Odmah nakon uspostave kvislinške tvorevine NDH, u Zagrebu je osnovana Ustaška nadzorna služba (UNS). Njen Ured III je bio zadužen da organizuje koncentracione logore po ugledu na koncentracione logore u nacističkoj Nemačkoj. Na čelu Ureda III se nalazio Eugen Kvaternik Dido, kojem su bili podređeni „svi organi redarstva, oružništva, mjesnih zapovjedništava te uopće svih državnih samoupravnih organa“.[1] Od početka maja 1941. godine, Kvaternik je ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR). Stvoren je golem policijski aparat, s vrlo razgranatim službama i organizacijama. UNS i RAVSIGUR su bile ustanove koje su jedine imale pravo da osnivaju logore u cilju masovnog hapšenja, mučenja i ubijanja svih nepoćudnih za NDH. Zbog toga

Ni najbujnija mašta ne bi mogla vjerno dočarati sve ono što se zbivalo u ustaškom logoru Jadovno, u njegovim pomoćnim logorima, nad brojnim bezdanim jamama i na stratištima. Gotovo je nemoguće opisati šta su sve ustaški zlikovci radili s nedužnim narodom. Sačuvani su mnogi dokumenti, zapisnici, izvještaji, objavljene brojne izjave, saslušanja zločinaca i preživjelih iz jama, ali su sve to samo blijede slike jezive zbilje. Zločini počinjeni nad nevinim srpskim i jevrejskim narodom u kompleksu logora Jadovno po svojoj brutalnosti prevazilaze ono što i upućeni poznavalac ljudske psihe može pretpostaviti da je humano biće u stanju da napravi. Kada se pogleda broj žrtava u Jadovnom, u kompleksu njegovih logora, koji

Uprkos rigoroznim mjerama koje su ustaše provodili u cilju osiguranja logora Jadovno na Velebitu i logora Slana na otoku Pagu, u nekoliko slučajeva su pojedinci ili manje grupe zatočenika pokušali pobjeći iz žice i spasiti se. Prema raspoloživim izvorima i saznanjima do kojih sam došao tokom rada, kao i na osnovu izjava preživjelih, da se zaključiti da je postojala mogućnost bijega, i to iz svakog logora u kompleksu Jadovno, pa i iz samog Jadovna. Pojedinci, pa i grupe, mogli su pobjeći već tokom sprovođenja od mjesta hapšenja do logora ili putem ka stratištu. Prosto je nevjerovatno da su tek grupice ustaša sprovodile po dvjesta i više ljudi, koji su poslušno

Smještaj unutar kompleksa ustaških logora Gospić, u Jadovnu, Slani, Metajni, Stupačinovu i Ovčari, unekoliko se razlikovao, ali je u svima bio gotovo nepodnošljiv, čak i za kratko vrijeme boravka. Zašto je to bilo tako, jasno je već i iz dosadašnjeg izlaganja. To nisu bili logori građeni namjenski za duži ostanak zatočenika: sa zgradama, kanalizacijom, sanitarnim čvorom i drugim potrebnim prostorijama, već improvizovani logori, ustanovljeni uz minimalne troškove – uglavnom otvoreni ograđeni prostori, u kojima su ljudi jedva preživljavali posljednje dane ili sate svog života, prije no što bi bili nasilno umoreni. Jedino je kaznionica Okružnog suda u Gospiću bila u zgradi, ali su i u njoj zatočenici bili smješteni, pored

Da bi zaokružili kompleks logora smrti Gospić, ustaše su, uz Jadovno, Slanu i Metajnu, početkom jula ustanovili i pomoćni logor Stupačinovo, nazvan po imenu sela kod Baških Oštarija, nedaleko od saobraćajnice Gospić – Karlobag. Prostor ovog logora je činila jedna ledina pod vedrim nebom, ograđena bodljikavom žicom visokom 4 metra. Njim je upravljao ustaški bojnik Ivan Devčić Pivac, zapovjednik logora Slana, a zamjenik mu je bio rimokatolički župnik iz Brušana Ivica Brkljačić. Transporti i kolone iz Gospića i Ovčare, ili direktno sa željezničke stanice, dolazili su ovdje veoma lako. Inače prikriveno, mjesto ispod Velebita je postalo živa raskrsnica zla. Na samom prostoru logora i u njegovoj blizini nalazile su se

Kako se na željezničku stanicu u Gospiću svakog dana dopremao sve veći broj zatočenika, ustaše su prostor na kojem se vršio utovar i istovar stoke ogradili drvenim plotom i bodljikavom žicom u visini dva metra, u koji su na kratko vrijeme mogli da smjeste 500-700 ljudi, što je zavisilo od mogućnosti direktnog transportovanja žrtava u logore ili na gubilišta. Ovdje su ustaše u prvo vrijeme vršili popis i podjelu prispjelih po nacionalnosti na Srbe, Jevreje i Hrvate. Njih je prihvatao i organizovao popis već spomenuti ustaški natporučnik Janko Mihalović, upravnik za političke zatvorenike u kaznionici. Nakon toga su Jevreji i Hrvati kamionom odvoženi u Ovčaru ili u kaznionicu Okružnog suda,

Tokom juna i početkom jula, u Gospić su, željeznicom i kamionima, stizali brojni transporti sa zatočenicima. Prostor kaznionice Okružnog suda nije mogao da ih sve prihvati, iako su žrtve svakodnevno otpremane u Jadovno i Slanu. Zbog toga su ustaše osnovali još jedan zbirni logor, udaljen samo tri i po kilometra istočno od kaznionice, na lijevoj obali rijeke Novčice, 250 do 300 metara daleko od nje. U sistem koncentracionog logora Gospić, radi još masovnijeg dopremanja i istrebljenja srpskog i jevrejskog naroda, uključene su staje vrijednog Srbina, trgovca Matije Maksimovića, koji je, pored štamparije, knjižare i čitaonice u gradu, uz rijeku Novčicu imao i tri velike staje, dimenzija 30h10 m, u kojima

Krajem maja i početkom juna 1941. godine, ustaše su užurbano pripremale izgradnju logora Slana i Metajna na Pagu, koji su prvu veću skupinu zatočenika primili 25. juna. Iako po tadašnjoj administrativnoj podjeli NDH na župe, Karlobag i Pag nisu ulazili u sastav kotara Gospić niti Velike župe Lika i Gacka, čije je sjedište bilo u Gospiću, logori na Pagu su bili organizaciono vezani za logor u Gospiću i nalazili se u nadležnosti župskog redarstvenog ravnateljstva Gospić, koje je imalo jednaka ovlašćenja u odnosu na logore na Pagu kao i za cijeli kompleks ustaških logora na području Gospića. To potvrđuju i češći dolasci u ove logore ravnatelja župskog redarstvenog ravnateljstva iz