Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Vladan Ivković: Srpske izdaje, I dio

Datum objave: nedelja, 11 jula, 2021
Veličina slova: A- A+
Ko se u Drugom svjetskom ratu borio za Srpstvo, a ko je pomagao okupatoru da uništi Srpstvo? Ili ko je ratovao za Srpstvo, a ko protiv njega? Je li isto izdati Jugoslaviju i izdati Srpstvo? Koga je izdao knez Pavle, koga kralj Petar, koga Nedić, koga Broz, a koga Draža?
Izvor: kingdom-of-yugoslavia-in-ww2.com
Izvor: kingdom-of-yugoslavia-in-ww2.com

Pokušaću u nekoliko tekstova pregledati ova pitanja sa srpskog stanovišta, unutar srpskog interesnog obrasca.

Svaki obrazac izdaje izdajnikom može odrediti samo onog ko je imao obavezu da ne stane na stranu neprijatelja. Srpski obrazac podrazumijeva da se podjele na izdajnike i rodoljube među Srbima određuju ne prema tome koji Srbin je na koji način pomagao Englezima, Amerikancima, Sovjetima ili Nijemcima, nego koji Srbin je ostao na strani Srpstva. Jedino tako.

Pošto relevantan sud za ova pitanja nikad nije i nikad neće biti uspostavljen, ostaćemo na dijalektičkoj ravni analize, ocjene i osude. Izdaja je velika i teška riječ koja se lako koristi, te je važno pretresti uloge i poteze određenih ličnosti kroz prizmu odgovornosti za stradanje koje je Srbe trajno osakatilo u Drugom svjetskom ratu. Donositi krupne odluke 1941. godine je za vođe malog naroda bio uglavnom pretežak posao u kojem se mnogi opravdano nisu najbolje snašli. Ali samo neki od njih se mogu nazvati izdajnicima.

izvor: 27mart.com
izvor: 27mart.com

Izdaja Kraljevine Jugoslavije

U Drugom svjetskom ratu se na srpskom prostoru desilo nekoliko velikih izdaja. Važno je pritom istaći da komunistički sudovi i njihove odluke ne mogu biti mjerodavni u srpskom obrascu na način na koji su to bili u jugokomunističkom interesnom obrascu.

Treba najprije razdvojiti izdajnike Jugoslavije, čija se izdaja završava aprilskim slomom države, od izdajnika Srpstva, čija izdaja njime tehnički tek počinje, a suštinski se iz njega izliva.

Jugoslavija je uništena u aprilu 1941., i tome su pripomogli mnogi njeni “sinovi“. Koji su od njih izdajnici Jugoslavije?

Jedni su izabrali politički smjer koji je vodio u direktan sukob sa Silama osovine, znajući da će on da proizvede slom države i stradanje naroda kojeg je ona štitila. Za druge se može reći da su izdali slobodarske tradicije zemlje vežući je za nacističku imperiju. Međutim, pogrešna politička odluka nije izdaja, jer nema izdaje bez namjere da se izda, tj. da se pomogne neprijatelju.

Martovski puč miriše na izdaju, ali samo ukoliko mislimo da su starješine koje su ga izvele radile protiv interesa Jugoslavije, radeći po nalogu britanske obavještajne službe. Jasno je da svrgavanje kneza Pavla nije bilo u interesu Kraljevine Jugoslavije, ali pitanje je da li ono učinjeno da bi se nanijelo zlo Jugoslaviji, a pomoglo Saveznicima, ili su pučisti mislili da je za Jugoslaviju bolje odbiti saradnju sa Hitlerom nego sarađivati. Ona Jugoslavija koju je Hitler osvojio nije postojala poslije Aprilskog rata, tako da pučisti, čak i ako im izdaja nije bila motivator, gore nisu mogli nauditi Jugoslaviji.

Motivisanost pučista – koliko je to bio slučaj – riješenošću na borbu protiv mrskog Švabe takođe nije izdaja, čak i ako jeste nepromišljenost i nedoraslost situaciji. Dakle, ključno je pitanje ko je među pučistima radio za Engleze, ko je učestvovao misleći da britanska služba svrgavanjem kneza Pavla pomaže Jugoslaviji, a ko nije imao pojma za čiji račun izvodi prevrat.

Mnogi Jugosloveni su jedva dočekali taj slom i svim silama se za 12 dana Aprilskog rata potrudili da slom bude što brži i što teži. Nezavisna država Hrvatska je uspostavljena već 10. aprila, što je bila najočitija izdaja Jugoslavije.

Izdaje Aprilskog rata, koliko god ih neko relativizovao ili apsolutizovao, u suštini su rezultat činjenice da je Kraljevina Jugoslavija bila jedna neprirodna i neodrživa tvorevina, jer nije nastala kao proizvod iskrenih stremljenja njenih konstitutivnih naroda ka integraciji i sjedinjavanju lojalnosti.

Šta je Kraljevina Jugoslavija bila Srbima

U svakom slučaju, kad je slomljena i okupirana Kraljevina Jugoslavija, tad prestaje priča o njenim izdajnicima. Ko je izdao, njegova je bila pobjeda. Za Srbe od tog trenutka postaje važno ko u novom poretku i prilikama brani Srpstvo, a ko ga napada. Da budem jasniji: postaje ključno koji Srbi brane Srpstvo, a koji mu škode.

Sa srpskog stanovišta, šta je ta Jugoslavija predstavljala Srpstvu?

Jugoslavijom su 1918. ukinute dvije srpske države, i propuštena je prilika da se objedini Srpstvo. Dakle, slom Jugoslavije sam po sebi nije negativna stvar, tj. izdaja Jugoslavije s jedne strane nije izdaja Srpstva. Štaviše, stvaranje Jugoslavije je bilo izdaja Srpstva. Međutim, rodilo se, valjalo ga ninati.

Iako je većina političkih poteza povučena u Beogradu između 1918. i 1941. išla na štetu Srba, Jugoslavija do 1941. po automatizmu preuzima ulogu države branitelja srpskog naroda. Iako znatno smanjenog kapaciteta i povećane ranjivosti, Jugoslavija je bila jedina država koju su Srbi imali i smatrali svojom. Bila je, praktično, izrovana narodima neprijateljskim sebi i Srbima, a naklonjenim spoljašnjim neprijateljima. Ipak, sudbina Jugoslavije, kakva je god bila, za sobom je vukla i sudbinu naroda u njoj u datim okolnostima, posebno srpskog naroda, koji je stvorio i identifikovao se s njom.

Ako se vratimo na Martovski puč i pogledamo ga kroz srpski obrazac, a u svjetlu potonjih događaja i onoga što je urađeno Srpstvu kao posljedica tog puča, jasno je da pučisti nisu bili motivisani odbranom Srpstva, čak i ako nisu imali namjeru da ga izdaju na klasičan način. Bili su motivisani britanskim interesom koji je Jugoslaviju trebao za borbu protiv Hitlera. Ili su bili žestoko izmanipulisani i nedorasli vremenu i izazovima, što s njih ne skida odgovornost.

Navodna izjava kneza Pavla Karađorđevića poslije puča kojim je svrgnut govori mnogo: “Jadni Srbi, šta će biti s njima…“ Ona pokazuje svijest o opasnosti, koja se ispostavila proročkom.

Pučisti Živan i Radoje Knežević sa kraljem Petrom Drugim.
Pučisti Živan i Radoje Knežević sa kraljem Petrom Drugim.

Rubikon kneza Pavla

Pavlovo namjesnikovanje obilježeno nizom poteza štetnih po Srpstvo, od Konkordata do granica Banovine Hrvatske, preteče ND Hrvatske. Naslijedivši neodrživu državu, Pavle se upinjao da je reformiše na način koji je uključivao neopravdanu nadu da se ona može održati. Pavle je pristupio Silama osovine da bi izbjegao rat i siguran poraz od Hitlera, a pošto je iscrpio sve pokušaje da dobije vojnu pomoć i garancije od Britanije, SAD-a i SSSR-a.

Pavle je bio engleski čovjek sve do onog trenutka kad je morao da bira između odanosti Londonu i odanosti Jugoslaviji. London je radio svoj posao, bavio se svojim interesima, a Pavle je radio svoj i bavio se jugoslovenskim interesima. Kad je postalo jasno da se Pavlov jugoslovenski interes kosi sa britanskim, Britanci su naredili svojim plaćenicima u Beogradu da ga zbace, uhapse i predaju njima, da bi ga oni držali u zarobljeništvu daleko od domovine, u džunglama Kenije.

