
Liko, kolijevko i grobnice moja – ZAŠTO?
Mojim Kneževićima, Milanu, Antoniji, Sari, Danilu, Nikoli – Dragiji, Maksimu, Đuri, Jovi, Milici i mom Jovi, a bez Anđelije ništa. Još je u mom sjećanju živa njena svilena kosa koja joj je padala na blago i smireno lice i taj dan kada sam zatekla svoju bakicu (moju prabaku) vraćajući se iz škole, kako sjedi za našim kuhinjskim stolom i damski pućka cigaretu za tek skuvanom kafom. Bako, rekla sam joj, pa šta je to, ti ne pušiš. Samo se nasmiješila, progovarala nije i pućkala je i dalje. Kao da je u mom sjećanju postojao nekakav fotoaparat koji je to tog trenutka zabilježio i ta slika vjerovatno nikada neće nestati iz













