Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Kako su ustaše pobjegle u operu

Datum objave: četvrtak, 23 maja, 2019
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+

Ono što, naizgled, čudi jeste činjenica da toliki hrvatski političari, naročito oni desne provenijencije, i javnost svrstavaju jedan pozamašan dio svoje moderne istorije u – operski komad?!

Ustaše slave nad telima žrtava u Donjoj Gradini
Ustaše slave nad telima žrtava u
Donjoj Gradini

Piše: Nenad TADIĆ

Da li je ustaška Nezavisna Država Hrvatska /NDH/, sa koncentracionim logorima, jamama i rasnim zakonima, samo dio opere “Nikola Šubić Zrinjski”, kao što su to i ostali ustaški rekviziti, bar prema tvrdnjama hrvatskih političara i dijela javnosti?

Prvo je javnost obaviještena o “istorijskom otkriću” desnog političkog establišmenta u Hrvatskoj da je ustaški slogan “Za dom spremni!”, pod kojim su ubijani, zatvarani i mučeni Srbi, Jevreji, Romi i antifašisti samo dio pomenute opere.

Zatim je saopšteno da je bijela boja početnog polja hrvatskog grba /iz doba NDH/ “samo boja” i ništa više od toga.

Uslijedila su “naučno-politička” otkrića da je u Jasenovcu ubijeno više domobrana i ustaša nego onih koje su same ustaše pobile.

Iza “istoričara” koji još pate za “slikopisom” ustaške ratne televizije, koja je sirotane sa Kozare prikazivala kao “Pavelićevu mladu gardu”, nastupili su autori modernog “slikopisa”.

Tako je Jakov Sedlar, u najboljoj tradiciji žurnala iz četrdesetih godina prošlog vijeka, napravio film u kome “raskrinkava komunističke i srpske laži o Jasenovcu”, za koji je stao u red za nagradu glavnog grada Hrvatske.

Ovaj moderni “slikopis” zgranuo je jevrejsku i srpsku zajednicu bezočnom montažom činjenica i falsifikatima, ali nije naročito potresao susjednu državu, članicu EU.

Kao “šlag na tortu” dolaze riječi podrške predsjednika i premijera Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića muzičkoj ikoni šovinista Marku Perkoviću Tompsonu, koji je slavu stekao pjevajući ustaške “budnice”, zbog kojih mu u serijama otkazuju koncerte van Hrvatske.

Prema navodima iz kabineta Kitarovićeve, nakon zabrane koncerta Tompsona u Mariboru, ona je poručila da “muzika spaja ljude”, pa joj nije jasno zašto se zabranjuje Tompsonov nastup?! A premijeru nije jasno šta bi mogao biti razlog zabrane?!

Možda nešto slabija režija opere “Nikola Šubić Zrinjski”?

Ako budu nastavljeni rekordni prinosi ustaškog sentimenta u Hrvatskoj ili bar zadržani sadašnji trendovi /a nije jasno šta bi to moglo da ih omete/ u narednoj petoljetki javnost će saznati da su i Ante Pavelić, njegova desna koljačka ruka Maks Luburić i drugi korifeji NDH tek statisti iz popularne opere.

Ono što, naizgled, čudi jeste činjenica da toliki hrvatski političari, naročito oni desne provenijencije, i javnost svrstavaju jedan pozamašan dio svoje moderne istorije u – operski komad?!

U Hrvatskoj su se nakon osamostaljivanja desila i druga prosvjetljenja, poput onog nezaboravnog otkrića nekih istoričara da su Hrvati porijeklom Iranci, ali tolika ljubav za jednu operu iz 1876. godine? To još nije viđeno.

Za neupućene, taj komad nisu napisali ni Ante Pavelić niti “otac” hrvatske pravaške falange Stjepan Radić.

Ali, hrvatskim šovinistima, pa i liberalnijim nacionalistima, puna su usta baš “Šubića Zrinjskog” – kako to na “Vikipediji” piše: “hrvatskog junaka i grofa Nikole Zrinjskog rođenog oko 1508. godine”, čije se ime piše na mađarskom “Zrinyi Miklos”.

I tako je cijela jedna fašistička tvorevina koja je bila lojalna Hitleru do posljednjeg dana /i još koji dan poslije/ “zgurana” na opersku scenu sa svim “rekvizitima” koji su služili za stvaranje “novog čovjeka”.

Ako vam se opera ne sviđa ili mislite da tu ima previše ubijanja, progona ili zločina – žalite se upravi pozorišta ili /odavno počivšem/ autoru.

Ali, ako vam se sviđaju likovi i radnja i kontekst, a previše se unesete u cijeli komad, uvijek možete da okrivite “umjetničke domete” ustaša, pardon “Šubića Zrinjskog”.

Teško je reći koliko je ljubitelja ustaške NDH ikada ušlo u operu i pogledalo ovaj komad, koji je vrh njihove nacionalne mašte, ali da svi oni gledajući glavnog junaka zapravo gledaju u poglavnika – u to nema sumnje.

Umjetničkim rječnikom rečeno, tu je riječ o metafori, odnosno o postupku kojim se preko jedne situacije aludira na sasvim drugi kontekst. Samo što to, u ovom slučaju, ne radi autor komada, već sami gledaoci skloni zavodljivim šovinističkim dosjetkama.

Iskazano rječnikom modernih ustaša, “Srbe na vrbe!” nije smislio autor opere, ali kao i da jeste, jer su Srbi tu samo dio “muzičkog komada”, kao što to propagira i pjeva Marko Perković Tompson.

Jedini problem sve većeg broja ljubitelja ove istorijske opere jeste činjenica da se ona rijetko /skoro nikako/ izvodi van Hrvatske. Nije problem ni u porijeklu Zrinjskog ni u nerazumijevanju konteksta. Naprotiv.

Problem je u tome što svi veoma dobro znaju o čemu je riječ u toj šovinističkoj metafori, kojom se koljačina i perverzija jednog sramnog perioda krije iza “evropske uglađenosti”.

Zato otvoreni i pritajeni simpatizeri NDH sve kojima se ne sviđa “Za dom spremni!” godinama upućuju na navedenu operu.

To što u njoj nema takvog citata ili slogana i što ona nema nikakve veze sa NDH nije im uopšte važno. Jer, ni Srba više nema u Hrvatskoj.

Izvor: SRNA

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top