9. maj – Dan pobjede

 U znak poštovanja prema majci Rusiji koja nam i danas pruža svjetlost i nadu!

 Umom se Rusija ne može shvatiti Fjodor Tjutčev

http://www.youtube.com/watch?v=JQPmwzMopJw[&]feature=related 

PJESME – SPOMENICI

Svящennaя voйna – Sveti rat  „Эto ne pesnя эto oružie!“ 

Dan sjećanja i tuge – tako je u kalendaru Rusije upisan 22. jun. To je podsjećanje na strašnu tragediju u istoriji zemlje 20. vijeka. Pijre 71 godinu, u zoru 22. juna 1941. nacistička Njemačka je podlo napala Sovjetski Savez. Počela je etapa Drugog svjetskog rata – žestoki sovjetsko-nemački rat, koji se u Rusiji i na postsovjetskom prostoru naziva Veliki Otadžbinski rat. Taj rat ima svoje besmrtne simbole.

Jedan od njih je pjesma Sveti rat. Priča o nastanku te pesme je nevjerojatna.

U večernjem izdanju „Pravde“ 22. juna Vasiliй Ivanovič Lebedev-Kumač (Vasilij Ivanovič Lebedev – Kumač) objavio je pjesmu Svящennaя voйna (Sveti rat), stihove koji počinju rečima „Ustaj, zemljo ogromna“, puni boli i besa prema neprijatelju, koje pjesnik napisao prvog ratnog dana.  Aleksandr Vasilьevič Aleksandrov (Aleksandar Vasiljevič Aleksandrov,) je pjesmu pročitao i još četiri sata je trebalo da se rodi muzika. Iste, prve ratne noći 22-23 juna 1941, hor Crvene Armije pjesmu je uvježbao i ona je ujutro izvedena – emitovana prvi put na talasima Radio – Moskve. Uživo, ona se prvi put čula 26. juna 1941. godine.

Jedna od glavnih moskovskih „adresa“ Velikog Otadžbinskog rata je trg Bjeloruske željezničke stanice u Moskvi. Odatle su junskih dana 41. godine
polazili na Zapadni front vojni ešaloni, pratile su ih porodice, poznanici i prijatelji. I upravo se tamo čula prvi put čuvena pjesma Sveti rat.

Kompozitor Aleksandar Aleksandrov bio je dirigent i osnivač legendarnog Ansambla pjesama i plesova Ruske Armije. Taj ansambl je pripremao patriotski koncert za one koji odlaze na front i odlučio da predstavi i novu pjesmu. Sačuvan je arhivski snimak sjećanja sina Aleksandra Aleksandrova – Borisa, koji je naslijedio oca kao rukovodilac ansambla. A tada, u junu 1941. godine, Boris Aleksandrov je dirigovao premijernim izvođenjem pesme na Bjeloruskoj željezničkoj stanici:

Kada je došao na probu, napisao je na tabli tekst i note – priča Boris Aleksandrov o svom ocu – zato što nije bilo vremena da se štampaju. Svi smo brzo prepisali za sebe note i riječi i brzo ih naučili. Narednog dana smo već nastupali sa novom pjesmom na Bjeloruskoj željezničkoj stanici, i vojska koja je odlazila na front, sa tom pjesmom je i otputovala. A zatim je zapjevao čitav sovjetski narod.

Prema savremenoj ocjeni muzičara, pjesma Sveti rat nije samo genijalna, već izvanredno rijedak primjer ratne himne: ona je tačno govorila o ciljevima za koje treba da se bori armija, i obraćala se svakom patrioti ogromne zemlje bez obzira na nacionalnost, profesiju, konfesiju. Kako priznaju veterani Velikog Otadžbinskog rata, na frontu ih je pjesma svuda pratila, zvučala je u njima kada su išli u boj. Neko je od njih rekao – эto ne pesnя эto oružie! (To nije pjesma, to je oružje!) 

Snagu pjesme su osjetili još prvi koji su je čuli. Boris Aleksandrov je mnogo puta o tome pričao svom sinu, unuku autora muzike, Jevgeniju. Sada Jevgenij Aleksandrov priča nama:

Kada su prvi put otpjevali „Sveti rat“ uslijedila je potpuna tišina. I otac mi kaže: pogledamo se ja i tvoj djed – šta se dešava? Možda nije uspjelo, nisu prihvatili pjesmu? A zatim – eksplozija emocija. Aplauz, izvici „ura“, vojnici su tražili da je ponovimo, ponovo i ponovo. Bio je to koncert jedne pjesme… 

Aleksandar Aleksandrov je autor sovjetske, a od decembra 2.000 i današnje himne Ruske federacije. Međutim, kada se u Rusiji na koncertima izvodi Sveti rat, tada se, kao i kod himne, ustaje u čast pjesme.

Na fasadi zdanja Bjeloruske željezničke stanice u Moskvi stoji jedan od najneobičnijih memorijalnih simbola – bareljefni spomenik pjesmi
Sveti rat. Na njemu se vide vojnici koji idu ka vozu, njihove majke i žene, djeca, koji žure da ih zagrle možda poslednji put. I, naravno – muzičari ansambla Aleksandrova. U centru – on sam sa podignutim rukama i dirigentskom palicom…

Tako je to bilo juna mjeseca 1941. godine, kada je Veliki otadžbinski rat upravo započeo i Bjeloruska željeznička stanica za mnoge bila mjesto
teškog rastanka. Ali kroz četiri godine, u proljeće 1945., majke, sestre, žene i poodrasla djeca dočekivala su ovdje vojnike Crvene Armije, koja je uništila njemački fašizam, a Bjelorusku željezničku stanicu su nazvali „stanicom Pobjede“. U tome da je Velika Pobjeda izvojevana, velika je zasluga i ove pjesme o ratu.

http://www.youtube.com/watch?v=yLEWl3i3e_4 

Svящennaя voйna 

Vstavaй, strana ogromnaя,

Vstavaй na smertnый boй

S fašistskoй siloй tёmnoю,

S proklяtoю ordoй.

Refren 2h:

Pustь яrostь blagorodnaя

Vskipaet, kak volna!

Idёt voйna narodnaя,

Svящennaя voйna!

Dadim otpor dušitelяm

Vseh plamennыh ideй,

Nasilьnikam, grabitelяm,

Mučitelяm lюdeй!

Refren 1h

Ne smeюt krыlья čёrnыe

Nad Rodinoй letatь,

Polя eё prostornыe

Ne smeet vrag toptatь!

Refren 1h

Gniloй fašistskoй nečisti

Zagonim pulю v lob,

Otrebью čelovečestva

Skolotim krepkiй
grob!

Refren 2h

Vasiliй Ivanovič Lebedev-Kumač

Svящennaя voйna  (Originalni tekst)

Vstavaй, strana ogromnaя,

Vstavaй na smertnый boй

S fašistskoй siloй tёmnoю,

S proklяtoю ordoй.

Pustь яrostь blagorodnaя

Vskipaet, kak volna!

Idёt voйna narodnaя,

Svящennaя voйna!

Dadim otpor dušitelяm

Vseh plamennыh ideй,

Nasilьnikam, grabitelяm,

Mučitelяm lюdeй!

Pustь яrostь blagorodnaя

Vskipaet, kak volna!

Idёt voйna narodnaя,

Svящennaя voйna!

Ne smeюt krыlья čёrnыe

Nad Rodinoй letatь,

Polя eё prostornыe

Ne smeet vrag toptatь!

Pustь яrostь blagorodnaя

Vskipaet, kak volna!

Idёt voйna narodnaя,

Svящennaя voйna!

Gniloй fašistskoй nečisti

Zagonim pulю v lob,

Otrebью čelovečestva

Skolotim krepkiй grob!

Pustь яrostь blagorodnaя

Vskipaet, kak volna!

Idёt voйna narodnaя,

Svящennaя voйna!

Sveti rat

 Ustaj, zemljo ogromna,

ustaj na smrtni boj

sa fašističkom silom crnom

sa hordom prokletom.

Neka bijes plemeniti

prključa poput talasa!

Vodi se narodni rat,

sveti rat!

Pružićemo otpor uljezima

svakakvih bolesnih ideja

nasilnicima, otimačima

mučiteljima ljudi!

Neka bijes plemeniti

prključa poput talasa!

Vodi se narodni rat,

sveti rat!

Ne smiju krila crna

nad otadžbinom da lete

polja njena prostrana

ne sme đavo da gazi!

Neka bijes plemeniti

prključa poput talasa!

Vodi se narodni rat,

sveti rat!

Pokvarenom fašističkom ološu

ćemo smjestiti metak u čelo

Za dušmanina čovječanstva

napravićemo čvrsti grob!

Neka bijes plemeniti

prključa poput talasa!

Vodi se narodni rat,

sveti rat!

Uz Sveti rat postojala je još jedna pjesma neodvojiva od strašne i uzvišene žrtve koju su sovjetski borci postavili na oltar otadžbine. Konstantin Simonov je autor pjesme Čekaj me koju su znale napamet desetine hiljada ruskih vojnika.

Ždi menя

Ždi menя, i я vernusь.

Tolьko očenь ždi,

Ždi, kogda navodяt grustь

Želtыe doždi,

Ždi, kogda snega metut,

Ždi, kogda žara,

Ždi, kogda drugih ne ždut,

Pozabыv včera.

Ždi, kogda iz dalьnih mest

Pisem ne pridet,

Ždi, kogda už nadoest

Vsem, kto vmeste
ždet.

Ždi menя, i я vernusь,

Ne želaй dobra

Vsem, kto znaet naizustь,

Čto zabыtь pora.

Pustь poverяt sыn i matь

V to, čto net menя,

Pustь druzья ustanut ždatь,

Sяdut u ognя,

Vыpьюt gorьkoe vino

Na pomin duši…

Ždi. I s nimi zaodno

Vыpitь ne speši.

Ždi menя, i я vernusь,

Vsem smertяm nazlo.

Kto ne ždal menя, tot pustь

Skažet: – Povezlo.

Ne ponяtь, ne ždavšim im,

Kak sredi ognя

Ožidaniem svoim

Tы spasla menя.

Kak я vыžil, budem znatь

Tolьko mы s toboй,-

Prosto tы umela ždatь,

Kak nikto drugoй.

Čekaj me

Čekaj me i ja ću sigurno doći

samo me čekaj dugo

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom

Čekaj i kada vrućine zapeku

i kada mećava briše

čekaj i kada druge niko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka

čekaj i kada čekanje dojadi

svakom koji čeka.

Čekaj me i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kada ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviš

i da te nade lažu.

Neka povjeruju sin i mati

da više ne postojim

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima

i nemoj piti ništa.

Čekaj me i ja ću sigurno doći

sve smrti me ubiti neće.

Nek rekne ko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znat ćemo kako

preživjeh vatru kletu –

naprosto, ti si čekati znala

kao niko na svijetu.