Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na području Gomirja i Drežnice

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

GORSKI KOTAR I LIKA

GOMIRJE I DREŽNICA

GOMIRJE – OGULIN

Nektarije Dazgić, jeromonah, upravitelj manastira Gomirje

Duhovski ponedjeljak 1941. godine u manastiru Gomirje. Mlađima koji dolaze za nama

Na dan Duhovski ponedjeljak 1941. godine iznenada dođoše ustaše iz Ogulina u kamionu, opkoliše manastir gomirski, bratiju steraše u manastirske sobe, počeše ispitivati o novcu i ključevima manastirske kase. Od bratije u manastiru se nalazio namesnik manastira otac Nektarije Dazgić, rodom iz Graduse, otac Stefan Božičković star 73 godine, otac Teofan Kosanović (Upravitelj) je bio odsutan u Sloveniji na parohijskoj dužnosti.

Ostali su bili manastirski đaci i posluga. Ustaše, njih oko 15 ušle su u prostorije, odmah počele lupati svete ikone i ostale slike po sobama. Pljačkati sve šta je bilo omanje za poneti kao: aparate za masažu, kožne taške, novac, poštanske knjige sa ulogom i posle manastirsku kasu sa gotovinom preko tri stotine hiljada dinara. Posebno vrednosne papire od manastirskog zemljišta uručeno bivšim manastirskim kmetovima. Ustaše su prvo dobro se počastili, napili i najeli, a bratiji naredili da moraju s njima u Ogulin na ispitivanje i saslušavanje. Otac iguman Metodije Subotin bio je u selu kod školske djece, na putu su ga sreli i strpali u kamion.

Iz manastira su poveli oca Nektarija Dazgića i mladog učitelja Milana Kosanovića. Oca Stefana Božičkovića ustaše su ostavile da pazi na manastir do daljnje naredbe uz njihovu vlast koja je odmah postavljena u samom manastiru. Bratija su strpana u kamion i odveženi pred općinu u mestu Gomirje. Iz zaselka Musulina, Gomirja i ostalih mesta ustaše su doterivali pohvatane pravoslavne Srbe i trpale u kamion. Za vreme stajanja pred općinom, ustaše su počele tući jeromonaha Nektarija po glavi i vući za bradu. Ocu igumanu Subotinu natukle su kamilavku na glavu tako jako da nije mogao gledati. Kada su napunili kamion krenuli su s nama u Ogulin.

U Ogulinu su nas strpali u zvanu Kulu gdje su nas sasma opljačkale: satove, novac i kišobrane, sve šta je bilo za uzeti. U zatvoru nam nisu dali ništa jesti, morali smo tražiti iz vana da nam neko poznat donese hranu jedanput dnevno ako je bilo moguće. U zatvoru su ustaše počele odmah neke mučiti i ubijati, noću od 22 sata nadalje. U zatvoru smo mučeni pet punih dana. Bilo nas je više od stotinu mučenika.

Noći, oko ponoći sve nas stjeraju u dvorište gdje nas postave  u stroj i pod jakom pratnjom uz kundačenje i psovku srpske majke odvedu pješice na željezničku stanicu u Ogulinu i strpaju nas u marvinske vagone, G-kola. Kiša je padala za vrijeme pješačenja iz zatvora do stanice. Bili smo gladni i mokri. U vagone ćerali su nas kundacima i cijevima pušaka, brže bolje da ne bi neko pobegao. U onoj masi tukli su kao po zvjerovima, tu su nas zatvorile krvopije i povezli u logor u Koprivnicu. Tamo smo stigli oko 10 sati prije podne. Na stanici smetnuli nas u stroj i poterali tako u stroju po vojnički u mjesto zvano „Danica” logor. U samom logoru ponovo doček i sve pretres, satove, novac i ako neko ima neku drugu vrednost.

Sveštenici su im morali biti prvi u stroju i prvi udarani i mučeni. Na sveštenike bili su posebno nasrtljivi i ogorčeni. Odmah na licu mesta su počeli da udaraju po glavi, da krvnički postupaju. Nije im smetalo što i oni pripadaju hrišćanskoj vjeri. Proti Vladimiru Dujiću iz Srpskih Moravica uzeše naočale zato što su imale pozlaćen okvir uz primedbu ustaše: „To je hrvatsko zlato.” Stari proto protestvuje i moli da bez naočala ne vidi, ali oni nemaju osećanja nego podrugljivo dočekaše: pa više ti neće ni trebati, znači presuda je bila gotova, na smrt.

Posle pregleda sa spomenutog mjesta odvedu nas pred baraku gdje može da se strpa preko 400 ljudi. Tu pred barakom opet postaviše u vojni stroj, počeše sveštenicima brade i brkove čupati. Prvo svakom natukoše šešire na oči pod zapovjedi da se ima ustašama u oči gledati. Znači, da mora glava podignutom biti da ustaše mogu lakše čupati brade i na prsa stavljati. Ako je dotični od užasa i bolova trepto očima, ustaša ga pesnicom dočekao i podbočio uz podrugljiv izraz: „Vide, ovaj još namiguje na mene” i produljuje dalje da čupa. Kada su svima brade očupali, prosto unakazili, onda su zapretili sa pištoljima da se ima svaki obrijati a koji ne bi poslušao, da će ga oni pištoljem obrijati.

Mnogi smo izvršili naređenje odmah do večeri. Posle ove muke dolazi druga još teža. Vode nas u baraku, postavljaju nas na škarpu koja se nalazi u baraci. Ustaše redom tuku, prvi s volovskom žilom, drugi štapom, treći pendrekom, a četvrti poslije ovih uzjaši tegli za uši, čupa za kosu uz pogrdu: „Nosite nas, mi smo vas nosili dvadeset godina i pili ste nam krv, mi ćemo vama ne samo krv popiti nego ćemo i meso vam pojesti.” Ljudi su prosto rikali kao zvijeri od grozote i strahote. Većinom bili smo modri i okrvavljeni.

Tu je bilo sveštenika više od trideset. Bio je skoro sav Crkveni sud iz Plaškoga i iz svih okolnih mesta. Ostalo su bili učitelji, trgovci i općinski službenici, seljaci, radnici, domaćini sa svojim sinovima. Posle ovakve nevolje dato nam je da si svaki napravi na betonu gdje će ležati bez slame i bilo čega. Ovako na golom betonu proveli smo više noći dok se nije našao neki bogati Jevrej, knjižar ing. Ivo Golštajn, trgovac iz Karlovca i dao novaca da se kupi nekoliko bala slame. Baraka je bila dupkom puna, sve jedan do drugoga ležao.

Noću oko ponoći ustaše su dolazile i pojedine ljude odvodile i ubijale. Često su dolazile u baraku pijani pa čak se i međusobno svađale sa stražarom ako nije htio da ih pusti u baraku.

Već poslije nekoliko dana, 30. juna 1941. ponovo sve iz baraka istjeraju napolje i ustroje gdje odaberu za slanje u Liku na Velebit, u logor Jadovno. Nekoliko stotina, potrpaše u stočne vagone, k njima niko nije smio ni da priđe. Lokomotiva je dolazila u logor „Danica” i natrpane vagone sa Srbima za klanje i ubijanje odvozila na željezničku stanicu, te dalje u logor smrti Jadovno. Samo za vrijeme moga mučenja u ovom logoru, ovako je otišlo više transporta za Gospić. Sreća me poslužila i svaki put smrt preskočila, kao još neke koji su ostali na životu.

Za hranu smo dobivali jednom na dan čorbu od graha ili krumpira. Jednog dana dobili smo uli sati prije podne a drugi dan uveče u 6 sati. To toliko, da je čovek imao nešto toploga u stomaku. Ostalu hranu dobivali smo od pojedinih logoraša Jevrej a koji su dobivali pakete od svojih kuća pa su dijelili sa onima koji nisu imali.

Nas iz manastira Gomirja bilo je sviju pet i to: Teofan Kosanović, upravitelj, otac Metodije Subotin, paroh u Vrbovskom, otac Nektarije Dazgić, jerođakon Dositej Obradović i mladi učitelj Milan Kosanović. Jerođakon je bio uskoro prešao u Plaški kao ekonom kod vladike Save Trlajića, gdje su ga ustaše uhapsile i odvele u Zagreb, poslije u Koprivnicu gdje nas je i dočekao u mukama u baraci.

Kako sam saznao, svi su mučenički umoreni, a posebno na najsvirepiji način naš vladika Sava Trlajić u logoru smrti Jadovno na Velebitu…”[1]

U Gomirju, hrvatske su ustaše opljačkale srpsku pravoslavnu crkvu, poskidali crkvena zvona i situ, te odnijeli, kao i u Plaškom. Pokućstvo manastira su nekoliko dana pljačkali i kamionima odvozili u Ogulin i ko zna kuda.

DREŽNICA OGULIN

Ilija Vukelić, Drežnica

Ranio me ustaša rafalom u obje noge  

„U kasnu jesen 1943. godine, ustaše su pokrenule snažnu ofanzivu na naša srpska sela općine Drežnica. Imao sam tada 10 godina i bio već vičan sklanjanju i bježanju kako danju tako noću i po snijegu ispred hrvatske vojske, ustaša, domobrana i oružnika. Ovog puta sklonili smo se u šume bliže Ogulinu. U naletu zlikovci nas nisu našli. Međutim, nakon pljačkanja i paljenja naših sela ustaše su se vraćale kroz grmove prema selu Bjelskom. Mi smo bili sklonjeni između stijena, tako da nas je mogao zapaziti i otkriti samo onaj ko bi pošao da ih preskače. Ovog puta ostali smo živi.

Ustaše su ubile samo moga djeda Dušana, koga su zatekle na putu. Jednoga dana kada sam čuvao stoku, naišao sam na mrtvo tijelo moga djeda Dušana. Bilo je u raspadanju. Noćima mi je ta slika dolazila u san i jedva sam se oslobodio te more.

Vratili smo se na svoja ognjišta. Partizani su nam pomogli podići kolibe. Prikupili smo i nešto stoke. Do proljeća 1944. bilo je mirno. S nama su bili i partizani naše Drežnice, što nam je bilo sigurnije. Ali, već početkom aprila ustaše i domobrani iz Ogulina krenuli su ponovno na naša sela. Ponovno smo bježali u šumu.

Ujutro 15. aprila 1944. godine, tek što smo pobjegli iz svojih podignutih koliba i potjerali ono stoke prema Lipovoj kosi i Dubinama, došlo je do sukoba partizana s ustašama i domobranima. Čuli smo snažnu pucnjavu, pa smo još brže tjerali stoku da bi se što više udaljili. Moj drugi djed Ilija bio je zaostao, pa sam se povratio da mu pomognem bježati. Međutim, kada sam dotrčao na vrh jednog prevoja, ustaše su me pogodile rafalom u obje noge. Pao sam kao pokošen na zemlju. Licem sam bio uronjen u tek podiglu travicu, praveći se mrtav, jer sam znao da će zločinci uskoro biti pored mene i da će me, ako primijete da sam živ, ubiti. Sve glasnije sam čuo galamu i psovke upućene mome djedu Iliji, koga su sustigli i ubili. Da sam pokazivao znake života, sigurno bi me dotukli. Zato sam gotovo i disati prestao, a oni su, misleći da sam mrtav, otrčali dalje za partizanima i narodom.

Kada se sve utišalo, prvo sam osmotrio oko sebe, a onda pogledao u svoja koljena. Iz desnog je šikljala krv, bilo je pogođeno eksplozivnim metkom, i noga je visjela samo na žilama. Iz lijevog je na dva mjesta curila krv. Polako sam otpuzao u dolinicu u kojoj je bilo snijega i počeo ga jesti. Mučila me strašna žeđ. Nakon nekog vremena pronašla me moja majka Staka i zagrnula me nekim kaputićem. Ona je bila sklonjena s drugom svojom djecom pod jednom velikom kladom pa je ustaše nisu primijetile u svom naletu. Tako su ostali živi.

Iako su se ustaše smjestile u Drežnici, moja je majka odlučila  i uz pomoć drugih komšija odnijela mrtvo tijelo svoga svekra Ilije i mene ranjenog u našu kolibu u selo. Naložila je na ognjištu vatru i tako nas zgrijala. Do lijekova se nije moglo doći. Ostalo je da se sačeka dan dva da ja umrem, pa da me zajedno sa djedom zakopaju. Ali, poslije dvodnevnog čekanja, ja sam počeo da jedem. Prva dva dana pio sam samo vodu, i to koliko sam htio. Nisu htjeli da žedan umrem. Tek kada sam pojeo pun tanjir variva, i tražio još, predomislili su se: djeda su zakopali, a riješili da mene nose u partizansku bolnicu. Brat Rade naredio je nosila, a mama i strina Milija ponesoše me na njima u susret spasu k partizanima. Bio je to put dugačak, težak i opasan, nosila nisu bila dovoljno ukrućena, pa su se ugibala tako da mi je i najmanji stres nanosio neizrecivu bol. Već zagnojene rane su me jako boljele i čudno je kako nije došlo do trovanja.

Trebalo je žuriti i putem se čuvati od ustaša, koji ni u ovakvim prilikama nisu znale za milost. Majka i strina nisu mislile na strah, iako je svaka od njih u šumi, u kolibi ostavila četvero maloljetne djece.

Pred veče smo stigli u šumsku partizansku ambulantu, gdje su mi očistili rane i previli. Strina se vratila djeci, a ja sam s majkom sutradan, na volovskoj zapregi, produžio u partizansku bolnicu, u Turke. Putem smo susreli oca Aleksu, partizanskog borca i kurira. Vratio se s nama natrag, do bolnice, da čuje šta će liječnik reći za mene. Vidjelo se da mu je teško gledati mene i mamu. On je poslije produžio svojim kurirskim zadatkom, majka se vratila ostaloj djeci, a ja sam ostao u bolnici s nepoznatim ljudima, ranjenicima. Ubrzo sam stigao i na operacioni stol. Ništa mi nisu objašnjavali, stavili su mi na lice neku krpu i rekli mi da brojim.

Više se ničega ne sjećam. Kada sam se probudio, činilo mi se da sam dva dana spavao. Osjetio sam neku posebnu lakoću, kao da sam se oslobodio velikog tereta. Opipao sam nogu i primijetio veliki zavoj… Bilo mi je jasno da su mi nogu odsjekli, iako je osjećaj pokreta prstiju i dalje ostao. Čak i pokret koljena. Poslije toga često me je mučilo pitanje gdje su bacili moju odsječenu nogu? Nekoliko dana poslije amputacije noge, zaprijetila je opasnost da bolnica padne u ruke ustaša i domobrana. Za nas nepokretne već je bila napravljena nova bolnica u šumi, pa su nas na brzinu tamo smjestili. Rana je normalno zarastala. I lijeva noga me pomalo boljela, a kad bi je zgrčio, nisam više mogao da je ispružim.

Iako sam još bio dijete, znao sam što me čeka. Ćutao sam… Prilikom jedne vizite otkrili su me i zatražili da ispravim nogu, što ja nisam mogao. Zgledali su se i odmah navalili na mene. Dvoje me držalo za ruke, a liječnik je ispravljao nogu. Jaukao sam od bola, koji nikad neću zaboraviti. Na koljeno su mi stavili nešto teško, da nogu ne bih više savijao. Naša bolnica ponovno je bila u opasnosti. Prema njoj su nadirale jake snage ustaša, domobrana i Nijemaca. Za nas su u istoj planini u gustoj šumi, bile pripremljene zemunice, u koje smo smješteni. U mojoj zemunici bilo nas je osmero. Ulaz je bio maskiran jednom jelom. Nitko ne bi mogao pretpostaviti da je to drvo bez žila, samo ubodeno u zemlju. Tako smo proveli desetak dana, da bi nakon toga nas, teže ranjenike, izdvojili i iznijeli na jedno polje radi evakuacije u Italiju i liječenja u savezničkoj bolnici. Međutim, pošto je avionima prijetila opasnost od ustaša i Nijemaca, ponovno su nas vratili u zemunice u očekivanju povoljnijih uslova.

Kako je rana na amputiranoj nozi normalno zarastala, odlučeno je da se vratim kući. Prve noći puta obreo sam se u partizanskoj komandi u Mrkoplju, gdje sam noćio zajedno s partizanima.

Međutim, u zoru dolazi do iznenadnog napada neprijatelja na sam Mrkopalj. Partizanski komandir me je ostavio kod prve kuće na čuvanju kod jedne žene. I ja, i nepoznata mi žena, koja je dobila nezvanog gosta, osluškujemo u strahu dolazak njemačkih i ustaških tenkova. Uskoro u kuću ulaze ustaše i Nijemci. Dok se ustaše trude da od mene doznaju nešto o mome liječenju, dotle mi njemački liječnik pregleda ranu. Vidjevši me uplašenog i zbunjenog stavi novi zavoj na ranu i naredi ustašama da me ostave na miru. Sada su me Nijemci spasili. Za cijelo vrijeme liječenja vijesti o meni rijetko su stizale majci, ali ova, koja je bila loša, odmah je stigla, pa se vjerovalo da sam ubijen.

Majka je odmah krenula po mene, živog ili mrtvog. Čim je stigla u Mrkopalj, brzo je saznala gdje sam i našla me živog, ali bez jedne noge. Majka me odnijela na svojim ispaćenim leđima u naše opustošeno selo Brezno. Pored svih teškoća, zatekao nas je mrak na putu, pa se moralo bauljati i noću po teško prohodnom terenu. Kada smo, kasno u noć, stigli u toplu kolibu, baka, braća i sestre obradovaše se što me poslije svega vide, iako s jednom nogom. Nisu znali da ni na nju ne mogu stati. U selu mi je partizanski liječnik previo ranu na amputiranoj nozi. Naredio je da me odvezu u Gorski kotar i upute na liječenje u Italiju. Smjestili su me u bolnicu u Brodu na Kupi. Čekala se prilika za prebacivanje u Italiju, ali do toga nije došlo. Možda sam bio baksuzan, jer gdje god sam stigao, bivalo je gusto. Vratili su me kući. Brat Rade napravio je drvene podpauzne štake i ja počinjem da se pomalo oslanjam na njih. Do kraja rata smjenjivali su se strah i tuga, sreća i radost. Ostali smo živi. Moji mnogi vršnjaci nisu imali tu sreću.. .”[2]

Dragica Maravić Bušurelo, Drežnica

Najtužniji i najteži dan moga života         

Kao najteži i najtužniji dan u mom životu ostao je u dubokom sjećanju 21. novembar 1944. godine. Osvanuo je tmuran, oblačan i kišan pravi jesenski dan. Nekako je bio hladniji i sumorniji od proteklih dana. Rano ujutro čuli su se pucnji iz pušaka i rafali mitraljeza iz Lokve, Nikolića i Zrnića. Ocu je bilo jasno da sa pravca Brinja i Jezerana nadire ustaška i domobranska vojska. Na tom dijelu Drežnice nije bilo partizana, pa su ustaše brzo nailazile u naša sela. Srpski seljaci su se dali u panični bijeg prema šumama, a ustaše su gađale svakoga koga su ugledale. Moja majka nije htjela bježati. Nadala se da ustaše neće dirati žene i djecu i da će kuću sačuvati.

Tada sam imala 10 godina, brat Miloš osam, sestra Marica pet, a sestra Naca tri i pol godine. Pored toga majka je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Majku smo molili da odemo kod tetke Mice (mamime sestre) na Zečevo Brdo, odakle bi nam bilo lakše pobjeći u šumu. Ipak ona je čvrsto odlučila da ne bježimo. Pucnjava i ustaše su se približavale našem selu. Majka je bila u očajanju. Razdirala se između kuće i života svoga i svoje djece. I mi djeca bili smo obezumljeni od straha što će s nama biti. Stalno smo izlazili i ulazili u kuću. Kad su ustaše i domobrani ušli u selo, odmah su počeli da pljačkaju i pale kuće u kojima nisu nikoga našli, kao što je majka i predvidjela.

Napuštenu kuću strica Mile odmah su opljačkali i zapalili. Mi smo stajali ispred naše kuće. Tako je to potrajalo do pred noć. Naišla je jedna grupa ustaša. Zaustavila se nasuprot našoj kući i potiho se o nečemu dogovarala. Svi smo s majkom stajali u dvorištu. Produžili su, ali svega desetak koraka. Vratiše se i narediše našoj majci: „Ajde, stara, u kuću!” U isto vrijeme jedan je ustaša postavio na zemlju puškomitraljez i uperio ga prema nama, djeci. Majka je na to rekla meni i bratu Milošu: „Požurite brže iz kuće!” Mi smo brzo potrčali, a ona je uzela Maricu i Nacu, svaku za jednu ruku i užurbano krenula za nama. U momentu kada smo ja i Miloš zamakli za sjenik (ugao kuće), odjeknuo je rafal iz mitraljeza… okrenula sam se i vidim… uz ugao kuće majka leži potrbuške. Iza toga ustaša je mirno produžio za svojima tako da ih više nije bilo oko naše kuće. Prišla sam majci, podigla joj ruku, a ona mi je rekla: „Pusti mene, spasi Nacu… Marica je mrtva.”

Sva izbezumljena potrčala sam prema kućama naših komšija ne bi li koga našla da mi pomogne. Vidjela sam komšinicu Smilju, ženu Đukana Radičina. Rekla sam joj što se dogodilo i zvala je da mi pomogne. Ona je odgovorila da mi ne može pomoći jer da gasi kuću koja gori. Vratila sam se i rekla Milošu da ostane da ostane i čuva Nacu koja je ležala kraj mrtve majke sva u krvi. Bila je pogođena iz ustaškog mitraljeza na četiri mjesta. Brže bolje sam otrčala na Zečevo Brdo i rekla tetki Maci da su poginule majka i Marica, a Naca je ranjena. Naime, tetka je bila već zauzeta previjanjem Anke Tatalović Zjalić koju su također ranile hrvatske ustaše. Uzela sam plahtu i u nju zamotala Nacu, a majka i Marica ostale su da leže u krvi. Kraj njih sam ostavila Miloša, a ja sam, što sam brže mogla, prenijela malu sestru kod tetke da joj pruži pomoć i zavije rane. Tetka je previla Nacu, a zatim sam je odnijela opet kući. Kod kuće sam zatekla oca. On se vratio iz zbjega čim je čuo što su ustaše učinile njegovoj porodici. Tu sam zatekla i nekoliko žena iz sela. Majka i Marica već su bile unešene u kuću. Ubrzo je stigao i Vajo Maravić, moj brat od strica koji je tada bio odbornik. On je odmah organizirao prevoz do partizanske bolnice u Gorski kotar za malu Nacu i Anku Tatalović Zjalić.

Sutradan su sahranjene majka i sestra Marica. Sahrani je prisustvovao otac, stric Mile, njegov sin Vajo, komšija Nikola i tetka Mica. Svi koji smo tada bili u našem selu. Nakon sahrane jedan dio djece i naroda iz Drežnice koji je bio u zbjegovima bez igdje ičega prebačen je u Dalmaciju i Sloveniju. I moj brat Miloš je s nekoliko djece avionom prevezen u Dalmaciju gdje je ostao do kraja rata. Kod kuće smo ostali samo ja i otac koji je radio kao odbornik. Nisam mogla biti sama, pa me tata preselio u Palice, kod njegove sestre Duške i njezinog muža Pere Kosanovića. Tako da je naša kuća ostala prazna, ali nije za dugo ni takva ostala jer su je ubrzo zapalile ustaše.

Na Palicama smo ostali do završetka postojanja Nezavisne Države Hrvatske, maja 1945. godine. Tada smo se ja i otac vratili na naše pusto i spaljeno ognjište. Otac je s nešto dasaka zbio i natkrio kolibicu „na jednu vodu” u koju smo se smjestili. Čim smo se smirili, otac je otišao u Gorski Kotar i u domu našao sestricu Nacu te je doveo kući. Ubrzo iza toga vratio se i brat Miloš iz Dalmacije. Sestri Naci su rane zarasle, ali su ostale teške posljedice.

I sada, danas, kad o svemu dublje razmišljam, ili dok vam to pripovjedam i sama se pitam, kako je bilo moguće sve to izdržati i preživjeti, kako sam uspijevala donositi životno presudne odluke kao djevojčica, a tek mi je bilo 10 godina. Sve mi je to zlo bistro u sjećanju kao da se nedavno dogodilo. Zato nije ni čudo da mi se ovaj 21. novembar 1944. godine morao urezati u pamćenje kao najteži dan moga života.. .”[3]

Vlado Mihaljević, Drežnica

U zapaljenoj kući izbi, od živih stvorenja samo još jedna koza

U proljeće 1944. godine bio sam mlad partizan. Jedna od posljednjih ofanziva u kojoj je sudjelovalo oko 1.500 ustaša, domobrana, Nijemaca i legionara. Tom je prilikom po sedmi put popaljena Drežnica i njena sela i zaseoci. Ustaše su ubijale srpsko stanovništvo koje su zatekli u njihovim podignutim kolibama, bez milosrđa žene, djecu, starce, da bi iskalili svoju bolest mržnje nad ovim stanovništvom. 400 stanovnika Drežnice je tom neprijateljskom ofanzivom bilo što ubijeno, zaklano, spaljeno u nastambama ili ranjeno.

Nas partizana zateklo se u blizini mjesta samo 160 iz Prvog odreda 13. Primorsko-goranske divizije. Videći što se događa u Drežnici krenuli smo u napad na zločince koji su palili, ubijali i klali civilno stanovništvo. U toku ove akcije borbe, naišao sam tako u jednu zapaljenu kuću, zapravo kolibu bajtu. Prizor neću zaboraviti dok sam živ: mrtav starac, pokošen mitraljezom i jedna žena sa dvoje djece, jedno drži za ruke, a drugo nije imalo više od 12 mjeseci, drži u naručju. Stoji sva užasnuta. Prvo dijete krvari pogođeno metkom u nadlakticu, a ono tek rođeno, također od metka, iznakažena obraza. U zapaljenoj kući izbi, od živih stvorenja samo još jedna koza.

Bez mnogo predumišljanja, skočim i iznesem oba djeteta i polegnem ih ispod jednog drveta. Skočim kroz vatru i izvedem ženu i njenu kozu. Nikad neću zaboraviti, što se iza toga dogodilo. Žena pomuze kozu i u znak zahvalnosti ponudi me mlijekom. Nisam htio primiti, nego joj kažem: „Daj to mlijeko rađe djeci!” „Sad ili nikad!” nudi mi ona uporno mlijeko. „Neću, hvala!” ostanem ja pri svome. Nije mi to dugo oprostila…

U međuvremenu su naše bolničarke zavile ono dvoje ranjene dječice i otpremile ih u našu partizansku bolnicu. Njihova majka zvala se Sofija, a suprug joj je bio negdje u partizanima. No, jednom sam ipak došao u priliku, da je zamolim za malo palente i varenike. Šutke mi je dala zatraženo, šutke sam ja pojeo. Kada sam htio poći, ona mi priđe i zagrli me… Neću taj događaj nikada zaboraviti…”[4]

Mihajlo Radulović, Drežnica

Dolinom je potekla krv srpskih seljaka       

Jesen… surova i gladna… posebno tužna u mom djetinjstvu. Stariji, koje se bolje sjećaju, kažu da je bio 21. novembar 1944. godine. Među zidinama naše napola izgorjele kuće ležali smo uz vatru nas troje djece. Neđa, moja osmogodišnja sestra, dvogodišnji brat Vasilj i ja mali šestogodišnji dečkić. U drugom uglu ležala je naša mama s novorođenčetom, svega dva dana starom bezimenom bebom… Počelo se razdanjivati.

Probudili su nas već prvi rafali. Oglasili su se u susjednim selima Lokvi, Nikolićima, Čortima, Zrnićima, Papešima, Belcima, Bertima, Kubotima i Crnjacima. Pucnji su se približavali sve bliže i bliže. Začudo, nije bilo nikakve panike iako se već po našem polju čuju vriska i poklici nesretnika koje su ustaše tukle i hvatale žive. Odnekud se stvorio i naš otac, koji tih dana nije bio s nama. Mama je brzo i tiho spremila tatu i nas troje djece za bježaniju. Ništa nismo imali za nositi, osim uštavljene ovčje kože koja nam je služila kao ležaj. Tata je odabrao zaklon u Jagodarici, pod jednim velikim kamenom. Mama je ostala spremati bebu i sebe i obećala da će i ona k nama pod kamen. Ona je i ranije uvijek bježala zadnja, tek kada bi nas otpremila. Kada nas je smjestio u pomenuti zaklon pod kamenom, tata je rekao da odatle ne smijemo nikuda izlaziti dok mama ne dođe. On je otišao javiti partizanima u Tomiće što se dešava.

Ispratili smo ga tužnim pogledom i zaplakanim očima. Nastali su trenuci iščekivanja. Počeli smo znatiželjno izvirivati ispod kamena da li dolazi mama. Nestrpljivi ustali smo iza kamena i pošli u selo. Već se potpuno razdanilo, a tutnjava nikako nije jenjavala. Padala je i hladna, skoro olovna kiša, koja se miješala sa velikim pahuljicama snijega. U povratku smo, kod Sokata sreli naše kumove staroga Nikolu i njegovog sina Milana, koji su nosili dosta prtljage. Kum Milan, koji je mene držao na krstu, nije imao svoje djece. Spašavao je sinovčad, malu Macu i Nadu, a o malom Nini brinuo se djed Nikola. Njihovog su oca ubili talijanski fašisti 1941. u Rijeci.

Pošto su naši kumovi vodili sa sobom ovo troje djece, nisu mogli da povedu i nas troje, pa su uzeli samo mene. Neđa je uzela malog Vasilja za ruku i oni su produžili natrag u Raduloviće, a ja sam s kumovima bježao preko Međeđaka i Male Javornice sve do Duboke Drage. Kako smo bježali uz velike strmine, onako gladan i nejak, često sam posustajao. Kum Milan je nosio u željeznom loncu krumpirovu palentu koja je još bila vruća. Kad bi ja zastao ne mogavši dalje, on bi izvadio boticu palente, pokazao mi je, a ja bi četveronoške, kao malo štene, dopuzao i pojeo. To se ponovilo nekoliko puta dok se nismo uspeli na vrh. Kad smo stigli na vrh, nijemo smo slušali zastrašujuću pucnjavu i gledali velike plamenove koji su nemilosrdno proždirali kuće, sijeno i sve što je moglo da gori. Bili smo na sigurnom mjestu i toga nam dana nije prijetila nikakva opasnost… Što se dešava dolje, u tom paklu, često su se pitali kumovi. Hoće li Milan uspjeti pobjeći? Kuda će krenuti Milosava? Jesu li preživjeli?

Neđa i Vasilj su na povratku sreli mamu koja je nosila bebu. Skroz pokisli navratili su u jednu kućicu da se malo ogriju. Prvi redovi ustaša i domobrana već su upali u naša sela, tukli, palili i ubijali. Mama je s djecom pobjegla u jednu malu udolinu. U njoj je bilo žena i djece iz susjednih srpskih sela. Ponadali su se da su izbjegli ono najgore. Međutim, naišlo je nekoliko krvnika s automatima i kamama u rukama. Pred sobom su tjerali našu opljačkanu stoku. Nastao je tajac, a za nekoliko trenutaka jauk i vrisak. Dolinom je potekla krv. Nevina krv golorukih i nejakih, gladnih i promrzlih srpskih seljaka. Kuma Milica je sve ovo gledala iza grma. Kada se poslije nekog vremena usudila da izađe iza zaklona, uzalud je zvala: „Kumo, Zprkaaa… Neđoooo… Narode. dižite seee!” Iz mukle tišine i gomile mrtvih začula je glas malog Vasilja. Prišla je djetetu, uzela ga u naručje, obrisala krv s njega, naprosto, nije mogla vjerovati da je ostao živ.

Drama svuda. u Anića kući, u Radulovićima, pohvatali su više od desetero nemoćnih i uplašenih, zatvorili ih u kuću i zapalili. Dok su ovi bespomoćno sagorjevali, ustaše su zaigrale kolo i pjevali pjesme o Anti Paveliću. Ipak, iz plamena kuće, uspjela je da pobjegne komšinica Staka. Uhvatila je prvu djevojčicu za ruku i pobjegla s njome zaklanjajući se živicom. Pobjegle su u Mrzle Drage i spasile se. Druga, komšinica Mara, bježala je prema Bitoraju i morala je preći čistinu. Nosila je svoju dvogodišnju ćerku Evicu. Na rubu šume dočekale su ih ustaše. Nisu je htjele odmah ubiti već je jedan za njom štektao, tobože pas goni zeca. Kada je onako iznemogla uvidjela da ne može pobjeći, čvrsto je zagrlila svoje dijete, a krvnik je tek tada ispalio rafal u obje.

U Lokvi je ubijena skoro sva „Luganova” porodica. U Nikolićima ustaše ubijaju djecu Rade, zvanog „Šprlja”. Ginu ljudi iz Čorta. U Zrnićima su ubili preko 20 duša, mrtvih ima u Papešima i Crnjacima. U Škipinama uništene su dvije porodice. Na Sredelju, brdu više centra Drežnice, također su poklali više muškaraca, žena i djece. Kada smo se sutradan vratili iz Javornice, još su se dimila zgarišta kuća i širio se čudnovat zadah nagorjelog ljudskog mesa. Sve su popalili što je moglo izgorjeti. Skupili su se živi, ali je mrtvih bilo više nego živih. Većina pobijenih sahranjeno je na mjestu pogibije. Moja majka i dvije sestre, Neđa i narečena Dušanka, tek rođena, sahranjene su u našem groblju u zajedničkoj grobnici.

Dolina ispod našeg sela postala je grobnica srpskog naroda iz nekoliko drežničkih sela. Nakon oslobođenja rođaci i najbliža rodbina prenijeli su kosti žrtava u seoska groblja. I danas se poznaju jame gdje su žrtve isprva bile zakopane. Mjesta ustaških zvjerstava ni do danas nisu ničim obilježena. ”

U srpskim selima ustaše su ubile, zaklale ili zapalile 507 Srba, od koji 157 djece i to: do 5 godina starosti 74, od 6 do 10 godina 52 i od 11 do 15 godina života 31. Divljanje hrvatskih ustaša nad srpskom djecom, ženama i muškarcima, ne može se opisati riječima. Pokušao je to još one 1944. godine Boško Vukelić i pribilježio: ,,U svom krvavom naletu 21. novembra 1944. godine pokazale su hrvatske ustaše svoju divljačku ćud. Takva divljanja teško je izmisliti. U živa ljudska tijela urezivali su razne znakove, iz trudnih žena vadile su noževima djecu i sa nožem bacale pred oči upola mrtvih majki. U selu Nikolići Lokva, pohvatale su djecu koje su se na brzu ruku dočepale, pobacale ih u kuću Đure Đureške, zatvorile i žive spalile na očigled njihovih majki, koje su, iza tog svog naslađivanja, također poubijale.. .”[5]

[1] Svjedočanstvo jeromonaha Nektarija Dazgića, upravitelja manastira Gomir-

je, Eparhija Gornjokarlovačka, zapisano 1968.

[2] Svjedočanstvo zabilježio Miloš Ivošević Rogović, 1980. godine

[3] Svjedočanstvo sam zapisao, maja 1969. godine.

[4] Opširnije: Ilustrovana politika 2/1959, br. 39, str. 17.

[5] Imenični popis žrtava u Drežnici 1941 1945. godine, nalazi se u Zborniku 12, Historijskog arhiva u Karlovcu, Karlovac, 1982, str. 885 896. Svjedočanstvo sam zapisao maja 1976. godine.

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com