arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
Đura Kaćurić

Spomenik dedi heroju našli posle 100 godina

Miroslava B. Kaćurić, iz San Dijega, stigla na Kajmakčalan da se pokloni pred humkom hrabrog pretka. Čitav vek je porodica Đure Kaćurića verovala da je on položio život u bici na Ceru 1914. SKOPLjE – OD STALNOG DOPISNIKA Đura Kaćurić, kovač Sedmog puka slavne srpske vojske, časno je položio svoj život u krvavim okršajima bitke za Kajmakčalan, pred trijumfalni proboj i pobedonosni kraj Velikog rata. Sahranjen je na malom, davno zaboravljenom vojničkom groblju u nekadašnjem selu Petalino, podno vrletne planine Nidže u Makedoniji. Vek od njegove pogibije, u danu podsećanja na 99-godišnjicu proboja Solunskog fronta, pred pronađenim grobom poklonila mu se unuka Miroslava, koja je tim povodom stigla sa drugog

Majka Sokoa (Foto: J. Gubelić)

Fotografija tuge: Srpska majka je svaki dan spremala ručak za sina sa fronta, ali ga nije dočekala

Ovo je majka Soka iz Prnjavora. Žena sa licem tuge. Majka koja čeka sina. Starica koja se nada. Ona koja se ne predaje. Majka koja umire u nadi. Soka. Hrabra i usamljena. Takva je ukratko i bila. Izboranog lica, otupelih očiju. Umorna od čekanja. Puna nadanja svakoga dana čekala je da se sin Živadin vrati sa Kajmakčalana. Verovala je da će doći i kada se poslednji vojnik vratio sa fronta. Svake noći, klečeći ispred kandila, molila je Boga da joj čuva i vrati hranioca. Čekala je majka sina da se javi. U toj veri je i umrla. Kada je prvi komšija iz Prnjavora došao da joj javi da je sin

Jovanović

Vojislav bježao u Hrvoja

Za samo dvije godine /1992. i 1993./ u samo jednom hrvatskom gradu Osijeku 1.236 osoba promijenilo je ime i prezime i, mada nema zvaničnih pojašnjenja, osnovano se pretpostalja da se radilo o Srbima. I dvadeset godina kasnije, 2012. i 2013. godine promjenu imena u Osijeku zatražilo je 416 osoba. Kako navode hrvatski portali, devedesetih godina nije bilo ugodno biti Srbin u Hrvatskoj i dolazilo je do masovnih promjena ličnih podataka i pokrštavanja. „Telegram“ navodi svjedočenje dugogodišnjeg kulturnog radnika iz grada na istoku Hrvatske koji je morao da promijeni ime devetogodišnjem sinu, jer je bio izložen neizdrživom pritisku vršnjaka, kao i uvredama. „Tješili smo ga, ali kad je nakon nekoliko dana

Biljana i Milica Draganić

Brčko: Ubice troje Draganića traže se preko dve decenije

Ni posle 26 godina nije rešeno ubistvo troje Draganića u Brđanima kod Konjica. Imena ubica poznata Tužilaštvu BiH, ali niko dosad nije optužen Piše: Marko Draganić U noći između 26. i 27. januara navršilo se 26 godina kako su u svojoj kući u Brđanima ratne 1993. godine iz vatrenog oružja ubijeni Boško (72) i njegove snahe Milica (39) i Biljana (38) Draganić. Kakvu je krvavu dramu preživljavalo troje Draganića u kući Boškovog starijeg sina Rajka (mlađi Nedeljko, suprug Milice, ubijen je krajem maja 1992. u Bradini) znaju samo njihove ubice, koje su za bosanskohercegovačko pravosuđe i 26 godina posle tog ubistva počinjenog iz nacionalističkih pobuda, još uvek nepoznate. Kako nam

Ubijena djeca

Evo koliko je dece ubijeno u NDH i u kojim logorima!

Na najmonstruozniji, najsvirepiji način ubiti oko 75.000 dece, prosečne starosti od 6,5 godina, i danas veličati i slaviti takvu državu, veličati njena krvoločna znamenja, veličati takve zločine genocida i zločince koji su to činili, mogu samo bolesni, skroz bolesni umovi. A to se danas sve vidnije ispoljava u Hrvatskoj. Mržnja Srba i svega što je srpsko sve je izraženija. I to u gotovo svim slojevima hrvatskog društva: od onih najnižih pa do najviših, do vrhova vlasti. Ako se predsednica slika sa ustaškom zastavom ispred sebe, a bivši predsednik kaže da u Jasenovačkom logoru nije bilo ubijanja, da je to bio običan radni logor, onda tu zdrav um nema šta da

Jos_nisu_procesuirani_mnogi_ratni_zlocini_nad_Srbima.jpg

Šljepice iz Islama Grčkog

Islam Grčki je bilo veliko i bogato ravnokotarsko selo sa pretežno srpskim življem i samo nekoliko hrvatskih porodica. Početkom 1993. godine, u ovom selu je živelo 197 srpskih porodica sa 976 duša. Živeo je tu i Jovan Šljepica sa suprugom Tonkom, sinovima Zdravkom i Vojislavom i kćerkom Brankom, dok mu se kćer Marija pre rata udala za Jusupa, Hrvata iz susednog sela Islama Latinskog, i živela je u Zadru. Zdravko je bio teški bubrežni bolesnik i vojno nesposoban, dok je Vojislav bio angažovan u SVK. Sinovi nisu bili oženjeni, a Branka je bila još devojčurak. Tako je bilo dok hrvatska vojska 22. januara 1993. nije izvršila agresiju na Ravne Kotare.

Mali Alan - Velebit

Zločin na Malom Alanu

Masakr nad Srbima se dogodio na planini Velebit, na lokaciji Mali Alan, 22. januara 1993. godine, kada su ustaše mučile, zaklale i mučki ubile 22 osobe srpske nacionalnosti, od kojih i jednu medicinsku sestru. Srpski kamioni su tada upali u zamku između dve baze UNPROFOR-a, baze na Matrasu-Sveti Rok i Malog Alana. Osam srpskih vojnika je uspelo da se izvuče iz zasede i preživi, a njih 22 su zarobljena i zverski masakrirana. Ustaše su im tada preprečile jedini put kojim bi mogli da izađu, a posle toga su zauzeli i veze komunikacije i preko njih javili srpskim vojnicima da na Malom Alanu ima ranjenika. U zamku je tada upala grupa od oko 30

Sahrana ubijenih srpskih vojnika

Zločin nad Srbima na Velebitu „Slušali smo krike naših saboraca“

„Jedva smo ih prepoznali“ Na identifikaciji 22 stradalih srpski vojnika, Veselinović je prepoznao oko 10 ubijenih, dok 12 nije prepoznao jer su bili masakrirani. – Dovezeni su u vrećama Unprofora u Gračac u Dom zdravlja. Neki nisu mogli da prisustvuju idenfikaciji. Neki su bili ranjeni i živi mučeni, pa su ih prepoznavali po kaišu ili satu. Drugi su bili zaklani, a ubijali su ih krampovima i lopatama – kaže Veselinović. Tužilaštvo za ratne zločine, počev od 2011. godine, prikupljalo je informacije, dokaze i podatke u vezi sa masakrom na Velebitu, na prevoju Mali Alan, u selima Kijane i drugim, koji su počinjeni u akciji „Maslenica 93“, kada je ubijeno nekoliko

Ustaše odvode Srbe na Baniji 1942.

Godišnjica: Ubistva Srba i paljevine u ustaškoj ofanzivi na Baniju

Ustaško-domobranske snage Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ izvele su od 22. do 30. januara 1942. godine ofanzivu na slobodnu teritoriju između Kostajnice i Petrinje na Baniji, podsjećaju iz Udruženja „Jadovno“. Ovim snagama komandovao je pukovnik Ivan Mrak. Ubistva, hapšenja, pljačke i paljevine vršene su u selima Svinjica, Staro Selo, Jabukovac, Mlinoge, Jošavica i Komogovina. Na osnovu raspoloživih podataka nije moguće ustanoviti tačan broj ubijenih stanovnika ovih sela. Većina stanovnika uspjela je pobjeći na Šamaricu uoči i za vrijeme napada. Prema podacima službi NDH, u ovom periodu ustaše i domobrani su opljačkali i popalili Komogovinu, Zrilić, Gornju Pastušu, Donju Pastušu i Rakovac pobivši, prema vlastitom priznanju, 70 do 100 žena, djece i

Video: „Spomenik“ – film Mike Antića o Novosadskoj raciji

Pisac i novinar Miroslav Mika Antić pre 50 godina snimio je dokumentarni film o Novosadskoj raciji pod nazivom „Spomenik“. Ovaj dokumentarac se i posle pet decenija smatra možda jednim od najboljih dokumentovanih svedočenja o zloglasnoj raciji, ali i o tome kako su preživeli u godinama posle živeli sa sećanjima na ovaj tragičan događaj. Inače, u vreme snimanja ovog dokumentarca nije bilo državnih i crkvenih komemoracija i pomena, a Novosađani su tada samoinicijativno odlazili na obalu reke i palili sveće. Nije bilo ni spomenika na Keju žrtava racije. Taj spomenik će tek 1971. godine biti postavljen, dok su ploče sa imenima preko 1.200 ubijenih postavljene početkom 1992. godine. Izvor: 021.rs Vezane vijesti:

Bacanje žrtava pod ledenu koru Dunava

Krvavi krešendo na Štrandu

Ideja da je zaleđena gradska plaža najpogodnije mesto za pogubljenja i odlaganje leševa potekla je od kapetana rečne straže Žolta Zergonjija, uz punu podršku pukovnika Jožefa Grašija Novosadska plaža „Štrand“ je za najstrašnije gubilište mađarske racije određena još njenog prvog, relativno mirnog dana. Te srede, 21. januara 1942, pukovnik Jožef Graši, komandant Drugog oružanog odreda, kojem je sprovođenje racije povereno, obišao je trupe na terenu i, nezadovoljan njihovom efikasnošću, oštro ukorio jednog od najvećih krvnika u tri najstrašnija dana u istoriji Novog Sada, žandarmerijskog kapetana Martona Zeldija. „Vi uopšte ne znate šta treba ovde raditi, ovde se ne radi o legitimisanju, već o odmazdi i čišćenju!“, rekao je gotovo urlajući

General Živojin Mišić

Ko smije, taj može!

Hrabrost kojom je donio odluku da iscrpljenu Prvu armiju nakratko povuče pred „gvozdenom metlom“ Oskara Poćoreka, ista je ona kojom je prkosio varoškoj djeci u Kragujevcu 1867. godine, koji su ga zadirkivali zbog njegovog seljačkog odijela i govora… Priredio: Nenad TADIĆ Srpski vojskovođa, vojvoda Živojin Mišić „poslao je u penziju“ austrougarskog vojnog stratega Oskara Poćoreka. Jedini neuspjeh je pretrpio kada se zalagao da Srbija 1918. godine, umjesto Jugoslavije, napravi državu srpskoga naroda u etničkim granicama. KAKO JE MIŠIĆEV SIN OSTAO BEZ „POLA KRVI“ Koliko su Kolubarska, Cerska i druge bitke, kao i stradanje Srba pod austrougarskom i njemačkom čizmom ostavile traga na buduća pokoljenja pokazuje slučaj Mišićevog sina Aleksandra, koji

Milunka Savić

Zabranjeni intervju sa Milunkom Savić!

Aprila 1971. godine Milunku Savić posetila je novinarka Ljiljana Banićanin, napisala reportažu o njoj, koja tada nije objavljena, jer je prema shvatanjima vlasti bila nacionalistička, veličala je srpskog heroja. „Obučena u dva debela džempera, duge vunene čarape, vunene dokolenice i povrh svega umotana u zimsko ćebe – tako nas je dočekala Milunka Savić, nekadašnja žena bombaš, najhrabrija žena ratnik u Prvom svetskom ratu, četiri puta ranjena, nosilac Karađorđeve zvezde s mačevima, dve Legije časti, Francuskog ratnog krsta s palmom, Albanske spomenice i mnogih drugih odlikovanja. Sva odeća na njoj već davno je izgubila boju od dugog nošenja i pranja. Zatekli smo je u dvorištu ispred njene kuće u Osmoj novoj

Ustaše u Jasenovcu surovo pobile 11 rođaka Nikole Tesle!

Prezimenjaci Nikole Tesle ubijeni su u periodu od 1941. do 1944. godine. Ove podatke moguće je pogledati na sajtu „Jusp-jasenovac.hr“, posvećenom ubijenim ljudima u tom koncentracionom logoru. Pitanje broja žrtava bilo je predmet manipulacija, jer su se procene kretale od nekoliko hiljada do oko 30.000 u Hrvatskoj i od 700.000 do milion žrtava u Srbiji. Ono što je sigurno, jeste da je u logoru smrti nastradalo najviše Srba, Jevreja i Roma. Prvi upravnik logora bio je bivši rimokatolički sveštenik Miroslav Filipović, a kasnije Dinko Šakić. Logori Jedan i Dva bili su u selima Bročići i Krapju, ali su brzo rasformirani zbog čestih poplava. Zatvorenici su prebačeni u logor Ciglana (Jasenovac

Muftija Šefket ef. Kurt

Muftija sprečio pokolj Srba na Božić

Monstrouzni plan ustaškog Tajnog odbora za istrebljenje Srba i Jevreja u Tuzli da 6. januara 1942. godine, na Badnje veče, minira Saborni hram u Tuzli i pobije okupljene vernike osujetio je tuzlanski muftija Šefket ef. Kurt Monstrouzni plan ustaškog Tajnog odbora za istrebljenje Srba i Jevreja u Tuzli da 6. januara 1942. godine, na Badnje veče, minira Saborni hram u Tuzli i pobije okupljene vernike osujetio je tuzlanski muftija Šefket ef. Kurt. Kada je dobio ovu informaciju muftija Šefket ef. Kurt sa grupom uglednih Tuzlaka zatražio je hitan prijem kod nemačkog komandanta grada, potpukovnika Wista i od njega energično zatražio da se onemogući ovaj zločin. A bile su planirane likvidacije

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.