Američko sjećanje

Piše: Dani(j)el Simić

Prekjuče se navršilo mjesec dana otkako su braća Carnajevi, Džohar i Tamerlan, bombama ubili tri i povrijedili 264 osobe u Bostonu. Koliko ima od zločina u Jadovnu?

Šta je Jadovno?!

U Ujedinjenim Entitetima Sjeverne Amerike nema potrebe postavljati pitanja šta je Bostonski masakr ili Banker hil. Sve su to stvari koje nemaju veze sa bombaškim napadima na ciljnoj liniji Bostonskog maratona prije mjesec dana, i duboko su usađene u identitet američke nacije.

Zastave su prekjuče vraćene sa polovine, na vrh jarbola. Policajci su skinuli crni flor sa znački. No, čitav grad je pod sloganom (Boston strong). I tu će ostati još dugo, dugo.

Slogan bi se dao prilagoditi za srpski kao Bostonski čvrsti, ili Boston ostaje jak. Ljudi nose majice s tim natpisom, institucije usvajaju taj slogan uz svoje ime, improvizovano je mjesto odavanja pošte nedaleko od mjesta gdje su bombe eksplodirale.

U središtu tog hrama u parku su četiri krsta, jer četvrti je policajac kojeg je stariji Čečen ubio s leđa pištoljem, prije detoniranja bombi u ekspres loncima. Sve je to zatrpano američkim zastavama, plišanim medvjedićima, bejzbol kapama, patikama onih koji su trčali, raznim drugim igračkama, natpisima i predmetima. Njima ljudi iskazuju svoje poštovanje i nezaborav.

Jedan pregalac nešto prtlja iza klupe i vadi dva kačketa. Jednom na štitu piše Kolorado stoji čvrsto uz Boston, na drugom ne piše ništa, treći artikal u ruci mu je američka zastava.

– Ovo sam našao na podu. Govori čovjeku svoje generacije. – Ne znaju da poštuju amblem nacije. A, nekad je to bila velika stvar… Vajka se transgeneracijskom pričom onih koji nemaju snage da uvide, kako će to isto uskoro govoriti i njegov tip čovjeka u novom naraštaju.

Tu je Foks, CNN i još nekih kamaru televizija koje ne popamtih sve. Izlazi nekoliko sveštenika u crnom. – Evo tvojih, dobacuje mi kolega. – Nijesu moji, govorim dok se gomila mikrofona, fotoaparata i kamera tiska da ih snimi dok polažu cvijeće, Grci su.

Zbog samo tri osobe…

Reći da je sve to zbog „samo tri žrtve“ morbidno je prebrojavanje, koje može da potegne isključivo neko ko je svjestan da kod nas zajednica u poređenju sa Amerikom ne posvećuje ni (bukvalno!) promil pažnje, za komemoraciju i opominjanje u slučajevima kao što je 40.000 ubijenih za 132 dana postojanja kompleksa logora smrti Jadovno-Gospić-Pag, godine 1941.

Ili još gore, više stotina hiljada ubijenih u epicentru zločina genocida Nezavisne Države Hrvatske nad Srbima, Jevrejima i Romima; a zove se Jasenovac i radio je sve do proljeća 1945. godine. Ni taj, dosta poznatiji toponim, takođe nema obrazovno-komemorativno mjesto u kolektivnom svjesnom i nesvjesnom, da bi se to moglo nazvati dostojnim ili korisnim.

Zbog toga sam zapravo i došao u Ujedinjene Entitete Sjeverne Amerike. Pomogao sam pri promociji i postavci izložbe „Moje Jadovno“ na Menhetnu, u Njujorku. I ponosan sam na to.

Kasnije, mnogo sam na tu temu naučio u Americi. To mi nikada više neće dopustiti da ljude koji onemogućavaju, preziru, ismijavaju ili prosto ne pomažu da se mjesta kao Jadovno, Jasenovac, Drakulić, Šargovac, Motike, Šušnjar… (dopišite slobodno spisak iz vašeg porodičnog sjećanja) spasu od zaborava; ne posmatram bez smješe gađenja i sažaljenja.

Amerika me naučila šta je pravo sjećanje.

Džej Zi i Bijonse

Promocija je održana u eparhijskom domu crkve Sv. Save. Preko puta je lokal koji drži Džej Zi. On je momak od Bijonsi Nouls. – Hoćete da zovnemo čovjeka što to održava, da vas uvede unutra da vidite kako izgleda? Ima unutra bokserskih rukavica, potpisanih od svjetskih šapiona. Nudi nas ljubazni domaćin, protojerej Đokan Majstorović. Inače iz Vlasenice.

– Ne treba, hvala. Kažem ja.

Ne mogu čovjeku da kažem da ovo sve sada pišem da bih održao pažnju u marvu pretvorenoj domaćoj populaciji, koja ne osjeća ni potrebu, ni poštovanje, ni dužnost prema mjestu gdje su ustaše za 132 dana, procesuirale oko 42.000 ljudi. Sa sjevernoameričkim muzikantima pop-šlagerčića je već druga priča.

Ove dvije hiljade što su iz procesa sakupljanja ostali živi, bili su prvi stanovnici Jasenovca. Zbog njih sam tu, na uglu 37me Istočne ulice i Brodveja.

Tu je i taj Džej Zijev klub. Tu je preko puta njega je i crkva Sv. Save. Pa vi vidite šta vam je bitnije.

Sad i opet

Iz istog tog razloga, išli smo Dušan Bastašić i ja i u Izrael. Isto tako o svom trošku, ruhu i kruhu. Ni jedna institucija Republike Srpske nije htjela da pomogne širenje istine o genocidu nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu. Ni tad, ni sad.

Dok se Dušan vratio u Banju Luku iz Njujorka, stigao je i odgovor od Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, u kojem obrazlažu kako nemaju novca.

Mislim, možda ljudi i stvarno nemaju novca, ali da li je jedino to ministarstvo nadležno za ovakve stvari? Kamo kultura, kamo prosvjeta, kamo nauka? Meni bi lično, a vjerujem i ostalima koji se trude da Jadovno i Jasenovac ne zaboravimo, ozbiljno laknulo kad bi se neko tim jednako ozbiljno bavio od institucija države.

Uspio sam da čujem kako je bilo 120.000 KM za neki igrokaz o Jasenovcu, a čujem da nema para da se pošalje Predrag Lozo, istoričar iz udruženja Jadovno 1941. da ode u Jerusalim na školu koju organizuje Jad Vašem.

To meni zvuči kao da kupiš pozlaćene felne, a nemaš uopšte automobil.

Čiji je sjećanje posao?

Odmah da se razumijemo – svih onih koji ne žele reprizu zla i opačine koja nam se desila.

Za pokušaj istrebljenja Jevreja pod vođstvom nacista znaju svi u svijetu. Za pogrom nad Srbima pod vođstvom ustaša ne zna ni većina Srba. Da li je to dobro i korisno? Nama i svijetu?

Paradoksalno, napore da se istina konačno, nakon sistematskog prešućivanja, ublažavanja i sakrivanja u samoupravnom socijalističkom periodu jednostranog bratstva i još jednosmjernijeg jedinstva; mnogo više pomaže Republika Srbija nego Republika Srpska.

Bar u slučaju udruženja Jadovno 1941. Što je iznenađujuće, obzirom da je retorika političara s zapadne strane Drine mnogo više sklona udaranju u srpske note. Čini se ipak krajnje estradne, a ne suštinske i ljudske.

Čuo sam čak da neki od njih argumentuju kako se o monstruoznim perverzijama sljedbenika i poštovalaca Ante Pavelića ne smije govoriti „jer odmah Hrvatska obustavi pregovore oko izgradnje mosta preko Save u Gradišci“.

Tvrdio sam to iz Banje Luke, ali i sam sam sebi mogao reći „ma šta ti znaš?“. Sad zaista ZNAM da Amerika nikada ne bi bila ono što jeste, da se na taj način odnosila prema svom naslijeđu i povijesti. Pogotovo niko otuda ne bi smio tražiti zaborav od nas.

Neki to vole američki

Naša svijest je tako čvrsto jadna u samounižavanju, da ljudi prosto traže da se nešto što predlažeš, koliko god to bilo dobro, prvo provjeri negdje drugo. Najbolje u Americi. Ako rade Amerikanci, onda ćemo i mi. Tad je to fensi.

Bez obzira što to što valja za nas ne mora valjati negdje drugo i obratno.

Išli smo zato do Vajt Plejnsa, mjesta nama značajnog zbog toga što na njemu piše, između ostalih, i pojam Jasenovac. Isti taj pojam piše i u Bruklinu. Zaslužni za to ni jednog promila nijesu Srbi, već Jevreji.

U ovom potonjem slučaju, hrvatska diplomatska mašinerija je na sve načine onemogućavala da na kamenu posvećenom sjećanju na Jasenovac, piše „više stotina hiljada Srba, Jevreja, Roma…“, a za to se na kraju izborio Bari Lituči.

Pogađate? Jevrej…

Ispred Ujedinjenih nacija u Njujorku stoji veliki spomenik sa temom holokausta (termin u nauci rezervisan sad isključivo za Jevreje). Posađen tačno preko puta čuvene skulpture Svetog Georgija koji ubiva aždahu-raketu.

Takvih, malih ili velikih spomenika jevrejskom stradanju u Drugom svjetskom ratu, ima širom SAD. U svakom velikom gradu, najmanje jedan monumentalan.

U Čikagu, u Bostonu, u Vašingonu, Njujorku… Svugdje!

Zašto je onda nas, o Srbi, sramota toga?!

Zašto nema u svakom srpskom gradu. Od Knina do Pirota, od Belog Manastira do Prizrena, od Herceg Novog do Vršca – po jedan takav spomenik?! I ovo spomenika što imamo, kako kod kuće, tako i na strani, podignuto je više zahvaljujući jevrejskom pritisku, nego srpskoj kulturi i samosvijesti.

Nekada je to zabranjivano kao rušilaštvo bratstva i jedinstva, a danas se to brani opet, bez obzira što Jugoslavije više nema. Što se tiče novih naraštaja, oni se mame angažmanom u tzv. nevladinom sektoru, a zapravo sektoru finansiranom od vlada koje planiraju da Republiku Srpsku uskoro statusno dovedu u situaciju sjevera Kosova i Metohije; umjesto da zdravorazumskom i logikom poštenja Banja Luka i Priština budu na istoj liniji.

I, ako je to sve tako, šta to priječi srpske državne tvorevine, da plasiraju koji cvonjak u tom pravcu, jer je očito da nam se ponavljaju greške iz prošlosti, odnosno neko se trudi da lekcije nipošto ne naučimo kako treba.

Sigurno da bi se mnogi političari u SAD ponašali drugačije u danima raspada SFRJ, da im je neko bar pokušao razjasniti razloge zbog kojih su Srbi podigli ustanak u Hrvatskoj, koja je neodoljivo otvoreno počela da se reinkarnira u Pavelićevu.

No, ne možete nešto drugom objasniti, kad ni sami to ne znate! Kad u vama vladaju svjetonazori Josipa Broza, po kojima samo Srbi nemaju pravo da traže svoja prava i podsjećaju djecu šta im se desilo sa djedovima.

Da smo mi k’o Amer’ka

Da bi bili kao Ujedinjeni Entiteti Sjeverne Amerike, morali bi prvo da se formiramo kao zajednica, a da bi to uradili moramo najprije odbaciti i zaboraviti sve te pouke i zahtjeve koje pred nas iznose predstavnici te iste Amerike.

Prosto oni to tako ne rade kod kuće.

U Bostonu, na spomeniku Polu Riveru, junaku iz doba rata za nezavisnost, danas je zalijepljen papirnati natpis (Boston strong) koji se sjeća one tri osobe. U dvorištu crkve iza njegovih leđa, dalje prema Banker hilu (Utvrđenom brdu) nalazi se spomenik poginulima u ratovima u Iraku i Avganistanu.

Pri tome, na umu treba imati da se ni jedan od ovih ratova, što se SAD tiče, nije još ni izbliza okončao. Niti će biti posljednji te vrste.

Na svakom ćošku je američka zastava. Svugdje u zemlji. Zahtjev za „podršku našim trupama“ se da vidjeti na svakom koraku. Samo treba otvoriti oči.

Na mjestu napada na Svjetski trgovinski centar u Njujorku, napravljeni su veoma dobro osmišljeni spomenici, u kojima izostaje gotovo nezaobilazna američka patetika. Biće podignuta jedna, još viša zgrada od dvije srušene.

Na njihovim temeljima zato, načinjene su mermerne fontane, poput rupa umjesto otuda izvađenih zuba. Voda, simbol života, uvire u suprotnom pravcu od onog gdje su nekada tornjevi stremili visinom, kao simbol američke moći. Pravcu nama nedoznanom, onostranom, poslijesmrtnom.

Od američkog nacionalizma i isticanja sebe kao najboljih, pozlilo bi svakom ovdašnjem nacionalisti. Zato treba prestati slušati šta drugi pričaju, već se ugledati na ono što rade.

Za početak, vidimo se na Jadovnu 24.06.2013. Vi onda preračunajte koliko je prošlo od tog događaja koji moramo pamtiti, kao i sve druge koji opstanak znače.

Izvor: Frontal.SRB/Foto DS