Bez imena i bez imovine

Stanovnike nekadašnje Partizanske Drežnice najviše ljuti što su im državne institucije otele dobar dio društvene imovine

Drežnica, srpsko naselje u masivu Male Kapele, na tromeđi Like, Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja, samo je jedno u nizu krajeva koji će za dvadesetak godina opustiti i ostati bez domicilnog stanovništva, usprkos brojnim resursima i prednostima koje ima u odnosu na druge hrvatske krajeve. Bogata je šumom, kamenom, čista je zemlja za proizvodnju prirodne i ekološke hrane, čist je zrak. Blizu je Bjelolasica što je šansa za seoski turizam, naravno, da se HOC-u nije dogodilo sve ono, od požara pa nadalje, a sada i stečaj. Blizu su Begovo Razdolje i Samarske stijene…
Promijenjeno je ime mjesta i izbačen je pridjev Partizanska, čime se nastojalo zaboraviti i omalovažiti doprinos kojeg su ljudi ovog kraja dali u NOB-u, kada su 1942./43. tu bili centar antifašističke Hrvatske i sve glavne vojne i političke institucije. Tu su formirane najveće Istarske i Primorsko-Goranske divizije, tu je bila i partizanska bolnica broj VII, gotovo na svakoj kući ima spomen ploča koja govori što se tu nalazilo, svaki zaselak je bio važan po nečemu. Nažalost, mnogi spomenici su otuđeni, ukradeni ili uništeni. Počinioci nisu nikada nađeni.
Početkom Drugog svjetskog rata Drežnica je imala više od 5800 stanovnika od kojih je njih 1500 ili svaki četvrti dao život za socijalističku Jugoslaviju. Danas ima 530 ljudi na 176 kvadratnih kilometara, od čega je 50 kilometara poljoprivredno zemljište, a 126 kilometara su šume, rekao nam je dr. Nedjeljko Kovačić, koji tri put tjedno dolazi u ambulantu u Drežnicu, dok je 1996. godine u ovim naseljima bilo 980 liječničkih kartona. Drežnica je mjesni odbor u sastavu grada Ogulina i udaljena je 40 kilometara od grada, stotinjak od Karlovca i više od 160 km od Zagreba.
Početkom Drugog svjetskog rata Drežnica je imala više od 5800 stanovnika od kojih je njih 1500 ili svaki četvrti dao život. Danas ima 530 ljudi, dok ih je još 1996. godine bilo dvostruko više
– Ono što nas jako ljuti je to što su nam neke državne institucije doslovno otele našu imovinu. Općinski sud u Ogulinu i Županijski sud u Karlovcu su van snage stavili gruntovne knjige tako da danas nitko ne može dokazati da je vlasnik neke nekretnine, a istovremeno su se na imovinu nekadašnje Mjesne zajednice upisale Osnovna škola Ivane Brlić Mažuranić iz Ogulina i bolnica. Tako našu ambulantu moramo iznajmljivati za našeg liječnika. Isto je sa školom, kapelom i kabinetom za vjeronauku. A, vlasništvo je navodno svetinja. Sa svime smo upoznali bivšeg i sadašnjeg predsjednika države, kao i sve srpske institucije, ali za sada pomoći niotkud, kaže paroh drežnički, protojerej Miloš Orelj.
Spomen područje Partizanska Drežnica formirano je 1980. i Milka Planinc je položila kamen temeljac za izgradnju Spomen doma, Memorijalnog centra, škole i sportske dvorane. Do 1991. je izgrađena škola, što je bilo tek 20 posto od predviđenog cijelog objekta od 4000 kvadratnih metara. Do 1993. se još nešto ulagalo, ali je tada sve prestalo, pa ni sportska dvorana i spomeničko-memorijalni dio nisu nikada završeni.
Uprava Spomen područja je 1993. sa Crkvenom opštinom potpisala ugovor da se prostor besplatno dade na korištenje Crkvi koja bi ga dalje uređivala, kao i društvima školskog i kulturnog karaktera. Tada je dio prostora dobilo Srpsko kulturno-umjetničko i duhovno društvo Đurđevdan, dio Zajednica drežničkih Srba, a dio je uređen kao pravoslavna kapela i kao kabinet za vjeronauk. Uprava Spomen područja se raspala i došlo je do likvidacije ustanove. Na objekte se potom upisala ogulinska matična škola. Skinute su ploče s nazivima Spomen dom, Spomen područje, Memorijalni centar, no paroh Orelj ponovo je postavio novu ploču u znak sjećanja na 1500 žrtava Drežnice.
Žalili su se i Agenciji za odgoj i obrazovanje koja je doista utvrdila da se radi o Spomen objektu i da je kapela doista kabinet za praktičnu vjeronauku no ni to ništa nije pomoglo. U Drežnici se vjeruje da je i posljednji požar u školi, bio namjerno podmetnut kako bi se uništilo i ono malo tradicije što je još ostalo u tom kraju.
– Zgrada je svojevrsni spomenik, spomen obilježje, memorijalni centar i ona drugo ne može biti, to je bio i ostao njen smisao izgradnje. Taj spomenik pripada žrtvama Drežnice, njihovim potomcima i narodu ovog kraja koji je za ovu državu i za Jugoslaviju dao ogromne žrtve. Još od Vojne krajine pa preko Prvog i Drugog svjetskog kao i rata 90-tih, Drežnica i njeni ljudi prema ovoj državi nisu napravili ama baš ništa loše, nikakav zločin. Štoviše, 90-tih je izostanak ratnih djelovanja na ovom području spasio Hrvatsku da se ne raspadne na pet međusobno nepovezanih dijelova. I šta dobivamo zauzvrat? Skorašnje uništenje. Neka to bude na čast, ponos i diku ovoj hrvatskoj državi i njenom vodstvu od 90-tih na ovamo. Brisanje i krađe spomenika, brisanje naziva selima, otimanje pamćenja potomcima je totalno zatiranje.
Naši potomci sutra o tome ništa neće znati i asimilirat će se. Ja sam u tome nemoćan i zato molim naše predstavnike i predstavnike hrvatske vlasti da ne dozvole ovo što nam se sada događa i ako nešto pod hitno ne poduzmemo na očuvanju našeg identiteta, nas ovdje ubrzo više neće biti. Ako je Vukovar grad pijeteta za Republiku Hrvatsku, onda je Partizanska Drežnica mjesto pijeteta za nas Srbe, ističe paroh Orelj.
U mjestu su jedan kafić i jedna trgovina te Šumarija. Radi i jedna privatna pilana u dvije smjene. Zaposleno je nekoliko mlađih ljudi i sve što proizvedu sve prodaju i izvoze te imaju redovite plaće. Infrastruktura je vrlo loša, ceste propadaju i malo se ulaže u poboljšanje uslova života. Nema banke, a ukinute su pošte u Jasenku i u Drežnici pa je sada najbliža pošta u 15 km udaljenim Jezeranima, a do Ogulina je 40 km. Poštar ljudima nosi penzije iz Ogulina, ali ne može primati uplate pa ljudi moraju ići u Ogulin ili u Jezerane.
Tako se na potezu od 15 km, Jezerane – Križpolje – Brinje nalaze tri pošte, a u Drežnici i Jasenku su zatvorene. Nezadovoljstvo položajem ovog kraja čuli smo i u mjesnom kafiću od Mihajla Maravića, liječnika Nedjeljka Kovačića, Gorana Tomića, Milana Maravića, Spase Vukelića i Stojana Radulovića.

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

KAD SE SVEDU RAČUNI – Srpska imovina u Hrvatskoj vredi …

UZURPIRANA IMOVINA 41.000 SRBA – Jadovno 1941.

SVJEDOČENjE O STRADANjU SRBA U HRVATSKOJ – Jadovno 1941.

4. Problem oduzetog stanarskog prava izbjeglih Srba iz Republike …