Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Od četrnaestoro preživjelih u jami Ravni dolac najstarija je bila Cvita Bošković iz Donjih Rujana.
Bilo joj tada četrdesetak godina. Preživjela pakao žive grobnice u njedrima Dinare, ali život učinio svoje. Stigle godine, stigle posljedice mjesec i po dana provedenih u bezdanici bez dovoljno vode i bez hrane, bolest slomila izmoždeno tijelo i ova hrabra, ponosna starica već bezmalo trideset godina više nije među živima.
Zahvaljujući njenom unuku Božu Laliću iz Aranđelovca, gdje je Cvita provela svoju životnu jesen, njeno sjećanje i kazivanje o tom zlom ljetu 1941. godine ostalo je zabilježeno na magnetofonskoj traci kao živo svjedočanstvo i poruka da se zlo ljeto više nikada ne ponovi:
„Vidimo mi da se zlo sprema. Biže ljudi od kuće, ne dolaze, ne noćivaju u kući. Poslim se privariše, ko će se zlopatiti dovika — vratiše se kući. Ne potraja, zarediše i pokupiše ig. Nji ponedjeljkom, a nas sridom. Nji utorkom postrijeljalo, a nas sridom, na Ognjenu Mariju, pobacalo u jamu.
Meni banu komšija Mićo Šibenik i sa dicom me istera iz kuće. Druge, vidim, gone ostale komšije. Markičinu ženu Jozika Radić. Moju zaovu jednu, kuća joj bila tu blizu škole, vidim izgoni i udara kundakom Niko Romić, šuga i postida ljuta u selu, ranila ga za boga i za dušu, a on nju kundakom…
Vele: ne more biti ta i ta nacija zajedno, moramo u Srbiju…
Okrenu nas stranom uz planinu. Dvjesta i dvades duša. Sve uboga dica i žene.
Gone nas Pašalići, Plazanići, Guje, Ćenani, Jurete, Perići, Šibenici — sve komšije najbliže, pedeset ig ima. Ivan Guja uprtio klepku nosi pred nama kao pred buljukom ovaca.
Anđa Lalić, ćerka Dara joj bila udata za Rvata Stipana Plazanića, prišla tome zetu — i on nas kupio i gonio — pa mu veli:
— Što nas, zete, goniš u jamu, bog ti ne dao!?
On je zgrabi i zavitla od sebe:
— Ne zbori sa mnom da ti boga i svetu bogorodicu…!
Iđemo polako. Počivamo na Lalića klancu, pokraj Dobrog doca pa pod Košaricama. Pišće jadna dica od gladi i žeđi puste — kô, Ilin dan… Na jednome od tig počivala jetrva Anđe Lalić, Janja Lukanova, kad je čula od Anđe da će nas u jamu gonit, gurnu maloga sina u grm neće li ga sakriti da mu ne vidi muke. Krvnici opaziše pa vilama kroz onaj grm počeše da ga bucaju i izgone…
A gonili, brate, taj Stipan Plazanić, pa Ivan Perić, pa Niko Ćenan, pa Mate Ćenan, pa Mirko Ćenan, pa jedan Šuker, zaboravila sam mu ime, pa Nikola Ćenan i sin mu Božuka, pa onda Stipe Odak, Mijo Odak, Slavko Odak, Jakov Odak, Jure Odak, pa Stipan Pašalić, Ivan Pašalić, Nine Pašalić, Pero Pašalić, pa Božo Jureta, pa već sam rekla Mića Šibenika, pa Šukerima sam imena zaboravila, đavo da ig nosi, znam dobro onoga jednoga, četiri je sina imao…
Od odraslig ja sam četvrta bačena u jamu i nisam bila nama u nesvisti. Jedna divojka, Janja Lalić, zapomaže da svalimo kamenje s nje, misli od mrtvog naroda da je kamenje.
— Nije kamenje, Janjo crna, no narod mrtvi, zar ne vidiš, bona — zborim joj ja i nekako je kurtalisag i odmakog u kraj.
Sklanjam se i ja. Ostali mi opanci i čarape pod narodom, a doli ladno, led ledeni…
Dođe mi nesvist. Janja misli da ja umirem. Zove me. Ne čujem. Čula je moja ćerka Milka pa počela i ona da viče:
— Mama, mama, pomagaj, ugušiše me dva mrtva isana…
Čujem je u neko doba kako pišti. Javim joj se i dopuzam nekako do nje. Nju pritisle dvi mrtve žene, baš kao dva snopa. Ona dite grešno, ne znam je li i deset godina imala.
Kurtališem i nju nekako i dovučem do Janje. Stavim je vako preko krila da je sklonim. Odozgora narod i dalje baca i prolama se vriska i kuknjava.
Osjetig onda na koljenima nešto mlako. Pogledam, kad ono se Milki iz razbijene glave sliva krv. Tako svu noć. Ona mi ječi na krilu, kuka, bode je i vrijeđa kosa. Na glavi joj se skorela krv i otežale splete. Ja imala o pasu neki nožić te ja zaredi svu joj kosu odreži i svali baš ko kapu pletenu.
Sinu rana na slepočnici, rano moja, mozak joj vidim — igra ona opna baš ko oko kravlje — a ja grešna kad viđog zaučinig:
— Joj, jadna ja što mi mrtva nisi…!
Eto, ogriješig se. Čovik griješi dok je živ. Kome je vika, tome je i lika. Milka mi eto poživlje, ima danas dvi ćerke i sina, poudala, poženila…
A baš u taj čas javi se i moja Danica. Živa i ona. Ja i ne znala da mi je u jami. Uputila je to jutro sa nesritnim Ristom i Ubavkom da biže u Dalmaciju mome rodu, a ono ig povatalo i doturilo u jamu. Čobane je, doznala sam poslim, kupio Boško Jureta i jedan mu stričević, zaboravila sam mu ime. Moja Danica se bila sklonila pa kašnje došla sama i Mile Perić i jedan iz Gornjig Rujana je nagnali da skoči u jamu sa druge strane — bilo višlje bar petnaes metara nego amo kuda je nas bacalo.
Malo i to bilo no za jedno deset-petnaes dana došli tobož da nas vade. Slagaše da su Srbi i privariše dva dečkića Lalića i jednu curu te se svezaše i izvukoše ig. Kad više niko ne ćede, čusmo gore svako po tri puta pukoše i baciše ig natrag. Padoše živi, ali im ne dadoše ni tu umriti no počeše rušiti kamenje i bacati bombe.
Bilo nas preteklo čudo živig ali nešto geleri od bombi, nešto one leške od kamenja, više leške nego bombe, potukoše i nagrdiše. Svejedno, ostade nas petnaestero živig. Dolazili i poslim svaki dan da nas zovu i bacaju kamenje. Najviše ovu moju stariju ćerku Danicu, znali da je živa. Samo odozgo zazovu:
— Danica, Danica, spavaš li Danica!? Spavaj, spavaj…!
Onda bace po nekolike ploče i odu pjevajući a mi se ne smimo živi čuti.
Nas četrnaestero izdrža šes nedelja i tri dana, tako su nam poslim kazali, a jedna žena umrije dan priđe nego što su nas izvadili.
A došli su da nas vade oni isti koji su nas i bacili, ali su žandari bili sa njima i nisu dali da nas dotuku no kako je naredila talijanska vlast. Talijanima dokazano da ima živa naroda u jami i oni brže naredili da se narod vadi, neka umre na zemlji ako ne mere živiti, da ne skapava u jami…
Vratiše nas u selo, ćeli nas dati po kućama. Eto našega komšije Mića Šibenika, istrča na raskrsnicu pred nas pa viknu:
— Nemojte mi smrada goniti kući, jedva sam ig se jednom kurtalisao…!
Obreo se tu i tabornik, a bio dobar taj tabornik, lično je mome diveru Marku Boškoviću rekao: biži, biži brate, i kaži ostaloj braći kome moreš, u Graovu je sve pobilo…
Naljuti se tabornik na Šibenika pa veli:
— Iz Boškovića kuće ig ima petero i baš ćemo ig sve u kuću Boškovića, za inat tebi…
Bismo tu nedelju dana. Onda nas gonilo nekakvom kolusinom u bolnicu u Livno. Prate nas Blaž Šibenikov i Tomo Barać. Kad kamion stade u Ćaiću oni gledaju u mene a ja zamišljam: sad će nas baciti u ponor.
Pita mene Blaž:
— Šta si se zamislila, bona Cvituka?
— Gledam il ćeš me u ponor baciti ti, al Tomo.
— Ma, ajde — kaže — boga mu njegova, zar toga nije bilo dosta…
— Nije, Blažo, nije — velim mu ja — ima nas evo još četrnaestero živig, treba to sve istrijebiti, tako je rekao tvoj Mićo…
E poslim za tri miseca nisam nigda zaspala. Nit što čvrsto pojesti. Samo šta popit. Koža prirasla za grbaču, rebra se nadnila, jagnje bi mogla sakrit pod rebrima. I svi tako, crni, crna zemlja, samo zubi bijeli.
A svejedno, pretekosmo, ne bi kako je rekao Mićo Šibenik…“
* * *
Priču o Cviti Bošković i zločinu u jami Ravni dolac zapisao je u svom ratnom dnevniku i Janko Lopičić:
„Ovdje je pri štabu bataljona u sanitetu drugarica Cvijeta Bošković — zapisao je Lopičić 7. avgusta 1943. godine — koja je rodom iz sela Rujana. Ona mi priča svoje doživljaje i stradanja od ustaša. Bila je klana i bačena u jamu zvanu ‘Ravni dolac’ kod Podprologa, gdje je zaklano i strijeljano preko 1.200 Srba iz livanjskog sreza. Ona je bila sa još 218 žena i djece.
‘Odmah pošto su potjerali ljude, pokupiše nas žene i djecu, govoreći da će nas preseliti u Srbiju jer su ljude tobože tamo potjerali. Međutim, doveli su nas nad jamu 47 metara duboku. I počeše nas klati i bacati u jamu, zatim baciše na nas bombe i veliko kamenje. Bilo nas je dosta živih, pa nastade strašan i užasan plač, vriska i jauk djece i žena. Poslije deset dana došla je grupa ustaša da provjeri ima li još živih. Zvali su one koji su živi da ih izvuku. Na to su pristale jedino dvije djevojke, ali već poslije petnaest minuta ustaše ih zaklane ponovo baciše u jamu. Nas trinaestro izvadili su naši tek poslije pet nedjelja i tri dana. Prenijeli su nas u Livno u bolnicu, gdje smo se oporavili’ — suznih očiju priča Cvijeta. Pitao sam je kako su uspjeli da se održe u životu za toliko vremena, pa mi je objasnila da su na policama jame skupljali korjenčiće trave i mahovine i to jeli, a žeđ su ublažavali natapajući krpe u kapljicama koje su se slijevale sa stijene. ‘Peli smo se sa stijene na stijenu, a teže nego glad bilo je trpjeti strahoviti zadah 2oo leševa i mnoštvo crva koji su nam se uvlačili u nos, uši i usta’, objašnjava Cvijeta, drhteći, sjećajući se preživjelih užasnih događaja…”
Mada u ovom šturom zapisu, pisanom na koljenu, u predahu borbe, ima više očiglednih materijalnih grešaka, on je dragocjeno svjedočanstvo o jednom naopakom vremenu i stradanjima nevinih ljudi, svjedočanstvo o groznom pomoru Srba u Rujanima i drugim selima rubom Livanjskog polja te 1941. godine.
Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“
Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:
Rođen u selu Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“ (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).
Vezane vijesti:
Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu
SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC
Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci
