Najavljenu beatifikaciju Alojzija Stepinca možemo posmatrati kao simboličku potvrdu povratka rimokatoličke akcije na Balkan. Nedavno najavljena beatifikacija Alojzija Stepinca iznova je pokazala neke od sistemskih slabosti i zapuštenosti srpske države i društva. U reakcijama nekolicine pojedinaca i organizacija zahtjevan je protest srpske države i crkve. Stiče se utisak da su Stepinčeva djelatnost u NDH, njegova mržnja prema „inovjernima”, ali i sistem koji je izvršio holokaust i genocide nad Srbima i Romima, u našim medijima posmatrani kao istorijski incident. Međutim, ukoliko tek ovlaš bacimo pogled na objavljene fragmente Stepinčevih dnevnika vidjećemo da nije tako. U januaru 1940, povodom posjete kneza Pavla Zagrebu, Stepinac je u dnevnik zapisao: „Najidealnije bi bilo da

Izopačeni slogani i trabunjanje ukrajinskih nacionalista stižu pravo iz zbirke scenarija plana Intermarium ili Međumorje  Politikolozi pripisuju ukrajinsku krizu nadmetanju između Rusije i Zapada ili Istočne Ukrajine i Zapadne Ukrajine. Iako ova jednostavna objašnjenja  imaju svoje vrednosti, u pitanju je nešto znatno krupnije; ništa manje od dugo planiranog  usisavanja Ukrajine u Intermarium  (Međumorje)i razbijanju Rusije na bezube male državice. Retki su u medijima i akademskim krugovima oni koji znaju da je oportunistička Poljska 1920.godine htela da od Ukrajine, Litvanije i Belorusije napravi sopstvene satelite i da je vodila kratak ali krvavi rat protiv Sovjetskog saveza koji se rađao. Ali, kad je porazila “bele”, Crvena Armija je poklonila svoju punu pažnju Poljacima i preokrenula njihovo napredovanje u sopstvenu suprotnost,

U pitanju je crni dan u (h)istoriji. Tačka bez povratka, u projektu nastavka viševijekovnog zločina genocida nad srpskim narodom zapadno od Drine. (Prva objava ovog teksta sa fotografijom nacističkih vojnika SS Handžar divizije pod Staljingradom, koji su sa svojim crvenim fesovima dobrovoljno potegnuli iz tadašnje NDH, preko Ukrajine, da zajedno sa Hitlerom pokore Sovjetski savez; desila se 02.03.2010. Kako se od tada ništa ozbiljnije nije promijenilo, osim ovogodišnjeg potpunog kraha Efbiha u četiri kantona sa muslimanskom većinom, najlogičnije je obaviti prigodnu reprizu četiri godine kasnije. Nakon neuspješnog napada na Frontal u januaru 2011. godine, napadači su ipak uspjeli da iz naše baze  izbrišu tadašnje komentare posjetilaca. Možda je tako i

English Ako želimo da nam se Jadovno više nikad ne dogodi, onda mi kao društvo moramo uneti mnogo više ljubavi, želje i napora da edukujemo mlade generacije, jer to je jedini način da sprečimo ponavljanje zla. (Izlaganje Aleksandra Nećaka na promociji novoosnovanog udruženja građana Jadovno 1941. za Srbiju. Beograd, 19. februar 2014., Parohijski dom Hrama Svetog Save.) Dobro Vam veče, uvaženi Oče, dame i gospodo. Zahvaljujem Vam se što ste rešili da svoje slobodno vreme provedete ovde sa nama i uveličate ovaj vrlo važan trenutak. Ja sam dugo, izgleda dugo, posvećen pitanju žrtava i odnosa društva prema žrtvama, koje je selektivno, koje je politizovano, pa samim tim i usmereno ka

Genocid u Jasenovcu je bio čudovištan ali nije bio bezuman. Iza njega su stajali državni sistem, industrijska organizovanost i politički plan. Uglavnom se smatra da je planirani cilj bio demografski: svesti broj Srba na minimum. Ustaški ideolog Mile Budak govorio je da trećinu Srba treba pobiti, trećinu proterati i trećinu pretopiti u Hrvate pokrštavanjem u katoličku veru. Ali postojao je i jedan drugačiji cilj, ideološki: nametnuti ustaški pogled na svet. Upravo taj cilj objašnjava zversku svirepost zločina. Što užasniji pokolj, to upečatljivija poruka da su Srbi nemoćni a Hrvati svemoćni. Genocid nije služio samo za promenu broja, već i svesti Srba. Prvi cilj možda još uvek nije ostvaren u potpunosti,

Evans misli da se Goldštajn, ipak, nedovoljno bavio odgovornošću Katoličke crkve, kako za ustaški fašistički zločin, tako i za spašavanje poglavnika NDH Ante Pavelića iz antifašističke Europe i za njegov transport u Argentinu. Druga primjedba je da pokazuje možda i preveliku “ljubaznost” prema nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu. Sve što je baš ovoga trenutka objavljeno u londonskom Gvrdianu, u sljedećih nekoliko minuta, sati ili dana, bit će prevedeno, prepričano ili prepjevano u hrvatskim dnevnim i tjednim novinama, na državnoj televiziji i internetskim portalima. Naprimjer, ako se Gvrdianov humorist našali, pa najavi da će sljedeću Nobelovu nagradu za književnost dobiti muškarac plavih očiju, u bijelom odijelu i crvenim cipelama, hrvatski će književni