Dobročin se zlu ne nada

Datum objave: četvrtak, 23 maja, 2019
Veličina slova: A- A+
 Grotlo jame Ravni dolac pola vijeka kasnije, juna 1991.
Grotlo jame Ravni dolac pola vijeka
kasnije, juna 1991.

U gorkim sjećanjima preživjelih iz jame Ravni dolac poluvjekovlje je ipak učinilo svoje. U pepelu zaborava tinjaju rane neprebolne, a u sjećanjima se polako miješaju java i snovi strašni koji im neprekidno zagorčavaju noći i izazivaju nesanice.

U sjećanjima i kazivanjima nema ni mržnje ni kletava. Umjesto želje za osvetom, da se zlo zlom vrati — praštanje i velikodušnost.

Umjesto da optužuju i krvnicima nikad mira ne daju, uglavnom ćute kao da je sve to što im se desilo udesila nekakva viša sila kojoj se ne smije i ne valja ni ime spominjati, a kamoli protiviti.

Jedino što nikada ne zaboravljaju i što nikada ne propuštaju priliku da naglase i istaknu jesu dobročinstva, pogotovu ako ih je činio onaj ko nije morao, ko je imao silu i vlast, u čijim je rukama bila moć i bič pravde.

Tako su se svih jedanaestoro koje sam u ljeto 1991. godine zatekao   žive,  bez izuzetaka, sjećali dobročinstva žandara koji su nadgledali i rukovodili njihovim vađenjem iz jame, a to do smrti nijesu zaboravile ni Cvita Bošković, Mara Bošković i Danica Lalić kojih tada više nije bilo među živima.

Među njima su naročito isticali žandara Vinka, Hrvata, Dalmatinca za kojega su svi tvrdili da ih je spasio i da bi svi oni svakako završili u jami da nije bilo njega.

Prezime mu zaboravili, ali pamte dobročinstvo njegovo i ime mu jutrom i večerom spominju u molitvama i blagosiljanjima dok mu svijeće pale. Njih nekoliko je odmah iza rata potpisivalo i nekakvu izjavu i svjedočilo o držanju ovog bivšeg „oružnika” Nezavisne države Hrvatske koji je pod omraženom uniformom krio plemenitu dušu i dobrotu.

Prisjetila se ipak Danica Bošković — Lalić: Vinko Tomaš, polije rata živio u Splitu…
Poslije bilo sve lako. Pošta u Splitu u evidenciji telefonskih pretplatnika ima samo jednog Vinka Tomaša…

Na početku Slavićeve ulice, skoro u centru grada pod Marjanom, ima jedna stara, oronula privatna kuća. Tu u potkrovlju živi Vinko Tomaš i njegova supruga Ivanka.

Iako je već zagazio u devetu deceniju života, suvonjavi vedri starac, potpuno bijele glave, i sada se sa lakoćom penje i spušta niz trošne drvene stepenice da dočeka i isprati goste. Ovaj tihi, uvijek nasmijani čovjek, tu na tom „čardaku“ sa suprugom Ivankom broji penzionerske dane i iščekije iz bijelog svijeta dvije ćerke, dva zeta i petoro unučadi, brižni zbog svega onoga što ih podsjeća na jedno crno i naopako vrijeme za koje su, kažu, tvrdo vjerovali da je nepovratno minulo.

I od samog spomena Rujana, Dinare i jame Ravni dolac starcu zadrhta glas, vesele oči ovlažiše, a kroz bore niz obraze se zasvjetlucaše potočići suza. Onda i sjetno kazivanje:
„Ja san ti iz Segeta Gornjega kod Trogira. Bilo nas petero braće i ja san, kad san odslužija vojni rok, poša u žandare.

Prvo u pripravnu školu, u Valandovo, u Makedoniju, a poslin, za bivše Jugoslavije, još četiri godine službovao u Makedoniji. U stanici Saraj kod Skoplja.

Završija san i patrolnu školu u Tetovu i podoficirsku u Bjelovaru. Jedno vrime, kad biše oni petomajski izbori uoči rata, bilo me prekomandovalo u Slavoniju.

