabranili da razgovaramo. Jela ni vode nisu davali. Vladala je atmosfera iščekivanja i predviđanja. Ušao je k nama jedan civil s grupom domobrana. Nijemci su im davali neke upute, ali mi nismo imali pojma o čemu se radi. Civil se popeo na klupu, a domobrani su nam naredili da pažljivo slušamo. Onda je civil nekako strogim glasom povikao: „Tko je bio na Kozari, neka stane na ovu stranu! ”
Civil, očito neki ustaški oficir-funkcioner, čas je gledao nas, čas Nijemce. On je očekivao kako će se ljudi početi izdvajati. Nitko se nije pomakao. Ljudi su slutili zlo. Ispod oka su gledali civila i Nijemce. Situacija je postala napeta. Civil je ponavljao svoj nalog da se Kozarčani izdvoje, a oni su ostali u stroju. Ali, sad je s boka došao vod njemačkih vojnika koji su u rukama držali šmajsere. Civil se konzultovao s oficirima, a zatim je još jednom povikao: „Još jednom vam kažem da iziđu oni koji su bili na Kozari ili će vas Nijemci sve pobiti!”
Postalo je opasno. Kroz tijelo su mi prošli trnci. Osjetio sam strah. Vojnici su na komandu jednog oficira uzeli šmajsere na gotovs, a to je značilo da mogu svaki čas tren, otvoriti paljbu. Cijevi su bile uperene u nas.
Tada se dogodilo ono šta nisam pretpostavljao. Iz stroja je izašao Jovo Tubić. Pošao je na mjesto koje je pokazao onaj ustaša u civilu i tu stao. Odmah je za njim pošla veća grupa. Išli su ljudi vjerujući da moraju. Smrt je prijetila. To treba razumjeti.
Mislio sam na trenutak šta da činim, ali sam brzo odlučio da i sam idem s ljudima s kojima sam bio u zbjegu na Kozari. Nekako bi me bilo stid ostati. Ne znam koliko nas se izdvojilo, ali pamtim da nas je bilo mnogo.
Sada je onaj civil ustaša prišao k nama i od jednog starca uzeo štap na koji se ovaj bio naslonio da lakše stoji. Počeo ga tim štapom strahovito tući. Prosto je slomio štap starčevo tijelo i glavu. Poslije je to uradio još nekima, tako da su ljudi počeli bacati svoje štapove. Teško smo stajali, ali nam nisu dali da sjednemo.
To bacanje štapova razbjesnilo je onog ustašu u civilu i on je sa zemlje dizao štapove s njima nemilosrdno tukao. Izgledao je kao lud. Naslađivao se time što je na starim ljudima lomio njihove staračke štapove. Tukao je sve dotle dok mu jedan Nijemac nije naredio da prestane. Civil je nešto razgovarao s njemačkim oficirima i onda otišao. Napustili su nas i oni njemački vojnici sa šmajserima, a ostali su domobrani. Nas s Kozare odvojili su u drugi dio logora.
Čuvali su nas Pavelićevi domobrani. Oni su vrlo surovo postupali s nama. Kad bi ih netko nešto pitao ili tražio vode, psovali su nam majku mutlačku i majku komunističku. U jutro, bio je utorak u naš su logor ušle ustaše. Pjevale su neku pjesmu. Gledali smo ih sa strahom i očekivali zlo. Ustaše su u rukama nosile snopove žica, dužine od pola metra, otprilike. Iza ustaša je došao onaj zloglasni civil, onaj batinaš koji je na starcima lomio njihove štapove. Taj je već pokazao tko je i šta mu je zadatak. On se stalno sastajao s njemačkim oficirima i nešto razgovarao.
Dok su se oni, ustaše, Nijemci i domobrani, dogovarali i za nešto spremali, mi smo sjedili i gledali. Ja sam ustao i okrenuo se prema svojoj Uni i preko nje gledao Kozaru. O, kako mi se tog jutra činila lijepom i nedostižnom. Gledao sam naš Balj koji se kao neki div nadvija nad Kostajnicom kao da gleda nas Kozarčane u nevolji i žicama. Preko Balja moje su misli odlazile u Strigovu, u moja brda i moje doline. Tamo gdje je bio moj život. Osjećao sam se kao kad se opraštam od nekoga. Možda sam to doživio baš u času pred veliku opasnost koja je bila tu.
Prenula me galama domobrana i ustaša koji su pojurili prema logorašima koji su ostali iza Kozarčana. Tukli su ih i tjerali u red, a zatim su ih otjerali iz logora. Mi smo tužno gledali kako ih odvode. Znali smo da će se poslije njihovog odvođenja i nama nešto tako dogoditi. Ali, šta?
Nakon toga u logor je ušla grupa Nijemaca koje do tada nismo vidjeli. Jedan od njih imao je u ruci neki papir. To je bio oficir. Vojnici su otišli prema ulazu u logor. Ustaški i domobranski oficiri prišli su svojim grupama. Izdali su naredbu, a ovi su s uperenim puškama krenuli k nama. Stali su i naredili četvorici Srba da izađu. Pokazali su koji to trebaju biti. Ovi su ustali i stali na određeno mjesto. Iza svakog od njih stala su četvorica ustaša. Jedan od njih je u rukama držao komad žice, drugi je uhapšenika snažno povukao za ruke natrag i zatim su ruke čvrsto svezali žicom. Iza toga su ruke drugom žicom vezali za mišiće. Strašno. Neki su padali u nesvijest. Uhvatila ih je slabost.
U to vrijeme neke su ustaše i domobrani batinali ljude. Onu su četvoricu vezanih otjerali na suprotnu stranu logorske žice. S njima su ostala dvojica domobrana. Tako je počelo odbrojavanje i vezanje ljudi. Očito ustaše i domobrani su spremali likvidaciju. Naredili su nam da legnemo. Bilo nam je teško ležati. Ni sam ne znam kako je došlo do toga da nisam čuo kada je na mene došao red, tj. kada je ustaša odbrojio da i ja krenem. Baš tad sam pokušao sjesti da promijenim položaj, ali me je na red podsjetio udarac kundaka u glavu. Osjetio sam da me netko divljački povukao za kosu, a začuo sam i riječi: „Majku ti vlašku, ustaj! Na tebe je red!” Bio sam zbunjen. Ustao sam. Kraj mene je stajao moj komšija Ostoja Banjac, a kraj njega sin Mile, dalje na kraju stajao moj rođeni brat Đuro. Nisam se odmah odazvao kad mi je ustaša naredio da pružim ruke unazad. On mije zbog toga naglo trgnuo ruke. Odmah sam osjetio jaku bol, a zatim me stegla žica. Od boli sam jaukao. Žicu su stegli kliještima, a zatim su vezali i mišice i žicu za Ostoju. Ostoju su vezali za njegova sina, a njega za moga brata.
Dobro sam zapamtio lice domobrana koji nas je natjerao da ovako svezani sjedimo. Imao je izbezumljeno lice, bijesno, bio je nalik na jazavca. Imao je njušku baš kao jazavac koga sam nekad uhvatio u žicu kada je pošao u krađu kukuruza…
Prvi je sjeo moj brat Đuro. On nas je povukao na zemlju. Padali smo na leđa. Okolo su bila tužna i uplakana lica, čuo se i plač, pa i jauk nekih ljudi. Ja sam pao u nesvijest, ali me domobran-jazavac udario kundakom po glavi, od čega sam opet shvatio gdje sam i šta se to događa.
Onda su stizale nove vezane četvorke i tužna se gomila povećavala.
Dan je prošao u odbrojavanju i vezanju. Ljudi su popadali po zemlji. Neke su ustaše našle za potrebno da ih tuku opasačima i cijevima pušaka. Vode nam nisu htjeli dati, već su nam prijetili, psovali srpsku majku i ponižavali nas onako svezane i nemoćne.
Tada je došla noć. Straže su pojačane. Mi smo se oslanjali jedni na druge da olakšamo položaj u kojem smo se našli. Onako stegnuti žicom nismo nikako mogli naći zgodan položaj u kojem bismo zaspali ili bili budni u toj strašnoj i prokletoj noći.
Došao je i novi dan. Kraj željezničke stanice kretali su se ljudi, domobrani i ustaše. Mi smo umirali od bolova, gladi i žeđi, od čekanja onoga šta su nam spremili zlikovci. Straže su se mijenjale. Sunce je nemilosrdno palilo. Žedni i gladni, patili smo od žeđi. I opet je došla noć. A noći smo se bojali više od dana. Činila nam se duga za rane na rukama, za jauke. Kad bi koji od bolova jauknuo, domobran bi ga našao i još više ga udarao svojim prokletim kundakom. Noć je tekla polako kao da ne misli proći, kao da nas želi zadržati u neizvjesnosti do kraja.
Ipak, zora je došla i u unsku dolinu. Dolazio je novi dan i nova nada da će se nešto važno dogoditi.
Osjetili smo da u logor dolazi više ustaša i domobrana. Prosto sam se stresao od nekog straha i iznenađenja kad je neposredno kraj nas zaorila ustaška pjesma: „Puška puca, a top riče…”
Ne znam šta je dalje bilo. Onesvijestio sam se. U prvi mah mi se učinilo kao da sam pao u provaliju iz koje se nisam mogao sam izvući. Koliko je to trajalo? Ne znam, ali sam osjetio udarac vojničke cipele u glavu. To me vratilo u stvarnost. Sad sam ugledao neke nove ustaše. Imale su nekakva žuta odijela, a pogled im je bio krvnički. Slutio sam zlo. I ono je uskoro došlo.
Pala je komanda da ustanemo. To je išlo teško. Ljudi su padali, ustajali i opet padali. Ustaše su nemilosrdno tukle one koji svezani nisu mogli ustati i stati u redove. Nekako su nas svrstali. Kolona je krenula prema izlazu iz logora, a zatim k željezničkoj stanici. Pomislio sam da ćemo zaista na rad u Njemačku. Ali, zašto nas tako vežu?
Pred stanicom mnogo naroda. Koračamo teško. Mile je objesio glavu kao da će svaki čas pasti. Prestrašeni smo. Hrvati i Hrvatice nas gledaju, mi posmatramo njih i idemo dalje. Neki nas grde, bacaju kamenje po nama i nazivaju nas banditima i zlikovcima. Napadaju nas hrvatski vojnici u žutim uniformama. I to su bile ustaše. Nekako smo prošli kraj mase hrvatskih civila. Skrećemo prema ciglani. Zapamtio sam taj put u smrt. Ustaše su dijelile batine. Nemilosrdno su tukli domobrani i ustaše svakog tko je pao ili sjeo. Daleko se čuo jauk. Nije mi bilo jasno zašto su nas baš tada tako strašno batinali kad smo već bili osuđeni na smrt.
Doveli su nas u dolinu Bajić jame. Naredili su da moramo sjesti na zemlju. I tad su se čuli bolni krici. Boljele su ranjene ruke kad ih je prilikom sjednja zategla žica. Oko nas je bilo mnogo ustaša i domobrana. Vidjeli smo kako su izdvojili prvu četvorku i potjerali uz malu uzbrdicu. I njih su tukli. Ljudi su išli pod udarcima kundaka i jaukali. Nisam znao šta su radili s tim ljudima. Ako je strijeljanje, morali bi čuti pucnjavu. No pucnjave nije bilo. A ljude su po grupama odvodili. Nikoga nisu vraćali. Shvatili smo da ih kolju i bacaju u jame.
Mnoštvo dovedenih počelo se naglo smanjivati. Svi smo čekali svoj red. Tako četvorka po četvorka i došao je red na moju grupu.
Digli smo se teško i pošli. Pljuštali su udarci. Približavali smo se jamama. Odjednom sam ugledao strašnu sliku. Pred nama na zemlji ležali su mrtvi ljudi. Mrtvi i krvavi. Izbodeni noževima i izranjavani puščanim zrnima. Nikoga nisam prepoznao. Nisam se prepao! Izgleda da za to nije bilo ni vremena ni potrebe. Iza nas su bile tolike muke pa se i smrt činila kao spasilac.
Pomirio sam se sa sudbinom. Morao sam umrijeti zajedno s bratom Đurom i mojim Kozarčanima.
Čuo sam oštar glas: „Liježite, majku vam srpsku!”
To je bila nepotrebna komanda jer smo popadali od silnih udaraca. Izgubio sam vezu sa stvarnošću. Počeli su klati. Začule su se i puške. To su pucali po ljudima. Na desnoj strani lica osjetio sam neki plamen. Nešto je liznulo, vrelo i kratkotrajno. Čuo sam kako Mile krči, teško je disao, a onda se smirio. Ljuban i Ostoja su izgleda za čas bili mrtvi. Njih nisam čuo.
Ja sam sve osjećao. Znam da sam glavu pritisnuo k zemlji i kao da nisam disao. Oko mene su pucale puške. Čuo sam ljudske glasove. To su ubojice razgovarale o obavljenom poslu. Pomislio sam da su došli da me ubiju. Bilo mi je lakše kad sam čuo kako se dogovaraju da s Mile skinu kožni kaput. Jedan je rekao da četnik ima dobar kaput i da ga treba skinuti. Počeli su se svađati kome će kaput. Spominjali su još jedan ali konstatirali su da je taj star.
Usta sam jako pritisnuo u zemlju da sakrijem dah. Osjetio sam da me netko dotaknuo rukom. To su sa mrtvoga Mile skidali kaput. Viđeli su da pokojnik ima i dobre hlače pa su ih skinuli. U tom su navlačili Milino tijelo i ostavili ga na meni. Sad mi je bilo još teže, a nisam se smio pomaknuti. Bojao sam se da me ne primijeti koji koljač.
Imao sam pravo. Ona dvojica pljačkaša su se povratila. Jedan je pretraživao moje džepove. Nisam disao. Smrt je bila kraj mene i u meni. Ustaša mi je iz desnog džepa izvukao praznu duhansku dozu. Još sam čuo kako je rekao da će to nekome pokloniti. Izgleda da su pretraživali sve mrtve i pljačkali što im je bilo po volji.
Povremeno sam čuo glasove. Nisam se ni malo pomakao. Tako sam želio podići glavu da vidim ima li još tko živ, kako izgleda to groblje mojih Kozarčana, ali me strah prikovao za zemlju i sve sam izdržao. Moja je trojka bila mrtva i opljačkana, a ja sam živ čekao da se nešto dogodi, da dođe smrt ili da pokušam spas. U tom čekanju došla je noć.
U to vrijeme bio sam jak. Imao sam 47 godina. Ruke su me boljele, ali je u tom trenu još bilo snage da rastrgam čvrsto stegnutu žicu. Poslije toliko godina sjećam se da sam i Boga pozvao da mi pomogne iako nikad nisam znao ima li ga ili nema, mada je bilo jasno da se sve pomiješalo kad su došla ovakva vremena klanja i ubijanja nevinog naroda.
Trgao sam žicu i ruke. Bilo je važno osloboditi se žice koja mi je tri dana zadavala užasne boli. Imao sam čudnu neku snagu. Osjećao sam kao da se borim s nekim tko je vrlo jak, ali ja sam ga morao pobijediti ili umrijeti. Borba je trajala dosta dugo. Bolovi su bili nesnosni, ali sam dalje pokušavao sve dok odjednom žica nije popustila, a ruke su pošle naprijed. Od napora i bolova pao sam u nesvijest.
Probudila me moja lijeva ruka koja je užasno boljela. Na njoj je ostala čvrsto stegnuta žica koju sam sada pokušao skinuti, ali nisam uspio jer mije desna ruka bila oduzeta. Opet me obuzeo nagon trganja. Potrgati žicu ili ruku. Morao sam probati. Osjećao sam se kao u ludilu. To ne znam opisati. Možda mi je u tom pomoglo sjećanje na vojsku. Kao mladić sam učio kako se treba u teškim časovima pokušati spašavati. To sam činio.
Bio sam slobodan. Slobodne ruke. Nigdje nisam bio ranjen. Samo mi je u glavi užasno šumjelo od onog bliskog pucnja koji me je trebao ubiti. Pogledao sam na mrtve oko sebe. Snaga mi je porasla. Odabrao sam pravac i počeo puzati. U jednom trenu spazio sam čovjeka kako kleči. Stao sam i čekao. Vjerovao sam da on mene čeka, ali se prilika nije micala i ja sam nastavio puzanje. Onda sam vidio da to nije bio čovjek nego običan niski grm.
Umirio sam se i čekao. Iza grma sam dočekao svanuće. Ugledao sam kako dolaze domobrani. Netko je pjevao. Jedan je išao od mrtvaca do mrtvaca i pucao u leševe. Netko je na njega vikao da troši municiju bez potrebe. Ugledao sam kako je onaj što je pucao došao i do mjesta gdje sam i ja ležao. Sad bi možda i u mene pucao!
Otišli su! Onda sam ustao i počeo bježati od toga prokletog mjesta. Bojao sam se smrti i svega što sam preživio od hapšenja do sada. Jurio sam jednim pravcem i osjetio da sam blizu šume. Pošao sam još pedesetak koraka u šumu i mrtvo umoran sjeo na zemlju koja me privukla da se opružim i smognem snage za nove korake u život. Na paprati sam zaspao i spavao dubokim snom. Prepao sam se svjetlosti dana. Potražio sam novi zaklon da me netko slučajno ne bi otkrio. U toj sam šumi proveo tri dana. Uhvatila me neka slabost i nisam imao snage da nastavim bijeg, da tražim put spasa. Uhvatila me neka groznica, tresla me drhtavica, a zatim sam dobio povišenu temperaturu. Pokušavao sam ustati, ali sam padao na zemlju.
Šest dana nisam jeo, a bojao sam se da me ne bi sreo čovječji stvor. Htio sam samo šumu. Ona mi je jedina trebala jer je davala zaštitu i nadu da ću ostati živ. Što dalje od ljudi! Nisam mogao zamisliti sastanak s bilo kim iz moga kraja, ali sam bio svjestan da u šumi ne mogu vječno ostati. Morao sam pokušati izvući se.
Tamo, na krvavom razbojištu ostali su moji Kozarčani, a ja bez snage, ranjenih ruku i nemoćnih nogu, gladan i žedan, prestrašen i usamljen kao zvjerka u šumi tražim spas i bojim se ljudi…
Tako je to bilo poslije bijega s Bajića jame, prokleto im ime bilo!…”[6]
Mirko Pajagić i Petar Ognjenović, Babina Rijeka Mečenčani
Nije ni kokošinjac u selu ostao
„U našem selu Babina Rijeka imade 76 srpskih kuća i 19 hrvatskih. Sredinom augusta 1941. godine Hrvati iz našeg sela dobili su puške iz ustaškog stana u Kostajnici, a mi Srbi smo morali predati sve ako je tko što imao, čak i kuhinjske noževe. Čim su dobili oružje, počeli su izazivati nas Srbe. Puštali su svoju stoku u naše usjeve. 20. augusta išao je kroz naše selo ustaša Stjepan Jurić s vojničkom puškom iz koje je pucao uzvikujući: „Srbi, gdje su vam Krsne slave sada ćete ih zaboraviti”, psovao nam srpsku majku i slično.
Ustaše iz našeg sela predvodio je Lovro Milinković, lugar, rodom od Gospića i njegov zamjenik Nikola iz istog im mjesta, te Joso Jurić iz našeg sela.
Idući tako našim selom 27. augusta uhapsili su Srbe: Marka Pajagića, Petra Živanovića i Đuru Latinina i zatvorili ih u podrum, lugara Milinkovića. Povratili su se i uhapsili: Petra Tarbuka, Nikolu Radulovića, Vujinac Milana, Đuru Đukića, Milana Radulovića i još nekoliko žena i poveli ih takođe u podrum Milinkovića. Na putu oni su se razbježali ali su ustaše ranile na više mjesta u nogu Nikolu Radulovića i Petra Tarbuka. Sutradan su iste ustaše, pojačane s još njih desetoricom iz susjednih hrvatskih sela, teško ranjenog Nikolu Radulovića položili na đubrište kraj kuće i zlostavljali ga sve dok nije izdahnuo. Isto tako i ranjenog Petra Tarbuka, položili ga na put kraj njegove kuće, noževima ga boli sve dok nije mučenički umro.
Naredili su njegovoj ženi Jelici da ga zakopa, ali je ona od straha pobjegla. Ustaše su nastavile put kroz selo, pljačkali odojke i drugu stoku koju su odvozili ili odvodili u dvorište ustaše lugara Lovre Milinkovića. Pekli su odojke, častili se i nastavili s hapšenjem Srba po selu. Uhapsili su djevojku Ilinku Radulović, staru 18 godina, kćerku Siminu Danicu staru 14 godina, Ivana Tarbuka stara 73 godine, Petra Bunića, 68, Matiju Bunića, 74, Julku Budić, 57, Petra Ognjenovića, 67, Đuru Šestića, 65, Mihajla Pajagića, 59, Nikolu Tarbuka, 53, Marka Pajagića, 47, i njegovu ženu Martu, 55, Draginju Pajagić, 24, Mihajla Marjanovića starog 60 godina, Lazu Živanovića, 60, Stanu Živanović, 40, Petra Živanovića, 50, Petra Karavidića, 72, i njegovu ženu Sofiju, 70, Draginju Pajagić, 34, Katu Ognjenović, 44, ukupno 23 iz sela.
Doveli su ih do stana ustaše Milinković Lovre. Djevojke Danicu i Ilinku uveli su u njegov podrum i po redu se na njima iživljavali, silujući ih. Pred kućom su se častili rakijom i pečenim odojcima koje su opljačkali u srpskim kućama. Pohvatani Srbi su bili prisiljeni da pred njima kolo igraju i pjesme pjevaju.
Nakon gozbe odveli su pohvatane i iznemogle srpske seljake u potok Karavidić, udaljen oko kilometar dalje i tamo sve pobili.
Sutradan 29. augusta ponovo su ustaše hvatale Srbe po selu i odvodile ih, muškarce u Bosansku Kostajnicu, a žene i djecu u selo Crkveni Bok, gdje su zatočeni. Iz sela Babine Rijeke pohvatali su oko 100 Srba. Samo iz kuće Mihajla Pajagića, kb. 18, odvele su ustaše sedam duša i to četiri odrasle osobe i troje djece. Odveli su Nikolu Tarbuka, njegovu ženu i unuče staro tek godinu dana, Milju Tarbuk i njezinih troje unučadi, Stanu Živanović su ubili tog dana u njenom dvorištu, tako i njenu susjedu Draginju Pajagić.
Nekoliko je uspjelo iz sela pobjeći ali ih je seljak, ustaša Petar Babić uspio nagovoriti da dođu kućama pa im se neće ništa dogoditi što on garantira i jamči im svojim životom. Nevjerovatno ali je istinito, da su neki povjerovali ustašinom obećanju, povratili se u selo, a ustaše sa istim Babićem Petrom ih hvatali i ubijali.
28., 29. i 30. augusta 1941. godine, naši susjedi, ustaše iz našeg sela i drugih hrvatskih sela, hvatali su našu stoku, živad, svinje, odvozili ili odvodili u svoja sela i dijelili Hrvatima. Jedan broj stoke su odvezli i u Hrvatsku Kostajnicu, tamo klali, častili se i drugima meso dijelili. Istih dana pljačkali su robu, mast, poljoprivredni alat i sve druge pokretne stvari i odnosili svojim kućama. Kada su tako naše kuće opustjeli ustaše su tada zapalili naših 40 kuća sa svim gospodarskim zgradama. Nije ni kokošinjac u selu ostao.
Nas dvojica smo pobjegli iz našeg sela, skrivali s drugim tada preživjeli, sve do 10. septembra, kada smo krenuli u Beograd, gdje smo stigli u noć 2. ovog mjeseca.
Prednji iskaz nam je pročitan i mi ga usvajamo kao naš i mi ga potpisujemo.”[7]
Mirko Pajagić, v.r. Petar Ognjenović, v.r.
Miloš Vicković, Selo Utolica
Kada su leš pomaknuli iz njega je ispalo dijete
Moje selo Utolica nalazi se malo bačeno u stranu od željezničke pruge i to između Šaša i Kostajnice, nedaleko od rijeke Une. U njemu je živjelo oko 1.000 Srba i nešto manje Hrvata.
Odmah, aprila 1941. godine Hrvati su osim malih izuzetaka postali ustaše. Ustaški rojnik postao je seljak Nikola Blažević. Odmah je naoružavao Hrvate, a Srbima prekopavao po kućama i gospodarskim zgradama, tražio oružje i oduzimao sve što je nalazi, čak i noževe.
Istodobno, kako u Šašu, Stazi Papićima, tako i u Utolici i drugim srpskim naseljima počeli su i hapšenjem Srba muškaraca, odvodili ih i ubijali.
Već u ljeto 1941. godine opljačkale su ustaše Srpsku pravoslavnu crkvu Svetog Marka u Šašu, u Timarcima, u Kostajnici, Hrvatskoj Dubici i Bosanskoj Kostajnici. Crkve su nakon pljačke porušili ili zapalili. Materijal od porušenih pravoslavnih svetinja su razdijelili Hrvatima. Pravoslavni sveštenici su uglavnom uspjeli pobjeći u Srbiju.
Jednog dana o vršidbi 1941. u naše selo Utolicu iz Kostajnice došlo je 30 naoružanih ustaša, među kojima i naših nekoliko komšija Hrvata, od kojih se dobro sjećam Alar Petra. Hvatali su Srbe gdje god su ih zatekli: na njivama, kod njihovih kuća, kod vršidbe žita, na putu. Tako su ustaše pohvatale 35 Srba iz naše Utolice, od kojih se po imenu sjećam: Ostoje Raka, Nikole Lavrinića, Jovana Ličanina, Ilije Kokanovića, Stojana Vrebca, Đure Vrebca, Dušana Simića i Andrije Kurilja. Sve su ih odvele ustaše u Hrvatsku Kostajnicu i ubili u Bajića jamama.
Andriji Kurilju su susjedi Hrvati naredili da ih vozi na svojoj konjskoj zaprezi u Kostajnicu, da se tobože interesiraju za pohapšene Srbe iz Utolice, iako su znali da su svi oni već dan ranije mučenički usmrćeni. Stigavši u Kostajnicu uhapsili su ga i istoga dana ubili. Vrativši se u Utolicu, pričali su da su im Andriju otele ustaše iz Kostajnice.
Već slijedećeg dana pohvatale su ustaše 30 Srba u zaseoku Rausovcu i pobile ih u gradskoj šumi u Kostajnici.
Već u jesen 1941. godine došla su iz Zagreba četiri fratra, da pokrštavaju pravoslavne Srbe i prevode ih u Katoličku vjeru, da bi ih pretopili u Hrvate. Na okupljenim skupovima govorili su Srbima, da su oni i ranije pripadali katoličkoj vjeri i da je došlo sada vrijeme da se vrate svojoj prađedovskoj vjeri. Govorili su da ustaše samo kroz pušku govore i da oni neće moliti Srbe da prijeđu na katoličku vjeru. Kako je Srbima obećano od katoličkih svećenika, da će biti slobodni i da ih nitko neće hapsiti, neki su prešli na njihovu vjeru. Kada su izvršili pokrštavanje u općini Staza i Crkvenom Boku, priredila je katolička crkva i ustaše u Stazi na dan Svetog Martina 11. novembra 1941. godine veliku vjersko-političku proslavu. Tu su bili veliki župan iz Petrinje Petar Glovdić, kotarski predstojnik Pavao Katinčić iz Kostajnice, a samog poglavnika Antu Pavelića zastupao je njegov lični kapelan Dionizije Juričev iz Zagreba. On je izručio Srbima najtoplije pozdrave poglavnika Pavelića. Ujedno je izjavio da nas pokrštene pravoslavne Srbe od sada smatraju Hrvatima i da nam se više ne smije ništa desiti. O tom skupu je opširno pisala hrvatska štampa i u kinima su prikazivane slike sa proslave.
Sve je ostalo po starom. Hapšenja i ubijanja. Prisiljavani smo da „dobrovoljno poklanjamo svoju zemlju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u službu kolonizacije.” Svu popisanu tako zemlju općinska ustaška vlast, dodjeljivala je našim susjedima Hrvatima na uživanje. Ustaše su sve masovnije hvatale Srbe, kako muškarce, tako i žene i djecu. Ubijali ih ili odvodili u logore Jasenovac i druge.
Najtragičniji dan za srpski narod moga sela Utolice bio je masovni pokolj muškaraca, žena i djece, 5. januara 1944. godine samo nepuna dva dana prije našeg srpskog pravoslavnog Božića.
Toga dana u ranim jutarnjim satima ustaška bojna opkolila je naše selo Utolicu. Naši seljaci su bili zatečeni i preplašeni. Strah je bio tim veći što smo znali da su ustaše sredinom decembra l943. godine tako isto opkolile srpsko selo Slabinju i u njemu poklale sve Srbe koji nisu uspjeli izbjeći.
Kada smo opazili hrvatske ustaše, svi smo se dali u bijeg. Meni i onima koji su bježali u pravcu sela Timaraca se posrećilo jer smo uspjeli izbjeći mučeničkoj smrti koja je toga dana zadesila naših 270 suseljana.
Ustaše su toga 5. januara 1944. zaredali od kuće do kuće, hvatali muškarce, žene i djecu, mnoge još u krevetima, jednu veću grupu žena i djece ugurale su ustaše u štalu Dragana Cvijića, poklale ih i staju zapalile. Bilo ih je nekoliko još živih pa su tako i izgorjeli. Nakon par dana, oni preživjeli tražili su svoje najmilije i tako su naišli na zgarištu ove štale leš jedne žene. Kada su leš pomaknuli iz njega je ispalo dijete.
Drugu grupu pohvatanih Srba ugurale su ustaše u kuću Janka Vrebca, pobile ili noževima izbole, te izmrcvarene zapalile zajedno sa kućom.
Porodicu Adama Kovačevića sa šest članova su poklale ustaše i zapalile ih u vlastitoj im kući. Nikolu Ličanina objesile su ustaše o jedan klin u njegovoj štali, a prije ga isprebijali kundacima i cijevima pušaka. Njega i štalu su zapalili zlikovci. U istoj staji, živa je izgorjela i Nikolina supruga i još nekoliko mještana našeg sela Utolice. Stoju Kokanović su ustaše bole roguljama. Branila se rukama, a zlikovci su joj noževima isjekli ruke. Tako masakriranu su zatim zaklale. Jelicu Suzić ubile su ustaše pred njenom kućom naslonjenu na plot.
U tri kuće porodice Sokolovića u životu je ostala samo Draginja i Dušan djever i snaja). Tešu Milkovića ubile su ustaše dok je nosio prtljag na leđima. Snaju Tešinu, Anđu koja je ustašama dala mito od 30.000 kuna da je ne ubiju, ali su je svejedno zaklale zajedno s njene dvoje male djece.
Ubile su ustaše i Mariju Mirković i njenu služavku, snahu i snahino dijete Mile Trbojevića. Pobile su ustaše porodicu Jove Orozovića od 14 članova i zapalile u kući. Ubile su nakon mučenja Ružicu Rogoha, zaklale Milana Lisicu u mlinu Hrvata Jakova Ivankovića. Zapalili su zlikovci u našem selu starodrevnu srpsku pravoslavnu crkvu Svetog Đorđa.
U zaseoku Cerica ubili su Jeku Jakšić. U kući Đoke Podunavac poklale su ustaše nekoliko žena i djece i kuću sa žrtvama zapalile.
Iz porodice Tintor zaklano je troje i u kući zapaljeno. Izgorjeli su u plamenu kuće Mihajlo Puhović i njegova supruga Jelka. Sjećam se da su tada ubijeni i: supruga Krstića crkvenog pojca, njihova služavka, Risto Suzić i njegovih petero male djece, Mojica Ostojić, Evica Ostojić i njena kći i unuka. U zapaljenoj kući Josifa Galijaša zaklano je više članova porodica i zapaljenjo s vlastitom kućom. Ubile su hrvatske ustaše i hrvaticu Juliju Brezovac, misleći daje Srpkinja.
Ustaše su toga dana opljačkale sve što su našle u srpskim kućama, te kuće i gospodarske zgrade zapalile. Žao mi je da vam ovom prilikom ne mogu navesti sva imena i prezimena naših mještana sela Utolice koje su ustaše poklale ili pobile toga dana 5. januara 1944. godine.[8]
Vicković Miloš, s.r.
[1] Pero Drakulić, Korak do smrti, 2. izd. SNV, Zagreb, 2014, str. 15-17.
[2] Opširnije u knjizi Sisak i Banija, 1941, Sisak, 1974, strana 888-907, Pero Drakulić, Ustaški zločini 1941..
[3] Razgovarao sam sa Simom 15. maja 1961. godine. Svjedočanstvo objavljeno u Ilustrovanoj politici broj 39, 1959. godine, str. 34 i 35.
[4] Arhiv VII, kut. 9, fasc. 15-a, dok. 16.
[5] Studija, „Ustaštvo“, A. VII-U.O. (Io-br.reg.2/3-1-216) str. 54.
[6] Dušan Banjac je rođen 1895. godine u siromašnom selu Strigova. Kao dvadesetogodišnjak mobiliziranje u austrougarsku vojsku. Rado je iznosio detalje iz tog do tada najvećeg rata u kojem su mnogi Srbi poginuli. Dušan je kraj ratnog vihora dočekao u Albaniji. Iz Albanije je prešao u Boku Kotorsku i Zelenik, a onda preko Sarajeva i Broda stigao svojoj kući. Tu je radio na poljima, a jedno vrijeme bio se zaposlio u rudniku ugljena u Lješnjanima. Mobilizacija starojugoslavenske vojske njega je mimoišla jer je bio starije godište. Rat je počeo, a Dušan je ostao u svom selu kod kuće. U izbjeglištvu od ustaša uhvatili su ga njemački fašisti na Kozari 1942. godine. Predali su ga s drugim pohvatanim Kozarčanima ustašama i domobranima. Pobjegao je sa strijeljanja s Bajić jama kod Kostajnice. Danas,1975. godine kao osamdesetogodišnjak živi u svom selu Strigovi. Njegovo svjedočanstvo zabilježio je Pero Drakulić i objavio u knjizi: Korak do smrti, 1977, Spomen-područje Jasenovac, str. 50-64.
[7] Zapisnik od 12. septembra 1941. godine. Sastavljen u Komesarijatu za izbjeglice u Beogradu. Arhiv Jugoslavije, fasc. 217.
[8] Opširnije svjedočenje Miloša Vickovića, Ilije Vrebca, Alekse Vukelića i Ninka Roknića, nalazi se u Arhivu Jugoslavije, fasc. 922. u Beogradu.
Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić
