Izrasli, pitomi i tanani, kao nejač divoseljačka, kao jagnjad nevina, kao pogled majčin…
Procvetali su jutros žuti jaglaci na Kruškovačama.
Procvetali… u zelenoj pustinji Velebita!
Izrasli iz zemlje natopljene krvlju.
Sićušni, nežni cvetovi… kao dečje ruke, kao paperjasta kosa pod majčinim dlanom.
Izašli s rosom, okupani suzama.
Žuti jaglaci divoseljački!!!
Donele ih bose devojačke noge.
Nosile ih majke u nedrima, krili starci među grubim dlanovima.
Donela ih deca u očima… žute jaglace sa kućnih pragova.
Nosio ih vetar sa zgarišta, spirala kiša s hladnog kamena.
Izrasli, pitomi i tanani, kao nejač divoseljačka, kao jagnjad nevina, kao pogled majčin…
Nikli iz pepela, iz zemlje koja pamti krik, nož, jauk.
Izrasli iz tišine, gaženi zaboravom….
Nežni jaglaci divoseljački!
Od istog autora: Đurđica Dragaš – Kolumnisti – prijatelji