Pavle nije imao obavezu da se bori protiv fašizma, nego da sačuva zemlju kojom je upravljao i njen, tj. svoj narod. U trenutku kad je sklopljen, Pavlov sporazum sa Hitlerom bi taj sukob bar odgodio, što mu je i bila namjera. Jugoslavija bi, naravno, da bi održavala takav mir, postepeno morala pristajati na unutrašnju politiku koju diktira Berlin, kao i da neminovno učestvuje u ratu na strani Njemačke. Bilo kakav otpor Berlinu bi izazivao ili direktnu odmazdu ili ohrabrivanje unutrašnjih destabilizujućih elemenata.

Ali da li bi Jugoslavija bolje prošla u sukobu sa Nijemcima u aprilu 1941. ili recimo, godinu dana kasnije, kad Njemačka naveliko ratuje sa Sovjetima, Britancima i kad su Amerikanci već u ratu. Nije zahvalno nagađati, ali ako vagamo izdaju i pogrešne odluke, ulazak Jugoslavije u rat sa Hitlerom u aprilu 1941. je bio posljednji povoljan trenutak za Hitlera, a još uvijek nepovoljan po Saveznike.

Prema srpskom interesnom obrascu, a imajući u vidu unutrašnje i spoljne izazove koje je nametala situacija 1941. godine, pravilno je rezonovao knez Pavle, a nepravilno su postupili oni koji su Jugoslaviju gurnuli u rat iz kojeg ona nije mogla izaći živa. Dakle, Pavle nije izdajnik, a među onima koji su 27. marta gurnuli Jugoslaviju pod gusjenice Hitlerovih “’pancera“ za račun Britanije, klasičnih izdajnika Jugoslavije, a posredno i Srpstva, je definitivno bilo.

Puč za Čerčilove babe zdravlje

S obzirom na to kako se Aprilski rat odvijao, jasno je da vojska Kraljevine nikakvu ratnu strategiju nije posjedovala, niti je mogla izvesti. Na koju snagu i spremnost na odbranu od Hitlerovog napada su se oslanjali pučisti? Kad su znali šta će izazvati puč, a ne smijemo pretpostaviti da su bili toliko nesvjesni posljedica, da li su sebi dozvolili da bez ikakvog plana odbrane izazovu napad najjače vojske tog doba? Jedna je stvar odlučiti se na borbu, a sasvim nešto drugo nemati nikakvu strategiju na koju ćeš se osloniti. Ko je bio spreman da ruši vlast u martu 1941., od toga se mora očekivati izvanredno poznavanje prilika, i međunarodnih i unutrašnjih, svijest o opasnosti, analiza snage i slabosti, i svoje i neprijatelja.

Osnova strategije je poznavanje sebe. Drugo glavno načelo je poznavanje neprijatelja. Ali jugoslovenski pučisti, vojne starješine, očigledno nisu čitali Sun Cua.

Umjesto toga, Jugoslavija je upala u rat bez plana, bila uništena, a njen većinski, srpski narod, fizički desetkovan i politički razoren. Pučisti su se razbježali, da bi poslije, u Kairu, nastavili da međusobnim gloženjem destabilizuju bilo kakvo zasnivanje autoriteta kojim bi se razorena zemlja mogla reorganizovati i obnoviti.

Da li je izdajnik Srpstva neko ko je radio na tome da Srbi ne ulaze u sukob u kojem mogu nestati? Ili je izdajnik onaj ko je gurnuo Srbe u takav sukob za potrebe velesila od kojih nijednu nije bilo briga koliko će Srba biti žrtvovano?

Pošto je teško povjerovati da iskusni vojni zapovjednici mogu povući tako naivne strateške poteze kao što su ih povukli pučisti 27. marta, logično je zaključiti da je dokumentovani uticaj britanske obavještajne službe na njih bio presudan i da je bio katalizator događaja. Čak i ako je bilo rodoljubivih idealista među pučistima, puč je izveden u korist Britanije i za njene potrebe, a na štetu Jugoslavije i Srba u njoj. Svi koji su sa ovom sviješću učestvovali u puču i događajima koji su uslijedili jesu bili izdajnici.

(Kraj prvog dijela)

Autor: Vladan Ivković

srbist.com

Izvor: VIDOVDAN

Vezane vijesti:

Vladan Ivković: Srpske izdaje, II dio

Vladan Ivković: Srpske izdaje, III dio

Vladan Ivković: Srpske izdaje, konačni dio


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top