Diskriminacija po hrvatskom receptu

Datum objave: ponedeljak, 3 marta, 2014
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2013/dusan-bastasic-cb.jpg

English

Hrvatska državna i društvena diskriminacija srpskih stradalnika i upokojenih članova naših porodica, mnogo je veća od diskriminacije nas, njihovih ovozemaljskih potomaka 

Zaključci o postojanju i kontinuitetu procesa diskriminacije i nasilja prema Srbima u Hrvatskoj, sadržani u najnovijem izvještaju Stejt departmenta o stanju ljudskih prava, gode ušima jer dolaze od strane najveće svjetske sile. U isto vrijeme, sami zaključci američke administracije, glavnog Tuđmanovog Patrona devedesetih godina i neprikosnovenog autoriteta današnje Hrvatske, bez konkretnih direktiva i aktivnosti u cilju poboljšanja stanja narušenih ljudskih prava, predstavlja ništa drugo no licemjeran odnos prema žrtvi. 

Godinama poslije rata, svjedoci smo odnosa hrvatskog društva prema preostalim Srbima u Hrvatskoj, kao pobjednika prema poraženom, moćnog prema nemoćnom, strogog stanodavca prema neželjenom a nužno prisutnom podstanaru. 

O ukupnom odnosu tog društva i države prema onom brojnijem dijelu srpskog stanovništva, koje je protjerano i izbjeglo, ne treba ni trošiti riječi. Za njih su to sljedbenici miloševićeve velikosrpske politike, koji u vrijeme agresije na Hrvatsku nisu iskazali lojalnost domovini i stavili se pod Tuđmanov ustaški „stijeg“, nego su prebjegli, izbjegli, pobjegli, dezertirali. Jednom rječju izdali su domovinu Hrvatsku.

Mogu li dakle ti i takvi hrvatski Srbi, prebivali u ili van Hrvatske uopšte biti diskriminisani? 

Nezainteresovanost hrvatskog prekookeanskog Velikog brata i ne čudi, pošto iskrene i djelima iskazane brige za taj dio srpske populacije nema ni u matici Srbiji ni u Republici Srpskoj. Nikako ne u dovoljnoj mjeri. 

Tamo se protjerani i izbjegli Srbi iz Hrvatske, uspješno integrišu u srbijansko i srpsko društvo, prolaze proces reintegracije identiteta i njihova djeca se prisjete starog kraja, uglavnom samo kada se ukaže prilika da se nešto od tamo daleke đedovine, unovči. 

Preostali Srbi u Hrvatskoj, u sve većem broju su to samo porjeklom a sve manje srpskim imenom i javnim opredelenjem, jer tom vrstom mimikrije i odnarođivanja, lakše dolaze do posla, lakše ostvaruju građanska prava, postaju dijelom većinskog naroda, lakše žive. 

Kako što lakše proći taj manje-više bolan proces kroatizacije a onda neminovno i katolizacije, ljepše nazivan integracijom u hrvatsko društvo, primjerom i djelom, nagradom i kaznom, pokazuje im čelništvo Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj.

Ova, krovna organizacija Srba u Hrvatskoj, kako je srbijanska i srpska vladajuća elita naziva a tako se prema njoj i odnosi, slijedi i provodi hrvatsku državnu politiku, godinama vozeći veleslalom između hrvatske desnice i ljevice, ovisno od toga ko je na vlasti. 

Kada je o diskriminaciji i ugrožavanju ljudskih prava Srba u i iz Hrvatske riječ, ova organizacija, finansirana i podržavana sa obe strane Drine (a i šire), ne čini gotovo ništa. Ništa što bi bilo efikasno, efektivno i vidljivo.

Da ništa nije mnogo bolje ni sa odnosom države Srbije prema ovom dijelu srpskog korpusa, vidi se iz snishodljivog odnosa prema čelnicima nove EU članice, u kome se zarad očekivane „pomoći“ u procesu eurointegracija, maltene moli povlačenje međusobnih tužbi za genocid i unaprijed javno priželjkuje nerješen rezultat sudskog spora. Dakle unaprijed se priznaje nepostojanje počinjenog genocida nad Srbima u Hrvatskoj tokom realizacije hrvatskog državnog projekta kroz akcije Tuđmanovih, Šuškovih i Bobetkovih eskadrona po sistemu spržene zemlje.

 U predstojećem sudskom procesu, otvaranje pitanja Genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane hrvatskog naroda u vrijeme postojanja Nezavisne države Hrvatske, više se ne spominje. Čak ni u prikazu kontinuiteta zločina i uzročno posljedičnih veza. 

Kada bi vlasti Republike Srpske, toliko radoholičnosti, posvećenosti i energije utrošene za brigu o statusu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, usmjerile prema poziciji svojih sunarodnjaka u i iz Hrvatske, njihov ukupan status se ne bi bitno popravio, ali bi ojačao osjećaj nacionalne i duhovne jednote, samopouzdanja i sloge. 

Kada se ukazuje na diskriminaciju Srba u Hrvatskoj, onda se pažnja usmjerava samo na ovaj ovozemaljski dio korpusa, dok se onaj mnogo veći, pobijeni i upokojeni dio našeg naroda, čije kosti leže po zapuštenim i devastiranim grobljima, kraškim jamama i masovnim grobnicama iz protekla dva rata, potpuno zaboravlja. A diskriminacija tih naših mučenika, pokojnika, sunarodnjaka, članova naših porodica je mnogo veća od diskriminacije nas, njihovih živućih potomaka. 

Taj naš, teško razumljiv, neodgovoran odnos prema našim mrtvima koje smo gotovo zaboravili i ostavili na milost i nemilost hrvatskoj državi, možda i najbolje objašnjava naš današnji odnos prema njihovim živućim potomcima i sunarodnjacima.

Dušan J. Bastašić

Autor je predsjednik udruženja

Jadovno 1941. iz Banjaluke

 

Vezane vijesti:

DUŠAN J. BASTAŠIĆ ZA SRBIN.INFO: Antisrpstvo je odlika hrvatskog identiteta

Šta nam nosi nova ustaška oluja koja hara Hrvatskom?

DA NAM SE NE PONOVE JASENOVAC I JADOVNO

MOJE JADOVNO

Dušan Bastašić – I Slana je Jadovno

Dušan Bastašić: Najveća bitka za očuvanje sjećanja o genocidu – vodi se protiv Srba

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top