Neka ova pesma bude moj jedini komentar na ovo zlo koje je diglo svoju poganu glavu!

Kad vam dođem jednog dana,
rašćemo zajedno,
samovaćemo zajedno
vekovaćemo zajedno.
Rađaćemo se u proleće
i umirati u jesen.
Spavaćemo pod belinom snega i
oticati bistrim potocima.
Grejaće nas sunce i paliti vatra,
pohoditi zveri.
Kopaće zemlju nad našim kostima.
Gaziće nas čizme,
rušiće kamen sa uzglavlja našeg.
Počupaće cvet što izraste iz dečjih očiju.
Iseći će breze,
zamutiti vodu,
ubijaće nas ubijene.
Gledaćemo ih,
nebolni i nasmejani.
I pitaćemo….
šta je njihova tama prema svetlosti našoj,
šta je njihovo sada naspram našeg zauvek.
Džaba im pogan, kama i oganj.
Uzalud mržnja…
Ne mogu nam razdvojiti duše neukaljane,
slomiti ruke polomljene,
izvaditi oči bezdane.
Ljubavi našoj ne mogu ništa!
Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš