fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Cvijeta Radić: TAKO I KOD MOJIH PREKO

Nikome nisu dugovali, nikome oteli, nikome zlo pomislili.
Livanjsko polje

U sobu se zavukla toplina ugašenog letnjeg dana, a spolja je dolazio blagi miris zove. Razlivala se slaba svetlost petrolejke i osvetljavala samo krug oko stola pocrnelog od vremena i upotrebe.

Očisti sa njega Anica svako veče mrve od hleba ili kuruze, opere mrlju od mleka što ga deca proliju ili trag od masti koji ostaje od sečenja kaiša slanine. Ipak, na stolu opstaju žilavi tragovi upotrebe i nataložena tamna nijansa vremena. U večernjoj tmini koja je najgušća u uglovima sobe crnio se gvozdeni šporet u kome vatra više nije tinjala, a na krevetima ispunjenim slamom i prekrivenim ponjavama leže Mitrovi pokriveni delovima odeće.

Deca, jedno muško i jedno žensko. Onom muškiću osma, a curici četvrta godina. Uz njih mati im, Anica. Iscrpeo je topao letnji dan pun posla oko kuće, dece, blaga… Noseća je. Priterala kraju i svaki dan očekuje porođaj. I Božini su pospali. On ima troje, dva dečka i curicu. Najstariji sedam godina, a ovi mlađi pet i tri. Oni spavaju u drugoj sobi. Božina Dušanka sedela je neko vreme na tronošcu zabavljena pletivom, ali ne zadugo. I ona se povukla u sobu da otpočine kraj dece. Ko zna šta sutrašnji dan može doneti? Ima posla u bašti, u kući, a ako se Anica porodi moraće i oko nje, pa i njene poslove nema ko sem nje preuzeti, bar dok se ne pridigne iz babina. Nemaju svekrvu, njih dve se same potpomažu. Stričeva kuća puna čeljati, ali slabo ko može priteći u pomoć. 

Za stolom ostadoše Mitar, Božo i Marko. Mitar je starešina. Govore tiho. Njihova mlada, suncem potamnela lica, na kojima se već vide plitke bore koje će produbljivati vreme i teret briga, osvetljava čkiljavi plavičasti plamičak lampe. Utrnuli su svetlost tek da tinja, da ne troše gas uludo. Na svemu valja prištedeti. Dogovaraju poslove za sutrašnji dan. Pred njima je žetva. Dobro je poneo rod.

Jutro je osvanulo vedro. Plavo nebo bez oblačka. Poranila braća i sa prvim zracima sunca zabacili kose na ramena i pravo u polje. I na druge livade izašli ljudi da završavaju poslove oko prispele letine. Oko podne, kad su seli u hlad da otpočinu i prismoče zalogaj hleba i sira i zaliju rakijom i vodom, Mitar ode preko polja da se vidi i upita sa prijateljem Milom. Prođe dan kao i svaki.

Negde posle pola noći, dok je noć crnilom pritiskala selo, a sjale samo zvezde sa vedrog neba, čuo je Anicu kako šuška dok pali patrolejku i loži šporet da zagreje vodu. Iz škrinje je izvadila lanane čaršave i kad je sve pripremila prišapnula mu je da je počeo porođaj. Pozvao je strina Milicu da se nađe uz porodilju. Strina je devetoro svojih rodila, ako ne i desetoro. Tugu za onim malim, što ne preguraju prvu godinu života, pokriju nova rađanja i njih posle nekog vremena niko više ne broji. Anica je lako rađala, pa je i ovo treće, dečkića, rodila lako i brzo. Tek je svitalo, a već je sve bilo završeno. Reče Mitar „rodio nam se Jovo, na ponos, da rod i prag đedov širi“. Tako je dedino ime poneo.

Šta li mu je usud nad kolevkom namenio i kakvo li su mu klupko vile-suđaje namotale?

Nazdravili su sa stricem i stričevićem, a došle su im i prve komšije, Đoko i Mirko. Mitar je zapečatio bocu rakije da, uz one koje je ostavio kad se njemu i Boži rodiše prvenci i onaj mlađi Božin, čeka u podrumu svadbene barjake momačke, pa da je u veselju ispiju.

U ponedeljak su od zaranka pošli u polje. I Hrvati su radili na svojim njivama. Nisu dugo kosili. Kolona vozila sa ustašama prošla je selom u Donje polje. Ubrzo je tamo izbila i borba. Čuli su se pucnji, a i dim se video. Nešto je gorelo. Najpre Hrvati, a onda i Srbi napustiše poslove. Selo je ubrzo bilo blokirano od naoružanih Hrvata-civila. Niko od Srba nije mogao iz sela i nikakav razlog nije bio dovoljno valjan da ikoga puste da izađe. Bili su kao u klopki.

-Beži, ako Boga znaš, sklanjaj se neđe – uzbuđena Anica govori Mitru.

-Đe ću? Ne daju iz sela. Đe ću s tobom tako slabom i ovim makonjama?

-Što je s’ tobom, čoveče? Sklanjajte se vi muški, vas će apsiti i u lance vezati. Dušanka i ja ćemo izdurati, ne vodi brigu o tom.

-Đevere, dobro veli Anica, sklanjajte se vas trojica dok ovo ne protutnji. Eto iđu po kućama… – Dušanka staje uz Anicu.

Mitar se zavukao u žbunje zove i bagrema iza pojate. Boži je paučina u uglu pojate golicala lice dok je rukama razgrtao seno ne bi li tu našao sklonište. Marko je stajao oslonjen leđima na široko stablo kruške, a sunce mu je milovalo teme. Nije se jednom skrio u voćnjaku i ležeći gledao u savijene grane roda dok su ga braća dozivala. Ako ga ovi budu tražili gledaće u zgradama. Kome će pasti na um da se ko krije na otvorenom, u voćnjaku? Tu neće tražiti. A i bolje je da nisu sva trojica na istom mestu. Makar jedan se može izvući.

Najpre su se čuli glasovi, bučni i preteći, a onda su kraj kuće naišli naoružani i mrgodni ljudi koji pred sobom teraju druge ljude. Svi poznati i ovi što gone i ovi što ih gone. Iz te grupe sa puškama izdvojila se trojica i sva trojica upadoše u kuću. Traže Mitra i braću mu i pretresaju kuću. Zaviruju, ponjave razbacuju, nogom udaraju… Deca se rasplakala. Spolja se čuje vika i lelek. Muškarce teraju ka školi, a za njima, na rastojanju od tek koji metar, rastegla se grupa uplakanih žena i dece. Najpre Božu izvedoše iz pojate, a onda i Marka iz voćnjaka, a na dvorištu, pred svojom kućom, zateče se i stričević Milan. I njega poteraše. Strina Milica plače, pa se pridruži i ona onoj grupi žena što trče za svojima.

Celo selo se uskomešano.

U žbunju čuči Mitar. Nisu ga pronašli. Tek začet strah u njemu počeo je da sazreva u drhtaj. Strah za one oko sebe, za decu, za sebe, strah od greha i smrti ili obrnuto. Od zgurenog položaja utrnulo mu je telo i gutao je jauk duše. Pitao se šta on radi u žbunju kad su sve odveli. Čuje Dušanku i Anicu, čuje i stričevke, decu… Svi su tu. Sačekaće još u žbunju. Okreće misao od straha. Kad je pošao iz kuće strpao je u džep tanki svežanj novca. Nije trebao. Da su ga našli nekako bi dobacio Anici. Šta će on sa novcem? Prokleta sirotinja uvek strepi da ne izgubi taj sitniš koji nekako otme od sebe sama za neko isto tako ubogo sutra kakvo je i ovo danas. Između pojate i bagremove grane pauk je ispleo mrežu. Sitnu, pravilnu, kao prozirna, tanka zavesa. Na zadnjem zidu pojate jedna daska je satrulila. Treba je zameniti i na krov nabaciti još smreke, ova se istanjila. To će prvo uraditi čim se ovo smiri…

Odvedoše ljude u seosku školu. Tu su ih držali celu noć. Tukli su ih, udarali kundakom i motkom, nagonili da jedni druge udaraju… Tako i sutrašnji dan sve dok sunce ne okrenu ka zapadu. Kap vode im nisu dali, niti da otvore prozor. Gušili su se zbijeni jedan kraj drugog, znojavi, krvavi i zadihani. Hvatali su zagušljiv vazduh čestim i željnim udisajima straha…

Neke su tu, pred svima, ubili kuršumom. Niko nije ni pokušao da pobegne. Nada, šta li?

Povezaše im ruke žicom i izgledali su kao ptice sapetih krila, a onda su provukli kanap i pritegli jednog za drugog u pravi ljudski lanac. Marko i Niko su jedan uz drugog, ispred Božo sa Ilijom, Milan i Lazo… Vode ih Klancem u planinu.

Spomenik nad zabetoniranom jamom Bikušom

Svaki preliva svoju misao. Neki se zavaravaju pustom nadom, neki se mire sa zlom srećom… Vezani hodaju ka svom kraju ovim beznadnim putem bez suda i samilosti i baš niko ne vidi da su to ljudi bez nade – mrtvaci. Još jutros su bili ljudi, a sada otkucavaju njihova bila poslednje znake i njihova pređa se prekida bez nastavka. Ne može ih izbaviti niko jer nema izbavljenja. Jama je grob njihov bez grobara, bez zemlje koja pokriva telo kad u njen zagrljaj dođe.

Kako bi se proživeo život pun nevolje i straha da u čoveku ne postoji nada, vera i da vođen njima ne gura napred i pregazi sve nesreće do svog mirnog dana? Da u nesretnom času u čoveku nema misli, da nema male radosti i sećanja na sunčani dan, gde bi našao snagu da trpi oštar bol žice dok pokušava da izvuče ruku? Čime bi zaustavio nadu da ga ne napusti dok gleda u otvor jame u kome nestaju ovi ispred njega i kako bi prizvao veru da od ovoga postoji dalje, da će opet nogom preći preko svog kućnog praga?

Mitar se uspravio u onom žbunu kad se oko njegove kuće razišla gužva. Protegao je noge, pa se ponovo spustio među lišće i granje, ali sada okrenut licem ka putu koji od škole vodi kraj njihove kuće. Tako će moći da vidi ako se ko od Srba vrati i ako naiđu Božo i Marko. Nije se javio Anici, niti kome drugom, ali ga je video komšija Pero. Hrvat. Nije prošlo dugo uleteše trojica i pravo idu do iza pojate. Isteraše Mitra udarcima. Dognaše ga do puta kojim je pod udarcima išla još jedna manja grupa onih koje su pronašli u skrovištima. Komšija Pero, naslonjen na dovratak svoje kuće zavrće brk, a kad ih isprati pogledom nastaviće svoju potragu po srpskim dvorištima i pojatama.

Anica i Dušanka istrčale, Rajko trči za onima što mu tuku oca. Mitar se okreće da pruži ruku da pomiluje dečiju glavicu, ali ga nemilosrdno udaraju kundacima, štapovima, bodu bajonetima, krvav trag za njim ostaje. Rajka su odgurnuli, dete pade. Anica trči da ga podigne i uvede u kuću. Skupilo se još naoružanih. Ne gledaju gde biju. Mitra, od njihovih tela i razmahanih ruku i štapova, Anica više ne vidi, ali ga čuje. Najpre je jaukao i savijao se zemlji ne bi li izazvao sažaljanje komšija, da ga ne biju tako krvnički, a kad se ono, to sažaljenje, nije ni pomolilo uzdigao se da smanji razmak od udaraca do tela i tako umanji bol. Uspravio se i da ne bude u svojim očima tako sitan i uplašen kao crv, nego uspravan kao hrast, pa neka mu lome grane. Izubijanog su ga gurnuli u školu. Ubrzo su školu počeli puniti ženama i decom. Najpre su uterali one što su se zatekli oko škole, a potom su zaređali po kućama.    

Ne ostavljaju njihovu kuću na miru. Sada uteruju Anicu, Dušanku i decu.

Anica nosi Jovu i jedva hoda. Rajko drži sestru za ruku, a ona se, uplakana, drugom rukom pridržava za skut materi. I Dušanka najmlađe stegla u naručje ne bi li mu umirila plač, a ovo dvoje starijih idu pred njom. Od straha im se oči raširile i došle kao u plahe srne, okrugle, nevine i uplašene, ali ne plaču. Okamenio ih strah.

Šta su oni, zapravo, sa ovim ljudima? Do juče komšije, delili brigu i posao, sa nekima i misao. Dušanka je sa Mijinom Marom išla na potok da zajedno veš peru i bele noge otkriju kad samo sunce može da ih vidi… Nekad se malo i nadmetale koja će bolju šaru izatkati… A sada Mare nigde, a Mijo udara i viče i ne seća se šta je do juče bilo. Da li će i ovaj dan otići u nečiju uspomenu? Neke ljude nisu marili, ni oni njih, ali su jedni kraj drugih živeli bez kavge. A sada su svi u jednom jednaki. Svi su ih gorko i podlo lagali i sada izlivaju svu nakupljenu mržnju.   

I njih su oterali u školu. Tamo je već bila velika grupa žena i dece, a još mnoge su sa svih strana udarcima i puškama doterivali. Lica im izbezumljena, neka plaču, nekima je strah u suvim očima, nekima a se iz grla prolama jauk i para do samog neba. Vrište nesretne devojke, otimaju se, ne daju napasniku svoju čednost.

Ustaše udaraju, kolju, sekirom kidišu…

Tovare tela na kola, a kad ih napune i izmešaju ljudske noge, ruke, krv, ulepljene kose i rasečene vratove onda zapevaju pesmu, pa niz put, na Barjak. Tamo čekaju njihove žene. Razdragana, vesela moba. One lopatama tela komšija, do jučerašnjih drugarica i njihove dece, guraju u one jame što su ih prošle nedelje pažljivo proširili i očistili i preko njih bacaju šljunak. Tako se mešaju vriska i jauci sa pesmom i smehom. Šta su ovi ljudi jedni drugima?

Spomenik na Barjaku

Dušanku odvlače iza drvare. Anici na jednoj ruci njen Jovo, na drugoj Dušankin Vlado, a uz nju Rajko, Mara, Milojko i Draginja. Nije joj kamen u grudima nego meko srce majčinsko koje ne može ostaviti bez zagrljaja ovu decu što su se kraj nje rađala i rasla.

Čuje Dušankin krik i kletvu prokleto vam mleko materino i svaka naša suza vas pratila dok dišete. Kuga vas odnela...

Dvojica je drže da joj obuzdaju tu neizrecivu snagu koju je dobila. Nije telo njeno čelik da ga ne bole udarci i zubi i prljava ruka napasnika. Anici otimaju decu. Pruža ruku da čupa za košulju krvnika, da mu noktima dođe do očiju. Ne stiže jer je dvojica odvlače i bacaju na panj. Nogom joj staju na kičmu. Duša nije toliko tvrda, slomila je nepravda koja se ne može podneti. Teža joj je nepravda što nevinu krv uzimaju nego tuđa noga na kičmi.

A nikome nisu dugovali, nikome oteli, nikome zlo pomislili.


Od istog autora:

Neizmišljena priča o njoj

CIPELICE

LjUBA



Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: