fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Da se ne zaboravi: Bili smo u spomen području Jasenovac

Naš Hor djevojčica „Rosa“ iz Pucareva (Novog Travnika) nakon posjete omladinskim radnim brigadama na Kozari, 1987.godine, prema ranijem dogovoru vođa puta, svih djevojčica i dvije dežurne majke, prije povratka kući posjetili smo Spomen-područje Jasenovac.    

Svi su učili o školi o tome i imali prilike da slušaju o tom strašnom mjestu ali su ipak željeli da pođu tamo i polože cvijeće.

Nakon što su položile cvijeće u Kripti veličanstvenog spomenika u obliku cvijeta, krenuli su u obilazak izložbenog prostora a na kraju su sa pažnjom u projekcionoj dvorani odgledali dokumentarni film o Jasenovcu.

Ozbiljna lica orošena suzama su govorila o utiscima koje su stekle i ponijele sa sobom.

Brošuru SPOMEN PODRUČJE JASENOVAC ponijelo je desetak naših saputnica a ja sam strpljivo prelistavao svoj primjerak puštajući da umorne djevojčice uživaju u putovanju i da ne otvaramo razgovore na temu onoga što smo spoznali u proteklih sat i po vremena.

Jednostavnim rječnima autor Gojko Jokić je opisivao područje, mjesto i događanja koja su ga obilježila za sva vremena.

Čitao sam i razmišljao o tome kako to shvataju i prihvataju one od naših djevojčica koje su uzele brošuru i koje je upravo čitaju ili će čitati?

Tragična priča o Jasenovcu . . .

Pažljivo sam čitao da, kada zatreba, znam da dam korektan odgovor na pitanja kojih će sigurno biti!

Svaka riječ je zasluživala da bude sačuvana!

SPOMEN PODRUČJE JASENOVAC

Lelujaju se vlati trava na širokom polju jasenovačkom. Zelene se, a odsjaj im je crven . . .

Kakav bi drugi mogao i biti nad tom beskrajnom mogilom što čuva mir sedam stotina hiljada nekada ljudskih života, danas sedam stotina hiljada ljudskih smrti, u jednom od najstrašnijih stratišta čovječanstva što se zvalo koncentracioni logor Jasenovac.

A iznad ravnice, iznad vode, iznad tih nijemih svjedoka, izrastao je za vječnost okamenjeni cvijet što duboko pusti korijen u tlo, na bolna pleća onih bezimenih što tu ostadoše. Latice mu streme ka Suncu a prema svjetlu i slobodi u njima se uzdižu onih sedam stotina hiljada pari ruku.

Kroz to prostranstvo jasenovačko hodi se tiho, na prstima – da se neka stara rana ne povrijedi. Jer, ovdje se umiralo bolno, prebolno, surovo – od malja, kame, od konopca. Život nije vrijedio ni koliko metak.

Po užasima to je prvi, a po žrtvama  t r e ć i koncentracioni logor okupirane Evrope, ratnih godina 1941 – 1945.

Jasenovac danas – to je svetilište. Ovamo se dolazi zbog sjećanja, zbog pijeteta prema onima koji su tu zauvijek ostali. Dolazi se, jer zaborava nema . . . „Ovdje je smrt bila nauk preduboki“ . . .

„ Prema nalazu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u Zagrebu od 15. Novembra 1945. Broj 4547/45, komisija umjerenim rješenjem

dolazi do zaključka da je u toku rata ubijeno u logoru Jasenovac (misli se na sistem logora) između 500.000 do 600.000 ljudi, pripadnika svih naroda s tla Jugoslavije.

Najnovija istraživanja vrlo su bliska procjeni koju je dala upravo  Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, a to je brojka od oko 700.000 ubijenih ljudi. Cjelovita istraživanja nisu dovršena, a u jednom dijelu nikada se neće ni moći provesti. Ipak, autentične grobnice nepobitno su svjedočanstvo. Zločin u logorima Jasenovca nije manji ni pod pretpostavkom da je sto hiljada ljudi manje ubijeno.“ (Radovan Trivunčić: „Jasenovac“).

Jasenovac je jedan, iako je u ovoj zemlji bilo mnogo stratišta na kojima su se okupator i njegove sluge obračunavali sa slobodarstvom naših naroda . . .

Ne zaboravlja se, jer zaborava nema, zbog onih 700.000 pari ruku što su kroz latice kamenog cvijeta pružene prema Slobodi. A svi ti svijetli grobovi – među 1,700.000 –rtava Jugoslavije u drugom svjetskom ratu – što zrače iskonskom snagom, tih dvije stotine jasenovačkih mogila koje su nadmašile i herojiku i epiku, cijena su slobode svakog čovjeka, ne samo ove naše zemlje, nego cijelog čovječanstva . . .

            Sve je ovo naše:

            živi i mrtvi.

            Sa njima u sebi

            suncu koračamo.

I dok crveno odbljeskuju vlati trava sa jasenovačkih prostranstava – zaborava nema. Jer vječni eho ovih širina, u kojima se slilo sedam stotina hiljada glasova, poručuje: „Mrtvi živima oči otvaraju“.

KONCENTRACIONI LOGOR JASENOVAC

Jasenovac je bio najveći i najsuroviji koncentracioni logor tzv. Nezavisne države Hrvatske, koji je – kao sistem logora – postojao čitavo vrijeme prošlog svjetskog rata.

Ovo i slična mjesta zločina bila su u službi interesa ustaša ali i nacizma i fašizma, Njemačke i Italije. Uređivana su po uzoru na zloglasne konclogore Trećeg Rajha, što posebno važi za Jasenovac, u kojem su ustaše brutalnošću i svirepošću prema logorašima nadmašili svoje „učitelje“.

„Vođe ustaške terorističke organizacije još prije svog ulaska u Jugoslaviju dobro su znali, da u narodnim masama nemaju oslonca i da se na vlasti mogu održati samo terorom. Ulazeći u Jugoslaviju nakon njenog sloma i iza fašističkih tenkova, sa grupom svojih zločinaca, koje su još prije rata s fašističkim novcem izdražavali i vježbali u raznim italijanskim centrima za vršenje terorističkih akata, počeli su odmah prvih dana nakon okupacije da pod zaštitom njemačkih i italijanskih trupa i uz njihovu aktivnu pomoć vrše po već stvorenom planu hapšenja, masovna i pojedinačna ubijanja Srba, Židova i naprednijih Hrvata.

Primjenjujući u Hrvatskoj rasističku teoriju o čistoći rase i nacije, odlučili su da istovremeno likvidiraju i sve Hrvate, koji su na bilo koji način ispoljili svoje protivfašističko raspoloženje.

Tako se napuniše za kratko vrijeme svi zatvori i sve tamnice“.

Metode genocida, zločina i terora koje su sprovodile ustaše, „prepisane“ su iz već oprobanih nacističkih recepata. U novembru 1941. godine oni će ih i ozakoniti posebnom odredbom, zasnivajući sve na tvrdnji da Hrvati nisu slovenskog porijekla nego arijevci.

U međuvremenu, od juna 1941. godine na području Jasenovca postoji prvi logor – Logor „Versajev“, a od jula Logor Krapje. Krajem godine počinje formiranje Logora 3 Ciglana, koji po funkciji ubrzo postaje centralni.

„Otići“ u Jasenovac značilo je biti predan na milost i nemilost ustaškim koljačima, značilo je otići u mučeničku smrt. Crna je povijest jasenovačkog logora pokazala, da su ustaše poslali tamo sve one elemente, koje je trebalo likvidirati, jer su im bili nepoćudni iz „rasnih, vjerskih, nacionalnih ili političkih razloga“.

