Dani(j)el Simić: Srpsko pismo

Ne ćirilica, već srpsko pismo.

Naučno-etimološki naispravnije – srpska azbuka.

Lj Nj Dž Đ Ć su slova koja ima samo srpski narod na cijelom svijetu i upravo su osobeni za njegov jezik.

Srpski narod, i pored užasnog nesamopouzdanja i demografsko-teritorijalnog i privrednog povlačenja, usljed duhovnog i fizičkog nasilja nad njim, još uvijek postoji!

I ima svoje, samo svoje pismo.

U kulturološkom smislu, postojaće dokle bude postojalo to njegovo pismo.

Kako već odavno nemamo isključivo pravo na svoj jezik, istoriju, teritoriju, kulturu u cjelini; pismo ostaje jedini stub nacionalnog identiteta. Narodne samosvijesti.

A i pismo je samo naše, jer ga niko drugi neće!

Neće, gade ga se.

Ja se svojim pismom ponosim

A ko je Srbin i srpskoga roda, a stidi ga se i ne koristi iz kulturno-poltroničnih razloga, straha od toga šta će o njemu misliti i kako će ga prihvatiti drugi, bajki o tome da će ga bolje razumjeti stranci, kukavičko-ekonomskih razloga prodaje nečega što nude, neka mi ne trube iz kola i dižu tri prsta kroz prozor, ili viču sa druge strane ulice Simiću Srbine, pošto su me gledali u nekoj od emisija gdje sam za publiku iz Efbiha (u Hrvatskoj me nikad ne bi smjeli pustiti uživo u program) valjda trebao da izigravam kako postoji nešto što se zove srpski nacionalni identitet. Pošto interesa tek nema.

Nema ni šale.

Dosta je stvarno. Ako sam vam ja najveći srpski ekstremista, pišam vam se u ekstremizam. Recept da postanete instant-fundamentalista je: Počnite da pišete ćirilicom na društvenim mrežama i iznosite činjenice o napadima na srpski narod? Aha. E, pa to je, zapravo, čisti totalitarizam i postulat kulturnog genocida.

Sa druge strane, ako azbuka nije nešto vrijedno za srpski napredak i samopouzdanje, zašto su je onda u 20. vijeku zakonski zabranjivali i austrougari, i hrvatske ustaše? Zašto je proganjaju i mrze danas iz fondova NATO (Nevladinići, ejdovi, šiftunzi, institucije Efbiha, Hrvatske, pa i grantovi i budžet države Srpske). Godine prođoše, a mi lažemo sami sebe.

Pogotovo pred izbore.

Srbin neće da bude slobodan, poseban, samo svoj?

Izvornost koju sopstveno pismo nosi, ogroman potencijal u kreativnoj industriji, turizmu, i uopšte brendiranju sebe za što bolju poziciju u međunarodnoj utakmici osobenosti, naše budžetske institucije uopšte ne vide i mirno gledaju azbukoubistvo kao proces koji će dovesti do besmislenosti same riječi Srbin.

Kad čuješ srpski, zvučaće nekako kao staroslovenski.

Srba, barem u svim aspektima jezičkog pogleda na stvarnost, više nema. Azbuka se svela na obredno pismo kojim Srbi ponekad na društvenim mrežama čestitaju jedni drugima vjerske i nacionalne praznike. U ostatku koriste pismo svojih okupatora i istrebitelja. Idetifikuju se sa agresorom.

Nemojte da meni neko priča da je suprotno, jer najmanje dvadeset godina pišem o izumiranju srpskog pisma. Nema kome se sve nijesam zamjerio, zbog toga što zahtjevam svoje ustavno pravo da sve što radim i za šta plaćam svoju državu, mogu da dobijem na svom pismu.

Srpskoj azbuci.

Forum o „Ćirilici“

Odavno sam htio da napišem tekst sa naslovom „Srpsko pismo“ i da raščistimo terminološki šta je i naučno, ali i poštujući što veću izvornost srpskog ili bar slovenskog korijena, najbolji stručni termin za ono što krajnje nepodesno nazivamo ćirilicom.

Toliko nepodesno, koliko ono što zovemo „narodnjaci“ tipa (Ceca, Brena, Seka, Viki, Bora, Baja…) nema veze sa srpskim narodom i šovinistički posprdnim nadimkom „ćirilica“. I po ovom, naučnom pitanju, „srpski narodnjaci“ bez greške objavljuju albume latiničnih omota i potpisa na televiziji. Valjda ih zato u Hrvatskoj danas ne zovu više „ćirilica“, nego „cajke“.

