POPOVO DOLINA SUZA: Istoričar Simo Radić dokumentovao istinu o genocidu u Hercegovini

Osamdeset i pet godina nakon početka Drugog svjetskog rata, istorijska distanca nije umanjila težinu istine, već je dodatno pojačala odgovornost da se ona izgovori jasno i dokumentovano.

Tekst Zdravka Šakotića koji slijedi donosi svjedočanstvo o stradanju srpskog naroda u Hercegovini 1941. godine, oslonjeno na istraživački rad mladog istoričara Sima Radića i njegovu knjigu „Popovo, dolina suza“. Ovo nije samo prikaz jedne promocije, već prilog kulturi sjećanja i poziv na istorijsko otrežnjenje — da se imenuju žrtve, razumiju uzroci i prekine tišina koja je predugo trajala.

U osvit 2026. godine, kada se navršava osamdeset i pet godina od početka Drugog svjetskog rata, isto toliko vremena proteklo je i od genocida sprovedenog pod okriljem ustaške ideologije Nezavisne Države Hrvatske, u kojem je, u najvećem broju, stradalo srpsko stanovništvo, posebno na prostoru Hercegovine. Istorijski časovnik u ovom kraju počeo je da otkucava već u prvim danima juna 1941. godine. Prve žrtve ustaškog bezumlja u Trebinju pale su 1. juna, a već 11. juna u Gornjoj Lastvi ubijeni su braća Jovo i Stevo, kao i Jovovi sinovi Mirko i Peko Begenišić. Dvadeset prvog juna, u Oranim dolima, u masivu Bijele gore, pobijeni su rodoljubi sa Zubaca, iz porodica Ćurić i Ratković. Samo dva dana kasnije, zločinačka spirala proširila se na Popovo polje, gdje je započeo organizovani genocid nad civilnim stanovništvom.

U kratkom ljetnjem periodu sa tog područja ubijeno je 368 ljudi. Većina je bačena u jamu Ržani do, kao i na druga stratišta najvećeg kraškog polja u Hercegovini. Bilo je to vrijeme sveopšteg pomračenja razuma, kada je strast zagospodarila čovjekom, krv zapjenila, a žeđ za tuđim životom nadjačala svaki trag ljudskosti. Tragedije tih dana decenijama su živjele u porodičnim kazivanjima i usmenom pamćenju, a brojne ispovjedne sudbine bilježene su i čuvane tokom proteklih osam i po decenija na prostoru tadašnje ljubinjske, a današnje trebinjske opštine. Ipak, pojavom knjige mladog istoričara Sima Radića (31), sve što je do tada bilo rasuto po sjećanjima i arhivama, sabrano je i dokumentovano u djelu „Popovo, dolina suza: Ustaški zločini u Drugom svjetskom ratu“.

U svojoj prvoj knjizi, Radić je, kako se moglo čuti, uspio da sačuva mjeru između naučne uzdržanosti i ljudske osjećajnosti. U njoj se prepoznaju tiha sjeta, prigušeni bol i snažna želja da se, isključivo činjenicama, dosegne puna objektivnost — ono čemu su ga, kako sam ističe, u porodičnom krugu u rodnom Popovu oduvijek učili.

Upravo takva knjiga okupila je sinoć u Muzeju Hercegovine u Trebinju uvažene posjetioce i ljubitelje istine, ma koliko ona bila teška. Publika je s pažnjom pratila tok promocije, svjesna da prisustvuje događaju koji prevazilazi uobičajeni kulturni okvir. Radiću je, kako je istaknuto, pripala čast, ali i istorijska odgovornost, da nakon dugogodišnjeg slušanja, sakupljanja i analize obimne građe, zapiše i ispravi ono što je u poslijeratnim decenijama bilo prećutano — bilo slučajno, bilo namjerno — u vremenu kada su ovakve teme, pod pritiskom ideologije, bile nepoželjne i tabuizirane.

Pozivajući se na misao Marka Aurelija da je život kratak i da ga treba iskoristiti za razumno promišljanje i pravedno bilježenje, direktorka Muzeja Hercegovine Ivana Grujić istakla je da je upravo taj princip Radić prihvatio kao svoju metodološku osnovu.

„Ova knjiga nije samo naučno djelo, već moralni čin“, poručila je ona, naglasivši da je vrijeme da mlađe generacije upoznaju period u kojem je u aprilu 1941. godine proglašena NDH i da se konačno progovori o pokretu koji je nanio nesagledivo zlo, posebno srpskom narodu.

„Moramo objasniti kako je došlo do takve netrpeljivosti i do genocida“, naglasila je Grujićeva, uz burno odobravanje publike.

Kako je istaknuto na promociji, ovo nisu samo priče iz Popovog polja o nemilim događajima iz bliske prošlosti. Ovo su dugo neželjena kazivanja o stradanju pretežno srpskog stanovništva, o kojima se, pod okriljem ideologije bratstva i jedinstva, decenijama ćutalo. Ćutalo se o zločinima Drugog svjetskog rata, ali i o onima iz Prvog, u kojem su česte žrtve ustaških pokolja bili i solunski dobrovoljci. Upravo taj prekid tišine daje ovoj knjizi dodatnu težinu.

Podsjećajući da je od 1990. godine započeto otvaranje pojedinih jama, što je dovelo do saznanja o oko 7.000 žrtava u Hercegovini, istaknuto je da su u ovoj knjizi saopštene istorijske činjenice koje su dugo čekale da budu zapisane. Narod Popova i Hercegovine, kako je rečeno, decenijama je čuvao priču koju je Radić napokon smjestio između korica ove opore, ali istinite knjige.

„Ovo nisu stradanja pojedinaca, već čitavih porodica, sela i jednog naroda“, naglašeno je na promociji.

U razgovoru o knjizi, sam autor podsjetio je da je inicijativa za ovaj rad potekla od članova Udruženja „Jama Ržani do“.

„Prvobitna zamisao bila je da se uradi brošura sa spiskom stradalih, ali je istraživanje vremenom preraslo u knjigu“, kazao je Radić.

Objasnio je i svoju motivaciju da se bavi ovom temom.

„Za mene je bavljenje ovom temom prije svega moralna obaveza, jer sam porijeklom iz Popovog polja. Iako u mojoj užoj porodici nije bilo žrtava, smatrao sam da kao istoričar moram pisati o užem zavičaju.“

Prema njegovim riječima, ova tema je i danas aktuelna, jer su priče o zločinima iz 1941. godine duboko utkane u kolektivno pamćenje Hercegovine.

Odgovarajući na pitanje moderatora promocije Petra Miloševića o izazovima pisanja o događajima starijim od osam i po decenija, Radić je kazao da za njega predstavlja posebnu čast što je knjiga objavljena upravo u godini značajnog jubileja i što se promocija održava u ustanovi u kojoj radi.

„Izazov je utoliko veći što je sve manje živih svjedoka. O tim događajima nisam mogao razgovarati sa neposrednim učesnicima, već sa njihovim potomcima — nekadašnjom djecom, a danas starcima i staricama, kojih je, nažalost, sve manje“, rekao je on.

Upravo zato uputio je apel mladima da bilježe kazivanja svojih starijih, jer, kako je naglasio, „svaka priča predstavlja istorijsku građu i doprinosi očuvanju kulture sjećanja“.

Govoreći o izvorima, Radić je podsjetio da je kao dijete odrastao uz svog pradjeda Laza Radića, rođenog 1913. godine, koji mu je prenio brojna svjedočanstva o događajima iz ljeta 1941. godine. Pored porodičnih kazivanja i zapisa preživjelih sa jame Ržani do, koristio je i arhivsku građu Muzeja Hercegovine, kao i radove istaknutih istoričara i hroničara poput Save Skoka, Boža Slavića i Slavka Stijačića.

Posebno je naglasio da je jama Ržani do bila prva zalijevena betonom 1961. godine, ali i prva koja je 1990. godine odbetonirana u Hercegovini, nakon čega su otvorene i druge jame, među njima i Šumanci, gdje su stradali brojni Prebilovčani.

Za knjigu je korišćen i fond Vasa Gluhajića iz Drenjana, jednog od najmlađih boraca Desete hercegovačke brigade, koji je učestvovao u ekshumacijama 1990. godine.

Prema do sada prikupljenim podacima, evidentirano je 368 imena žrtava, ali, kako je Radić naglasio, spisak nije konačan.

„Pojavom ove knjige već stižu nove informacije i imena, tako da možemo govoriti o pripremi novog izdanja“, rekao je autor, dodajući da knjigu treba posmatrati kao početni korak u daljim istraživanjima.

U nastavku je govorio o selima koja su u Popovu najteže stradala, posebno izdvojivši Čavaš, gdje je porodica Milošević brojala 33 člana, od kojih su samo dvojica odraslih muškaraca preživjela, dok je 15 domaćinstava ugašeno. Potom je naveo Veličane sa 62 žrtve. Većina postradalih bili su seljaci koji su, vjerujući komšijama i ne sluteći zlo, platili najvišu cijenu. Stradali su i učitelji, kao i sveštenici, među kojima su Božar Šarenac i iguman manastira Zavala Ilarion Deretić.

Osvrćući se na stradanje Srpske pravoslavne crkve, Radić je naglasio da nije bilo sistematskog rušenja hramova, ali da je manastir Zavala, kao duhovno središte Popova, pretrpio najveću štetu, uključujući uništenje bogate biblioteke.

Do kraja promocije, autor je ispričao još nekoliko potresnih priča, ostavljajući publici razlog i podsticaj da knjigu pročita u cjelini. Najavio je i nove projekte, među kojima su obrada porodične pjesničke zaostavštine, zbirka anegdota iz Popova i sveobuhvatna monografija o ovom kraju.

Sav prihod od prodaje knjige biće doniran za uređenje i održavanje spomen-kompleksa na jami Ržani do i spomenika u selu Čavaš. Izdavači knjige su Muzej Hercegovine i Zadužbina „Knez Miroslav Humski“, a najavljene su promocije u Beogradu, Novom Sadu, Banjaluci i Herceg Novom.

Zdravko Šakotić

Izvor: Slobodna Hercegovina

---