Kad se zarati i kad mi obuče unuformu hrvatskog oružnika, ja san prvo bija u Duvnu, a odatle me prekomandovalo u Donje Rujane.
Bacanje u jamu je bilo prije neg san ja doša. Pričali da su glavni bili ustaše-emigranti. Bio neki Vodopija, a nije no krvopija, koji je naređiva i određiva koga treba uništit.

Jednoga dana ja doznah da u toj jami na Dinari ima živih. Čuli čobani jauke i zapomaganja.
Ne znan ko je kaza, nije se smjelo ni prićat, ali ja odlućin ići vaditi ih — ko će dušu ogrišit i dozvolit da živi stvorovi skaplju u bezdanici.

Poveden još dva stražara, Juru Čubraniča — bio odnekud sa Hvara ili Paga, kako mi se čini — i mog vjenčanog kuma Ivicu Poljaka.
Organizujemo i seljake, bilo ih bome, ne triba dušu grišit, koji su se i dobrovoljno javili i krenuli sa nama. Ponijeli dosta konopa, poveli magarad i iđemo uz planinu.

Bio tu neki student, vrag bi ga znao kako se zvao, zaboravio san mu ime, i on veli: Tomaš, i ja bi da to vidin, to mene zanima, kako to more bit da čovik toliko izdrži bez vode i hrane. A prićalo se, kako mi se čini, da su u jami bili misec, misec i po dana.

Kad smo se primakli jami taj student opet veli: Vinko, ja to ipak neću moć gledat, iđem ja nazad pa ćeš mi ti prićat šta je i kako je bilo na stvari…
I drugima, vidin, muka i zort, ali ne dan da se vraćaju. Iđemo naprijed, a za nama eto jednoga seljaka. Priziva me na stranu i veli: Tomaš, ako dolje odista ima živih, ubaci bombe, ne smije niko živ ostat…

VINKO TOMAŠ pedeset godina kasnije: glava mu je bila u torbi
VINKO TOMAŠ pedeset godina kasnije: glava mu je bila u torbi

To njemu, po prilici, naredija taj Vodopija, emigrant, da se ubace bombe, da ne ostane svidoka.
To žandari ne rade, kažem mu ja, i nikome dlaka sa glave neće faliti dok san ja danas živ. Srića moja što taj Vodopija ili neko od tih njegovih poslušnika nije bija tu inače bi meni odmah bilo pištolj pa u čelo — oni što su rekli, to je i Bog s neba reka…

Dođemo nad jamu. Bože dragi, te grozote! Prokletnici se o smrada ne može prić, a odozdo se čuje cvilež živih. Naredin da se spušte konopi, ali oni doli siroti neće da se vežu, misle da su opet došli ustaše da ih dotuku. Zovemo, ubjeđujemo, ne pomaže. Svežemo onda Žandarsku kapu i spuštimo in da vide da nijesu ustaše i tek onda pristadoše.

Izvlačimo jedno po jedno. Dolje ih vezivala Cvita Bošković, ona bila najstarija i najkreposnija. Kako koje izvadimo i kako ih sunce vidi, sako do jednoga ko svića, odmah u nesvist…
Natovarimo ih onda na one magariće i dotiramo u selo, ali smo ih poslim noćima morali i tu čuvat da im sa kakvo zlo ne desi sve dok iz Livna nijesu uputili kamion i povezli ih u bolnicu…“

Minuo rat i strahote. Vinko Tomaš preživio. I njemu kao i svim bivšim žandarima skinuli uniformu. Formirao porodicu. Zlopatio se i potucao od nemila do nedraga. Gledali ga s podozrenjem kao čovjeka koji je nosio uniformu „oružnika” zloglasne Endehazije, ali on spokojno radio jer je, kaže, znao da je samo jednom, negdje uoči rata, kada je zaklao kokošku, okrvavio ruke.

Tek negdje u ljeto 1949. godine, gotovo slučajno je ispričao kako je 1941. iz jame na Dinari izvadio i spasio četrnaestoro Srba. Naravno, oni koji su i s mnogo manje ratnih zasluga pravili karijere, slušali su ga sa čuđenjem i nevjericom sve dok na adresu Novinsko izdavačkog poduzeća „Slobodna Dalmacija” u kojemu je Tomaš tada radio, iz Mjesnog narodnog odbora u Lištanima nije stigla izjava pet „jamarica“ u kojoj je pored ostalog pisalo:
„Godine 1941, datuma se ne sjećamo, ubačeni smo u jamu zvanu Ravni dolac. U jamu smo bačeni od naši seljana u kojoj smo bili 41 dan. Nakon toga došao je nad jamu Tomaš Vinko i Jure, hrvatski oružnici, i oni su nas vadili iz jame. Nakon izvađenja iz jame mi nijesmo mogli ići jer smo bili iscrpljeni od gladi.

Na to je Tomaš Vinko i Jure naredili da se dotjeraju magarat i na magaradim su nas stjerali kućama. Kad smo bili izvađeni, navedeni oružnici su nas branili i nijesu nikome dali da nas dira jer nam je i posle pritila opasnost da nas pobiju. Takođe su nam se brinuli za hranu. Više nemamo šta da izjavimo. Zapisnik nam je pročitan i u njemu su sve naše riječi unešene našta dajemo svoje otiske prsta a na koju se izjavu možemo zakleti…“

Faksimil posljednje stranice izjave koju je pet „jamarica“ prstom potpisalo 1949. godine i potvrdilo dobročinstvo Vinka Tomaša

Faksimil posljednje stranice izjave koju je pet „jamarica“ prstom potpisalo 1949. godine i potvrdilo dobročinstvo Vinka Tomaša

Slijedi potom pet otisaka prstiju pored kojih je činovnik (Bakić ili Baković) koji je pravio zapisnik, uredno ispisao imena Erceg Milice, Lalić Danice, Bošković Mare, Maljković Milke i Bošković Cvite.

— Došao taj dopis — sjećao se Vinko Tomaš — pročitali u preduzeću i oni koji nijesu virovali uvirili se da ja ne lažen. Onda će ti meni neki činovnik: evo tebi ovo, moj Tomašu, nosi kući pa uokviri i obisi viš glave u sobi di spavaš. Ništa mi to nije niko uvažija.

Rekli mi da bi tako postupija svaki humani čovik. Jes vraga, velim im ja, ali me vi ne pitate je li meni pritila opasnost i visila glava zbog toga što san pružija ruku Srbima i vadija ih iz jame. A svejedno, nikad se nisan pokaja. I opet bih. Ja to nisan činija iz konta no što me duša zabolila za živim stvorovima, za njihovin mukama.

A znaš kako je, ostalo je i od Boga i od ljudi: ko dobro čini, zlu se ne nada — zbori ovaj plemeniti čovjek dok nježno presavija požutjelu, rukom ispisanu izjavu sa onih pet otisaka prstiju koju vazda nosi u njedrima kao svetu amajliju i biljeg svog dobročinstva…

*   *   *

U ratnoj oluji koja je devedesetih godina  zahvatila prostore  Jugoslavije izgubio sam vezu sa Vinkom Tomašom. Tokom najžešćih sukoba dva puta mi se javljao onom starovremskom dopisnom kartom, čuo da sam pisao o njemu – javio mu neko iz Amerike – i moli da mu pošaljem to prvo izdanje „Ognjene Marije“. Iz straha da mu ne nanesem kakvo zlo, niti sam  mu odgovarao na pisma, niti slao knjigu.

Nedavno sam, konačno, saznao broj telefona, ali sam, nažalost, u skromnom stančiću u Slavićevoj ulici broj jedan u Splitu, zatekao samo njegovu suprugu Ivanku, bistroumnu staricu koja je već skoro sasvim potrošila i devetu deceniju života. Ispriča mi da je njen dobri Vinko vječno počinuo prije jedanaest godina. Život  ipak nije pomilovao ovog plemenitog čovjeka i za njegova dobročinstva ga nagradio dugovjekošću mimo drugih – preminuo je prije jedanaest godina na pragu desete decenije života…

Vinko Tomaš kao hrvatski oružnik 1941.

Vinko Tomaš kao hrvatski oružnik 1941.

 

ognjena_marija_livanjska.jpg

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:

Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – NASLOVI – 25. oktobar 2010. – PAKAO U RAVNOM DOCU

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

 

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top