fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Arčibald Rajs: Srpska vojska na „Kapiji slobode“

Jednostavnim rečima: „Noga srpskog vojnika stupila je ponovo na zemljište njegove otadžbine“, opisao je Arčibald Rajs značaj teške i surove, za Srbiju pobedonosne, bitke koja se pre sto godina vodila na Kajmakčalanu.

Oporavljena i reorganizovana Srpska vojska našla se na Solunskom frontu u leto 1916. Pretrpevši prva iskušenja po izlasku na položaje, nakon pobedonosne Gorničevske bitke, njena Treća armija stigla je pred planinu Nidže.

Jedan od njenih vrhova – Kajmakčalan koji su Bugari utvrdili i smatrali neosvojivim davši mu simbolično ime „Borisov grad“ se isprečio pred nastojanjem Srpske vojske da prodre u okupiranu otadžbinu.

Razvila se ogorčena borba koja je započela 12.septembra 1916. godine. Vodila se s promenljivim uspehom i ogromnim obostranim gubicima sve do 30.septembra 1916, kad su trupe Drinske divizije ojačane većim delom Dunavske divizije i drugim manjim jedinicama uspele da zauzmu Kajmakčalan i uđu na teritoriju Kraljevine Srbije što je za Srpsku vojsku imalo ogroman značaj.

Silina borbi, veliki gubici u odnosu na jačinu angažovanih vojnih snaga i povratak malog dela okupirane otadžbine učinili su Kajmakčalan simbolom srpskog žrtvovanja na Solunskom frontu. O tim teškim danima svedočio je u knjizi „Šta sam video i proživeo u velikim danima“ posmatrač događaja Arčibald Rajs:

– To je planina (Nidže) nalik na magareća leđa pokrivena kratkom i ljutom travom koja je sada požutela od letnjeg sunca i od jesenjih kiša. Sneg je već pao, ali se nije svuda zadržao, i tu trava i blato prave velike mrlje.

Na severozapadnoj strani planine diže se, do visine od 2525 metara, jedan ogoleli i krševit vrhunac, šiban od vetra koji tu tera, urlajući, velike oblake pune vode. S vremena na vreme, kad se razvedri, iziđe pred oči sjajna panorama cele Makedonije od Skoplja do Soluna. To je Kajmakčalan, kradljivac kajmaka, ključ srpske Makedonije. Tu su se Bugari bili utvrdili. Iskopali su rovove i sagradili redute od ogromnog kamenja koje im je planina velikodušno dala. Oni i njihovi austro-nemački saveznici držali su da je ovaj položaj neosvojiv, jer dominira celom okolinom od Ostrva do Bitolja, pa čak i dalje.

Ali jednog dana došla je srpska vojska, rekonstruisana posle svoga slavnog povlačenja kroz Albaniju. Ona je dovela na ovu golu planinu mnogobrojnu artiljeriju i njeni vojnici su iskopali rovove u zemlji raskvašenoj od kiša i u stenju.

Bitka je trajala duge dane. Za vreme tih dugih dana Kajmakčalan je bukvalno pokriven kišom vatre i čelika i, svaki dan rovovi vojnika Kralja Petra približavali su se malo više rovovima trupa Ferdinanda Krivokletnika.

Najzad, jednog dana srpski pešaci osvojili su divnim jurišom vrh ove planine na koju su toliko računale centralne sile i njihovi vazali. Bygapi koji nisu izginuli ili bili zarobljeni, bežali su bezobzirce niz kose prema dolini Crne. To je bila veličanstvena, gotovo neverovatna pobeda.

Grobovi srpskih vojnika na Kajmakčalanu
Grobovi srpskih vojnika na Kajmakčalanu

Sada se mir vratio na gordu planinu. Jedino se čuje urlikanje vetra i, s vremena na vreme i vrlo daleko, dozivanje komordžija koji, na kolima ili na mazgama i konjima, idući putem na podnožju vrhunca, donose životne namirnice i municiju onima koji se tuku oko Cpne.

Bojište je ostalo netaknuto. Rovovi, čisto razoreni granatama ili vazdušnim torpiljama, napola su ispunjeni snegom koji se topi. Ovde-onde usadila se poneka neeksplodirana torpilja. Zemljište je pokriveno rupama raznog obima, koje je stvorila eksplozija granata. Neke su pravi krateri.

Čovek svuda nailazi na delove opreme koju su ostavili vojnici ili koje je otrgla eksplozija projektila. Ovde je jedna bugarska šapka; tamo je opasač sa fišeklijama, pored toga jedan skut šinjela. Dalje leži jedan bajonet, još krvav.

Zarobljeni bugarski vojnici
Zarobljeni bugarski vojnici

Poraz Bugara bio je potpun i oni nisu imali vremena da odnesu svoj materijal. Stoga čovek nalazi na Kajmakčalanu prave depoe municije: stotine granata, spremne za pucanje, položene su iza jedne stene; raskidane kutije od pleha, pune metaka, svuda su razbacane. Mestimično šaržeri za mauzerke pokrivaju zemljište i na svakom koraku noga zapinje o pljosnate i duguljaste nemačke bombe, katkad i na engleske bombe koje nisu eksplodirale.

Još su ovde mitraljeski redenici, potpuno napunjeni i nalik na dugačke zmije, tamo su prazne čaure od granata koje su sejale smrt. Na dnu ovih čaura čita se na bugarskom jeziku: „Fabrika municije, Karlsrue, 1916“.

Bugarske puške isto tako su ostale. To su puške bez kundaka. Bilo je hladno na Kajmakčalanu i pobednički srpski vojnici nisu imali ničim drugim da se greju sem kundacima neprijateljskih pušaka.

Što čini još veći utisak, to su leševi koji, na stotine, još pokrivaju zemljište ovog visokog vrhunca. Nije se imalo vremena da pokopaju sve žrtve ove klanice. Daleko od toga. One su još većinom na mestu gde su pale i zima je dobro sačuvala njihove leševe.

Srpski oficir na grobu sina jedinca na Kajmakčalanu
Srpski oficir na grobu sina jedinca na Kajmakčalanu

Rovovi su puni njih i tela su ostala u položaju u kojem je smrt iznenadila ljude. Jedan izgleda da traži svojom ledenom rukom bombu u džepu svoga šinjela. Jedan drugi mislio je da je našao sklonište iza jedne stene koja ga nije zaštitila od parčeta granate, i ono mu je odnelo polovinu glave. Trećeg, sasvim mladog čoveka, oborio je na leđa kuršum koji ga je pogodio posred čela. Njegov lep mladićski lik, njegove širom otvorene oči izgleda da pitaju nebo, zašto je morao umreti tako mlad.

Na jednom drugom mestu bila je borba prsa u prsa. Bugarski leševi i srpski leševi leže izmešani po zemlji. Oni još kao da čine pokret da se uzajamno hvataju za gušu. Pored njih, vide se probijeni šlemovi koji nisu zaštitili glave, koje je trebalo da spasu.

Vetar šiba oblake, urlajući. Orlovi i gavrani krstare po vazduhu, čuvaju stražu oko ovog bojišta i mesta očajanja.“

Bugari se još drže na Kočobeju, Starkovom Grobu i na Sivom Bregu. Drinska divizija, pored sve guste magle koja obavija planinu, uzima na sebe da ih odatle izbaci. Prvog i drugog oktobra, uza svu zamorenost ljudi, Drinci se ogorčeno bore. Ppvoga, sa elementima dunavske divizije i četnicima Vojvode Vuka, oni su na 200 metara od najvišeg grebena Floke.

U noći između 2. i 3. oktobra, tačno u 3 sata i 20, Bugari prekidaju paljbu. Oni preduzimaju opšte povlačenje i povlače se na levu obalu Crne Reke.

Izrada spomenika za Kajmakčalan
Izrada spomenika za Kajmakčalan

Za vreme ovih borbi armija Vojvode Mišića, u vezi sa francuskom vojskom, izdržala je mnogobrojne borbe, olakšavši tako trećoj armiji koja je vodila borbu na planini i dozvolivši joj da zauzme ravnicu do stanice Kenali.

Uveče 3. oktobra 1916, 250 kvadratnih kilometara srpske zemlje sa 7 sela i 25 kilometara granice oslobođeno je. Noga srpskog vojnika stupila je ponovo na zemljište njegove otadžbine.

Izvor: VIDOVDAN

Vezane vijesti:

Sećanja i zavet doktora Rajsa | Jadovno 1941.

Deca mlađa od godinu dana izbodena bajonetima, ljudima …

Hrabri srpski vojnici slomili dva carstva! | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: