Dr Đuro Zatezalo: HRVATSKI BLAGAJ – VELjUNSKI POKOLj

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

KORDUN

HRVATSKI BLAGAJ – VELjUNSKI POKOLj OD 6. DO 9. MAJA 1941.

6. maj – Đurđevdan, godina 1941. Osvanuo je lijep sunčan dan. Toga dana Srbi se svečanije odijevaju, idu jedni drugima na Krsnu slavu u goste, razgovaraju o uspjesima u obavljanju proljetne sjetve. Vesele se i raduju. Sve je razdragano i svečano.

Nitko ni u pomisli nije mogao slutiti da će to biti dan nečuvenog  zločina – genocida nad nevinim seljačkim stanovnicima Korduna. Jedan od prvih masovnih zločina nove hrvatske vlasti poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelića. Zločin planiran, dobro pripremljen i organizirano izveden po zamisli poglavara Pavelića i naređenju Eugena Dide Kvaternika.

Upravo toga dana, 6. maja, dana veselja i slave, u ranu zoru, odjeknuli su prvi ustaški pucnji u srpskim selima Veljuna, Perjasice, Donjeg Poloja, Kuzme i drugih naselja. Ustaše, emigranti i domaći Hrvati – ustaše, hvatali su svoje komšije Srbe po selima, tukli i zatvarali na nekoliko sabirališta – mučilišta na Veljunu, Perjasici, Slunju i Hrvatskom Blagaju.

Da bi mogli početi provoditi takvu i ozakonjenu politiku Nezavisne Države Hrvatske, ustaške su vlasti organizirale ubistvo ugledne hrvatske porodice mlinara Jose Mravunca u Hrvatskom Blagaju, omiljenog čovjeka među Srbima i Hrvatima. Upravo tu na Kordunu, prema ocjeni ustaških poglavara gdje su Srbi i Hrvati vjekovima živjeli u dobrim komšijskim odnosima, trebalo je zločin izvršiti i njih međusobno zavaditi i zakrviti. To su izveli na najpodliji mogući način.

Već krajem aprila 1941. godine, nakon prvog masovnog pokolja Srba u selu Gudovcu kod Bjelovara, 28. aprila iste godine, u župnom stanu u Hrvatskom Blagaju na Kordunu, sastali su se ustaški povjerenik za Veljun Ivan Šajfar, župnik Blaž Tomljenović i mlinar Josip Paunović i dogovorili se o ubistvu mlinara Jose Mravunca i njegove porodice, s tim da odmah proglase kako su to umorstvo učinili Srbi s Veljuna. O tom njihovom dogovoru upoznao je njihov oficir Zdravko Karlović na sastanku u Karlovcu, 35 probranih ustaša, koji su i donijeli detaljan plan o likvidaciji Jose Mravunca i njegove porodice. Na tom sastanku učestvovao je i već do tada dobro poznati ustaša iz sela Furjana, Milan Buneta, koji je na saslušanju 27. jula 1945. godine u Karlovcu, pored ostaloga ispričao: „Glavna tema sastanka bila je insceniranje ubistva mlinara Jose Mravunca i njegove familije iz Hrvatskog Blagaja k.br. 37, radi davanja povoda za masovno hapšenje i likvidaciju Srba, muškaraca iz Veljuna i okolnih sela.”

Pošto je hrvatsko selo Blagaj vrlo pasivno, a susjedno selo Veljun u kome su nastanjeni Srbi znatno bogatije, trebalo je naći nekakvog povoda za likvidaciju ljudi iz Veljuna, kako bi se kasnije narod iz Hrvatskog Blagaja mogao preseliti u srpske kuće i tamo se stalno nastaniti. Na pomenutom sastanku je Josip Paunović iz a predložio da prisutne ustaše jedne noći otiđu u Blagaj i tamo likvidiraju hrvatsku familiju Josipa Mravunca. Ovim ubistvom postigao bi se dvostruki uspjeh:

1. Ubistvo familije Mravunac smatralo bi se zločinom koga su izvršili Srbi iz Veljuna i okolice, čime bi se dobio povod za javno hapšenje svih muškaraca iz Veljuna, koje treba tajnim načinom poubijati, a potom proglasiti da su zatvorenici poslani na prisilni rad u Njemačku; i

2. Mlinara Josipa Mravunca trebalo je inače likvidirati, jer se on više osjećao kao Jugoslaven nego Hrvat – katolik. On ne simpatizira ustaški pokret i naveliko konkurira ostalim boljim hrvatskim mlinarima iz istog sela. Na sastanku su pored Josipa Paunovića iz Hrvatskog Blagaja prisustvovali Grašić Pero – Čigrija i mi iz Karlovca. Svi učesnici u diskusiji složili su se sa prijedlogom Paunović Josipa…”

Neposredni organizatori na terenu bili su: župnik Ivan Nikšić, šef ustaškog stana iz Slunja, župnik Ivan Mikan iz Ogulina, učitelj i ustaški povjerenik općine Veljun, Ivan Šajfar, advokat Lovro Sušić iz Ogulina, župnik Blaž Tomljenović iz Hrvatskog Blagaja, ustaški emigranti koji su došli iz Zagreba, najbliži pouzdanik po naređenju Dide Kvaternika, ustaški oficir Ivica Šarić, sin bilježnika iz Gospića, Mijo Babić, Vjekoslav Maks Luburić i nekoliko domaćih ustaša iz Hrvatskog Blagaja.

Prema utvrđenom dogovoru, noću 5/6. maja 1941. godine, ustaše obučene u seljačku odjeću ubile su Josu Mravunca, suprugu mu Mariju, majku Anu, maloljetne sinove Ivana i Nikolu, a dvanaestogodišnju kćerkicu Milku bacili u rijeku Koranu, jer su znali da ona zna plivati i da će izići iz vode te im poslužiti za ostvarivanje njihovih podlih namjera. Ona je i jedina preživjela taj pokolj.

Sutradan, 6. maja 1941. godine, šef slunjskih ustaša, župnik Ivan Nikšić poslao je telegram svim oružničkim stanicama u kotaru Slunju: „Srbi u Blagaju ubili su hrvatsku porodicu Josipa Mravunca. Zabranite Srbima izlazak iz kuća…” Okupljenim ustašama u Slunju u prisustvu župnika Nikšića, raspravljajući o sudbini pohvatanih Srba, ustaški oficir Ivica Šarić im je rekao: „Ja znam da njih ima i dobrih ljudi, ali šta im za to najbolje možeš, nego da im pištoljem prosviraš mali mozak…” U pomoć ustašama iz Slunja došle su ustaše iz Zagreba, Karlovca, Hrvatskog Blagaja, kako emigranti tako i domaći – komšije.

U tri dana, od 6. do 9. maja 1941. na prevaru su ustaše pohvatale 600 Srba muškaraca s područja kotara Slunja i kotara Vojnić, od kojih su 520 poklale u Hrvatskom Blagaju, a drugih 80 je na intervenciju talijanskog pukovnika Oskara Grittija vraćeno u kamionima s puta prema Hrvatskom Blagaju u Slunj i pušteno svojim kućama. [1]

Dušan Nikšić, Donji Poloj, Veljun

Čupali su nam brkove, kosu, udarali koljem, kundacima i noževima

Jedini koji je uspio pobjeći s tog masovnog gubilišta u Hrvatskom Blagaju i to iznad same „Popove jame”, svega pedesetak metara udaljene od katoličke crkve bio je Dušan Nikšić iz Donjeg Poloja koji je ispričao:

„6. maj 1941. godine – Đurđevdan. Odjednom se kod moje kuće pojavi grupa civila – komšija Hrvata s vojničkim puškama i narediše nam: „Predaj se, ruke uvis!” Iznenadili smo se kad smo vidjeli da su to nama dobro poznate komšije iz Hrvatskog Blagaja. Moj otac, dva brata i ja digosmo ruke i oni viknuše: „Vi noćas ubiste našega Josu Mravunca – mlinara, vi ga noćas ubiste!” Njima je t da rukovodio i domaći ustaša Milić Abramović, zvani Panduričin.

Odveli su nas i zatvorili u kuću komšije Miće Lovrića. Tu je već bilo dosta zatvorenih ljudi iz našeg sela Donji Poloj i nekoliko iz susjednih srpskih sela i zaselaka. Kada su se napljačkali po našim kućama i sakupili nekoliko desetaka ljudi, odveli su nas na desnu stranu Korane. Tu su nas počeli tući kundacima i cijevima pušaka. Onda su nas doveli u Veljun i strpali u žandarmerijsku kasarnu.

Tamo smo imali što vidjeti. Ljudi po čitavom podu leže izmrcvareni.

Dobro sam zapamtio okrvavljenog sveštenika Branka Dobrosavljevića, njegovog sina Nebojšu, studenta medicine, predsjednika općine Todora Dudukovića, gostioničara Manu Manojlovića i Mujicu Vučkovića.

Kad smo upitali što je to s njima, rekoše nam: „Pričekajte pa ćete vidjeti šta će biti i s vama!” U jednom ćošku prostorije ugledah nekoliko krvavih kolaca. Pomislih: „Loše će biti.” U tome času uđoše ustaše „majari” iz Blagaja, a među njima ustaški povjerenik Dane Marinac. Postrojiše nas u dvovrsni stroj. Sa strane svakog od nas stade po jedan zlikovac s kolcem u ruci, a dvojica s prednje strane s puškama u ruci okrenutih cijevi prema zemlji, s kundacima prema gore.

Nastade ono što nitko nije očekivao. Po redu, sa čela, tuča i batinjanje traje dok im je volja, dok se ne oznoje i ne zamore. Ako bi koji čovjek posrnuo pod udarcem koca, prednji ustaša bi ga dočekao kundakom. Kundaci su se lomili na ljudskim tijelima. Kad su nas tako isprebijali, došla su dva kamiona i strpaše nas u njih uz ponovno kundačenje. Rekoše da nas vode na preslušanje kod poglavnika u Zagreb. No kada su nas dovezli do Blagaja, zaustaviše kamione pred školom. Tu su već s domaćima bili i ustaše emigranti. S njima su se šepurili župnik Blaž Tomljenović i učitelj Ivan Šajfar.

Na sam Đurđevdan uvedoše nas u zgradu škole. Odmah nasta batinjanje, čupanje brkova popovima i starijim ljudima, čupanje kose mlađim ljudima.

Gledao sam kako mom ocu Dragiću čupaju brkove, Rafajlu Dejanoviću, Radi Dejanoviću i drugima. Domaći „majari” i emigranti – ustaše, kundacima udaraju vičući: „Ustani, sjedni, majku vam srpsku!” I tako cijeli dan i noć.

Sutradan, 7. maja 1941. postrojili su nas ispred škole i doveli onu malu djevojčicu Milku, kćerku ubijenog mlinara Jose. Ona je trebala po njihovom nagovoru prepoznati one koji su zločin počinili. Vodili su je između naših redova i tražili da upre prstom u nekoga od nas. Djevojčica je na kraju izjavila: „Od ovih ljudi nije niko. Oni ljudi koji su ubili moju majku, oca i braću imali su drukčije kragne na košuljama i maje su im drugačije nego ovima.” Na to su se izderali na nju i nekuda ju odveli.

Ponovno su nas nagurali u podrum školske zgrade. Ljudi su onako natiskani vršili malu i veliku nuždu u gaće. Bila je nesnošljiva zagušljivost. Ustaše su nam govorile: „Vidite kako vam je sada u podrumu, a šta će biti kada pustimo vodu da vam kapa po glavama!” Istoga dana dovezli su nove žrtve s Veljuna, koje su batinali i mučili kao i nas dan ranije.

Osmog maja izvedeni smo iz podruma i prostorija škole. Čekali smo postrojeni. U to je u pratnji ustaša došao Nikola Lasić, nama poznati sudac iz Slunja, inače rodom iz Karlovca. On je preslušavao ljude. Ali nikoga nije pitao za pokojnog Josu Mravunca, već samo za oružje. Sveštenik Skorupan, kojeg je jedan ustaša jako mučio, rekao je istom da upita suca Lasića kakav je on čovjek, sudija to može potvrditi, jer ga on dobro poznaje da je uvijek bio dobar od kada živi na ovom području, kako sa Srbima tako i s Hrvatima.

Ustaša je i upitao suca Nikolu Lasića: „Je li ovo istina što kaže?” Sve što je sudac Lasić rekao bilo je: „Biće.”

Iste večeri, po presudi suca Nikole Lasića i još dvojice ustaša, svi smo osuđeni na smrt. Negdje oko 23 sata sudac Lasić je zatražio da se izdvoji grupa nas oko 36, od ukupno popisanih 520 Srba koliko nas je bilo prema popisu ustaše Ivana Šajfara. Nikola Lasić sudac [2], naš poznanik, je tom prilikom rekao: „Vodite ih i pobijte, oni su presuđeni…” Rasporedili su nas 6 po 6 partija. Razmišljam grozničavo šta da radim? Pomislio sam da skočim kroz prozor, ali kako sam vidio ustaše s noževima na puškama, nisam imao izgleda za bijeg. Uđoše ustaše s konopcem i svezaše nas dvojicu po dvojicu za ruke. Dva na čelu, ruke im klate. Čak i onom ustaši koji nas je vezao drhte ruke.

Ispred nas išao je ustaša koji nas je vodio kanapom nešto dužim od jednog metra. Tako i onaj iza nas. Trojica ustaša išla su s naše desne, a trojica s lijeve strane, svi s puškama i noževima. Vrijeme je prolazilo kao nikada. Minuti života u pitanju. U šestoj partiji bio sam ja. Došla je i ona na red smrti. Nisam prestajao misliti kako da se spasim. Jedini spas bio je bijeg. Ali kako? Nekako sam uspio razžnjirati cipele. No, bio sam svezan s jednim starim čovjekom iz Veljuna. Baš u sredini kolone…

Još kada su me zlikovci vezali, ispružio sam desnu ruku i zategao. To mi je omogućilo da se već kad su nas poveli, oslobodim kanapa. Starac je to primjetio, ali me nije htio odati. Iz škole smo povedeni prema katoličkoj crkvi.

Put kojim smo išli bio je uzan. Ustaša pokraj mene je malo izostao. Iskoristio sam taj momenat i skočio preko živice u lijevu stranu. Ustaša je viknuo: „Pobježe!” Počeli su pucati. Proletio sam onako bos kroz dolinu pokraj samog bezdana. Kao ptica tako sam proletio drugu pa i treću dolinicu, a zatim gotovo u koraku preskočio cestu i trčao prema brdu Lisac. Tu sam bio van ustaškog puščanog domašaja.

Kada sam stigao do Lisca, sjeo sam na kamen da me bar malo prođe smrtni strah. Jasno sam čuo pucanje iz pušaka. Zaključio sam da iznad jame kod katoličke crkve ubijaju naše ljude.

Ovim bijegom za mene je prošlo najgore što se zamisliti može..” [3]

Poklani Srbi Veljuna i iz njegove okolice su bačeni u već iskopane jame u uvali između katoličke crkve i zgrade škole u Hrvatskom Blagaju. Žrtve su posuli kršćani – katolici živim krečom i zatrpali zemljom. Hrvati mještani su je poslije preorali i zasijali zob, kako bi se izgubio svaki trag nezapamćenog zločina.

Mile Milić Abramović, – vodnik stožerne satnije, 1. ustaške bojne, 8. ustaškog zdruga

Dok smo jedni klali i ubijali Srbe, drugi su držali stražu

„Ja sam za vrijeme Jugoslavije pripadao HSS-i u kojoj sam bio sve do 1941. godine. Prilikom kapitulacije Jugoslavije bio sam kod svoje kuće u selu Korana (Srpski Blagaj), općina Cvijanović Brdo, kotar Slunj.

Odmah uspostavom NDH, travnja 1941. stupio sam u ustašku organizaciju, kojom je rukovodio mlinar Joso Paunović. Mjeseca svibnja 1941. na dan Sv. Đurđa mi smo se organizirali za kupljenje Srba po Veljunu, Veljunskoj Glini, Crnom Vrelu i Poloju, te ostalim srpskim zaseocima Veljuna. Na isti dan naoružali smo se u Blagaju u jačini od 50 – 60 ustaša na čelu s učiteljem Šajfarom i Josom Paunovićem. Došle su i ustaše iz Zagreba. Raspodijelili smo se u pet grupa i pošli svako u svom pravcu u hvatanje Srba i pljačkanje njihove imovine. Jedna grupa išla je u Crno Vrelo, druga u Cvijanović Brdo, treća u Šljivnjak, četvrta na Veljun i peta u kojoj sam bio i ja u Donji i Gornji Poloj.

Naređeno nam je da pohvatane Srbe vodimo u blagajsku školu, a ko bude bježao da ga moramo ubiti. Moja grupa od 15 ustaša hvatala je Srbe u selu Lovrići, Savići, Opačići, Dejanovići i drugima. Neki su bježali prema šumi Raletina. Ubili smo trojicu u bijegu više kuće Rade Tepavca. Pohvatali smo 30 ljudi. Ja, Mika Cindrić, zvani Brko, Mikan Cindrić – Pađan i Ante Paunović i drugi odveli smo ih u veljunsku školu i zatvorili s drugima. S nama su bile i slunjske ustaše od kojih se sjećam Ivana Skukana Tošinog, Marka Obajdina, Milića Skukana Tošinog iz Rastoka, Nikole Štefanca.

Sjećam se dobro da smo toga dana pohvatali više od 500 Srba i zatvorili ih u zgradu škole i žandarmerijsku kasarnu Veljuna i školu u Hrvatskom Blagaju. Svakog sata smo ulazili u zatvore i tukli čim smo stigli po Srbima. Uzimali smo sve što su imali kod sebe. Ja sam išao tući Srbe sa Mirkom Volfom, Mijatom Stanišićem, Perom Grašićem (Cigrijom), Milićem Paunovićem (Franjinim) i Stipom Grašićem (Stjepanovim). Nas šestorica ušli smo u školu u jedan sat poslije pola noći i tukli smo Srbe dok smo mogli, te dok se nismo zamorili. To su radile i druge grupe ustaša.

Sutradan došli su kamioni iz Karlovca i Slunja i odvažali su povezane Srbe s Veljuna u zgradu škole u Hrvatski Blagaj. Opet smo noću upadali i tukli ih čim smo dospjeli. Blagajski Hrvati, ustaše, su danju kopali jame u dolini pokraj škole blizu katoličke crkve i bezdane jame pokraj nje u koje smo također bacali poklane Srbe. Dok su jedni klali i ubijali Srbe nad iskopanim jamama i bezdanom, drugi su držali okolo straže, udaljeni jedni od drugih oko 50 metara tako da ni jedan Srbin ne bi pobjegao. Srbi su iz škole do jame vođeni svezani po dvojica i nad njom ubijani batovima i noževima. Nakon ubistva Slunjani su dovezli živoga vapna i posuli po ubijenim ljudima. Jama, u kojoj je bilo potučeno oko 500 muškaraca, je do jutra bila zatrpana, a onda su blagajski seljaci izorali dolinu i zasijali zob po ubijenima.

Poslije pokolja bio sam kod svoje kuće sve do pada Blagaja rujna 1941., tada sam izbjegao u Gornje Taborište, gdje sam ostao sve do pada Slunja, listopada 1942. godine. Tada sam s ostalim ustašama pobjegao u pravcu Karlovca. Za vrijeme četvrte njemačke ofanzive januara 1943. bio sam Nijemcima vodič prema Kordunu. Pomagao sam s ostalim Nijemcima kod izgradnje Koranskog mosta.

Ponovnim dolaskom partizana u Slunj, kolovoza 1943. ja sam opet s ustašama otišao u Petrinju, a zatim januara 1944. sam prešao Čerkezima, zatim su došli Slunjani koji su pobjegli partizanima, njih oko 250 i svi smo se javili u 8. ustašku bojnu u kojoj je bio zapovjednik naš slunjski župnik Nikšić. On nas je sve odveo u Zagreb, gdje smo primili ustaške uniforme i oružje te otišli za Cazin. Tamo smo stalno vodili borbe s partizanima. Osim borbi ja sam imao i specijalni zadatak-dužnost, bio sam šef zatvora u Cazinu u koji smo zatvarali partizane koje smo htjeli pohvatati u borbi. Zatim smo se 28. lipnja 1944. preselili u Vaganac, gdje smo se borili s partizanima do januara 1945. godine. Sa mnom su u istoj kući stanovali Ivan Skukan iz Rastoka, Petar Vlašić, ustaški poručnik iz Dalmacije i Ivan Obajdin iz Podmelnice. Ja sam i ovdje bio šef zatvora i imao sam 10 ustaša koji su pri zatvoru držali stražu.

Mjeseca listopada 1944. kada smo uhvatili partizanku Boju Grgić, vodio sam nad njom istragu. Nakon pet dana ja, Ivan Skukan, Mijo Obajdin i jedan civil Hrvat iz Drežnika izveli smo Boju dobro izmučenu iz zatvora nedaleko od žice oko 100 metara gdje smo istu Boju Grgić i ubili, te u naglosti, kako sam ja u naglosti motikom je ubijao, zamahnuo sam i nehotice zasjekao i ustašu Ivana Skukana po desnoj nozi. Po završetku ubistva mi smo je zatrpali i vratili se u svoju ustašku bazu. Kada me je Duka Žanić pitao nakon nekoga vremena gdje je Boja, odgovorio sam mu da Boja spava u dolini.

U listopadu 1944. pohvatali smo više od 100 srpskih seljaka u okolici Vaganca i sve smo jedne večeri potukli, zatim smo se sastali u kući Ive Bilana, uzeli 10 litara rakije i poslije ubistva pili i pjevali.

U zajednici sa mnom pili su rakiju svi oni koji su izvršili zajednički zločin nad pohvatanim srpskim narodom u Vagancu i to: Mija Obajdin iz Podmelnice, Ivan Sabljak iz Slunja, Mirko Orešković (Ličanov) iz Drežnika i još pet ustaša iz Mesićeve bojne. Ostao sam tako u Vagancu dok nisam morao pobjeći sa svima ustašama ispred partizana 1945. Pobjegli smo u Bihać, zatim u Kostajnicu gdje smo ostali do kapitulacije NDH. Tada smo pobjegli čak do Dravograda, gdje su nas uhvatili partizani i otpremili nas u logor u Bačku gdje sam bio sve do 19. kolovoza 1945. godine. Nakon toga došao sam svojoj kući. Nakon nekog vremena partizani su me uhapsili i doveli u zatvor gdje se i sada nalazim.

Pošto nisam u početku naveo lica koja sam 6. maja na Đurđevdan 1941. uhvatio u Poloju, sada napominjem njihova imena i to: David Dejanović, Rade Dejanović, Jovan Dejanović, Rafajlo Vuletić, Nikola Opačić, Rade Opačić, Todor Ćika, Dragić Vukmirović, Dragić Nikšić, Miladin Nikšić, Stevan Dejanović, Nikola Dejanović, Simo Opačić, Milić Vuletić, Mojsija Vuletić, Miloš Premac, Mijo – Mihajlo Opačić i Mojo Opačić.

Sve gore pomenute pohvatao sam ja kod njihovih kuća i odveo u Blagaj u školu, koji su bili nakon kraćeg vremena pobijeni – streljani.

Više nemam ništa reći, a sve gore navedeno tvrdim da je istina na koje dajem dobrovoljno svoj vlastoručni potpis. [4]

Eduard Lenčarić, Slunj

Ovo je prvi početak masovnog ubijanja srpskog naroda po ustašama na području kotara

Iz Dnevnika, u svom zapisu iz 1945. godine piše:

„Vratio sam se 14. travnja 1941. godine natrag u Slunj, u moje mjesto službovanja. Tamo sam zatekao pristava Horvata. On me obavijestio da je već 10. travnja u Slunju formiran ustaški stan na čelu s župnikom Ivanom Nikšićem i trgovcem Gerhard Jelačaninom (Đerandom) koji su se otimali za vlast. Istoga 10. travnja pred večer pop Nikšić je sa svojim ustašama razoružao grupu oficira i generala 4. Armijske oblasti Jugoslavenske vojske. Prema kazivanju bilo je oko 5-6 generala i oko 100 oficira raznih činova. Svi su oni odvedeni u zgradu kotara u kojoj je bio formiran ustaški stan. Tom prilikom zarobljen je veliki broj oružja i raznih vozila te jedan kamion s novcem blagajne 4. Armijske oblasti u kome je bilo nekoliko velikih sanduka punih novca, navodno oko 29.000.000 dinara. Tokom noći nešto oko 6.000.000 dinara je pokradeno, od čega je priličnu svotu uzeo sam Đeranda. Po mojem dolasku, tih generala ni oficira više nije bilo u Slunju.

Pop Nikšić je već 10. travnja s još nekim mještanima otišao do tadašnjeg sreskog načelnika dr. Ilić Stanka u kotar saopćiti mu da ima smjesta napustiti službu i da se do daljnjega stavlja u kućni pritvor. Isto popodne uhapsili su žandarmerijskog kapetana Nećaka i sledećeg dana ga navodno pod pratnjom dali autom otpremiti u Zagreb. Slunjske ustaše su tih dana bile zabavljene oko pokradenog novca. Pop Nikšić je obavijestio Glavni ustaški stan o tome kako je izvršio razoružanje oficira, organizirao ustašku vlast u Slunju i odnio novac u Zagreb. Tako je došao i konac travnja bez nekih službenih okružnica i značajnih događaja.

Međutim, već 5. svibnja 1941. godine dogodilo se u blizini Hrvatskog Blagaja jedno krvoproliće, u kome je na rijeci Korani zaklan mlinar, neki Mravunac sa cijelom svojom obitelji. Povodom toga naređeno je od Ustaškog stana u Slunju po Nikšiću i Đerandi, meni, sucu Lasiću i lekaru Zduniću da se kao komisija smjesta uputimo na mjesto zločina i izvršimo uviđaj. Nas trojica smo odmah to dopodne otišli na mjesto zločina i nakon pretresa cjelog mlina i svih ostalih potrebnih radnji došli do zaključka da se ovdje radi o običnom grabežnom umorstvu iz koristoljublja, te o tome podnjeli takav komisijski izvještaj.

Ali, ustaše u Slunju, napose pop Nikšić i Đeranda, nisu se s tim složili izjavljujući da je umorstvo djelo srpskih četnika. Na osnovu toga se Đeranda uputi sa slunjskim ustašama, njih dvadesetak, u Veljun i ondje, već popodne pohapse oko 10 viđenih Srba, među ostalima tamošnjeg pravoslavnog popa sa sinom i zatvore ih u tamošnju žandarmerijsku stanicu. U međuvremenu pop Nikšić iz Ustaškog stana u Slunju, istoga dana telefonski i brzojavno obavještava o tom umorstvu Glavni ustaški stan u Zagrebu, pripisujući to umorstvo kao djelo četnika. Povodom toga, u Slunj je već sutra u suton iz Zagreba došao neki ustaša emigrant Ivica Šarić, sa svojom pratnjom. Po njegovom nalogu slunjske ustaše formiraju odmah kaznenu ekspediciju na području općine Veljun i tom prilikom pohapse oko 300 Srba.

Koliko sam mogao saznati i te Srbe, pored onih koje su dan ranije Đeranda sa ustašama pohapsili i zatvorili u žandarmerijsku stanicu u Veljunu, po direktivama toga Šarića, odvedu do škole u Hrvatskom Blagaju i tamo ih sve likvidiraju, tj. potuku i u jednu jamu zatrpaju. Ovo je prvi početak masovnog ubijanja srpskog naroda po ustašama na području kotara.

Tom prilikom trebali su i slunjski Srbi biti pobijeni. Pop Nikšić je načinio spisak, pomoću Đerande i ostalih ustaša, svih slunjskih Srba. Kad sam za ovo saznao da imaju namjeru i slunjske Srbe da pokupe i odvedu, ja sam molio i preklinjao popa Nikšića i Đerandu neka to ne čine. Pa što ima krivice na slunjskim Srbima? Imenično sam ih molio za te Srbe, jer među njima je bilo i službenika sa kotara i suda, kao i drugih čestitih mještana Srba koje sam u Slunju upoznao, ali te zvijeri, jer drugačije ih se ne može nazvati, ostale su neumoljive.

Po tom spisku u kome su bili popisani skoro svi slunjski Srbi, ustaše su ih pokupile po kućama, a zatim ih natovarili na kamion u namjeri da ih prebace do škole u Hrvatskom Blagaju i tamo potuku.

Među ostalim bio je utrpan i sreski načelnik dr. Ilić i gostioničar Stevo Srbijanac. Srećom taj kamion na putu za Blagaj presretne jedna talijanska jedinica i zainteresira se za te ljude u kamionu. Kako joj se to učini sumnjivo, naredi da se kamion vrati u Slunj i svi ljudi iz kamiona dopreme u zatvor kotarskog suda. Nakon kraćeg ispitivanja ustaša od talijanske komande o krivici tih ljudi, nisu mogli ništa dokazati, jer krivice nije ni bilo, osim što su Srbi, to je talijanska komanda pustila sve na slobodu.

Ovaj prvi masovni pokolj Srba u Hrvatskom Blagaju, kao i sretan spas Slunjana Srba, upozorio ih je da se nemaju ničega dobra nadati od ustaša. Kao što sam već rekao, u prvim danima svibnja u Slunj je došla jedna talijanska konjička vojna jedinica, a nekako u isto vrijeme dolazi u Slunj za kotarskog predstojnika na mjesto dr. Ilića neki Bartolović Ivan, dok smo Horvat i ja i dalje na kotaru kao pristavi.

Kroz ovo vrijeme počinju pristizati iz Ministarstva UP-a na kotar razne okružnice i naređenja. Jedna od prvih je bila zabrana kretanja Srbima i Židovima iz mjesta svog boravka, zatim pravo prelaza pravoslavnih na katoličku vjeru, preseljenje Srba iz Hrvatske isto kao i Cigana, zabrana sklapanja mješovitog braka, i tome slično.

Koncem juna 1941. godine budu Bartolović i Horvat premješteni iz Slunja i to Bartolović u Novu Gradišku, a Horvat u Pakrac, dok ja dobijem rješenje da mi se kao pristavu povjerava uprava kotara. Početkom jula talijanska jedinica je napustila Slunj, te su Srbi ponovo ugroženi. Počeli su se obraćati meni da im dam propusnicu kako bi mogli napustiti Slunj. Ja sam unatoč zabrane, koja je u tom smislu postojala, izdavao ovdašnjim Srbima propusnice da napuste Slunj. Tako je otišla Popovićka sa dvije kćerke, Stevo Srbijanac, Banjanin i mnogi drugi čijih se imena i ne sjećam.

Ovo nije moglo ostati nezapaženo slunjskim ustašama, te mi se počelo javno prijetiti. U julu dolazi neki ustaški izaslanik Kutnjak (Jure, pomoćnik Božidara Cerovskog) iz Zagreba i povezuje se s domaćim ustašama Milom Katićem, zvanim Crni, Zvonkom Kovačevićem, Brankom Kovačevićem, Markom Obajdinom, Milom Skukanom, nekim Rukavinom, bivšim financom, Milom Kovačevićem i još nekih dvadesetak ustaša za koje nisam znao kako se zovu, te započinju na području cijelog kotara svoju zločinačku i krvavu rabotu, kupeći i ubijajući srpski narod po okolnim selima.

Koncem jula upadaju jedne noći ustaše iz Ogulina i odvode tamošnjeg bilježnika Egića i blagajnika Krnića i još neke Srbe seljake. Međutim, vrhunac progona srpskog življa nastaje početkom augusta kada u Slunj dolazi još jedan ustaški emigrant iz Zagreba, po imenu Baljak (Vital), a iz njemačkog zarobljeništva se vraća Žarko Kovačević, učitelj, koga domaće ustaše biraju za logornika (umjesto logornika popa Nikšića koji se pokazao „blagim”).

U subotu 1. augusta 1941. godine ustaše u Slunju kupe po kućama sve Srbe muškarce, a također i po uredima, zatvaraju ih dijelom u staroj sudskoj zgradi, a što tu ne staje, u Građansku školu. Tom prilikom Leka Ilija, službenik kotara, svjestan sudbine koja ga čeka i ustaškog mučenja, ubija se u stanu pred ženom i djecom kad ustaše dolaze po njega u kuću. Kako su svi ti Srbi iz Slunja prelaznici na katoličku vjeru, to se od strane popa Nikšića javlja u Zagreb i intervenira da ostanu pošteđeni, ali to ostaje bez uspj ha. U međuvremenu ih ustaše tuku i muče u zatvoru. Tu se nalaze Dragaš sa sinom, Teslić Ivan, Smoljanović i mnogi drugi Slunjani, a u Građanskoj školi Srbi iz okolnih sela, te pravoslavni pop sa svojom familijom.

U ponedeljak uveče, 3. augusta 1941. godine gore nabrojeni ustaški kolovođe održavaju sjednicu u gostioni Slave Kovačevića te u njegovoj i prisutnosti dr. Zdunića, koji također s njima tada surađuje, donose odluku da te noći, sve, bez razlike, što je srpsko i pravoslavno, muško i žensko, u Slunju bude likvidirano. Te noći nastaje užas. Cijelu noć kamionima odvoze iz kuća žene i djecu, jer su muškarci pokupljeni još u subotu i sve zajedno odvoze do već pripremljene jame blizu Rastoka, na putu za Karlovac i tamo ubijaju te bacaju u jamu. Tom prilikom je u toj noći, računa se, pobijeno sa Slunjanima i ostalima koje su pokupili po selima i doveli u Slunj, oko 400 muškaraca, žena i djece. Koliko sam mogao saznati o tom događaju ovom prilikom je dr. Zdunić pokazao svoje pravo svjetlo, jer je kod pokolja Slunjana sudjelovao cijelu noć prevozeći i svojim autom nevine žrtve za jamu.

Kako sam se već svojim dosadašnjim držanjem zamjerio ustašama jer sam pokazivao naklonost da spašavam Srbe gdje mogu i koliko mi je to bilo moguće, a s druge strane da po svom uvjerenju nemam nikave veze sa ustaštvom i da ga kao takvog mrzim pogotovo kada sam vidio nakon Blagaja što hoće. Za cijelo vrijeme bio sam u opasnosti od domaćih ustaša, koji su otvoreno i javno u to vrijeme govorili da bi trebalo i upravitelja uhapsiti i likvidirati, jer da je on Jugoslaven, a ne Hrvat. Posljedica toga je bila da navečer nisam smio izaći na ulicu, ako se ne bi htio izvrći opasnosti da me neki od tih ustaša u Slunju u mraku ne zatuče.

Ja sam morao po službenoj dužnosti da šaljem svakih 10 dana povjerljiv izvještaj Ministarstvu unutrašnjih poslova, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagreb o prilikama u kotaru. Baš povodom ovih krvavih progona Srba ja sam podnio opširan pismeni izvještaj gdje sam iznio sve što ustaše rade na području kotara, objektivno navodeći da se tome zgraža sav narod ovog kraja, da ovakva zvjerstva historija nije upamtila, da to baca ljagu na cijeli hrvatski narod, a koji se pozivlje na svoju 1000-godišnju kulturu. Rezultat toga moga izvještaja je bio taj, da je nakon nekoliko dana k meni u ured došao ustaški emigrant Baljak koji je u zajednici sa slunjskim, cetingradskim i rakovačkim ustašama, vršio te progone na području kotara sa riječima kakve ja to izvještaje šaljem u Zagreb protiv ustaša. Na to sam ja odgovorio: „Pa zar sam ja to lažno napisao.” Na to mi je on odgovorio: „Vi radite vaš posao, a u naš se ne miješajte, jer budete li slali ovakve izvještaje, ubit ću vas kao kera za ovim stolom.”

Tokom cijelog augusta nastavili su slunjske ustaše sa masovnim ubijanjem pod rukovodstvom Baljka na području cijelog kotara, tako da je nastao strah i strepnja u cijelom kotaru, a da ja nažalost kao neki upravitelj kotara na sve to sam bio nemoćan, kao i ostali službenici i narod ovog kotara, jer sada je vladao samo ustaški zakon – nož. Što sam ja za to vrijeme propatio i svemu bio izložen, to znadu svi čestiti Slunjani.

Rezultat tih ustaških progona nad srpskim življem u ovom kotaru je bio taj da je srpski narod pobjegao u šumu da spasi golu glavu od ustaškog noža. Srpska sela su popaljena po ustašama, a imovina opljačkana…

Eduard Lenčarić s.r.

Dalje, na 22 stranice Eduard Lenčarić piše o hvatanju Srba na sajmeni dan četvrtkom u Slunju, oduzimanju stoke, ubistvima, o pokolju 60 srpskih seljaka, muškaraca, žena i djece u Furjanu 24/25. marta 1942. godine, rukovođenog Žarkom Kovačevićem, njegovim bratom Zvonkom, Milom Katićem i drugima, o oslobođenju Slunja, prilikama za vrijeme NOR-a, radu organa narodne vlasti, o ubistvu župnika Štimca [5] iz Drežnika, koji se zalagao za spas srpskog naroda te o svom odlasku iz Slunja. [6]

Janko Medved, Hrvatski Blagaj

Ubijali smo Srbe noževima, krampovima, batovima tj. macolama

Janko Medved rođen je 1898. godine u Hrvatskom Blagaju, općina Veljun, kotar Slunj. Jedan je od ustaša koji je hvatao Srbe na Kordunu, pljačkao, palio i ubijao. Maja mjeseca 1941. godine kada je učestvovao u zločinima u Hrvatskom Blagaju imao je sedmero djece. Evo šta on kaže u svojoj izjavi od 21. maja 1945. o pokolju Srba u Hrvatskom Blagaju 6-8 maja 1941. godine:

„Maja mjeseca 1941. godine ja sam odmah primio oružje i stupio u ustaše sa Perom Čigrijem (Grašićem), Markom Grašićem, Mikom Volarićem, Stipom Grašićem, Ivanom Volfom i drugima iz Hrvatskog Blagaja. Bilo nas je naoružanih 50, koji smo odmah išli sa slunjskim ustašama u srpska sela: Crno Vrelo, Cvijanović Brdo, Veljun, Perjasicu i druga u kupljačinu, da hvatamo srpski narod. Zakleli smo se da ćemo srpsko sve poništiti, od kilograma, pa dalje. Prilikom hvatanja srpskog naroda u pomenutim selima, mi smo pohapsili pored muškaraca, žene i djecu. Njih oko 500 – 600. Neke su žene s djecom puštene.

Mi smo muškarce zatvorili u žandarmerijsku kasarnu, školu, pravoslavnu crkvu i popov stan. Te zgrade bile su pune ljudi i mi smo se redali, svakih pola sata naizmjenično smo ih tukli, nas osam po osam. Tukli smo ih sve dok se u kome čulo da diše. Dok smo mi njih tukli, drugi su otišli u Blagaj da kopaju jame kod škole u jednoj dolini prema katoličkoj crkvi.

Drugi dan, 6. maja 1941. mi smo Srbe gonili u zgradu škole u Blagaj gdje smo ih natrpali oko 400. U školi i podrumu su bili sve dok nismo iskopali jame, gdje ćemo ih strpati, a dok su jedni kopali jame u dolini, drugi su ulazili u školu, mrcvarili i tukli ih na zvjerski način, od čega je nekolicina u školi i pomrla. Kada su jame bile gotove, mi smo uveče izvodili isprebijane 10 po 10. Mi smo njih tukli krampovima, noževima i batovima tj. macolama. Kad smo ih doveli do jame, mi smo komandovali da legnu i oni su morali poleći, pa smo išli od jednog do jednog i udarali ga dva puta u glavu s batom i s njime odmah u jamu. Mene je zapao red na petu partiju u kojoj je bilo 12 Srba, a sa mnom su ih sprovodili do jame: Mika Štajduhar, Ivan Volf Perin, Marko Grašić, Stipe Grašić i Pero Grašić. Kada smo došli do jame prvi je uzeo bat Pero Grašić, koji je ubio četvoricu, a ja sam ostalih osam. Druge ustaše su ih pobacale u jamu. Kada smo obavili taj posao, otišli smo u školu i vadili opet 10 po 10 i davali ih drugim ustašama koji su ih vodili do jame i tamo tukli. Tako smo imali posla cijelu noć, sve dok se nije razdanilo. Ubijali smo i dalje.

Ustaše iz Slunja su dovezle u nekoliko kola živog vapna koje su posipale po napola izmrcvarenim ljudima, koji su se u jami još pomicali – kretali i tada su ih počeli zatrpavati. Kada smo ih zatrpali, mi smo jame zaravnali i još smo nad njima zaigrali kolo. Kolo su predvodili Stjepan i Mija Grašić i još neke ustaše iz Zagreba. Seljaci Blagaja su dolinu izorali i zasijali zob.

Već drugi dan smo išli u pljačku u Crno Vrelo, na Veljun i druga srpska sela iz kojih je bio pokupljen narod. Tada smo dotjerali mnogo blaga, svinja, goveda, ovaca itd. Mi smo to svoje djelo vršili više puta, jer smo dovozili i robu, poljoprivredni alat i sve do čega smo došli. Ja sam tada otišao kući gdje sam bio sve do Božića. Tada sam ponovno primio oružje od popa Blaža Tomljenovića, koji je toga puta naoružao nas opet oko 50. Mi smo tada držali svoju posadu u Blagajskoj školi, a i više puta smo išli u akcije u srpska sela, gdje smo vršili pljačku krupne stoke, a najviše svinja itd. Neko vrijeme sam bio kod kuće i radio svoj posao.

Sve je to tako trajalo do 26. ožujka 1945. dok nisam s ustašama pobjegao u Karlovac. U organizaciji Milića Muića nas je oko 520 otišlo u Karlovac. Mlađi su otišli u ustaše, a mi stariji smo radili kod civila i tako smo se prehranjivali.

Kada su partizani napali Karlovac ja sam pobjegao s ostalim bjeguncima u Zagreb, a iz Zagreba smo bježali s vojskom prema Sloveniji sve do Dravograda. Tu su nas pohvatali partizani i otpremili u Maribor gdje su nas popisali, dali nam propusnice i transportirali nas svakog k njegovoj kući, sem nekoliko, koje su partizani prepoznali, uhvatili i zatvorili.Više nemam ništa reći, a sve navedeno je tačno i dajem svoj potpis.” [7]

Janko Medved, s.r.

Marija Šajfar Mimica, Veljun

Ivan Šarić je naredio mom suprugu Ivanu Šajfaru da pohapsi sve Srbe muškarce na Veljunu, maja 1941. godine

O hapšenju, odvođenju od kuće, zatvaranju i pokolju Srba u Hrvatskom Blagaju 6. maja 1941. godine Marija je kratko ispričala:

„Sklopila sam brak s mojim suprugom Ivanom Šajfarom 1932. godine. Bio je rezervni jugoslovenski pješadijski potporučnik i kao takav bio je pozvan na vojnu vježbu aprilskih dana 1941. u Otočac. Po zanimanju bio je učitelj. Poslije rasula jugoslavenske vojske brzo se vratio u Veljun, gdje smo inače živjeli.

Osnutkom Nezavisne Države Hrvatske, 10. aprila 1941. godine, postavljen je za općinskog ustaškog povjerenika Veljun, kotar Slunj. Kao pripadnik ustaške organizacije još od ranije, bio je i ovih dana 1941. dobro obaviješten o političkoj situaciji u to prevratničko vrijeme. 5. na 6. maj 1941. pobijena je porodica mlinara Josipa Mravunca iz Hrvatskog Blagaja. Već sutradan, 6. maja, na Đurđevdan, kada se narod Korduna veseli i slavi praznik, čule su se zaprepašćujuće vijesti. Stanovnici Veljuna i okolnih sela voljeli su i poštovali mlinara Josipa i bili s njim prijateljski povezani, pa nisu mogli ni pomisliti da bi netko mogao takvo zlo učiniti njemu, njegovoj majci, supruzi i djeci.

Od usta do usta išle su razne tužne vijesti, a da nitko od stanovnika Veljuna nije znao šta se zapravo dogodilo. Već 6. maja 1941. došao je na Veljun kod moga supruga specijalni izaslanik, ustaški natporučnik Ivan Šarić, sa svojim emigrantima ustašama iz Zagreba. S njima se vratio i župnik Blaž Tomljenović koji je toga dana zarana otišao u Zagreb. Tu se našao i Mijo Babić, ustaški vođa, sa svojim ustašama – emigrantima i s nekoliko domaćih iz Slunja i Hrvatskog Blagaja. Istoga dana oni su uhapsili 22 Srbina, muškaraca iz Poloja i zatvorili ih u štalu i žandarmerijsku kasarnu na Veljunu.

Navečer, oko 22 sata noću Šarić je pozvao moga supruga da izađe iz stana napolje, pred kuću. Ja sam sve to pratila, gledala kroz prozor i slušala njihov razgovor. Čula sam da ga je Šarić pitao kako on tumači krvoproliće porodice Mravunac. Moj muž je rekao da je to grabežno umorstvo. Ivan mu je odgovorio da to nije istina, već da je to srpska osveta hrvatskom narodu. Naredio mu je, dobro sam čula, da imade pohapsiti sve Srbe muškarce od 16 godina starosti pa dalje. Hapsili su Srbe pod izgovorom da i sami dođu na prepoznavanje kako bi preživjela dvanaestogodišnja djevojčica Milka Mravunac prepoznala počinioca zločina.

Moj muž mi je pričao da je mala Milka u žandarmerijskoj stanici na Veljunu pričala da su dvojica nepoznatih ljudi došli tražiti njenog oca da ih preveze preko Korane, a kako te večeri nije bio kod kuće, već u selu Blagaju, ti su se ljudi zadržali u sobi do 11 sati noću, a u kući je bila majka s djecom. Tek kad su vidjeli da domaćina nema, i poslije dužeg običnog razgovora, tražili su od majke da im dade novac. Kako im ona nije dala novac, izveli su je napolje, ubili i bacili u vodu, zatim majku očevu i malu joj braću. Nju su udarili daskom po glavi i bacili u rijeku Koranu. Mala se osvijestila i isplivala. Čula je da otac dolazi kući (zviždukao je). Poletjela je prema ocu da ga obavijesti, ali nije imala snage da ga dozove i da mu kaže što se dogodilo. Nadalje, moj muž je pričao da je Joso došao do blizu svoje kuće, ali da je iz jedne šumice iskočilo njih nekoliko i da su ga zaklali. Mala je uspjela doći do kuće Mate Grašića, prve kuće iznad Korane i tu ispričala što se dogodilo. Prenoćila je i sutradan otišla sa seljacima svojoj kući da vide što se dogodilo. Tu su našli poklanu porodicu Mravunac.

Moj muž se dogovorio sa Šarićem o načinu hapšenja Srba muškaraca, kako na Veljunu tako i drugim okolnim selima. Na osnovu dogovora moj suprug je izdao nalog žandarima i blagajskim ustašama za hvatanje ljudi koje su dovodili na Veljun, zatvarali u žandarmerijsku kasarnu, štalu i neke druge prostorije. Tu su ih tukli i odatle odvozili u Hrvatski Blagaj onim istim kamionima u kojima su iz Zagreba došle ustaše emigranti. Muž mi je pričao da su Srbe mučili u blagajskoj školi i odvodili do jame koju su si sami morali iskopati i tu ih mrcvarili, ubijali pištoljima i noževima. Osim u ovu iskopanu jamu, udaljenu nekoliko metara od školske zgrade, Srbe su bacali u jednu prirodnu jamu zvanu Popova pećina, koja se nalazi samo malo dalje u pravcu katoličke crkve. Ljude su klali uglavnom noću, ali kako je moj suprug pričao, neke i danju. Govorio je da bi trebalo zaštititi one koji su glasali za Mačeka, ali mu se Ivan Šarić oštro usprotivio rekavši da neka ih on zamjeni.

Kad je moj muž došao kući iz Hrvatskog Blagaja, bio je uzrujan tako da mu je jedan žandar rekao da je sazreo za Stenjevac (ludnicu). Bio je blijed i nije mogao jesti nekoliko dana. U mojoj trgovini na Veljunu, pričali su seljaci iz Hrvatskog Blagaja da je župnik Blaž Tomljenović u crkvi držao govor da nije grijeh ubiti Srbina.

Poznato mi je da je pušteno 96 ljudi jer su došli Talijani i spasili ih. Nakon pokolja Ivan Šarić otišao je sa svojima natrag u Zagreb. Moj muž je iz Slunja dobio nalog da prvo uhapsi pravoslavnog popa Branka Dobrosavljevića, njegovog sina studenta Nebojšu, Radu Gojsovića, Milića Gojsovića, Radoša Vujčića, Đuru Velimirovića, Manu Mihajlovića, Todora Dudukovića i druge, naročito, koliko se sjećam, komuniste među prvima.

Sjećam se i drugog masovnog pokolja srpskog naroda, 3. augusta iste 1941. godine. Tada su ustaše civili Slunjani i Blagajci pohvatali sav živalj: muškarce, žene i djecu. Tim pokoljem rukovodili su, učitelj – ustaša iz Slunja, Žarko Kovačević i Ivan Skukan. Moj muž u tom zločinu nije imao udjela.

Ustaše su došle iz Slunja iznenada bez prethodnog obaviještenja. Srbi su tada potučeni kod „Jelvika” nedaleko od Slunja. Koliko je življa brojno toga puta usmrćeno, meni nije poznato…” [8]

Uz svjedoka Marijana Jandrašeca v.r. Šajfar Marija v.r.

[1] O pokolju Srba u Hrvatskom Blagaju maja 1941. godine svoja svjedočanstva zapisali su: Momčilo Kozlina, Veljko Velimirović, Nikola Dejanović, Milić Stojić, Dušan Vuletić, Marija Šajfar. Mnogobrojni dokumenti o ovom zločnu nalaze se u Historijskom arhivu u Karlovcu – KA – Zločini, Državnom arhivu Hrvatske, Zagreb, Arhivima Beograda, u Zborniku 18, HAK, str. 140, u knjizi „Okrug Karlovac 1941“, knjizi Petra Zinajića „Genocid na Kordunu i okolici 1941 – 1945, Beograd, 1996. O ovom masakru pisao je Slavko Goldštajn u „Politici“, juna 1969, u devet nastavaka, u „Vjesniku u srijedu“ 18.5.1966. piše Jovo Popović i više drugih.

[2] Sudac Nikola Lasić je poslije oslobođenja 1945. postavljen za predsjednika nigdje drugdje nego u Vojnić. Poslije je premješten za suca Okružnog suda u Karlovcu. Kad je umro, sahranjen je pod crvenom zvijezdom petokrakom.

[3] Svjedočanstvo Dušana Nikšića zapisao sam u Vukovaru, 19. novembra 1961. godine.

[4] Mile Abramović izjavu je dao 22. novembra 1945. godine Historijski arhiv Karlovac, F. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Zapisnik od 22. septembra 1945.

[5] Župnik Dragutin Štimac iz Drežnika je već u maju 1941. godine u svojim propovijedima otvoreno pozivao katolike u drežničkoj župi da ne sarađu ju s ustašama i da pomognu srpskom stanovništvu. Tadašnji općinski bilježnik Franjo Rajković iz Rakovice, otišao je popu Dragutinu Štimcu i požalio se što sve ustaše čine srpskom narodu. Štimac mu je plačnim glasom rekao: „Bog vidi sve. Nemojmo na njegov sud izići okrvavljeni. Pomozimo braći u njihovoj nevolji. Drago mi je da ste u tu svrhu došli kod mene …” Župnika Dragutina Štimca ubili su ustaše kod Rastoka u Slunju, 31. januara 1942. godine (op.autora).

[6] Historijski arhiv u Karlovcu, Ka – Slunj, Izjave o zločinima

[7] Historijski arhiv u Karlovcu, KA- Slunj, Izjave o zločinima

[8] Marijino svedočanstvo zapisao sam u Koprivnici 10. maja 1963. godine.

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com

 „Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva informisanja i telekomunikacija. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.