U ovoj misli zatekao me poziv od strane Vlade RS i Udruženja članova Matice Srpske iz RS, na manifestaciju pod imenom: Forum o ćirilici.

Visoko cijenim poziv od strane resornog ministarstva i naše narodonosne matice, te smatram da je (jer se nadam dok sam živ) bio veoma značajan i hvale vrijedan događaj, ali ću se njime pozabaviti u posebnom traktatu.

Napis koji slijedi, a koji zloupotrebljava moju kolumnu na Frontalu, biće napabirčen od digitalnih mi zabilješki dok sam pratio izlaganja panelista prvog kruga, ali koji prirodno ne može biti transkript mog izlaganja na drugom panelu. I ovo što slijedi će biti kraće od njihovih izlaganja, ali mene su uslovi skupa primorali da istup podredim prenošenju suštine problematike.

A problema ima toliko, da jedino, prije nego me prekine moderator, znam odakle početi.

U susret prvoj deceniji Frontala

Mrežna stranica Frontal.SRB, kojoj je ovih dana proslava (prvih) 10 godina postojanja i zbog koje sam i učesnik foruma, zapravo je doslovno naučni eksperiment na temu: Ćirilica u digitalnom dobu, na koju sam pozvan da nešto kažem. Udruženje građana Frontal, Banja Luka je osnovano 2009. godine, kao pravno lice koje stoji iza internet portala Frontal.RS, koji smo registrovali kod nadležnog ministarstva 2010. godine kao štampano izdanje, jer uopšte nije postojao pojam „internet portal“ u zakonodavstvu.

Frontal.RS, ili Frontal.SRB kako smo (do)kršteni Savindana 2012. godine, samonametnuti je hroničar sudbine srpskog pisma u sajbersvijetu zapadno od Drine. U određenim trenucima, što je posebno tragično, jedini pokretač ove vrste tema u javnosti.

Istina skroman ljetopisac i gologuzi zagovornik azbuke, ali makar nešto da ima, su čim ćemo pred Miloša. Ne uznosimo se nešto i ne zanosimo, posebno povodom svog uticaja i značaja na opštedruštvena pitanja. Zapravo, znate šta smo mi?

Frontal je već deset godina obična led dioda koja žmirka u mrklom mraku!

I ništa više. Jedna baterija od 1,5 volti, među neonske NVO-vihorove. Ali ona i dalje svijetli. Trepće. Škilji kao crveni fenjer na kupleraju u pustom selu. Kao kibernetsko svevideće oko na nadzornoj kameri gradskog groblja. Kao dječija igračkica napravljena u Kini, što svijetli i nekad rastegnuto zasvira iz šahta u koji je ispala.

Ali baš zato što je mrak mrkli, daleko se vidi. Nervira dušmane.

Ako me ko bude pitao šta sam ja to pa radio u životu, pravo da vam kažem, ozbiljno se mislim oko toga da se odistinski podičim kako sam, bar posljednju deceniju, bio odgovorno lice jedinog ćiriličnog portala zapadno od Drine.

Svaki novi dan života Frontal.SRB, zapravo je mjerenje vremena od kliničke smrti srpskog naroda zapadno od Drine u svijetu digitalne pismenosti. U smislu časti i čuvanja svoje posebnosti još od 1189. godine, držimo srpstvo na aparatima. Naš podnaslov provocira da se neko drugi pobuni i ostvari svrhu tog slogana urlikom: Nijeste jedini!

Ali ništa. Ne želi tu titulu niko. Najčešće kažu da više žele pare.

Guglajte ćirilicom!

Od prvog dana nosimo titulu „jedini ćirilični portal zapadno od Drine“, ali meni i mojim saborcima je na prvom mjestu bila želja da budemo živ portal. Glasilo sa stvarnim društvenopolitičkim uticajem, jer samo tako možemo dokazati da je azbuka živa. Mi smo družina individualaca koji cijene istinu više od razuma. Samim tim su dovoljno šumašeći, da se bore za istinu i ugrožene. Pa čak i za te gnusne Srbe. I Srbi su ljudi, zar ne?

Frontal je takvim stavom, a marketinški upravo zato što je „jedini“ i svakako među prvim portalima u Srpskoj uopšte, vrlo brzo postao robna marka. A to nam nije bio cilj. Išli smo protiv neprijateljskog tržišta i preživjeli smo.

