Beskrajni plavi krug, a u njemu zvezda

Rusija je na velikom ispitu, kako reagovati nakon spremljene akcije podrivanja njenog povratka u status supersile.

Možda je titula supersile vraćena samo u medijskom smislu i za domaće potrebe, ali kada su protivnici Bašara al Asada došli na četrdesetak kilometara od Tartusa, sve se promijenilo na svjetskoj političkoj pozornici. Možda i mnogo više nego nakon (re)aneksije Krima, gdje je Putin zapravo sjekao uši, da bi defanzivno iskrpio dupe.

I ovdje je Rusija reagovala iz nasušne potrebe. Poslala je manji broj vazdušnopomorskih desantnih snaga, da zaštiti svoju jedinu bazu na Sredozemnom moru i dovukla svoje vazduhoplovstvo, koje je poslije dužeg vremena (2008.) počelo vježbati gađanje u stvarnim uslovima rata. U tom smislu istinski zaostaju za Amerikancima.

Po cijeni od najmanje 2,4 miliona dolara dnevno, Ruska Federacija se uključila u međunarodni sukob na teritoriji Sirije, uz rezultate koji su naveli i vlasti u Iraku, da izraze zanimanje za njihovo angažovanje na teritoriji koju Bagdad, priznat u UN, ne kontroliše.

Suniti protiv šiita

Sukob je u suštini vjerski. Šiiti, koji su manjina u muslimanskom svijetu, ratuju protiv sunita. Asadovi alaviti, iračka šiitska većina i glavno ishodiše ove vjere – Iran, bore se na istoj strani za prevlast nad naftonosnim teritorijama Sirije i Iraka, čiji teritorijalni integritet je sprdnja, od vješanja Sadama Huseina i sličnog pokušaja sa Asadom.

U samoj Siriji, Asad je imao nadmoć u tehnici, komandnom kadru i organizaciji, te ruski veto protiv ponavljanja libijskog scenarija. Islamistički militanti imaju premoć u ljudstvu i podršku Turske i Jordana. Ali i NATO. Sirijska arapska armija, kako je ime Bašarove vojne sile, polako ali sigurno je počela gubiti početno preimućstvo, jer su islamisti obilato naoružani američkom vojnom tehnikom. Posebno žicom navođenim raketama posljednje generacije, kod nas poznatim kao „maljutke“. Takvim projektilom je i pogođen ruski spasilački helikopter, kada je stradao jedan specnazovac. Nešto slično, kao kada su Osamu bin Ladena i njegove mudžahedine u Avganistanu, SAD naoružali projektilima „stinger“, da bi neutralisali sovjetsku nadmoć oličenu u oklopnim helikopterima Mi-24.

Zbog skupe investicije u vojnoideološke grupacije koje u Avganistanu i Iraku zovu teroristima, a u Siriji borcima za slobodu i demokratiju, Amerikanci su preko Turske odmah po početku akcije počeli da prijete ruskom vazduhoplovstvu i pričaju o suverenitetu nad vazdušnim prostorom. Onda su prijetnju i ostvarili.

Turska želi da se nametne kao mini-Amerika u bliskoistočnom regionu, koristeći svoj status članice NATO. Uz to ide i unosno neoosmanističko trgovanje naftom, koju ID prodaje u bescjenje i tako se finansira. U dugogodišnjem postojanju ovog vojnog saveza, ona je prva članica koja je ikada oborila ruski avion, što pokazuje koliko im je stalo da Asadove snage ne uspostave kontrolu nad granicom sa Turskom i odsijeku linije snadbdijevanja neprijateljskih im snaga.

Turska sačekuša

Islamska država Iraka i Levanta, kao ni sirijski talibani, nijesu dostojan protivnik ruskom vazduhoplovstvu, jednako koliko je jasno da Rusija nije imala nikakve agresivne namjere prema Turskoj. Bez obzira da li preživjeli član posade Su-24 govori istinu, kada kaže da nijesu bili u Turskoj, a u Siriji su oboreni bez upozorenja, potpuno su smiješne izlike da je to učinjeno bez znanja kome letjelica pripada. Turci sigurno ne bi oborili američke avione, koji po istom poslu navodno prelijeću Siriju i Irak, te koriste i turske vazdušne luke. Ne bi im palo na pamet da pucaju u Ruse, bez debelog dogovora i zaleđine.

Sve se to desilo uz aminovanje vrha NATO. Nema govora o okršaju, već o sačekuši.

Polukružno okretanje, a pogotovo parkiranje vožnjom unazad, teško ide u blizini granice, kada se radi o supersoničnim avionima na koje se pri tom puca sa zemlje. Radi se o staroj vrsti vazduhoplova čiji takmac F-111 Amerikanci odavno ne koriste i koji se upotrebljavao za bombarderska dejstva i bez lovačke i PVO podrške. Ruska kampanja je zbog toga, osim što je uspješnija u borbi protiv ID, daleko jeftinija od američke. A tu će se stvari sad promijeniti.

Rusija će sada od Sirije napraviti mnogo opasnije i skuplje vojno uporište, dopremajući još mornarice, protivvazduhoplovne sisteme S-400 i sve ono što uz njih ide. Daleko je još to od raspoređivanja kopnenih snaga, za šta trenutno ni ne postoji velika podrška u ruskom javnom mnenju, ali ušančivanjem u Siriji Medvedevljeva vlada će biti uvučena u neku vrstu trke u naoružanju. Uticaj Amerike na Vladu Iraka, preko čijeg vazdušnog prostora Rusija vrši logističke prelete i udare krstarećim raketama, biće ključan za dalju sudbinu Sirijske kampanje.

Amerika i Turska aktivno rade na destabilizaciji regiona i Evropske unije, čiji jedan segment je i dogovoreno puštanje izbjeglica u Grčku sa maksimom „u Njemačku!“ kao odredištem svakoga od njih. Posebno nakon sporazuma u Minsku, koji je donio kakav-takav mir u region Donjecka i Luganjska.

Lokalizacija operativnog sistema

Nažalost po Srpsku i Srbiju, ovaj problem ne može biti zaveden u rubriku „svijet“. Američki projekti sličnih zastava i namjene, samoproglašeno Kosovo i Dejtonska BiH, daju najveći broj boraca na strani ID u Evropi, srazmjerno broju stanovnika. Ako znamo da islamisti dolaze isključivo iz Efbiha, to drugoentitetske komšije stavlja u evropski vrh po radikalizmu i opasnosti per kapita. Napadi u Zvorniku, Rajlovcu i Zavidovićima se stoga nevješto guraju pod medijski tepih iz Sarajeva, i sa Zapada. Sve da smo u tunelu Salakovac samo bacali petarde.

Srbi, pa i ja ako tu spadam, imaju neracionalnu ljubav prema Rusiji. Ali ljubav je, ah, po definiciji takva. Ipak, razum govori da Rusija poštuje međunarodno pravo mnogo ozbiljnije nego SAD. Čak i Krim, čije pripajanje to svakako nije, opravdan je na osnovu kosovskog presedana koji je propustio Međunarodni sud pravde u Hagu.

No, to su sve reakcije.

Rusko dejstvo u Siriji pomalo liči na psihološki mehanizam identifikacije sa agresorom. Štokholmski sindrom koji može usloviti da i Rusija sada širom svijeta pristavlja svoje nosače aviona i rješava probleme prava, pravde i demokratije; onako kako njima odgovara. U globalnom smislu to može dovesti do izvjesnog rasterećenja, postojanjem protuteže neviđene još od Hladnog rata, ali će u humanističkom pogledu donijeti veće patnje i stradanja ljudske vrste širom svijeta.

Boka Brčanska

Rusi imaju veliku manu u tome, što im je stalo šta Zapad misli o njima, ali su se nakon instalacije vojne hunte u Ukrajini definitivno probudili. Traženje od Don Mila Đukanezea da im da pomorsku bazu, kao prevenciju gubitka Tartusa, zakasnilo je rastrljavanje krmelja. Ipak, njihova oštra reakcija na napor vlasti da bez referenduma gurnu Crnu Goru u NATO, još uvijek ide na ruku Srbiji i Srpskoj, koje bi i definitivno ostale bez šanse za izlaz na more i budućnosti bez robovanja.

Čak i uz poniznog Vučića kao ljubimca Angele Merkel, odgađanje svrstavanja Podgorice pod zastavu NATO, Srbima kao cjelini kupuje vrijeme. U trenucima ovakvih promjena i neizvjesnosti na globalnoj sceni, ono je danas veoma dragocjeno. U protivnom, bićemo samo kao Crnjanskovi Isakoviči, zaokupljeni seobama.

Putin grozničavo smišlja neku simboličku kontramjeru, koja bi u javnosti zasjenila obaranje suhoja, ali ruska politika je još iz vremena Kubanske krize sklonija da estradno popusti, kako geostrateški bi dobila ono što je stvarno namjeravala. U tom slučaju micanje nuklearnih projektila iz Turske.

Bilo bi dobro i da predsjednici Dodik i Vučić u tu agendu negdje ubace i Brčko podijeljeno po entitetskoj liniji, te Lovćen bez Mila na vrhu. Treba iskreno reći ko vam je jedini prijatelj i saveznik u Savjetu za provedbu mira.

Dok mir još uvijek traje.

Izvor: FRONTAL

Vezane vijesti:

Ruska Duma za vraćanje Aja Sofije pravoslavnoj crkvi

CNN: Počeo je Treći svjetski rat

Planeta na ivici Trećeg svjetskog rata

VIDEO: Islamska država preti Evropi, na spisku je i Srbija