Na početku knjige  „Rad Sokolske župe Mostar u godini 1933” kao moto istaknute su reči kralja Aleksandra o značaju sela : „Kroz sve mučne periode naše istorije, selo je bilo i ostalo budan čuvar nacionalnih tekovina i izvor snage… . Raditi u pravcu kulturnog i privrednog podizanja našeg sela, uz strogo čuvanje njegovog nacionalnog karaktera, znači odgovoriti dužnostima sadašnjosti i potrebama našeg zdravog i uspešnog razvijanja u budućnosti.”(1) Mesta Trstena, odakle je delovao  župnik, ustaški povjerenik. Sokolsko društvo Dubrovnik radilo je na osnivanju sokolskih seoskih četa. U izveštajima za skupštinu sokolskog društva Dubrovnik održanu 28. februara 1937. istaknuto je: „tihi i nezapaženi sitni rad pojedinaca sokolskih radnika, … savjesno i

MITROPOLIT KALAVRITSKI I EGIJALIJSKI AMVROSIJE Svjatjejši patrijarh Vartolomej se ponovo našao u centru pažnje javnosti u vezi sa bogoslovskim dijalogom između Istoka i Zapada, između Pravoslavlja i rimokatolicizma. Kao rezultat svoje nedavne, četvrte po redu, posete u Vatikan u oktobru 2008. godine i prisustva na konferenciji katoličkih biskupa, on je izazvao atmosferu straha u našoj sredini. Mnogi su primetili njegovu izjavu da je njegovo prisustvo na toj konferenciji – „projava delovanja Duha Božijeg“. Stvara se utisak da se patrijarh žuri, da trči, da hita da ujedini crkve. Tako, u krajnjoj liniji, neki od nas shvataju njegove postupke. Mi ne možemo da ignorišemo proteste blagočestivih čeda Crkve, ne možemo ih jednim

Predrag Lozo, sekretar UG Jadovno 1941. – govor na otvaranju izložbe Moje Jadovno u Kulturnom Centru Novog Sada.   Ova izložbena postavka je pokušaj da se objasni nikada do kraja objašnjivo… Ona je pokušaj da vratimo dug koji imamo prema istini i našim precima i pokušaj da se operemo od zaborava, kako sam nedavno čuo da ga nazvaše, stare ljudske strasti.  Istovremeno  je i vapaj da ne zaboravimo nijednu nevinu žrtvu,  te da joj ponovo pokušamo vratiti ime, životnu priču, pogled,  kao  i nacionalni i vjerski  identitet zbog kojeg je i stradala,  ali i dostojanstvo koji  su  joj nažalost uskraćivani i nakon zločina. Svakako smo svjesni, da je takav pristup, determinisan

Čak i ta državnost nije do kraja ostvarena, a drugo nije donijela nešto što bi čovjeku omogućilo ličnu sreću, tako da smo ovdje pred jednim duboko uzburkanim duhovnim stanjem na obe strane. Kao episkop, ovdje primam i Albance i Srbe i sa svima razgovaram, i kod svih osjećam tu žudnju za nečim stabilnim, što se ne mijenja, što čuva neke ljudske vrijednosti i vrline bez pogovora, da ne mogu da se mijenjaju sa vremenom.        Episkop lipljanski Jovan (Ćulibrk), vikarni episkop patrijarha srpskog u Pećkoj patrijaršiji, izabran je za ličnost godine većinom glasova članova uredništva nedeljnika „Vreme“. Kriterijum za nagradu je, kao i prethodnih godina, pozitivan doprinos unapređenju

Razumni ljudi znaju zašto je decenijama ćutao i veruju da će srpski rod uskoro progovoriti snagom groma. Rečenica iz naslova slogan je Srpskog kulturnog kuba, koga su u Beogradu 1937. godine osnovali Slobodan Jovanović (na slici sa Bogdanom Popovićem), Stevan Moljević, Slobodan Drašković, Dragiša Vasić, sestre Dušica i Ružica Borisavljević. 1. Iz čuđenja ne možemo da izađemo: šta ovo bi sa nama? Gde smo se ovo našli? Je li umrla savest čovečanstva gledajući kako jednom malom narodu, viteškom i slobodarskom, koji je svoju vrhunsku etiku davno ugradio u moralni kodeks čovečanstva, otimaju komade njegove otadžbine? Da nije Evropa presvisla od stida i bola kad je videla kako se krivice oslobađaju