Bitka za Binač – ostaju uprkos svemu

Iako priznaju da su siromasi i da ima dana kada ni „golo parče hleba nemaju“, ovi gorštaci tvrde da pripadaju „najbogatijim srpskim porodicama“

Priredio: Neđeljko ZEJAK

U selu Binač na krajnjem istoku Kosova, u opštini Kosovska Vitina, pedesetak Srba, među kojima i njih dvadesetak mlađih od 18 godina, čuva srpstvo pred kriminalcima i lopovima.

Binač je selo kojim su, kako predanje kaže, vodili putevi koji zapadni dio Balkana, posebno onaj oslonjen na trgovačke puteve, spaja preko Makedonije sa Bugarskom i Turskom.

U selu, čiji su preci bili čuvari srpsko-turske granice pred najezdom pridošlica Albanaca iz Makedonije i Preševske kotline, od povlačenja srpske Vojske i policije sa Kosmeta 1999. godine traje teror.

Od pet stotina Srba ostalo je svega njih pedesetak, i to onih koji su i u bivšem i u sadašnjem vremenu pripadali najsiromašnijim slojevima društva.

Iako priznaju da su siromasi i da ima dana kada ni „golo parče hleba nemaju“, ovi gorštaci tvrde da pripadaju „najbogatijim srpskim porodicama“.

Svoje bogatstvo mjere brojem dece zbog čega će, kako kaže Srni Jugoslav Savić, ostati upamćeni kao selo sa najvećim priraštajem, u kome više nema prodaje imanja, iako kriminalci odnose i raznose.

„Život u izolaciji, u iščekivanju lopova i kriminalaca i naoružanih razbojnika, naše je prokletstvo, nešto sa čime su živele generacije naših predaka“, kaže Savić.

On podsjeća da je nadomak sela 1999. godine, sutradan, poslije povlačenja vojske, porušen Manastir Svetoga Arhanđela Mihaila iz 14. vijeka, poznat i kao Manastir Binač.

Ova srpska svetinja je, kako je zapisano u crkvenim knjigama, u doba Turaka, 1867. godine, opljačkana i opustošena.

Šiptari su zaklali duhovnika Manastira, a u junu 1999. godine pred njima su jedva žive glave spasile monahinje.

Od tada do danas ova srpska svetinja čeka na obnovu, a preostali čuvari granice za svaki sveti dan obilaze zidine uvjereni da će iz pepela vaskrsnuti svetinja, kao što vaskrsava život u Binči.

U oživljavanju sela prednjači dvanaestočlana porodica Danke i Milosava Đurića, čiji najstariji sin Slobodan ima 27 godina, a najmlađi Dejan tri godine.

Žive skromno, nadajući se da će se država Srbija sjetiti da im proslijedi bar motokultivator, da obrade vrt i bašte, kako bi imali krompir, luk i papriku.

Milosav i Slobodan planiraju da, kako kažu, „makar prosili, naprave farmu koza“.

„Bez pomoći države i ljudi dobre volje, posebno bez motike i parčeta sira, nema opstanka ni nama ni našoj državi na Kosmetu“, pričaju Đurići.

Oni su uvjereni da će, kako vrijeme odmiče, Albanci shvatiti da silom ne mogu protjerati one koji su trpljenjem i odricanjem opstajali i opstaju čuvajući granicu.

Izvor: SRNA

Vezane vijesti:

Ispovest izbeglice iz Hrvatske: Posle bekstva sa ognjišta, kao da ne postojim!

U Devet Jugovića ostalo devet Srba

Peć, grad zakatančen za jedanaest Srba