Vladan Ivković: Srpske izdaje, II dio

Datum objave: petak, 16 juna, 2017
Veličina slova: A- A+

Izdajom i slomom versajske Jugoslavije završava se obaveza bilo kojeg činioca prema ovoj nesretnoj tvorevini, ali njome prouzrokovana tragedija srpskog naroda tek počinje, a obaveze prema opstanku Srpstva postaju naglašene kao nikad do tad.

U ovom, drugom dijelu “Srpskih izdaja“ baviću se grupama koji od izdajnika zajedničke im propale države postaju spoljni neprijatelji jednog njenog dijela, Srpstva. A kad navodim imena tih grupa, mislim na pojedince, političke strukture i borbene formacije koje su istupale u ime tih grupa, a ne samo bile rodom iz njih. Primjera radi, Josip Broz tokom rata nije istupao u ime Hrvata, bez obzira na korist koju će njegovo djelo donijeti Hrvatima, nego su to činile ustaše, domobrani i politički zastupnici Hrvatske.

Takođe, uvijek se mora naglasiti da se ovakve analize ne odnose na pojedinačne istupe i izuzetne primjere koji odudaraju od ponašanja relevantne većine. Naravno da u svakom narodu ima dobrih ljudi, ali ovdje govorimo o ponašanju politički organizovanih skupina koje djeluju u ime narodnih zajednica u Drugom svjetskom ratu.

Poslije Jugoslavije

Jugoslavije više nema, i u njenom uništenju su se opredijelili da aktivno učestvuju baš njeni sastavni dijelovi, narodi koji su je tvorili. Zajednička država koja postoji protiv volje njenih političkih zajednica niti se može zvati zajedničkom, niti treba da postoji. Kakva smo mi to zajednica ako smo natjerani da živimo zajedno? Ko nas je uspio natjerati, njegova je država, a ne naša.

Doček Nijemcima u Zagrebu, 1941.
Doček Nijemcima u Zagrebu, 1941.

U slučaju Kraljevine Jugoslavije, od aprila 1941., pored spoljašnjeg destruktivnog dejstva, više nema ni unutrašnjeg razloga ni političke volje da ona postoji, ako ih je ikada u organskom smislu i bilo. Brzina kojom je poražena i način na koji je raskomadana govori da je političke volje za njenom odbranom i opstankom slabo i bilo.

Aprilskom kapitulacijom zvanično nestaje Jugoslavija i počinje okupacija prostora na kojima je ona postojala, ali za srpski obrazac okupacija Jugoslavije više nije bitna; postaje bitna samo okupacija Srpstva. Unutar nje, dešava se nova podjela na spoljne neprijatelje Srba i Srbe izdajnike. Mnogi – dotada unutrašnji – neprijatelji Jugoslavije se opredjeljuju da postanu i spoljni neprijatelji Srba.  Nekima to postaje i smisao političkog postojanja. A neki Srbi okretanjem protiv interesa svoga naroda postaju unutrašnji neprijatelji, tzv. izdajnici.

Važno je to podvući jer strateški je važno neprijatelja pravilno definisati. Drugačije se postavljaš prema drugačijem neprijatelju. Sa izdajnicima je stvar još ozbiljnija; ne možeš pobijediti neprijatelja dok ti borbu sabotiraju izdajnici u tvojim redovima. To su osnove ratovanja i zakoni izvedeni iskustvom civilizacija.

Neprijatelje i izdajnike je konačno važno definisati i zbog grešaka iz prošlosti. Neprijateljstvo i izdaja su dejstva nezavisna od očekivanja, volje ili zablude onoga protiv koga se dejstvuje. Samo zato što su Srbi bili zatečeni Prebilovcima ili Koritima i što nisu očekivali da ih komšije pobacaju žive u jame, znači da Srbi nisu pravilno prepoznavali te komšije kao neprijatelje, da su bili u zabludi.

Stari i novi neprijatelji

Nakon 6. aprila 1941., osvajači Jugoslavije postaju ugnjetači i istrebljivači srpskog naroda na vjetrometini njene ruševine. Ostavljen bez zaštite državne sile, srpski narod biva okupiran i podijeljen u jedinice okupacione uprave, u svakoj od kojih se suočava sa posebnim izazovima i izlaže opasnosti od nestanka. Okupatorske vojske Njemačke, Italije, Mađarske, Bugarske, omogućavaju i u većoj ili manjoj mjeri pomažu u našem istrebljenju.

Glavni nam neprijatelji postaju i tvorci i vojnici Nezavisne države Hrvatske. Sama ta tvorevina nastaje iz tri razloga: (1) da bi definisala ko su Hrvati, tj. da bi konačno integrisala raznolike katoličke skupine u jedan nominalni hrvatski identitet; (2) da bi ih mobilisala protiv Srba, krvaveći im ruke i gradeći neprebrodivi jaz podjele unutar jednorodnog naroda različite vjere, i (3) da bi Njemačka pokrila osvojeni teren lojalnim podanicima, a svoje trupe oslobodila i usmjerila ka istoku i SSSR-u. Istrebljenje Srba zapadno od Drine je bilo centralni stub prve dvije motivacije i propratni element treće.

Obrušavaju se na nas i druge komšije podanici i saplemenici okupatora koji su se zdušno latili zadatka istrebljenja Srba. U zavisnosti od oblasti, to su bili srpski muslimani, koji postaju “cvijet Hrvatstva“, te Šiptari, Bugari, podunavski Nijemci, i donekle Mađari.

Izvor: Zločini nad Srbima
Izvor: Zločini nad Srbima

Naravno, nije bilo teško pretpostaviti ko će na koju stranu stati u slučaju opšteg sukoba. Čitava versajska Evropa je bila naštimano bure baruta, a Jugoslavija sklepana ne kao politički eksperiment, nego kao plodni poligon odmazde i krvoprolića.

Banovina Hrvatska je, kako kaže istoričar Jozo Tomašević, poslužila kao organizaciona platforma za ND Hrvatsku i već 1939. se dalo nazrijeti šta će Hrvati raditi kad uzmognu. U aprilu 1941. su uzmogli i znamo šta je bilo.

Zar je neko među Srbima pomislio da će Bugari propustiti priliku da po Srbiji pobiju ono što im nije kame palo 1916. i da pod njemačkom zaštitom nastavljaju da naplaćaju bregalnički dug? Pa, granica iz Balkanskih ratova je crtana njihovim porazom i protiv njihove volje. Pa, Bugarin iz VMRO-a ubija kralja Aleksandra zajedno sa ustašama. Ne, mislim da nema Srbina koji je bio zatečen bugarskim neprijateljstvom i zločinima.

Šiptari, nad kojima ni Srbija, ni Crna Gora, a kasnije ni Jugoslavija nikad nisu uspostavile stvarnu vlast, od pada Osmanske im otadžbine i Prizrenske lige niti su mijenjali stav prema srpskim državama niti su ga krili. Što se njih tiče, Srbi su bili osvajači na prostoru kojim su oni suvereno dominirali pod turskim okriljem već 300 godina. Prirodno je bilo za očekivati da će Šiptari da stanu uz bilo kojeg osvajača koji udara na Srbe, kao što je to bilo prirodno i 1913. i 1999. godine.

Mađari, kojima su 23 godine ranije Srbi otkinuli njihove vijekovne posjede, one koje smo nazvali Vojvodinom, Slavonijom, Hrvatskom, Dalmacijom, prirodno grabe priliku da povrate neke od svojih neprežaljenih posjeda, kao i da se osvete Srbima gdje uzmognu. Petrovaradin bez Mađara je kao Prilep bez Srba.

Folksdojčeri su 1918. ostali bez otadžbine, razbijena im je stara država, sile im nisu odobrile Republiku Banat, i ostali su prepušteni srpskom osvajaču i njegovom pravu, sve do aprila 1941., kad se teutonski rođaci na Pancerima vraćaju i pružaju im priliku za osvetu nad mrskim Gedžama.

Kao i uvodnom dijelu, i ovdje treba naglasiti da nisu ni svi Hrvati podržavali istrebljenje Srba, a kamoli muslimani ili Mađari, recimo. U istom dahu treba istaći da je u tom trenutku protivljenje “dobrih“ Hrvata, muslimana ili Mađara politici svojih vladajućih struktura bilo neznatno, nepouzdano i statistički na nivou greške u poređenju sa djelovanjem većine iz tih naroda. Dakle, čast izuzecima, ali s obzirom na stav dominantnog i organizovanog dijela tih naroda, izuzetke treba pohvaliti, ali ne koristiti ih kao premisu u raspravi ili bilo kakvu olakšavajuću okolnost.

Elem, neprijateljstvo nabrojanih grupa ne treba posebno dokazivati niti biti njime iznenađen. Kome treba poslije svega dokazivati neosporivo neprijateljstvo Hrvata, Bugara ili Šiptara prema Srbima u Drugom svjetskom ratu, tome nema svrhe išta dokazivati.

Dakle, nije bilo pod znakom pitanja da li će se ova neprijateljstva prema Srbima desiti, nego kako će se Srbi spremiti na odgovor i odbranu.

Izdaja srpskih muslimana

Gorepobrojane nesrpske etno-nacionalne grupe koje se stavljaju u aktivnu službu neprijatelja ne mogu biti izdajnici Srpstva, jer nisu bili Srbi i nisu imali obavezu da brane Srpstvo, iako su živjeli među Srbima i u državi Srba. Oni i njihove vojske su bili klasični neprijatelji i najpoštenije i prema sebi i prema njima je tako ih analizirati.

Među njima, međutim, postoji i jedna skupina čija se politika može uzeti u razmatranje kao izdajnička: srpski muslimani.

Ratna politika srpskih muslimana nije bila objedinjena. Daleko od toga. Pošto ih se poslije sloma Jugoslavije većina obrela u novostvorenoj Hrvatskoj, najveći broj boraca se stavio u službu nove države, sa više ili manje žara. Jedan manji dio, odan kralju, Jugoslovenstvu i čak Srpstvu, borio se u JVuO ili simpatisao s njom. Po omasovljavanju partizanskog pokreta, sve veći broj njih pristupa partizanima. Najznačajnija većinski muslimanska borbena formacija u Drugom svjetskom ratu, SS Handžar divizija, koja je brojala preko 20000 bosansko-hercegovačkih muslimana, bila je i jedan od najrevnosnijih branitelja Njemačke pred naletima Crvene Armije kroz srpske zemlje. Iako muslimanska ratna politika nije bila jedinstveno pro-fašistička, može se slobodno reći da je njen najistaknutiji pravac bilo učešće u ratnim operacija na strani Hrvatske i Njemačke, bar do onog trenutka kad postaje jasno da Sile osovine gube rat.

Ono što definiše ulogu srpskih muslimana u Drugom svjetskom ratu naspram Srpstva jeste učešće njihovih oružanih formacija u hrvatskom projektu istrebljenja Srba. Ako ih posmatramo kao zajednicu koja nije imala jedinstven stav, naspram pokolja nad Srbima, poput onih u Podrinju ili u Hercegovini, sva druga djela pripadnika te zajednice blijede i padaju u drugi plan.

Ali ako analiziramo djelo kao izdaju, mora se postaviti pitanje da li su srpski muslimani imali obavezu da stanu uz svoju pravoslavnu braću, a ne, recimo uz svoju katoličku “braću“ Hrvate ili uz Hitlera? Znači, nije važno da li su pravoslavni Srbi vjerovali u bratstvo muslimana, nego da li je ono postojalo kao činilac na koji se u ratu moglo računati.

Srpska greška u koracima

Ključ izdaje je u neispunjavanju obaveze i odanosti. Da li je bilo opravdano nadati se da će srpski muslimani imati obavezu prema svojim srpskim genima? Iskustvo pokazuje da ipak nije i da je na srpskoj strani učinjena greška u koracima.

Kokarda na fesu četničkog majora Fehima Musakadića nije bila dovoljno jak pokazatelj da su se muslimani većinski vratili u Srpstvo, jer u isto vrijeme muslimani Fazlagića Kule pune srpskim tijelima Korićku jamu i zatiru Borač, u Crnoj legiji Jure i Bobana strovaljuju hiljade živih Srbe u drinske valove, a na fesove slične Fehimovom nabijaju ustaške i esesovske oznake. Kakva su to braća koja ne propuštaju nijednu priliku da stanu uz srpske neprijatelje, a protiv Srba?

Srpski obrazac nameće pitanje da li je bilo opravdano smatrati ih povratnicima u Srpstvo samo zato što je aleksandrovska ujediniteljska euforičnost tako nalagala. Ono Srpstvo koje se, nažalost, udavilo u Jugoslaviji, nošeno je upravo energijom koja je bila suprotstavljena osmanstvu, koja se digla iz vijekovnog turskog ropstva, koja je klela islamizovanu braću kao “pogane izrode.“ Zašto očekivati da se ta islamizovana braća pomire s tom energijom i spoje se sa njom?

Prateći srpski obrazac, poslije analize moramo zaključiti da je ispravnije tumačenje da muslimani nisu izdali Srpstvo jer mu nikad nisu ni postali lojalni, nikad se nisu u cjelosti ni dominantno ni osjećali njegovim dijelom, čak i ako su se neki od njih iskreno ili u nedostatku adekvatnijeg identiteta tako predstavljali.

Ne možeš slaviti i Miloša i Murata, niti se možeš poistovijetiti s onim koji slavi onog drugog.

Iako je njihovo plemensko porijeklo u većini nesporno srpsko, njihov kulturno-politički identitet nikad nije prestajao biti osmanski. Skoro pet stotina godina su bili Osmanlije, a do 1941. je samo 23 godine na njih vršen srpski, čak više jugoslovenski integracioni uticaj. Nisu svojom voljom, nego svojim porazom izgubili otadžbinu. Od njih se nije moglo očekivati ni iskreno poistovjećenje sa Jugoslovenstvom, što su naredne decenije i pokazale, a kamoli sa Srpstvom, koje su smatrali dželatom njihovog osmanskog života.

Kako je Srbima palo na pamet da će “pravovjerni“ sljedbenici Muhameda odjednom okrenuti leđa onome što su bili vijekovima i vratiti se kaurluku od kojeg su pobjegli? Zar su preskočili onaj dio Gorskog vijenca kad se Mustaj-kadija pred Crnogorcima u zanosu kune u slavu Stambola i u zaključku mu retoričkim pitanjem poručuje:

“Što će mene od tebe odbiti?“

Ne može se očekivati da se petstotinjak godina istorije, kulture i pripadnosti poništi pustom željom Srba. Njihova država je poražena i potisnuta sa srpskih prostora, što ne znači i da je njihova lojalnost osmanskom svijetu naglo i za svega dvije decenije bespovratno ugašena. Zaboga, pa srpski oslobodilački ratovi su direktno uzrokovali propast njihove države i njihovog zemana.

Kad Meša Selimović objašnjava sudbinu srpskih muslimana u onom legendarnom odjeljku, on ipak pokazuje da je težnja išla od njihovog srpstva ka njihovom osmanstvu. Iako proces uklapanja, po Selimoviću, nije završen, volja je jasno izražena i nije se promijenila. Čak ni Mehmed Spaho, najvažniji muslimanski vođa između Huseina Gradaščevića i Alije Izetbegovića, ne teži ka Srpstvu nego ka Jugoslovenstvu i mjesto muslimana unutar Jugoslavije traži u političkoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine austrougarskog nacrta, što Vidovdanskim ustavom i dobija. Načelo je bilo “ako baš moramo, evo, bićemo Jugosloveni“.

Amnestija od izdaje

Usuđujem se, stoga, amnestirati muslimane od izdaje Srpstva, jer mu se nikad iskreno nisu ni vratili, i jer mu se nisu ni obavezali. To što su Srbi živjeli u zabludi da je srpski musliman dio Srpstva, to je srpska greška koja je skupo plaćena.

Ne mogu se, naravno, amnestirati od neprijateljstava i pokolja, koji se ponavljaju 45 godina kasnije i pomažu Srbima da obnove gradivo. A pošto Srbima ni poslije jama, Handžara i Crne legije nije ulazila u glavu konačnost istine da je muslimanski narod potekao iz srpskog nepovratno razgraničio sa svojim porijeklom, udešena je Srebrenica koja ruši posljednje mostove, ma na kakvim činjenicama stajala. Po istom receptu je sa Hrvatima razgraničeno Jasenovcem, čisto da se bude sigurno da je jaz nepremostiv.

Tako, ako definišemo i razgraničavamo izdajnike od klasičnih neprijatelja, a naspram Srpstva, muslimane koji danas sebe zovu Bošnjacima možemo svrstati u spoljnog neprijatelja, stranog činioca koji spolja, iako iz velike blizine, dejstvuje po Srpstvu. Oni su imali na to pravo, bez obzira da li im je bio cilj izgradnja neke političke tvorevine, čist akmaluk ili puko istrebljenje naroda iz kojeg su potekli. Njihovo je političko pravo da budu zasebni, čak i da nam kao takvi budu neprijatelji, a naš je posao da ih pravilno definišemo i da se razgraničimo od njih. Ne treba ih zbog toga mrziti, dovoljno je pri svakoj strategiji odbrane odoliti rođačkoj težnji da se na njih gleda kao na išta drugo osim na dokazanog neprijatelja.

Analiza srpskih izdaja i služi tome da se prepozna odakle prijeti opasnost u budućnosti na osnovu jasne definicije ko nam je bio ko u prošlosti. Projekat istrebljenja i rasrbljavanja Srba je još u toku, tako da jedino na osnovu pređašnjeg iskustva možemo naučiti nasušne lekcije budućeg opstanka.

(Kraj drugog dijela)

Autor: Vladan Ivković

Srpska Istorija

Izvor: VIDOVDAN

Vezane vijesti:

Vladan Ivković: Srpske izdaje, I dio

Vladan Ivković: Srpske izdaje, III dio

Vladan Ivković: Srpske izdaje, konačni dio




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top