Danas možemo utvrditi, da su ustaše razvrstali sve zatočenike u dvije kategorije:

1. U prvu su kategoriju spadali svi oni zatočenici, koji su bili suđeni na kaznu upućivanja u sabirni logor za vrijeme koje je kraće od 3 godine. Namjera je ustaša bila da iscrpe do krajnjih granica radnu snagu tih zatočenika, pa da ih zatim uklone, da načine mjesta novim zatočenicima. Vrlo je mali broj ovih zatočenika, koji su pušteni kući nakon što su izdržali kaznu, a i ti su većinom kod kuće umirali od posljedica patnji i bolesti koje su dobili u logoru.

2. U drugu kategoriju spadaju zatočenici, koji su suđeni i po presudi ustaškog redarstva upućivani u sabirni logor na 3 godine, bili su u pravilu likvidirani odmah nakon dolaska u logor“.

Tako su ka Jasenovcu krenule kolone muškaraca, žena i djece sa presudama, a češće bez njih – na hiljade, desetine i stotine hiljada . . . mnogi nisu ni prošli kroz logorsku kapiju, nego su direktno iz transporta odvođeni na gubilište – na Granik, preko Save u Gradinu . . .

„Prema vanjskom svijetu to je bio radni logor, a stvarno to je bio likvidacioni centar. Ljudi dotjerani u ovaj logor, prema propagandi, u logoru će radom ispraviti svoje zablude i biti društveno korisni. Osnovni propagandni moto bio je: Rad na gradnji i izgradnji odbrambenog i odvodnog sistema Lonjskog i Mokrog polja“. Štampa je u toku 1941. I 1942. godine izdašno obavještavala javnost s kojim ciljem se vrši koncentracija ljudstva u području Jasenovac. Javnost je brzo prozrela prave razloge i postala svjedokom istine.

Vrata pakla

„Prilikom dolaska u Jasenovac grupu oko 300 zatočenika iz sarajeva dočekali su ustaški stražari na željezničkoj stanici i preuzeli cijeli transport . . . Svi su zatočenici dovedeni u Jasenovac pred ustaški tabor. Komandant Ljubo Miloš vršio je prozivku iz spiska koji je primio od sprovodnika. U transportu je bilo i nekoliko seljaka sa Romanije u seljačkoj nošnji, pa su njih naročito tukli i vrijeđali.

Uputili su cijelu grupu u logor i u „tunelu“ su nas pretresali, te oduzeli sve stvari i tom prilikom tukli i vrijeđali. U tome su se isticali Ljubo miloš, Alaga Đulkić, te Zrinušić . . . Prilikom pretresa i oduzimanja stvari, čupali su brkove i brade zatvorenicima. Nakon pretresa i oduzimanja stvari držali su govor, da će svako, ko se ne bude pridržavao „reda, rada i stege“, biti kažnjen smrću. Posebno su upozoravali da se ne bježi, jer odavde niko ne može pobjeći. Govorili su i da će svako ko bude imao dobro vladanje biti pušten kući. Njihove smo laži brzo otkrili kada smo ušli u krug Logora 3 Ciglana“. (Svjedočenje Jakova Fincija) . . .“Na svakom koraku su tukli, ubijali i mučili“. (Svjedočenje Franje juratovca) . . . „Čudilo nas je da čovjek bez razloga može tako da maltretira.“ (Svjedočenje branka katane) . . .Naveče, u Ciglani, je bio pravi boj. Tu nas je dočekalo 20-tak ustaša sa batinama, te daskama, čime su nas pretukli na mrtvo“. (Svjedočenje Mustafe Begića).

Tako je počinjalo, a dani koji su slijedili bili su dani bez povratka. Jer, poslije prvih koraka u logoru zatočenicima postaje jasno da ih čeka samo smrt, prije ili kasnije. „Svaki je ustaša, počevši od luburića do poslednjeg stražara bio prema svakom zatočeniku svemoćan, imao pravo nad životom i smrti. U svako vrijeme, i po danu i po noći, i za vrijeme rada i odmora, mogao je svaki ustaša da ubije svakog zatočenika, a da o tome nikome ne polaže računa, pa da tu činjenicu čak ne registrira.“.

„Rad, red i stega“

Uslovi života u logoru bili su očajni. Spavalo se u prepunim barakama, a često i napolju kada nije bilo mjesta. Harale su zarazne bolesti, množila se gamad.

Glad je, kao avet, morila zatočenike. „Ujutro bi dobili toplu vodu, u kojoj je plivalo kukuruzno brašno, u podne juha od kupusa, graha ili krumpira, u kojoj je bilo nešto povrća, po koji krumpir ili grah, a na večer opet takvu sličnu juhu“. Ubrzo je posljedica takve ishrane, bila opšta iscrpljenost.

Istovremeno, moralo se raditi fizički, na teškim poslovima. Na primjer, podignut je nasip dug 872 m, koji je od poplava direktno štitio Logor 3, . . . Onaj ko zna kako je on građen, reći će da je stravičan spomenik patnji i stradanja, armiran ljudskim kostima, jer je svaki logoraš koji se radeći spotakao ili od gladi, bolesti, iznemoglosti i batinanja pao, ubijen na licu mjesta“ (inž. Emerik Blum).

U Logoru 3 dio zatočenika radio je u lančari, ciglani, pekari, električnoj centrali, pilani i po drugim radionicama. Rad je trajao najmanje deset sati, bez odmora, svakodnevno. „Vanjski se rad zatočenika sastojao oko podizanja ograda od bodljikavih žica, oko podizanja malog i velikog nasipa, oko izgradnje velikog zida (taj je rad trajao do kraja 1942.) oko podizanja brojnih bunkera i obrambenih položaja oko logora , oko krčevine i sječe šume, te rad na poljima, vrtovima u „Ekonomiji“ ili u susjednoj mlaci i Jablancu.  I ovdje su ustaški stražari pratili zatočenike, a udarcima noževa i kundaka, pa čak i vatrom iz oružja, silili su ih da rade brzo. Mnogo je i mnogo hiljada zatočenika stradalo na takvom vanjskom radu, pa se često događalo, da se cijela grupa ili dijelovi grupe više sa rada nisu povratili u logor. Ustaški su stražari jednostavno naveli, da su zatočenici pokušali da pobjegnu, pa su morali da ih pobiju.“

Masovna ubistva

Logor je mogao da primi 3.500 do 4.000 ljudi. Često je bilo i mnogo više, posebno ljeti i u jesen kada je trebalo radne snage. Čim bi postajalo tijesno počinjale su masovne likvidacije.

„Najčešći su ustaški teror i klanje bili u godini 1941. I 1942. Cijela god 1943. i polovica 1944. Protekla je u znaku relativnog zatišja, što znači da se masovni pokolji nad zatočenicima nisu vršili tako često i u tolikom opsegu, kao što se vršili prije i poslije toga vremena. Od rujna 1944. Do travnja 1945. Dolaze opet veliki transporti u Jasenovac i likvidacije se u masama nastavljaju.“

Logoraši su ubijani, najčešće na Limanu koji je na lijevoj obali Save, zatim u Gradini (desna obala) gdje u masovnim grobnicama leći preko 360.000 žrtava. Takođe na Graniku iznad Save, koji je nekada služio za pretovar robe sa šlepova . . . grobove su morali sami sebi kopati. Ustaše su im izbijale zlatne zube, pa klali ili ubijali maljem.

„To je trajalo katkad po čitavu noć- Žrtve su čekale u „Glavnom skladištu“ ili nekoj drugoj zgradi ili pod vedrim nebom. Prije polaska ustaše su ih skinuli do gola. Zatim su im ruke svezali na leđima žicom, a onda ih privezane žicom jednog za drugog dotjerali na „Granik“. Ovdje je žrtva morala da klekne, a ustaše su joj na ruke privezali težak željezni teret u obliku koluta. Iza toga su udarili žrtvu maljem, čekićem ili tupom stranom sjekire po glavi, trbuh često rasporili mesarskim nožem te bacili zati u Savu“. (Svjedočenje Jovana Živkovića).

„Ja sam bio zaposlen u Jasenovcu kao grobar od mjeseca decembra 1941. i znam, da sam sa nekim drugovima pokapao dnevno oko 200-300 žrtava. Ubijanje se vršilo na sljedeći način: jame su bile veličine 3-8m2. Dok smo mi kopali grobove, ustaše su s poručnikom mujicom na čelu vršili ubijanje nad žrtvama, koje su bile vezane žicom. Ubijali su ih maljem, udarajući ih po sljepočnicama. Zatim su ubijali udarcima sjekire po vratu. Nadalje su ubijali metanjem drvenih klinova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjekirom po bradi i klin je izlazio napolje na tjemenu“. (Svjedočenje Egona Bergera).

U zimu 1941/42.godine neprekidno su vršena masovna ubistva. Na katolički badnjak, 24.12.1941, dotjerali su ustaše u Jasenovac oko 500 srpskih seljaka iz okolice. Ljubo Miloš, Matković ivica i Matijević Joso odlučili su da pobiju čitavu ovu grupu nevinih ljudi i ta tako „proslave“ badnjak“.

Februara 1942.godine završena je po nacrtu inž. Hinka Picilija, peš za spaljivanje ljudi. Ovaj ustaški oficir pobio je prethodno sve graditelje krematorija, a onda je počelo spaljivanje. Pretpostavlja se da je za tri mjeseca spaljeno oko 15.000 logoraša, pretežno žena i djece.

„ . . . Tokom cijele godine 1942. Dolazili su željeznicom, kamionima ili pješice veliki transporti ljudi, žena i djece, koje ustaše uopće nisu uveli u jasenovački logor, već su ih odmah prebacili preko save u blizini Jasenovca te ih likvidirali u Gradini i Uštici ili negdje drugdje . . .“

a) neustanovljenog dana pobili su ustaše na Gradini veliku grupu seljaka, koja je stigla iz Slavonije, od oko 8.000 ljudi,

b) kratko vrijeme nakon toga pobili su grupu od oko 7.000 ljudi, koje su pohvatali u kraju oko Kozare,

c) pobili su iza toga veliku grupu, koja je stigla na jasenovačku željezničku stanicu u 56 vagona, krcatih živim skeletima,

d) pobili na Gradini veliku grupu Židovki i djece, koji su stigli iz ženskog logora u Đakovu“.

U proljeće 1942.godine, uz Logor 3, ustaše su na otvorenom prostoru postavile Logor 3-C i ogradile bodljikavom žicom. Taj goli prostor – bez, doslovno, ikakvih uslova za boravak – postao je sabiralište velikog broja dovedenih muškaraca, žena i djece, koji su tu čekali kada će na njih doći red da krenu u smrt. Grupe su smjenjivale jedna drugu, a krajem novembra 1942.godine u Logoru 3-C ostaje oko 160 zatočenika, pretežno intelektualaca. Oni su drastično likvidirani – glađu.

Računa se da je u Jasenovcu, već u prvom periodu njegovog postojanja, smrt našlo oko 40.000 Roma – Cigana, koji su dovedeni sa čitavog područja tzv. NDH.

U logoru su neprekidno ubijana djeca. Prema svjedočenjima samo u ljeto 1942.godine zaklano je na Gradini, u nekoliko grupa, preko 400 djece, stare između četiri i 14 godina.

I tako bez zastanka . . .

Jesen 1944.godine posebno je teška . . . „U Jasenovac su počeli ponovo stizati transporti iz svih neoslobođenih krajeva, čitavi zatvori i kaznione kao i logori imali su da se evakuišu i premjeste u Jasenovac . . . Cijelu zimu 1944-45. tekla je na graniku i u gradini krv“.

„U mjesecu prosincu 1944. prilikom nastupa kod večere ustaše su prozivale zatočenike i to 150-200 ljudi dnevno, te ih zatvarali u barake pred „Zapovjedništvom“, odakle su ih noću vodili gole, žicom vezane na mjesto Granik, tu ubijali i bacali u Savu . . . Iz moje nastambe vidio sam tačno kako je krvnik Ftković ubijao na Graniku ljude prerezavši im nožem grkljan i bacao ih u Savu (Svjedočenje Ivana Rožmana).

Između ostalih, „jednog dana stigao je u logor ogromni transport, u kojem se nalazilo oko 15.000 radnika i seljaka. Ustaše su ih smjestili u „Glavnom skladištu“ i livadama oko njega, te su ih kroz nekoliko tjedana likvidirali postepeno na „Graniku“.

Metodi ustaških zločinaca bili su surovi i svirepi, da svirepiji ne mogu biti. Predvodili su ih zloglasni koljači Vjekoslav Maks Luburić, Ljubo Miloš, pop Miroslav Filipović Majstorović, Ante Šarac, Ivica Brkljačić, Dinko Šakić, inž. Hinko Pičili, Ivica Matković, Mirko Pavlović, Jakob Džal, a njima se pridružuje i grupa neposrednih logorskih krvnika, kao i svi oni koji su vodili Pavelićevu marionetsku državu.

Likvidacija logora

Rat se bližio kraju, a njegov ishod bio je sasvim izvjestan – poraz mračnih sila.

Prvih dana aprila 1945.godine ovdje se sve užurbalo. „Ustaška se uprava jasenovačkog logora počela pripremati na bijeg. Luburić je odlučio da pobije sve zatočenike, a logor i mjesto jasenovac pretvori u hrpu ruševina i pepela“. Ovom operacijom uništenja upravlja zloglasni Ljubo miloš, naređujući: „Prije napuštanja Jasenovca treba likvidirati i poslednjeg zatočenika, da ne ostanu živi svjedoci. Također je potrebno uništiti sve objekte da ne ostanu materijalna dokazala o zločinima“.

„Zato su formirali ekipe zatočenika-grobara, koje su morale da otkopaju što više grobova u logoru i izvan njega, posebno u Gradini i Uštici i ekshumiraju leševe poubijanih žrtava. Istovremeno podizane su ogromne lomače, na čije dno je stavljan koks, a odozgo nabacivani leševi i kosturi. Sve to polili su naftom i zapalili. Dvadesetak dana buktale su vatre ovog jedinstvenog krematorijuma.

Istovremeno, svakodnevno se dovode velike grupe logoraša iz lepoglave, Stare gradiške i drugih mjesta, i ubijaju na graniku ili gradini. Sava nosi mrtve ili gore na lomačama.

U Logoru 3 još je oko 1.100 muškaraca i 3.000 žena i djece. Ubrzo, ženski i dječiji logor su likvidirani, 21 aprila. Odlazeći na gubilište žene su se od muškaraca opraštale pjesmom: „Vi ostajete, mi odlazimo u smrt“.

Proboj logoraša

U logoru je za čitavo vrijeme njegovog postojanja – i pored totalnog terora – djelovala partijska organizacija, nastojeći da poveže snage i koliko-toliko ublaži teške uslove života.

Nastupili su odsudni trenuci … grupa komunista, među oko 1.100 preostalih logoraša, formirala je Komitet za pripremu ustanka koga je vodio Ante Bakotić.

Sve preostale zatočenike ustaše su potrpali u tvrdo zidanu zgradu, sa nekoliko radionica, na vanjskom rubu nastanjenog dijela logora, oko 150m od istočne kapije. Prozori i vrata zakovani su daskama, a okolo postavljrna jaka straža.

„Čitav dan i čitavu noć bili su svi ustaše zaposleni time da miniraju jednu tvorničku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladište za skladištem, baraku za barakom, i da tako izazivlju eksplozije i požare. Tako se je čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a njime je odzvanjao tutanj eksplozija.

Zatočenici u onoj velikoj fabričkoj zgradi su znali da im prijeti sigurna smrt, i pretpostavljali da bi ustaše i njihovu zgradu mogli zapaliti i sve ih pobiti“.

Komitet odlučuje: „U 10 časova 22.04.1945.godine otpočet će ustanak. Pravac napada: istočna kapija. Cilj: šuma na istočnoj strani i predjeli mokrog polja. Odluku treba strogo čuvati od eventualnih konfidenata“.

Tako je i bilo: „Svaki je zatočenik istrgao iz zida ili vratiju po neki predmet, te su tačno u 10 sati ujutro 22.04.1945. razbili sva vrata i prozore i pojurili iz zgrade.

U zadnji čas je oko 460 zatočenika klonulo duhom, a mnogi je bio bolestan, star ili tako nemoćan, da se nije usudio upustiti goloruk u borbu.

Onih 600 zatočenika, koje nije ostavila hrabrost, iako fizički slabi i izmoreni patnjama u logoru, u češnji za slobodom i životom prikupili su poslednje snage i napali ustaške stražare, nekoliko njih šakama zadavili te im oduzeli puške. Drugi su zatočenici grabiliželjezne predmete ili cigle, i udarajući njima po ustašama počeli da trče prema istočnim logorskim vratima . . .

. . . Tako se na tim vratima odigrao konac borbe, pa je zatočenik Ristič mile rukama zadavio mitraljesca, koji je branio vrata, oteo mu strojnicu i poćeo da puca po ustašama“. (Citati po knjizi – Zločini u logoru jasenovac, Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 15.11.1945. Zagreb)

Samo 54 logoraša uspjelo je da se probije, ostali su pali pokošeni rafalima. Preostale u logoru ustaše su pobili, a tek jedan logoraš je preživio sakriven u logorskom bunaru.

Toga dana, samo nekoliko sati kasnije, isti podvig napravili su zatočenici u Logoru Kožara – od njih 167 uspjelo je samo sedam da izmakne ustašama.

Takva je bila sudbina 700.000 muškaraca, žena i djece . . . Ovo su tek fragmenti iz stravične jasenovačke priče o čovjekovom stradanju, stravične toliko da joj zaborava nema.

LOGORI  

LOGOR 1 „VERSAJEV“ – prvi je formiran u junu 1941.godine, na ledini (oko 10.000 kvadratnih metara) između obale rijeke Veliki Strug, šume krndija i puta Jasenovac-Novska; okružen bodljikavom žicom. Masovna ubistva logoraša vršena su u šumi Krndija, udaljenoj 300 metara. Napušten je poslije nekoliko mjeseci (krajem septembra) zbog poplava.

LOGOR 2 „KRAPJE“ – primio je prve zatočenike u julu, a zatvoren je u novembru 1941.godine. Primitivne drvene barake, zbog močvarnog tla, bile su podignute na stubovima. U obližnjoj šumi Gornja Krndija vršena su masovna likvidiranja (pet velikih zajedničkih grobnica) a mnogi logoraši su poubijani dok su sprovođeni iz Jasenovca prema selu Krapje udaljenom 12 km uzvodno uz Savu.

LOGOR 3 „CIGLANA“, na 125 hektara, bio je najveći i praktično centralni po funkciji. U njemu su se odigrala i najbrojnija zvjerstva ustaških koljača. U logor je pretvoren prvo industrijski kompleks od 12 hektara na kome su se nalazili ciglana, lančara, mlinovi, pilana i neke druge radionice. Ubrzo su pomaknute bodljikave žice, a u jesen 1943.godine opasan je zidom visokim 3-5 metara, na kojem je stajalo 7sedam bunkera sa naoružanim stražarima . . . „U tzv. Nezavisnoj Državi hrvatskoj sistematski se ukidaju osnovani sabirni logori, a sistem formiranih logora u Jasenovcu preuzima ulogu giganta zločina. U logoru je bila provedena maksimalna organizacija, a ustaška logorska ekipa potpuno je usavršena i pripremljena za nečasnu rabotu“ . . . Ovdje su, zapravo, tri logora – muški logor, ženski i dječiji logor, te logor za fizičko i psihičko uništenje . . . Ciglana je preuređena po projektu inž. Hinka Picilija, za pečenje cigle i crijepa, ali i za spaljivanje logoraša … Mučilišta su bila u „Zvonari“ i „Lančari“… Ovdje je 21.aprila 1945. godine oko 1.100 logoraša diglo ustanak i pokušalo proboj, ali ih je u sukobu sa ustašama preživjelo samo 54 . . . Logor postoji od avgusta 1941. do maja 1945. godine.

LOGOR 4 „KOŽARA“, u samom Jasenovcu, formiran je u prvoj polovini 1942. godine. Do kraja rata tu je stalno oko 200 logoraša prerađivalo kožu. Poslednjih dana logora (april 1945.g.) došlo je do pobune logoraša-kožara. U sukobima sa ustašama od njih 167 preživjelo je samo sedam.

LOGOR 5 „CIGANSKI“ – nalazio se u selu Uštica, na ušću Une u Savu. Postojao je od prve polovine 1942. do aprila 1945.godine. Nazvan je „Ciganski“ zato što su ovamo u početku dovođeni Cigani-Romi. No, teška je bila uopšte sudbina svih onih koji su u njega dopremljeni, posebno Kozarčana poslije neprijateljske ofanzive na ovu planinu u ljet 1942.godine. Na 3.000 kvadratnih metara bio je i logor i mjesto za stalne likvidacije, o čemu svjedoče masovne grobnice.

LOGOR 6 – ŽENSKI RADNI LOGOR MLAKA bio je u selu Mlaka (12 km od jasenovca prema Staroj Gradišci), čije je stanovništvo poubijano, zatvoreno u logor ili izbjeglo. Tako je čitavo selo pretvoreno u logor za žene, koje su ovamo u posebno velikom broju dovođene za vrijeme sezonskih poljoprivrednih radova. Likvidacije – masovne i pojedinačne – vršene su u obližnjoj šumi.

SPECIJALNI (ISTRAŽNI) ZATVORI UNS-a (Ustaška nadzorna služba) postoje u drugoj polovini 1942.godine u samom Jasenovcu. Bilo ih je sedam (četiri muška, tri ženska), u zgradama mještana, koji su prethodno zatvoreni u logor. Ovamo su dovođeni svi oni od kojih je trebalo iznuditi neko priznanje. Sredstva za mučenje nisu birana. Ovim „poslom“ bavile su se uglavnom ustaše-intelektualci.

LOGOR STARA GRADIŠKA

Pripadao je, takođe, sistemu jasenovačkog konclogora. Ta stara austrijska tvrđava (30-ak km nizvodno pored Save), nasuprot Bosanske Gradiške, služila je za odbranu od Turaka, a kasnije je pretvorena u kaznionicu. To je bila i početkom prošlog rata. Zbog potreba proširenja Jasenovca, ulazi u njegov sastav i krajem 1941.godine postaje ustaški logor … Od 1.siječnja 1942.godine u staru gradišku počinju masovno stizati zatočenici, i muškarci i žene. Među prvima s to oni koje je ustaška vlast preuzela iz logora i zatvora bivše Jugoslavije, prije svega komunisti, ali isto tako i mnogi stanovnici iz sela koja su ustaše opustošile, a njihove stanovnike doveli ovamo, da ih ovdje unište. Prvi su zatočenici, i muškarci i žene, u kuli, istina je da su strogo odijeljeni, ali se ipak nalaze u istoj zgradi i nekako lakše mogu održavati vezu. Kasnije, paralelno s iseljavanjem kaznionice, muškarci prelaze u njene prostorije i tamo se stvara muški logor. Žene ostaju u Kuli, da bi se kasnije osnovao tzv. Hrvatski ženski logor …“.

Pouzdano se zna da je među zatočenicima gotovo sve vrijeme postojanja logora djelovala partijska organizacija. Razbijana je ubijanjem pojedinaca ili grupa, ali se uvijek obnavljala. Sa komunistima ovdje se posebno obračunavalo, naročito kada je otkriveno njihovo djelovanje.

„Krajem marta ili početkom aprila 1942.godine navodno po direktivi iz Zagreba, Luburić, kao glavnokomandujućih svih logora u tzv. NDH, i Gadžić izabrali su 20 ljudi koje su oko 19 sati navečer zatvorili u ćeliju broj 3.

Ova grupa od 20 ljudi nisu dobili u ćeliji ni pokrivača, ni zimskog kaputa, ni hrane, ni vode, već su ostali na golom betonu. Ova ćelija je bila pod naročitom stražom ustaša …

Prošlo je deset, 20, pa i 30 dana, a da ustaše nisu uopće otvarale vrata ćelije. Kroz to vrijeme je umrlo tri, četiri ili pet ljudi, čiji su leševi ostajali u ćeliji među živima iako su se već raspadali i užasno zaudarali. Ustaše ih nisu htjele izvlačiti iz ćelije …

Krajem maja 1942.godine oko jedan sat poslije podne drug Marko Vučić je umro. Odmah poslije njegove smrti, kao poslednjeg od ove grupe od 20 drugova, ćelija je otvorena, očišćena i pripremljena za drugu grupu“. (iz svjedočenja Bogde Jadrešnina)

U istu ćeliju, dugu pet a široku tri koraka, 5. jula 1942.godine, uvedeno je 38 komunista. Oni su treće večeri provalili napolje i rastrčali se po krugu. Ubijeno je 14 a 13 uhvaćenih ustaše su zvjerski mučile dvije noći i dan, pa ubile.Devetorica koja nisu imali snage da izađu iz ćelije, ostali su zatvoreni; poslije pet nedelja u životu su još petorica: ustaše su ih zaklale 12. avgusta.

Po svemu logor Stara Gradiška nije se razlikovao od ostalih jasenovačkih mučilišta. „Nebrojeni su primjeri herojskog držanja u strašnom umiranju (Stara gradiška ima možda i preko 90.000 žrtava) žene, djeca, nemoćnih, kao i izmrcvarenih zarobljenih partizana“. (Prema knjizi „Otpor u logoru Stara Gradiška“).

Sjećanje bivšeg logoraša dr. Nede Zeca

„RADI TI, DIJETE, SVOJ POSAO!“

U januaru 1943.godine, tadašnji komandant koncentracionog logora Jasenovac – Ivica matković – naredio je da se obrazuje „ljekarska komisija“ koja će sistematski pregledati određeni broj ustaških koljača, o čijem je zdravstvenom stanju želeo da dobije stručno mišljenje. Za predsjednika ove „komisije“ imenovan je ustašni poručnik prpić, a kao ljekari dr nikola nikolić i ja.

Predveče, uoči dana kada je „komisija“ trebalo da počne rad, došao je iznenada jedan čarkar po mene i saopštio mi da odmah s njim pođem u oficirske stanove, gdje me čeka u svojoj sobi Žile Friganović, jedan od najkrvoločnijih koljača u Jasenovcu.

Do te večeri ja sam proveo dosta vremena u Jasenovcu i uspio da steknem onaj specifični mir i spokojstvo starih logoraša i zato sam relativno mirno saslušao ovaj poziv i, uzimajući iz ambulante „koferče za hitnu pomoć“, rekao usput našem grupniku dru lajndroferu da je Žile poslao čarkara po mene, i ako se ne vratim, neka se barem zna gdje mi je nestao poslednji trag.

Kad sam ušao u sobu, koljač Žile sjedio je u jednoj fotelji, razdrljen, razbarušene kose, sa zakrvavljenim očima i pijano-napregnutim izrazom lica. U sobi se osjećao jak zadah rakije, i zaista na stolu je bila napola ispijena boca i nekoliko čašica u neredu.

– A, došao si, doktore. Sjedi tu na stolicu i, ako hoćeš, posluži se rakijom. A ti čarkare, slobodan si i idi svojim poslom.

Ostali smo u sobi sami. Žile me ispočetka odmjeravao sa svih strana žmirkavim, prkosnim i u isto vrijeme nesigurnim pogledom. A zatim je iznenada skočio s fotelje, podnimio se rukama o sto i unezvjereno upro pogled u mene.

– Znaš li ti, doktore, da te sada mogu preklati ko bravče i da nikome neću odgovarati za to?

Nije mi ništa preostalo nego da slegnem ramenima i škrto kažem:

– Znam.

A tada se on odvojio od stola i počeo bjesomučno da hoda, da šmrče i da razbacuje stolice i ostale predmete po sobi. Sjedio sam ukočen na stolici i napregnuto očekivao što će se iz svega ovoga iščahuriti.

Poslije izvjesnog vremena nekako se smirio i ponovo se spustio u fotelju nasuprot meni. Ponovo je nastupilo nesnosno ćutanje, kada me on opet posmatrao kao da odmjerava svaki gram mesa na meni, a zatim se najednom zacerekao, počeo da odaje od sebe neke neartikulisane glasove, podnimio se na sto i bjesomučno upiljio pogled u mene.

– Znaš li ti, doktore, zašto sam te zovnuo večeras ovdje? Razumije se da ne znaš. Ali, ne boj se, neću te zaklati. Večeras ja imam drugi posao s tobom. Ti mi moraš obećati da ćeš mi pomoći.

Nisam mogao nikako da se snađem šta ovaj koljač namjerava sa mnom i tupo sam odgovorio:

– Što mognem, učiniću.

Nalio je sebi čašu rakije i odmah je iskapio, ponovo je napunio, a tada doturio meni bocu i naredio da i ja sebi napunim čašu. Iskapivši drugu čašu, spustio je na sto i počeo da se s njom igra.

– Elem, doktore, sad smo ovdje nas dvojica sami. I ako iko išta sazna od ovoga što će mo razgovarati, ti znaš šta te čeka.

Zastao je i ponovo upiljio pogled u mene. A zatim je isprekidano i neujednačeno nastavio:

– A ja više ne mogu da podnosim ove muke. Više mi ne pomaže ni klanje, ni mučenje, ni krv, ni jauk, ni žene, ni rakija. Uvrtio mi se ovdje u glavu, pa nikako da ga se oslobodim. Jest, onaj stari mi se uvrtio u glavu, pa nikako da nađem mira.

Zastao je kao da se koleba. A zatim je nastavio još neujednačenije:

– Ti znaš vrlo dobro ko sam ja. Ti si stari logoraš ti znaš sve, pa će mo stoga igrati otvorenih karata. Eto ja, Žile, najkrvaviji ustaša u Jasenovcu, koji je poklao desetine hiljada logoraša i najviše zadovoljstvo doživio u tom klanju, eto, taj Žile je postao posljednja pačavra zbog tamo nekakvog starog, smrdljivog seljačine Vukašina iz Klepaca.

Ponovo je zastao, ispio čašu rakije, pa nastavio:

– Ti se sjećaš kada je u avgustu bio veliki nastup u logoru i kad je Jere Maričić poslao oko 3.000 ljudi u gradinu na klanje. Tada smo se Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili ko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već poslije jednog sata po broju zaklanih bio daleko izmakao ispred ostalih. Obuzeo me te večeri neki neobičan zanos, činilo mi se kao da sam na devetom nebu, nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo, i već poslije nekoliko sati bio zaklao 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju do 300, do 400.

– I tada, dok sam bio u najvećem zanosu, slučajno sam bacio pogled u stranu, i tu sam ugledao jednog postarijeg seljaka koji sa nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. Taj me njegov pogled nekako presjekao, učinilo mi se kao da sam se iz onog najvišeg zanosa najednom skamenio i jedno vrijeme nisam mogao da se maknem. A zatim sam otišao do tog seljaka i od njega saznao da je on neki Vukašin iz sela Klepaca kod Čapljine kome su u kući sve poubijali a njega s nekih šumskih radova poslali u Jasenovac. On je sve to govorio s nekim nedokučivim mirom koji je mene teže pogađao nego sva stravična kuknjava oko nas. Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem spokojstvo najsvirepijim mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjima povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu.

– Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne „Živio poglavnik Pavelić“, ili ako to ne kaže, da ću mu odsjeći uvo. Vukašin je ćutao. Otkinuo sam mu uvo. On nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: „Živio Pavelić“, ili ću mu otkinuti i drugo uvo. On je i dalje ćutao. Otkinuo sam mu i drugo uvo. Viči: „Živio Pavelić“, ili ću ti otkinuti nos. On je ćutao kao zaliven. Tada sam mu otkinuo nos. A kad sam mu početvrti put zapovijedio da uzvikne „Živio Pavelić“ i zaprijetio mu da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizmjernost, polako i razgovjetno mi je dobacio:

– Radi ti, dijete, svoj posao!

Poslije svega, ova njegova posljednja riječ potpuno me izbezumila, skočio sam na njega, iskopao mu oči, isjekao srce, preklao ga od uva do uva i nogama ga sjurio u jamu. Ali je tada u meni nešto prepuklo, i te noći nisam mogao više da koljem. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraša i ja sam mu bez riječi platio opkladu.

– Od te noći više nemam mira. Kad god u mučenju i klanju pokušam ponovo da doživim onaj posebni zanos i zadovoljstvo, uvijek me iznenada prostrijeli Vukašinov pogled, i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više da koljem. Počinjem sve više da pijem, ali mi to pomaže samo za trenutak. U piću, naročito predveče, često me iznenada trgne glas: „Radi ti, dijete, svoj posao“. I tada, izbezumljen, moram da tumaram okolo, da začepim uši, da se udaram u glavu, da vičem, da lomim sve oko sebe i bjesomučno napadam na koga stignem. Noću nemam nigdje mira, svaki čas se trzam iza sna i tada najednom u mraku ugledam prodorni Vukašinov pogled i čujem ono stravično: „Radi ti, dijete, svoj posao“!

– I, eto, sad sam postao poslednja crkotina i ničim više ne mogu sebi da pomognem.

Poslije ove čudovišne ispovijesti, Žile je najednom umuknuo, unezvjerno se zagledao negdje u daljinu, sav se ukočio i tako jedno vrijeme ostao kao neka skamenjena figura. A zatim su počeli nepravilno da mu se trzaju mišići na licu, očima je počeo da sijeva okolo, stezao je šake i zarivao nokte sebi u dlanove, počeo nepravilno da diše i da se bespomoćno vrti na mjestu.

A, tada, odjednom, provalilo je iz njega neko čudovišno jecanje i plač, s animalnim ridanjem. Neočekivano, u jednom trenutku, naglo je ustao iz fotelje, sručio se na koljena ispred mene, u jednom mahu uhvatio moju ruku i počeo da je ljubi. Ovim neočekivanim obrtom bio sam potpuno zbunjen i tek poslije prvog zaprepašćenja mogao sam kroz njegovo ridanje i čudne animalne zvukove da razaberem kako govori:

– Doktore, ko boga te molim, pomozi mi! Ja znam da sam kukavica i ne mogu sam sebi sve muke da prekratim jednim hicem iz revolvera. Ni klanje, ni mučenje, ni najsvirepija zlostavljanja logoraša više mi ne pomažu; ne pomaže mi više ni ispovjest, ni molitva logorskog fratra brekala; ne pomaže ni razvrat sa ženama, ni piće ne pomaže. A sutra sam određen za ljekarski pregled u „komisiji“. Ti ćeš tamo biti ljekar i davaćeš stručne predloge. Doktore, preklinjem te, pošalji me negdje na odmor, u neku banju da tamo pokušam da se smirim. Molim te, doktore, hoćeš li mi to učiniti? Obećaj mi to! To mi je jedini spas. Milost, milost mi učini! …

Činilo mi se da sam zanijemio. Navala neočekivanih utisaka u jednom neobičnom napetom emocionalnom stanju, a uz to ukorijenjeni logorski stav prema svim koljačima, čudovišna ispovijest najsvirepijeg između njih – sve to u meni se uskomešalo do bijelog usijanja, tako da mi se remetio tok logičnog razmišljanja i počelo se i meni samom da vrti u glavi.Ali, kad mi je žile počeo da ljubi ruke, odjednom mi se učinilo kao da me dodirnula neka ljigava neman. Mahinalno sam trgao ruku, u meni se sve uskovitlalo, skočio sam sa stolice i poslije njegovih posljednjih riječi gotovo izbezumljen procijedio nekim dalekim, tuđim glasom.

– Dobro, predložiću da te pošalju u Lipik.

Poslije svog histeričnog plača Žile se smirio, pridigao se, prošetao još nekoliko puta po sobi, a tada stao preda me i mrko mi dobacio:

– Sada znaš sve. Možeš ići.

Kad sam izišao napolje, osjetio sam kao da se budim iz nekog nesnosnog košmara i pokušao sam da se osvježim udišući punim plućima okrepljujuću hladnoću zimske večeri.

Te noći, u kojoj nisam mogao da spavam, neprekidno mi je pred očima lebdio svijetli lik Vukašina iz klepaca i klupče jada i bijede koja se zvala Žile. Te noći, jače nego ikada, osjetio sam neizmjernu veličinu našeg čovjeka – heroja i svu bijedu fašističkih podrepaša i, bez obzira na sve, te noći ja sam svim svojim bićem sagledao neminovnu pobjedu naše revolucije.

                                Dr Nedo Zec

OČI TRAVA

Ovde je smrt bila tiha,                I kad je sunce žarilo potiljak

kao da je na prstima                bila je noć,

hodala.                        I kad se zora rumenila –

Nož, malj i glad.                    bila je noć.

I – Sava.                        .  . .  . . .  . . . .  . . . . .  . . .

                            U tihe večeri

Ovde su sečiva                        padali su

raspolutila sunce.                 nečujni kao zvezde.

Preklala poslednju pticu            .  . .  . . .  . . . .  . . . . .  . . .

što se iz gnezda očiju                Sve ovo je naše

vinula.                        živi i mrtvi.

                            S njima u sebi

Tu su noževi iskopali                suncu koraćamo.

najdublji bunar mraka.                Ni jednu stopu, ni jednu travku

                            nikome ne damo.

Tu su zvezde sa suzama                .  . .  . . .  . . . .  . . . . .  . . .

klizile niz sjajni čelik             Jer ništa nestalo nije

noža.                         oči postale nebo,

                            srce pregršt zemlje,

Tu su maljem i glađu                a suza kap bistre

ubijali čoveka                    vode.

samo zbog toga što je                Tu ništa nestalo nije:

Čovek.                        i neprekidno raste,

                            grli se s danom što sviće

I sve je odnosila Sava.                cvet života,

Tiho u nepovrat . . . Sava . . .            slobode.

.  . .  . . .  . . . .  . . . . .  . . .

Ovde je noć trajala

1421 dan.                                Đorđe RADIŠIĆ

Stravična svjedočenja i nezamisliva nečovječnost su ostavljali Poruku koja je trebala da lebdi nad svim budućim generacijama: „NE PONOVIMO SE!“

Znamenja Jasenovca

CVIJET  ŽIVOTA

Mjesto nekadašnjeg koncentracionog logora označeno je monumentalnim spomenikom u obliku džinovskog cvijeta, koji dominira prostranim poljem uz lijevu obalu Save.

Podignut je 1966.godine a djelo je prof. Bogdana Bogdanovića.

Prilazi mu se širokom drvenom stazom, koja simbolizuje poslednje korake logoraša.

U kripti spomenika, gdje se polaže cvijeće i vijenci, ispisani su stihovi iz poeme „Jama“ Ivana Gorana kovačića:

    Gdje je mala sreća, bljesak stakla,

    Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;

    Gdje je kucaj zipke, što se makla,

I na traku sunca zlatni kućni prah?

