
O jednom razumevanju našeg susreta sa proslošću
Kada nam danas savjetuju da zaboravimo prošlost (od istorije se vele ne živi) i okrenemo se budućnosti, kad nas optužuju da proizvodimo mnoge događaje, proglašavajući nas vinovnicima za veliki rat, raspad bivše Jugoslavije, da smo genocidni i mnogo toga drugog, valjda misle da ćemo lakše prihvatiti stanje stvoreno golom silom, progonom i otimačinom, koje smo doživjeli pred kraj prošlog vijeka. Tu sliku o nama, izašlu iz radionice svjetskih moćnika, žele da nam okače o vrat kao novu legitimaciju. Možemo li mi to? Smijemo li mi to? Da li smo mi (kao „ruralan, epski i necivilizovan narod“, što govore cinici sa Zapada) opsjednuti istorijom, ili je možda istorija svijeta i Evrope