Toliko smo dobri, da nas kopiraju. Fondovi okupacionih snaga, preko ejdova i šiftunga i uz pomoć slugu okupatora i domaćih izdajnika, pokušali su nas plagirati i dezavusati, ali upravo ovih dana mogu ponosno reći da sam odbranio Frontal i na sudu.

Sud je potvrdio da sluge okupatora, nudiguzi i sebeupljuvači, fri šop aktivisti i antiratni profiteri, jesu uzurpatori ćiriličnog logotipa na plagiranom portaloidu koji, što se upotrebe azbuke tiče, ima svega logotip sa pečata našeg udruženja. Sve ostalo je latinicom.

Niko nas ozbiljno ne podržava, nemamo posebnih pogodnosti na tržištu, te za ovih 10 godina srećom po ovaj planetarno mrežni eksperiment o upotrebi ćiriličnog pisma u digitalno doba, nijesmo dobili ni feninga od Ministarstva prosvjete i kulture obe Srpske zemlje.

To nam je omogućilo da budemo kritični prema svim srpskim vlastima i svim srpskim opozicijama. U skoro svim uslovima, ali po pitanju srpskog pisma i opiranju njegovom izumiranju – bez izuzetka.

Srpska azbuka u digitalnom dobu

Srpsko pismo je sa naučne tačke gledišta najpreciznije zasad zvati srpskom azbukom. To se, naravno, ne odnosi na svakodnevni govor o ćirilici. Azbuka, bez obzira što je sastavljena velikim procentom od grčkih slova ili slova napravljenih modifikovanjem ili po ugledu na grčka, u svom imenu sadrži slovenski korijen (za razliku od Ćirila) imenovanjem početnih slova Az, Buki; na jednak način kao što je to dodavanjem samoglasnika urađeno sa ABeCeDa. Az, inače znači ja, a Bukva slovo.

Moji predlozi su ono što možemo uraditi danas, ovdje, sada. Bilo bi zaista korisno da se ne bavimo Vukom, da li je unijatski sluga ili barbarogenije, svetosavljem kao isključivom odrednicom srpskog naroda, da li su vinčica ili glagoljica izvornije i srpskije pismo.

Pogotovo ne trebamo djeci da pričamo u rijetkim predavanjima, a pogotovo na radiju i televiziji „da je i latinica srpska“. Pogotovo da imamo još istorijskih pisama, recimo arabicu, jer tako šaljemo oprečne poruke mlađem naraštaju, koji već piše latinicom, ili je neprestano izložen pogubnom uticaju anglicizacije, a zatim i novogovorne latinizacije po zagrebačko-sarajevsko-titogradskom modelu izmišljanja novih standardnih jezika od jezika Vuka St. Karadžića.

Ne bih dalje istrajavao na lingvističkom aspektu, već bih samo odbranio tezu da je naučno najpodesnije da se zove srpska azbuka, jer ovakvu azbuku nema, niti je po principu čitaj kao što je napisano, upotrebljava jedan drugi narod. Izuzev takozvanog makedonskog standardnog jezika, koji je napravljen pedesetih godina 20. vijeka na srpskom pravopisnom standardu.

Slova kao Ќ i Ѓ, odnosno montenegrinska Ś i Ź, zapravo su dokaz teze koliko je bolesna težnja da se neko odvoji od svog srpskog korijena, da se izmišljaju nova slova, dok se Srbi sami odriču svojih, i samo svojih Lj, Nj, Dž, Đ i Ć.

Prapočelo autohtonog srpskog pisma (ćiriličnog dakako) nalazimo u Povelji Bana Kulina iz 1189. godine, a danas je znano kao slovo „đerv“. Tu je zabilježena prvi put u istorijskim spomenicima posebna srpska grafema, koja je istovremeno označavala glasovnu vrijednost Ć i Đ. Legende nas knjiških moljaca naslućuju da je moguće čak da je Vuk od Tršića napravio Dž po ugledu na đerv, odnosno obrnuvši ovo srpsko srednjovijekovno slovo. Vuk je, samo i to još da se zna, drhtavom rukom napisao sva posebna srpska slova.

Još prije petnaestak godina počeo sam pisati tačan djelovod koji bi institucije sistema i nevladine organizacije trebale pratiti, kako bi se kroz desetak godina vaskrslo srpsko pismo i nazvao sam ga Projekat Đerv. Ovo smatrajte zaključcima kriznog štaba:

Konkretni prijedlozi (i prilozi)

Ono, što ja danas predlažem, a siguran sam da vlasti i nadležne ustanove slušaju, ne zahtijeva nikakav dodatni novac, ne trebaju nam novi zakoni i ovlaštenja, a posebno se ne treba pristupati restriktivno i bilo kome zabranjivati da piše bilo šta, osim kada su u pitanju ustavne kategorije.

Pred izbore svi pričaju o zaštiti srpstva, plakate štampaju na ćirilici, a u stvarnosti, kad se uzme vlast i dokopa se funkcija, onda se odaju onome što bi u predizbornom žaru protivniku mogli zamjeriti i kao ustaštvo.

Moja je želja da donesemo jasne zaključke, koje će ministarstvo proslijediti svima u vladi i svim ustanovama kulture i prosvjete.

No, većina poslanika u NSRS piše latinicom, svi portparoli, svih stranaka u Srpskoj pišu latinicom, Vlada Srpske u internoj komunikaciji se koristi latinicom pa je pitanje ko će to i provesti na kraju krajeva, odnosno koga briga? Ali pod uslovom da je nekog briga, pa se sazvao Sabor o srpskom pismu, evo da krenemo:

1. Za digitalno doba bi bila najpodesnija Frontalova kletva, te njom započinjem spisak neophodnih namirnica, odnosno za početak da svi koji ovo slušaju (odnosno čitaju) promjene imena svojih naloga iz abecede u azbuku. Na taj način ćemo dati lični primjer i suočiti se sa izazovima koje upotreba srpskog pisma nosi u digitalnom svijetu.
2. RTRS i drugi emiteri sa sjedištem u RS, moraju da titluju strane programe ćirilicom, a portali (nažalost ne i portaloidi) sa sjedištem u RS, ne smije biti bez ćirilične varijante.
3. Srpska novinska agencija pod hitno da uvede azbuku u zatvoreni dio koji koriste redakcije sa pretplatom, jer je sada dostupna isključivo latinica. Što je samo po sebi skandal i pokazuje koliko se vlasti zanimaju za srpsko pismo u digitalno doba.
4. Sve ustanove finansirane iz budžeta, a posebno vrtići i osnovne i srednje škole, moraju imati prezentaciju srpskim pismom na društvenim mrežama. O prejeftinim aplikacijama za učenje oblika i izgovora slova za pametne telefone i tablete, nećemo ovom prilikom, jer ne tražimo pare.
5. Da se primoraju operateri da poštuju ustav i cijenu SMS poruke ćiriličnim pismom, izjednače sa latiničnim pismom, odnosno da sa sadašnjih 70 znakova, ćirilica može da koristi svih 160 dostupnih za osisano latinično pismo.
6. Da na proizvodima za BiH (a samim tim i za našu kukavnu RS, kojoj je negdje u agresorskom Dejtonu bilo garantovano pravo da autonomno uređuje obrazovanje) mora pisati i na srpskom jeziku, i pismu. Pa neka se Srbija stidi što to nije tako u suverenoj zemlji.
7. Razviti specijalne i paralelne veze za tiskovinu, u smislu što liberalnijih nameta na književne i azbučne proizvode iz Srpske u Srbiji. I obratno. Jer je za ćirilična izdanja na azbuci Srbija, i obratno Srpska, jeste jedino dostupno i prijateljsko tržište.
8. Da sve ustanove izdaju račune, potvrde, sudske odluke, zdravstvene nalaze i slično na srpskoj azbuci. To nije slučaj i jedino što smo dobili od „reforme sudstva“, jeste da svi sudovi u Srpskoj pišu isključivo latinicom.
9. Raspisati konkurs ove godine odmah, da u grantovima za kulturu dizajneri mogu konkurisati novim fontovima srpskog pisma, pri čemu bi uslovi konkursa bili da zauzvrat za priliku da dobiju jednu od nagrada, svoj font trajno zavještaju bez naknade u Otvoreno skladište srpskih slova ili slično imenovanu državnu ustanovu u digitalnom svijetu. Jeste, na pretposljednjoj tački sam slagao da ne tražim pare, pa predlažem dodatna ulaganja u iznosu od astronomskih 6.000 KM na godišnjem nivou: Prva nagrada 3.000, druga 2.000, a treća 1.000 KM. Nema dizajnera kojeg ja znam da ne bi mu bila čast da besplatno odabere najbolju ponudu, pošto je on sam izabran žrijebanjem. Možda se namakne od drugosrbijanštine Gorana Markovića, Srđana Dragojevića ili Laze Ristovskog. Pa ćemo onda svi finansijski da ubacimo u prvu.
10. U najkraćem za kraj, te temeljni princip:

Bilo šta da plaća Srpska, bilo kakvo ulaganje u kojem se nešto piše i zapisuje – mora da se piše srpskim pismom!

Onim, pokvarenim jajima i plaćenim zagrljajima, te samo malom broju istinskih izdajica (jer ne možete izdati nešto čemu nikad nijeste ni pripadali, o efbihovski Nevladinići), koji bi se pozivali na nametnute amandmane na Ustav Srpske, treba samo otresti preko labrnje jednom činjenicom.

„Ustavne“ odredbe o jeziku i pismu poštuju samo Srbi

Federalna televizija je već godinama genocidnim radom u oblasti kulture, potpuno istrijebila srpsko pismo, te čak ukinula prije osam godina i azbučnu varijantu portala. I nikom ništa.

Jadno je da neko onda Srpskoj spočitava da nešto poštuje, pošto svejedno RTRS neće pasti na pamet da se bez naređenja direktno sa vrha u svrhu odmazde i reciprociteta odrekne svoje latinične varijante. Ni Glas Srpske. Ni jedan drugi privatni medij, a koji nedvosmisleno kontrolišu političari, koje smo još ni prije pola godine slušali kako se kunu da su baš oni (a ne ovi drugi) pravi zaštitnici Srba i srpstva.

Ćirilicu u smislu robne marke, brenda, žiga, srpski svijet koristi još samo u državnim institucijama i crkvi, rodoljubivim udruženjima i prehrambenoj industriji, ili možda baš, baš kreativnoj industriji. Ovi neoriginalni uglavnom odmah se pišu latinicom, kao da ne žive samo od državnih para na namještenim konkursima.

U Sarajevu su svi natpisi ulica i dalje isključivo na latinici, dok su ulizice u Srpskoj prije pet godina iz ko zna kojeg razloga promenjene u dvopismene. Ulice, ne ulizice. Oni su uvijek isti. U srpskom umjetničkom umu, za ove što još vjeruju kako zajednica pod nazivom Srbi još uvijek postoji, ulizice su glavne kolovođe. Konformisti najizopačenijih navika.

Zato nema šta ko nama da priča o tome da nešto ne možemo uraditi, jer nam ne mogu ništa. Kao ni mi njima.

Dvosjekla „ravnopravnost“ jedini spas

Tobožnja „ravnopravnost pisama“ kojom je vršeno istrebljenje azbuke u tvorevini Josipa Broza, odnosno nešto što je bio dvosjekli mač koji je sjekao samo azbuku, danas nam je jedini spas. I sve iz ovih deset tačaka koje sam nabrojao, možemo da izvedemo isključivo zahtijevajući da se „doda i azbučna varijanta“, obzirom da je sada tamo nema i da se tako krši ustav.

I to bi, da je nekog briga za ustav u zemlji gdje tri stranca preglasavaju domoroce u tzv. Ustavnom sudu, bio teški alarm i sutradan bi bile preuzete mjere da se takva mekogenocidna mjera ispravi.

Ako ne možemo to, ostaje mi da se pomirim da smo, kao narod, sve bliži tome da bi nam onda bilo bolje da, kao što sam predlagao u nekoj davno štampanoj kolumni, srpska slova Nj – W, Lj – Q, Dž – X, zamjenimo onim koja pišu na tastaturi koju sam standardizovano koristio u Vladi RS. Državno vlasništvo.

Bolje da lijepo odemo u praistoriju digitalne pismenosti kao narod koji se može razumjeti i dogovoriti međusobno, te je čak i je očuvao svoje originalno, srpsko samoizdajničko pismo, a ne koristi ono istovjetno onom pod kojim je izvršen genocid u Jadovnu i Jasenovcu. U Makenzenovoj ofanzivi. Preko Albanije. Na Krfu. U Republici Srpskoj Krajini.

Onim pismom koji koriste kroatisti, bosniakofili, montenegrini i ko zna ko još… Ko zna u koliko jezika svijeta ima tih 27 latiničnih slova koja označavaju 30 glasova, u pismu koje se ukorijenilo među Srbima, pošto im je zakonski zabranjivano njihovo. Nakon fizičkog i kulturnog genocida u 20. vijeku.

Ko nam sad brani da je pišemo?

Izvor: FRONTAL.RS