Đuro Tankosić: Veliko srpsko stradanje u Velikoj župi Krbava i Psat

Država koja je likvidirala nekoliko stotina hiljada Srba, Jevreja i Roma i nešto Hrvata i muslimana, pokazala je da je država bezakonja, ali veoma efikasna. Pitanje je da li je treba zvati takozvanom.¹

Velika župa Krbava i Psat bila je jedna od 22 velike župe u NDH

Ploču je prije nekoliko godina obnovio SABNOR Cazin (Savez boraca narodno-oslobodilačkog rata), po sastavu bošnjački. To što su je obnovili lijep je gest. Ipak, prećutali su da su u pitanju Srpkinje (u sva četiri sela tada su živjeli Srbi, a jedno od njih je Bukovica, gdje sam rođen) i da ih je ubila Nezavisna Država Hrvatska (za koju je komunistička vlast koristila naziv „takozvana NDH“). Umjesto da piše NDH ili ustaše, napisali su neodređeno „okupator i domaći izdajnici“. Pravi okupatori, Nijemci i Italijani, nisu ubili nijednu od ovih žena. Prije nego što su ubili ove žene, ustaše („domaći izdajnici“) su pobile  njihove muževe i sinove.

KAKO SU POČELA STRADANjA
Za velikog župana Velike župe Krbava i Psat sa sjedištem u Bihaću, osnovanoj 16. juna 1941, postavljen je Ljubomir Kvaternik (brat Slavka Kvaternika, doglavnika NDH), koji je već 20. juna izdao proglas, kojim zabranjuje Srbima ulazak u Bihać, boravak i kretanje u pojasu 15 kilometara oko grada.

Prve njemačke jedinice ušle su u Bihać 13, a italijanske 17. aprila 1941. godine. Ustaše su tih dana uspostavile vlast. Više Srba i Jevreja iz Bihaća ubijeno je prije 24. juna 1941. godine. Tog dana, rano ujutru ustaše su pokupile sve Srbe i Jevreje²grada Bihaća, prebrojale ih na fudbalskom igralištu i strpale u 24 kamiona koje im je stavila na raspolaganje italijanska komanda. Bilo je oko 1200 Srba i više od 100 Jevreja³. Šoferi su bili Italijani i odvezli su ih u Kulen-Vakuf. Dio Srba je pobijen, a preostali su premješteni u Bosanski Petrovac, od kojih su, kasnije, neki stigli u Srbiju.

Prije toga, u Bihać je stiglo šest satnija Ustaške vojnice (koja je bila stranačka vojska Ante Pavelića) iz Ljubuškog, a Vjekoslav Maks Luburić (rodom iz Ljubuškog) krajem juna. Učestvujući u organizovanju zločina u ovoj Župi „dokazao“ se, pa postao nakon toga šef Ustaške nadzorne službe, koja je uspostavila sistem logora smrti (među njima i  Jasenovac, u avgustu 1941). Ustaše iz Ljubuškog, uz asistenciju lokalnih ustaša Hrvata i muslimana (u ustaškim postrojbama NDH bilo je oko 30 odsto muslimana⁴, a bili su uključeni i u komandnu strukturu) obavile su krvavi posao, uglavnom na polju Garavice (na periferiji Bihaća), Ceravica i Karađorđevom selu (danas Kamenica). Ove lokacije su u blizini Garavica. Na ovim stratištima ubijani su stanovnici cijele Župe, a najviše iz bihaćkih i cazinskih sela i Like.

Pored ovih stratišta bilo je još desetine većih stratišta širom Župe i nebrojeno manjih. U kotaru Velika Kladuša: Mehino stanje, šumica Poljice kod Vrnograča – tri jame, Požar, Vrnograč, crkva u Velikoj Kladuši i dr; u kotaru Cazin: Mazini dolovi, Durdžića gaj kod Miostraha, Mihaljevac, Čongur, Čajin potok, Pivnice i dr; u kotaru Bihać, pored spomenutih stratišta, Vučja jama⁵ u šumi Osoj, jame Delić i Jasikovača kod Zavalja, Zabarice kod Ripča i dr; kotar Bosanski Petrovac: Risovačke špilje, Bravsko i dr; kotar Bosanska Krupa: Crno jezero i dr; kotar Bosanski Novi: ubijanja na mostovima i obalama rijeka Una i Sana; kotar Donji Lapac: Suvaja, Bubanj, Meljinovac, Jama u Borićevcu; kotar Korenica: jama kod sela Prijeboj, Zelena pećina na Ljubovu; kotar Dvor na Uni: Volinja na Rovinama, unski most u Dvoru na Uni, Šegestin, šuma Rastovača.

Na Vidovdan 1941. počelo je rušenje velelepnog pravoslavnog Sabornog hrama u Bihaću, posvećenog Svetoj Trojici, koji je završen 1894. g. (25 sa 15,5 metara, visina 30 metara). Prvog dana je skinut krst, srušena kubeta i skinut krov, sutradan su je porušili eksplozivom. To je bila prva srušena crkva u NDH. Na njenom mjestu sagrađena je poslije rata zgrada opštine, a u njoj se sada nalazi i sjedište Unsko-sanskog kantona. Od 1941. u Bihaću nije bilo pravoslavne liturgije 71 godinu (1941-2012).

KONTINUIRANO ISKORJENjIVANjE SRBA
Nakon što je bihaćki župnik, fra Vinko Šakić, upozoravao na dimenzije zločina prema Srbima i otišao u Zagreb žaliti se vlastima NDH, 11. septembra 1941. g. Ante Pavelić premješta Ljubomira Kvaternika iz Bihaća (!). Nije poznato otkud ovo „milosrđe“ Pavelića. Moguće da je htio postići neki politički efekat, jer su čak i njemački veleposlanik u Hrvatskoj Zigfrid Kaše, i Glez fon Horstenau, njemački vojni izaslanik, upozoravali Pavelića zbog neograničenih ustaških zločina, jer su opravdano bili zabrinuti da će to izazvati ustanak i otpor Srba, što se i desilo.

Ubijanje  i rastjerivanje Srba Velike župe Krbava i Psat nastavljeno je manjim intenzitetom nego za vrijeme Ljubomira Kvaternika, sve do dolaska glavnine partizanskih snaga u to područje, novembra 1942. godine, a kasnije nakon potiskivanja partizanskih snaga sa područja Župe nastavljeno je smanjenim intenzitetom, između ostalog zbog toga što je „posao“ bio prilično realizovan.

Katoličenje⁷ se odvijalo uporedo sa ubijanjem i rastjerivanjem (pokatoličeno 3.471 Srba u kotarima Cazin i Bihać), što mnogima nije pomoglo da izbjegnu smrt. Velika župa Krbava i Psat bila je jedna od 22 velike župe u NDH (srpsko stanovništvo imalo je apsolutnu većinu, što se lako vidi iz popisa 1931. godine) i obuhvatala je područje ovih kotara:

Bihać;

Bosanska Krupa;

Bosanski Petrovac;

Bosansko Grahovo (do 1. januara 1942., pa priključenO Velikoj župi Bribir i Sidraga);

Cazin;

Donji Lapac (1. januara 1942 ukinut i priključen Velikoj župi Gacka i Lika);

Korenica (do 20. decembra 1941, a tada pripala Velikoj župi Gacka i Lika);

Bosanski Novi (od 5. jula 1944, do tada Velika župa Gora);

Dvor (od 5. jula 1944., dotada Velika župa Gora);

Kotarske ispostave Velika Kladuša, Kulen Vakuf.

POSLEDICE
Analiziranjem strukture stanovništva svih dijelova (koji su u bilo kojem periodu bili u sastavu Velike župe Krbava i Psat), na osnovu posljednjeg popisa stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji 1931. godine, dobija se podatak da pravoslavci (čitaj Srbi) čine oko 66 odsto od ukupnog stanovništva (190.282 od 288.565). I bez proklamovane politike (dio pobiti, dio protjerati u Srbiju, a dio pokatoličiti) bilo bi za takvu državu neodrživo da jedna njena Velika župa ima takvu vjersku, odnosno nacionalnu strukturu.

Pouzdan je podatak da je na stratištu Garavice i stratištima u blizini stradalo više ljudi nego što je Bihać imao stanovnika. Sasvim je sigurno da je to po broju ubijenih četvrto najveće stratište u Jugoslaviji (Jasenovac, Jajinci, Jadovno, pa Garavice). Broj ubijenih ne navodim, zato što država Jugoslavija nije pouzdano utvrdila broj ubijenih, ne samo na Garavicama, nego i drugim stratištima u Jugoslaviji, uključujući i najveće – logor Jasenovac. Pokušala je to popisom žrtava rata 1941-1945, obavljenim 1964. godine, ali je to učinjeno traljavo, pa je uslijedilo priznanje da popis ima brojne nedostatke. Rezultati su bili pod embargom do 1992, kada je vlada SFRJ odlučila da ih objavi.

U selima sa spomen ploče – Bukovici, kojoj su po popisu 2013. g. pripojena naselja Krndija i Marin most, ima 458, a Rujnici 847 stanovnika.⁸ Stanovništvo čine Bošnjaci. Srba nema u tim selima, koja su 1941. g. po nacionalnom sastavu bila srpska. To je posledica stradanja u Drugom svjetskom ratu, poslijeratne kolonizacije, samostalnog iseljavanja nakon kolonizacije, koje je trajalo preko trideset godina i napokon definitivnog napuštanja neposredno pred početak posljednjeg rata, kojim je bar izbjegnuto fizičko uništenje malobrojnih Srba ovih sela.

Ista sudbina, zadesila je i ostale Srbe, pa su Srbi nestali širom Unsko-sanskog kantona, koji se velikim dijelom poklapa sa teritorijom Velike župe Krbava i Psat (popis 2013. g –  8.452 Srba, ili 3,09 odsto od 273.261 stanovnika,⁹ dok su 1941. g. činili  natpolovičnu većinu od ukupnog broja stanovnika).¹⁰ Smanjio se i broj Hrvata, iako u ratu 1992-95 g. na ovom području nisu imali sukobe sa Bošnjacima (1991. bilo je 8.776 Hrvata,¹¹ a 2013. g. – 5.073 ¹²).

———————————————————————

^{IZVORI I NAPOMENE}
1. Sabnor Cazin je u posljednjim  godinama obnovio sva spomen obilježja stradalim u toku II svjetskog rata, što je dobar i nesvakidašnji primjer u državama bivše Jugoslavije, mada u natpisima na obilježjima uglavnom ne piše da je riječ isključivo o Srbima.

2. Izvještaj zapovjedništva Hrvatske poručničke pukovnije TJS 305 od 24. juna, nalazi se u Vojnom arhivu istorijskog instituta u Beogradu. (Jevrejski muzej u Beogradu ima mikrofilm ovog dokumenta, redni broj spiska 25.)

3. Iz Kulen-Vakufa Jevreji su prebačeni u Bosanski Petrovac, a odatle u Prijedor. Kotarski predstojnik iz Bihaća dao je Jevrejima dozvolu da mogu ići gdje god žele, samo ne u Bihać. Oni su se razišli po raznim mjestima gdje su imali poznate i rodbinu. Većina je ostala u Prijedoru. Nakon prvog oslobođenja Prijedora u maju 1942. godine mladi su stupili u NOV i otišli na Kozaru i Grmeč. Nakon povlačenja partizana, Jevreji koji su ostali u Prijedoru odvedeni su u logor zajedno sa prijedorskim Jevrejima pobijeni. Jevreji koji su otišli u Cazin vraćeni su u Bihać. Svi su pobijeni u selu Žegar, blizu Bihaća. Od ukupno 168 Jevreja iz Bihaća, rat je preživjelo 25. Poginulo je 143, što u NOB, što pobijeno u logorima.

4. Naziv muslimani  u tekstu se koristi na način kako su tada nazivani (sa malim m)

5. Jama, bezdan, zvekara… riječi su za prirodne jame u zemlji i jame – provalije na kraškim područjima.
To je je vertikalna pukotina ili kosi kanal koja ima različite dubine i širine. Preovladavaju okomite ili  stepenasto položene strane različitih dimenzija, kako na ulazu tako i u njenoj dubini. Veličina otvora može biti od jednog metra do više desetaka metara. Jame, bezdani, naziv koji narod više upotrebljava, za čovjeka su tajanstveni i najstrašniji kraški oblik. Ima ih tako dubokih da se pad bačenog kamena ne može čuti kada padne na dno, pa ih narod zove jamama bez dna, odnosno zato se i kaže jama bezdanuša ili bezdana. U dinarskom području NDH ima ih više od pet stotina i sve su u drugom svjetskom ratu služile za ubijanje Srba, jer je to bio najlakši način “zbrinjavanja” leševa. Istina, u njima su (višestruko manje) završavali i Hrvati i muslimani.

6. Medresa je teško oštećena bombardovanjima 1943. i 1944. g. Komunistička vlast je poslije rata srušila medresu, koja je bila najljepša zgrada u Bihaću i najljepša medresa u Bosni i Hercegovini, umjesto da je obnovi. Istini za volju, nije obnovljen ni pravoslavni Saborni hram Svete trojice, niti katolička crkva Svetog Ante, koju su saveznički bombarderi porušili na Cvjetnicu 1944. godine, pri čemu je stradao veliki broj vjernika, a od crkve je ostao samo toranj, koji je danas jedan od vizuelnih simbola Bihaća. Ova tri vjerska objekta nalazila su se jedan do drugog u samom jezgru Bihaća.

7. U novije vrijeme pojavili su se tekstovi koji bacaju drukčije svjetlo na ulogu franjevačkih fratara u katoličenju Srba u Bosanskoj krajini (u vrijeme NDH Velika župa Krbava i Psat i Velika župa Sana-Luka) od  onog koje se moglo uočiti u radovima Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, koju su redigovali Joža Horvat i Zdenko Štambuk (Zagreb, 1946.g.) i Viktor Novak – Magnum krimen (u prevodu Veliki zločin), (Zagreb, 1948. g.) str. 54-123.

Provodeći u djelo „program“: Dio Srba pobiti,, dio protjerati u Srbiju, a dio pokatoličiti, Ante Pavelić  je 3. maja 1941. donio Zakonsku odredbu o prijelazima s jedne vjere na drugu.

Fra Velimir Blažević objavio je dva rada koji govore o ulozi nekoliko franjevaca u Bosanskoj krajini (Bosna Franciskana XIII, 2005. i  XVII. 2009. godine). Najviše prelaza sa pravoslavlja na katoličanstvo bilo je u bihaćko-cazinskom i banjalučkom kraju. Fra Viktor Šakić (gore spomenut kao čovjek koji je protestovao zbog ustaških zločina) i fra Bosiljko Ljevar djelovali su u bihaćkom kraju, fra Marijan Jakovljević u cazinskom kraju, fra Ante Hrvat, fra Drago Prpić u župi Barlovci (Banja Luka) i fra Ante Perković, gvardijan i župnik na Petrićevcu (franjevački samostan kod Banja Luke).

Fra Marjan Jakovljević je u cazinskim selima u dušebrižništvu imao 3.241 pokatoličenog Srbina. Ponašao se zaštitnički, pa je jedno vrijeme boravio među njima u selu Osredak, kako bi ih štitio od pljačkaških i ubilačkih nasrtaja muslimana iz okruženja. U toj misiji obolio je i umro 16 marta 1943, u banjalučkoj bolnici, u 63 godini života. Bio sam često u prilici da čujem Srbe koji su pohvalno govorili o njemu i isticali da im je pokatoličavanjem spasio živote. Bez obzira da li mu je osnovni motiv bio širenje katoličanstva, ili uz to i drugi plemeniti ciljevi, dragocjena  posljedica njegove aktivnosti jesu spaseni životi više hiljada Srba. Svi Srbi koji su u cazinskom i bihaćkom kotaru pokatoličeni vratili su se u pravoslavlje nakon rata.

8. Konačni rezultati popisa 2013. godine, Federalni zavod za statistiku FBiH, knjiga 2, tabela 2.2, redni brojevi 454 i 571

9. Ibidem, knjiga 2, tabela 2.

10. Stat.gov.rs – Publikacije – Elektronska biblioteka – PDF. Prisutno stanovništvo po veroispovesti i maternjem jeziku, popis 1931. g. Bio je to posljednji popis prije Drugog svjetskog rata.

11. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine: Demografija, Tematski bilten 02/2007, Sarajevo 2007. g.

12. Konačni rezultati popisa 2013. godine, Federalni zavod za statistiku FBiH, knjiga 2, tabela 2.

(Standard)

Izvor: VIDOVDAN

Vezane vijesti:

Dr. Rudolf Horvat: Lika i Krbava | Jadovno 1941.