Još u vrijeme nastajanja spomenika, njegov autor, prof. Bogdan Bogdanović, objasnio je simboliku:

„Rješenje u cjelini, odabrani elementi i njihovo međusobno disponiranje ne evocira slike strave i užasa, već, spomenik svojom metaforom treba da izrazi jednu večitu ljudsku istinu – da je život neuništiv, da je jači od smrti. I zato je kao osnovni simbol izabran baš cvijet, znak vječitog obnavljanja, i poslije niza varijanti stiliziran kao cvijet-građevina, kao superstruktura okrenuta kriptom prema žrtvama iz kojih vuče svoj korijen, i krunom, nekom vrstom obrnute kupole – prema svjetlosti i suncu simbolično, prema životu i slobodi.“

Upravo to je i ona najsnažnija poruka koja se ponese odavde.

Mogile okružuju spomenik. Podignute su na mjestima bivših logorskih objekata, a samo nekoliko njih na prostorima masovnih stratišta (Granik, Ciglana, Zvonara, na putu koji je vodio prema skeli na Savi …).

Uz drvenu stazu prema spomeniku nalazi se reljef na kojem je dat pregled centralnog dijela spomen-područja.

MEMORIJALNI MUZEJ

Prvi susret sa Spomen-područjem jasenovac je Memorijalni muzej. Nudi mnogo dokumenata i detalja o zločinačkoj djelatnosti okupatora i domaćih izdajnika, kao i o onom što se zbivalo u sistemu ovdašnjih logora. Zaokružena je cjelina, upečatljivo svjedočanstvo strave i užasa.

Čitav niz autentičnih dokumenata u muzeju rječito govori o smišljenosti zločina i genocida provođenih od strane ustaša. Između ostalih, tu je i oglas kojim saopštavaju da su izvršene smrtne kazne nad Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom, Otokarom keršovanijem i grupom komunista.

U vitrinama su izloženi mnogi lični predmeti logoraša, kao i sredstva kojima su mučeni.

Na velikom panou dat je plan koncentracionog logora Jasenovac, onakav kakav je bio 1942.godine na obali Save.

Jednim zidom dominira metalni reljef, rad Dušana Džamonje, posvećen jasenovačkim žrtvama.

U sklopu muzeja je i projekciona dvorana u kojoj se prikazuju dokumentarni filmovi o zločinačkoj djelatnosti okupatora i njegovih istomišljenika u prošlom svjetskom ratu.

Skulptura „Mrtvi logoraš“, rad akademskog kipara Stanka jančića, postavljena je uz muzejsku zgradu.

* Radno vrijeme: 1.04. – 31.10. od 06 do 20č; 01.10. – 31.03. od 07 do 17č. Grupe, prema prethodnoj najavi, po dogovoru.

SPOMENICI

Pored monumentalnog spomenika-cvijeta u ovom veliko memorijalnom kompleksu podignuta su spomen-obilježja na više mjesta.

*Groblja na Gradini, na desnoj obali Save, kod bosanskog sela Donja Gradina. To je najveće jasenovačko gubilište. Smatra se da je na površini od 57.000 kvadratnih metara sahranjeno više od 360.000 ljudi. To su bili ili zatočenici logora ili su direktno iz transporta dovođeni na gubilišta. Velike zajedničke grobnice predstavljene su bijelim kamenim i zelenim travnatim površinama. U metalnu ploču na groblju „A“ urezani su stihovi iz „Jame“ Ivana Gorana Kovačića:

„Poslednje svjetlo prije strašne noći/ bio je bljesak munjevitog noža/ i vrisak bijel i sad u sljepoći./I bijela krvnikova koža:/ jer do pojasa svi su bili goli/ i tako nagi oči su nam boli.

* Na groblju Liman, koje je veliko 1.175 kvadratnih metara, nalazi se manji spomenik. Tu je sahranjeno oko 12.000 ljudi.

Logor 2 na Krapju ima svoj spomenik. Rješenje je arh. Radoslava jankovića, a podigli su ga pripadnici Jugoslovenske narodne armije.

* Na Logoru 4 – „Kožara“ postavljena je spomen-ploča.

* U Uštici gdje je bio Logor 5 – „Ciganski“, na ušću Une u Savu, takođe postoji spomenik.

* Na spomeniku u Mlaki – Ženski radni logor (Logor 6) urezani su stihovi:

    „I mrtvi govore/ to ćuti samo kamenje.“

* „Mrtvi živima oči otvaraju“ poruka je sa spomenika palim Jasenovčanima

(u samom mjestu), žrtvama fašističkog terora i borcima NOR kojih je bilo 376.

Rad kipara Stanka Jančića, u saradnji sa inž. Antunom Pandurićem i inž. Josipom Lojenom.

SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC

Osnovni zadatak Radne organizacije Spomen-područja Jasenovac je da sačuva i prikaže sve ono vezano za koncentracioni logor.

Organizator je naučnih i stručnih istraživanja, kako bi se što tačnije utvrdili detalji iz života logora i logoraša, a posebno što približnije broj žrtava. U tom cilju ispituju se masovne monstrum-grobnice, kojih ima oko 200 (dosad poznato 163), na 210 kvadratnih kilometara, koliko je ukupna površina Spomen-područja.

Radna organizacija obavlja još čitav niz djelatnosti, a među najznačajnije spada idejno-vaspitna, u okviru koje je prihvatanje i vođenje velikog broja posjetilaca, kojih godišnje bude po nekoliko stotina hiljada.

Posebno je razvijena specijalizovana izdavačka djelatnost.

Biblioteka „Poruke“

U okviru vlastite biblioteke „poruke“ Spomen-područje jasenovac izdalo je do sada više od 20 knjiga – jedinstvenih dokumenata o stradanjima logoraša.

Posebno su potresna kazivanja preživjelih zatočenika, objavljena u tri knjige, pod naslovom: „Riječi koje nisu zaklane“. Najobimnije djelo iz ove edicije su sjećanja dra Nikole Nikolića o danima provedenim u ovom koncentracionom logoru.

Biblioteka je, pored ostalih, objavila i ove knjige – Đorđe Đurić: „Evropom između žica“, Čedomil Huber: „Bio sam zatočenik logora Jasenovac“, Pero Drakulić: „Korak do smrti“, Goran Vuković: „Klopka za koljače“, Mirko Rifter: „Grad mrtvih“(Jasenovac 1943.), „Otpor u logoru Stara gradiška“ (Iz sjećanja bivših logoraša).

I dvije poemeposvećene su jasenovačkim žrtvama – Đorđe Radišić: „Oči trave“ (izvođena kao recital u Jasenovcu na velikoj svečanosti povodom 30-godišnjice pobjede nad fašizmom, april 1976.g.) i Miloš Kordić: „Sloboda je nauk predubok“.

Kao reprint izdanja objavljene su dvije izuzetno značajne knjige – prva je „Jasenovački logor“, iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora, koju je 1942.godine štampao propagandni odsjek AVNOJ-a u okviru Dokumenata o zločinima okupatora i njihovih ustaških i četničkih pomagača (priredio Nikola Pavlić): druga – „Zločini u logoru Jasenovac“,nalaz Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, štampan prvi pu 1946.godine.

List „Poruke“

Spomen-područje Jasenovac već godinama izdaje list „Poruke“, izuzetno je interesantan zbog toga što objavljuje mnoge dragocjene dokumentarne tekstove o stravičnim događajima u koncentracionom logoru. Često se tu nađu i rezultati najnovijih naučnih istraživanja, koja su neprekidno u toku, sa ciljm da se utvrde sve istine o zločinima u jasenovcu.

Svi tekstovi, pa i one najmanje vijesti, u pravom smislu su – poruke. Istovremeno, ovo je jedan od načina da se mnoge činjenice otrgnu od zaborava.

To su zaista „dokumenti koji optužuju“, kakav nadnaslov nose mnoge rubrike ovih jedinstvenih novina.

ORA „JASENOVAC“

Na uređenju i održavanju pojedinih dijelova Spomen-područja od 1973.godine rade tokom ljeta omladinske radne brigade iz čitave Jugoslavije, a povremeno i iz inostranstva.

ORA „Jasenovac“ još jedna je od mnogih kovačnica bratstva i jedinstva mlade generacije.

JASENOVAC

Jasenovac je omanje mjesto na zapadnom obodu Slavonije, sa tek 1208 stanovnika (popis 1981.g.). Udaljen je osam kilometara od raskrsnice za Novsku na auto-putu Zagreb-Beograd. Uz lijevu je obalu Save (sučelice mu je ušće rijeke Une), u zelenoj ravnici, plavnoj zbog rijeke (uz Savu su još Veliki Strug i Trebež). Tu se dijele dva velika posavska polja – uzvodno prema Sisku je Lonjsko polje, a nizvodno prema Staroj Gradišci je Mokro polje.

U samom mjestu mostom se prelazi preko dvije rijeke, a pu nastavlja kroz Bosnu – ka Prijedoru i Kozari, Banjaluci, odnosno Pounjem prema Grmeču, Bihaću i dalje. Postoji i put prema Sisku.

Ovuda prolazi i glavni jugoslovenski željeznički pravac, pruga Zagreb- Beograd.

Naselje jasenovac nalazi se na području opštine Novska (10 km).

Poslije teških ratnih razaranja danas je potpuno obnovljeno, ali je u izgledu sačuvalo mnoga obilježja tipičnih za mjesta ovog dijela Posavine.

Nema industrije a poljoprivreda još nije dostigla mogući stepen razvoja, zbog toga što je ovo područje plavno. Na obezbjeđenju od poplava znatno je ulagano između 1958. I 1967.godine (prva faza), ali je preostalo još dosta poslova.

Jasenovac spada među izuzetno posjećena mjesta zbog Spomen-područja na lokalitetu nekadašnjeg koncentracionog logora. Centralno obilježje ovog memorijalnog kompleksa – monumentalni spomenik-cvijet, otkriven je 03.jula 1966.godine, na svečanosti kojoj je prsustvovalo oko sto hiljada ljudi. Tada je okončana i prva etapa prostornog uređenja. U jesen naredne godine počela je gradnja Memorijalnog muzeja, koja je dovršena u ljeto 1968.godine … Inače, istraživanje i obilježavanje sistema logora Jasenovac predstavlja posao ne samo ove nego i narednih generacija.

U narodnooslobodilačkoj borbi

Sudbina Jasenovca – njegovih ljudi i naselja – bila je izuzetno teška zbog postojanja koncentracionog logora u prošlom ratu.

Neprijatelj se surovo obračunao sa mještanima – sa Srbima, poštenim i patriotskim osjećanjima Hrvata.Mnogi su pobijeni u logorima Jasenovac, Stara Gradiška, na zemunskom Sajmištu, kao i po logorima Evrope. Samo u logorima na sjeveru Norveške ubijena su 74 Jasenovčana.Među žrtvama fašističkog terora je i 48 djece stare do 14 godina.

Kao borci u narodnooslobodilačkom ratu i žrtve fašističkog terora palo je 367 mještana.

Od oko 500 zgrada, koliko ih je bilo pred rat, razrušene su 433, kao i svi industrijski objekti.

STARIJA ISTORIJA

Vode su razlog što se čovjek nastanio ovdje još davno, o čemu svjedoči dosta tragova, pa i predanje kako je prvo naselje podignuto na čamcima.

Kao grad hrvatskog feudalca Mihajla Svetačkog spomenut je u zapisu iz 1536,godine, kada ga je zauzeo Husrev-beg. Turci su potisnuti iduće godine, a ponovo ga zauzimaju 1556. i drže do 1688.godine. Pripada požeškom sandžaku. Poznati turski putopisac Evlija Čelebija prošao je ovuda dva puta, u jesen 1660.godine, i ostavio zanimljiv i detaljan opis mjesta – četverougaone palanke sa 40-50 kuća, džamijom, hamamom i malom čaršijom, čiju posadu čini 150 vojnika.

Krajem 17. stoljeća Turci su istisnuti, a od 1669.godine Jasenovac je u sastavu Vojne krajine (sve do 1881,g,). Predstavlja jednu od značajnih karika-tvrđava u austrijskom sistemu odbrane uz hrvatsko-tursku granicu. Prelazi nekoliko puta iz austrijskih u turske ruke i obratno, sve dok se poslije rata 1716-1718.godine Austrija nije konačno utvrdila na lijevoj obali rijeke Save.

„Poznato je da su 1691.godine Hrvati došli u Jasenovac iz susjednih krajeva Bosne, iz Dubice, Dragotinje, Ljubije, Majdana, a otuda su došli i srpski naseljenici. Manji dio Hrvata došao je iz Gorskog kotara i istočne Hrvatske.“

Život je tekao vojnički – graničarski, u stalnoj pripravnosti i bezbrojnim sukobima, ali onako kako je to propisivao Beč. Godine 1750. izgrađena je njemačka osnovna škola za djecu oficira i činovnika. Vojna krajina reorganizovana je 1754.godine, kada su uvedeni vojni sudovi, vojna administracija i njemački jezik. I ovdje, 1755.godine, dolazi do pobune seljaka-krajišnika, zbog teških uslova života. Osnovna škola u kojoj je nastava održavana na hrvatskom jeziku otvorena je 1756.godine, a srpska vjerska škola 1770.godine.

U vrijeme Napoleonovih prodora na Balkan, od 1807. Do 1813.godine, Jasenovac pripada njegovoj Iliriji, a tu je granica tri carstva – Francuske , Austrije i Turske.

Nešto kasnije, kao posljedica položaja mjesta, razvijaju se trgovina i zanatstvo. Između ostalog, u vremenu između 1820. i 1880.godine, postoji i brodogradilište riječnih brodova (po značaju odmah iza onog u Sisku).

Početkom ovog stoljeća dolazi do povečanja broja stanovnika. Poljoprivreda kao proizvodna grana je sve značajnija. Između dva svjetska rata podignuto je nekoliko manjih industrijskih objekata (ciglana, pilana, lančara, konfekcija).

*  – *

Na Vlašiću, na Babanovcu smo se poslužili palačinkama sa sirom i rasuli u šetnji i odmoru.

Odmah do sportskog igrališta stajala je grupa 5-6 naših djevojčica i djelovala previše mirno. Prišao sam.

Crnooka djevojčica, mali sopran, obično uvijek nestašna i nasmijana, staja la je među drugaricama sasvim ozbiljnog lica držeći u ruci Brošuru „Spomen područje Jasenovac“ i zabrinuto komentarisala:

– Slušala sam bake kako razgovaraju i kažu da će doći „Sudnji da“n i da će svi mrtvi ustati. To znači da će u Jasenovcu ustati sedam stotina hiljada. – zastala je i gledala u zbunjena lica drugarica:

– I gdje će oni tada?

– U Zagreb! – doviknula je njena vršnjakinja sa kikicama, povukla je za pletenicu i potrčala u autobus.

Uz ciku i smijeh sve pojuriše za njom. Uputih se i ja.    

Temu Jasenovac više niko nije pominjao do povratka kući.

Ja nikada nisam zaboravio razmišljanje naših djevojčica.

I ne želim dati zaboravu!

Božidar Škobić – Čika Boško

Napomena:

Tekst iz Brošure, Gojka Jokića, preslovljen je u ćirilicu – u kurzivu – nemijenjan. Moj originalni tekst u normalnom Bold fontu.

Božidar Škobić – Čika Boško

Izvor: ISKRA

Vezane vijesti:

Spisak pobijene dece u logoru Jasenovac

Slavko Vasić iz Adaševaca, preživeli zatočenik Jasenovca …

Moj put kroz Jasenovac | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: