7 ustaških koljača pred sudom nakon 12 godina

Datum objave: sreda, 16 maja, 2018
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

zlocinic-ilustraciuja

Prenosimo tekst “Vjesnika u srijedu” od 10 juna 1952. o suđenju ustaškim zločincima iz logora Slana na ostrvu Pagu.

Od lipnja do kolovoza 1941. pobijeno je u logoru „Slano“ na Pagu oko 15.000 Srba i Židova

Sticajem okolnosti dospjeli su  u ruke pravde nakon punih 12 godina sedmorica ustaških koljača: Luka Barjašić, Slavko Baljak, Jadre Strika, Jere Fratrović, Bene Barić, Mile Didulca i Ivan Kevrić. Kroz tri mjeseca 1941 oni su kao pripadnici I. satnije V. ustaške bojne učestvovali u uništavanju zatvorenika Srba i Židova u logoru „Slano“ na Pagu.

Nije nam namjera da evocirajući ondašnje događaje iznesemo samo suha fakta, grozote počinjenih zlodjela ili izvještaj iz sudske dvorane, već da i ovim slučajem ukažemo na svu nakaznost jednog sistema, jedne ideologije, koja ne samo što je krvoločno uništavala čovječanstvo, već je i od ljudi stvarala profesinalne ubice, bestijalna čudovišta, kojih se ne bih stidjeli svi inkvizitori srednje-vjekovlja.

Sedam koljača nalazi se pred sudom. Međutim, mnogi od njihovih ideologa, bojnika i vojnika, šećkaju se još uvijek više nego slobodno, po liberno-gostoljubivom zapadnoevropskom svijetu. Čekaju „svoj čas“ ali fašistička himera kao stoglava aždaja, uzalud plazi svoj otrovni jezik. Davno počinuše izmrcvareni logoraši, istrunule su davno njihove izmučene kosti, ali mi ih nismo zaboravili. One su uzidane u temelje ove zemlje, one su dio našega života, one su, uz Partiju i Tita, mir i sigurnost na našim granicama.

„Ispovjed“  Luke Barjašića

Bilo je to u Zadru 1942. U ćeliji broj 14 starog Trubunala ubačen je neki onizak crnomanjast čovjek crne, grgurave kose. Trojica zatvorenika – Popović, Poljak, Šolaja i legalci iz okoline Benkovca i Knina – zagledaše ze pažljivo, tko je pridošlica? Kradljivac? Švercer? Fašista – provokator ili istomišljenik? Pošto je oprez majka mudrosti, započeše škrti razgovor.

Odakle si, pitali su. Zašto si zatvoren?

– Iz Poličnika…

Među zatvorenicima nastade tajac. U ono vrijeme Poličnik je dao velik broj ustaša. Novi pridošlica je pripovijedao da je zatvoren zbog revolvera, što je kod njega pronađen sinoć, kad je pripucao iz sela, misleći da napadaju „Srbi iz Smokovića“.

– A vi, koje ste vire, hrvatske ili pravoslavne?

Za početak bilo je dosta. Osim toga, pridošlica je nosio ustaške čizme da bi nešto više saznali, zatvorenici su, kako je dogovoreno, nastupali jedinstveno – po planu.

– Kakvi pravoslavci, majku im, oni su nas dovle doveli.

A kad je Poljak ispričao da su i njega Talijani zatvorili kao ustašu, Luka Barjašić sasvim se otkravio. I među „ustašama“ započe sad već intimniji razgovor.

– Ej, Srbi, majku im, platili su oni meni, ja sam im dao.

-Jesu, majku im, i meni, živima sam brade gulio.

– A čime ste ih tukli? Kako ti je bilo prvi put?

Luka Barjašić
Luka Barjašić

– Nekidan smo iz 1200 odveli u Karlobag, pa u Oštarije. Kad smo ih doveli pred jame – puste žalosti od njih. Ali nitko nije mogao pobjeći ni da je krila imao. Tukli smo ih i mlatili na svaki način, da bi šparali metke. Veće smo grupe žicom zajedno vezali, one prve na rubu potukli, tako da su cijelu grupu povukli za sobom. Neki su živi u jamu skakali. Jame smo cementirali da koji ne bi živ izašao. Bilo je Jevreja iz Zagreba, pravoslavaca iz Obrovca i Knina, Gračana i Tribnja.I tu je Luka Barjašić kroz tri dana ispričao kako je odmah 1941. otišao u „Pavelićevu školu“, kako mu je prvi put bilo malo nezgodno ubiti, ali poslije je mogao 5000 odjedanput. Pričao je o jamama u Velebitu, o kundačenju i premlaćivanju, o silovanju žena i djevojaka.

– A zašto one Srbe ispod Velebita ne pobijete, majku im njihovu, opet je upitao Poljak.

– Jesmo i njih. Nedavno na Pagu jednu smo staru ženu i  staroga čovika ubili (Poljaku se srce stislo).

– Kakvi su – pitao je, prikrivajući uzbuđenje. A kad ih je Luka Barjašić počeo opisivati nije se više mogao svladati. Skočio je na njega kao ranjena zvijer i počeo ga daviti.

– Ah, krvopijo ustaška, ubio si mi oca i majku…

S „ispovijedanjem“ Luke Barjašića bilo je gotovo. Talijani su nanjušili svađu  i premjestili Luku u drugu ćeliju, a zatim ga odveli u Šibenik i dalje u Italiju. Od ostalih zatvornika s njim je upućen jedino Šolaja u Firenzu i Parmu. Svuda ga je raskrinkavao među zatvorenicima kao ustaškog koljača. Bojkot zatvorenika Barjašić je primao hladnokrvno. Kasnije je navodno prešao Talijanima u službu. Kažu, da su ga se zatvorenici bojali više od ikojeg Talijana.

Od tada se Luki Barjašiću zameo trag.

Konclogor „Slano“

Trebalo je punih jedanaest godina da se na sajmu u Benkovcu pukim slučajem sastanu nekadašnjni zatvorenici. Luka Barjašić uhapšen je prvi, a za njim uskoro i ostala šestorica njegovih mještana.

Iskazi optuženika, svjedoka i očevidaca, izvještaji Državnog arhiva u Rijeci s iskazom talijanske saniteteske komisije, pisma i suočenja, sve to prilično vjerno reproducira grozote logora u Pagu, mukotrpni život paških interniraca, koji više puta nije bio dulji od nekoliko dana i sukrivnju optuženih.

Logor „Slano“ na otoku Pagu osnovan je odmah nakon proglašenja endehazije, koncem svibnja ili početkom lipnja 1941. „Slano“ je krševita visoravan, ustvari kotlina, okružena bregovima. Tu se s velebitskih goleti ruši zimi najžešća bura, a ljeti vlada nemoguća žega. Predio je potpuno gol, bez ikakve vegetacije, bez vode, i zato nenaseljen. Uz more na žalu izvire nekoliko izvorića slankaste, nepitke vode. Na sjevernom dijelu ove visoravni na površini od cca 200h150 m podigli su ustaše tri drvene barake ograđene jednostrukom bodljikavom žicom. Ovdje su smještavali židove. Na južnom, manjem dijelu bilo je deset baraka za Srbe. Srbe su ogradili trostrukom žicom u visini o tri i širini dva i po metra. Slabo građene barake nisu štitile od vjetra i kiše. Spavalo se na golim drvenim ležajima na spratove. Nekoliko kilometara dalje, u selu Metajna bio je u kućama (dr. Triplate, dr. Hvale i jednoj seoskoj  kući) logor za žene i djecu.

U „Slano“ su dopremani ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Židovi, Srbi, Hrvati, žene, djeca i starci svih dobi i svih profesija. Logoraši su danju i noć pristizali u Gospić, kamionima ili u plombiranim vagonima, a odanle su vezani žicom i kundačeni pješačili do Karlobaga. Iz Karlobaga prebacivali su ih svakog dana brodovima u Lašku Slanu u uvalu Sušac, za nekoliko kilometara udaljeni logor. Vožnja brodom davala je prilike za raznolika mučenja. Da se nevidi što voze, ustaše su obično zatvorenike nabili u „stivu“ (unutrašnjnost broda), a kako su mjesto 50 krcali i po 150 ljudi, to su po  njima gazili nogama, gurali ih veslima i kundacima, da se brod može zatvoriti. Usljed toga logoraši su dobijali teške tjelesne povrede, kostolome ruku, nogu, rebara i drugih dijelova tijela. Zapovjednik logora, zloglasni Ventura Baljak iz Poličnika za kojega i optuženi pričaju da je bio jedan od najvećih krvoloka u Evropi, davao je u takvim prilikama maha svom krvološtvu i primjera radi klao pojedince, napijao se njihove krvi i bacao ih u more s kamenom o vratu.

Ilustracija za tekst o suđenju | Ilustracija za tekst o sudjenju

Logoraše su mučili glađu., žeđu i teškim radom. Hrana se sastojala od jednog kruha na 30 osoba i četvrt litre vode s nekoliko zrna pasulja. Zatvorenici su jeli travu ukoliko su do nje došli. A kad su padali u nesvijest od iznemoglosti, kundačili su ih da se osvijeste. Higijenske prilike strahovito je pogoršavala dizenterija, naročito među malom djecom. Nužnici – deset koraka od baraka, sastojali su se od 10 cm duboke uzdužne jame uz koju je jedino sa strane baraka  bio podignut pola metra visok i 4 metra dugački zid, tako da su zatvorenici odasvud bili izloženi pogledima stražara. Vode za pranje nije bilo, a za piće minimalno. Na užasnoj žegi goli i bosi, bez kruha i vode, morali su raditi najteže poslove bez ikakvog smisla, da bi se što više iscrpli. Radili su u kamenolomu, gradili cestu Baška Slana-Sušac, prenosili bačve s vodom za logorsku upravu. Svako nepokoravanje kažnjavalo se strijeljanjem. Detalji o mučenjima nisu poznati. Optuženi izjavljujuda mučenja nije bilo, međutim, pojedinci iz okolnih mjesta pripovijedaju da su se usaše nakon pokolja uvijek hvalili kojekakvim zvjerstvima. Nakon raspuštanja logora pronađen je u južnom, srpskom dijelu, krevet od bodljikave žice, vjerojatno za mučenje.

U Metajni

Sa ženama nije bilo ništa bolje ako ne i gore već i zato što se radilo o ženama. Tukli su ih nogama, psovali im sve živo i mrtvo, nabacivali se za njima kamenjem. Zloglasni komandant logora Devčić „Pivac“ vodio ih je lično na kupanje na karlobašku stranu obale i na povratku dozvoljavao svojoj bandi da bira. Od takvih „biranja“ nije te patnice poštedio ni polazak na gubilište. Svoje prljave prste umješali su u ovaj zločinački posao i „sluge božji“. Svjedok Ivan Festini iskazuje da je u šumici Barbat nedaleko nađena silovana i ubijena kći Ognjena Price. Don Krsto Jelinić kome se pripisuje ovo umorstvo zalazio je često u ženski logor Metajna-Barbate, silovao i ubijao. Neki od optuženika sjećaju se njegovih dolazaka u Slano, dogovaranja i pijančavanja s logorskim glavešinama. Pop don Ljubo Magaš, župnik iz Barbata, hvalio se svjedoku Maržić Šimi kako je zajedno s usašom, zvanim „Pavica“ silovao neku osamnaestogodišnju židovku koju su kasnije obojica ubili.

Jelinić je u bjegstvu, ali je Magaš zbog ovog zlodjela nakon oslobođenja uhvaćen i strijeljan. Šta se sve dešavalo u Metajni, može se zaključiti po tragovima u logoru: razbacane dječje cipelice, kosa na žici…

Jednog dana dovedena je u ustašku kancelariju u Metajnu mlada Srpkinja koja je prkosno dobacila jednom ustaši: „Šta ste se uozbijestili gadovi? Zar mislite da su crveni propali?“ Jednooki komandant Metajne Maks Očić odveo je nesretnicu u pravcu „Dražice“. Malo zatim, čulo se udaranje pijuka. Njen petogodišnji sinčić nestao je iste noći. Jeziva priča o kćerki nekog srpskog oficira koja je prilikom klanja u Furnaži u zamjenu za nož nudila svoju mladost – nije sigurno jedina.

Zadnjih dana, neposredno pred preuzimanje logora od Talijana stigao je u Metajnu transport žena, koje su zbog prisustva njemačko-talijanske komisije prebačene smjesta u Casku (selo do Barbata), a slijedeće noći prevezene nekamo za Paška vrata gdje su se nalazili rovovi za lješine. Svjedok Dokazić Jakov, ustaški stražar sa „Slane“ drži da su poubijane iste noći, jer je čuo kako su se ujutro ustaše vratili pjevajući u „Slano“.

Neposredno pred raspuštanje logora sve su žene prevedene u zajeničke barake u „Slano“.

Od kame do procesije

Svi zatvorenici osuđeni su na smrt, jedino je bilo pitanje vremena. Kada? Svake noći uz zalaz sunca ili pred zoru grupa ustaša odvodila je logoraše u većim ili manjim skupinama na gubilište. Ne zna se, koliko je takvih pogubljenja bilo. Optuženi govore o hiljadama usmrćenih u Velebitu i predjelu Furnaža, a iskazi svjedoka i nalazi lješeva dopunjuju te hiljade novim hiljadama. Logorski ustaše nisu ubijali samo logoraše, već su haračili po okolnim selima, pljačkali i krali, te odvodili srpski živalj. Svjedoci spominju ubistva i odvođenje mještana iz Šibuljina, Počitelja, Divosela, Tribnja i drugih okolnih sela, često zapomaganje i štektanje mašinskog oružja. Svakih 8-10 dana logoraše su pozivali da se „spreme kućama“, na „rad u Njemačku“,da se „jave na ljekarsku“ ili za „drugi“ logor, a onda su prijavljene pobili ili postrijeljali. Ustaaša Pačini Vjekoslav, zvani „Sudija“, pripovijedao je 8. VIII.1941. da su često znali poredati po stotinjak ljudi  i mitraljezom sve postrijeljati. Kad je naređeno da se ne čuje pucnjava, ubijali su ih noževima. Među tim masovnim ubistvima optuženi priznaju samo pokolj židova u Velebitu (u dva navrata) i pokolj Srba u  predjelu Furnaža, nekoliko kilometara iza uvale Sušac – djela za koja ih konkretno i optužnica tereti. Kod toga je, prema priznanju optuženih, svaki učestvovao u ubistvu samo jednog logoraša.

Krajem srpnja ili početkom kolovoza grupa ustaša među njima i optuženi prebacila je brodom grupo od nekoliko stotina židova, muškaraca, žena i djece, sa Paga do Barić-drage na velebitskoj obali. Odavde su ih odveli u Velebit gdje su ih istog dana pobili. Detalji tog pokolja mogu se naći u svim iskazima. Iza kako je Ventura Baljak zorno pokazao kako se to radi, svi ustaše bili su poimenično pozvani i morali su redom klati zatvorenike, Pošto se jedan uspio otkinuti i pobjeći, počeli su ih tući macama.Tako su potukli preostale žene. Prema iskazima optuženih, u Velebit se odlazilo u više navrata, ali oni nisu učestvovali, osim pojedinaca kod zadnjeg srpovoda za Oštarije.

Kolovoza 1941. sprovedeno je iz logora „Slano“ oko 150 Srba interniraca, također muškaraca, žena i djece u jedan zaljev (predio Furnaža) nedaleko logora, gdje su usmrćeni bajonetima u iskopanim jamama. O tim jamama govori kasnije i izvještaj talijanske sanitetske komisije, koja je raskuživala logor. Zloglasni Ventura s jedne strane, i vodnik Šljivar s lampom s druge strane jame, nadgledali su izvršenje zločina. Puste paške noći naslušale su se ženskog ridanja, jauka i dječjeg vriska. Sablasna lica koljača jedva su se razaznavala u oskudnom svijtlu lampaša „Grozno je bilo“ kažu i optuženi i većinom tvrde da su u mraku kamuflirali ibijanje. Jame su zatim na brzinu zatrpali zemljom i kamenjem.

Istog jutra 15. VIII šezdesetorica ustaša došli su u mjesto  Pag s namjerom da učestvuju u velikoj crkvenoj procesiji i paradi na veliku gospu – da ponesu gospin kip od starigradske crkve do Paga. Ali narod se razbježao. Krvave ustaške prilike izazivale su užas, gađenje, mržnju. Tako su „od parade“ morali, hoćeš nećeš, odustati. Ali su se zato putem hvalili: „Bilo je noćas krvi, govorili su, poklali smo 700 komada te židovske i srske bagaže“…

Svjedoci pričaju da je u pokoljima učetvovalo redovito tridesetak odabranih ustaša, većinom oni iz Poličnika i Visočana, te neki Bosanci. Ostali su morali ići samo onda kada su izjavljivali da to ne mogu raditi…

Nekako pod konac kolovoza logor je trebalo raspustiti. Posljednji transporti logoraša odvedeni su u Oštarije i poklani u Velebitu. Ostatak od nekih 400 prebacili su u Jasenovac gdje su završili, jednako kao i drugi, pod nožem i maljem.

Gdje je Dunja Polin

Iz nekih iskaza proizilazi da su strahote paškog logora preživjeli jedino Karlo Heim i Dunja Polin. Kao jedini očevici saslušani su navodno još 1946. i 47. od Okružne komisije za ratne zločine u Rijeci. Osim imena o njima se ne zna ništa više. Taj zapisnik nije pronađen. Izgubio se negdje zajedno s ostalim materijalima i snimcima komisije u vezi s logorom „Slano“. Uzalud su ostali svi pokušaji da se materijal pronađe. Bezbroj dopisa svjedoči o upornom traganju zadarskog Orkužnog suda za materijalom i nepoznatim očevidcima. Pisma su upućivana Odjelima unutrašnjih poslova Beograda, Zagreba, Sarajeva i Osijeka, Jevrejskoj općini u Zagrebu, Javnim tužioštvima, Medicinskom fakultetu u Zagrebu, svuda gdje se pretpostavljalo da bi se spomenuti mogli naći. Ali odgovor je bio redovito negativan: nepoznat, ne stanuje na ovom području… U Zagrebu su pronađena dvojica s istim imenom (Heim Karlo) ali ni jedan od njih nije bio u logoru „Slano“.

Tako će presuda pasti a da Karlo Keim i Dunja Polin neće imati prilike da se suoče sa svojim krvnicima.

Izvještaj dr. Stazija

Krajem kolovoza 1941. komanda talijanskom armijskog korpusa u Kraljevici otposlala je ekipu od 35 vojnika sanitetskog odjeljenja pod upravom  vojnog liječnika Dr. Stazija iz Ventimiglie (prije kapitualacije interniran kao antifašista) da spali lješine u logoru „Slano“. U izvještaju dezinfekcione komisije od 22 IX.1941 podnesenom komandi u higijenskom čišćenju i uređenju groblja u Malinu i Slani navodi se među ostalim i ovo: „Već u zoni gdje se brod usidrio, a još više u blizini grebena gdje smo pristali naišli smo na jedan vrlo odvratan smrad, karakterističan za organske materije u raspadanju. Uspevši se nekim puteljkom po golo-golcatom terenu, iznad nekih 400 m , našli smo se pred jamom dugom 32, širokom 2 i dubokom 16 m. Tokom puta bili smo prisiljeni upotrebni plinske maske, jer je smrad postajao nepodnošljiv, a uspinjanje nas je sililo da duboko dišemo. U udaljenosti od 15 m nalazila se druga jama duga 15 m, jednako duboka i široka. Uokolo ovih jama odstranjena zemlja pokrivena je mnogim kamenjem da bi se izazvalo dojam konfiguracije terena. Iz spomenute zemlje izbijaju zgrčene ruke, nožni prsti, već jako truli i negdje jasni obrisi čovječijeg tijela slabo pokrivenog zemljom. Iza daljnjih 400 m spustili smo se u drugu dolinicu nazvanu Karlobaški Malin, koja gleda prema Karlobagu. Pošto smo prešli oko 200 m u potpuno kamenitoj zoni, bez ikakvog puta, naišli smo ponovno na jedan hodnik zemlje pokrivene kamenjem, da se maskira teren, s karakterističnim smradom. Pristupili smo metodičkom radu, odmicali sve kamenje, a zemlju lopatama odstranili, sloj po sloj. Po čitavoj dužini groblja ukazale su se brojne često vezane ruke, bose i obuvene noge, glave s licem ili šijom gore itd. Došli smo do zaključka da se ukapalo ovako: oni koju su određeni za ukop vezani su gornjim udovima po dvojica i trojica zajedno (uvijek žicom za električnu struju) i postavljeni na kup zemlje nad iskopanom jamom, u koje su onda padali pokošeni mitraljezom. U momentu dok smrt još nije nastupila srušeno je na njih najveće kamenje iz podnožja suhih zidova s obje strane jame koje je u padu povuklo za sobom zemlju, pa je tako ukop izvršen s malo muke i brzo. Da su ranjeni pokopani živi dokazuje izobličeni i tragični izaržaj većeg dijela lica, kod lješeva. Izvlačenje lješeva bilo je s tog naročito mučno, jer su lješevi nabacani bez reda, zgureni i ispremješeni udovima međusobno vezani i porazmješteni u položajima koji se ne daju ni zamisliti. Na nekim mjestima lješevi su se nalazili čak u pet slojeva jedni na drugima, a drugdje opet manje prema dubini jame. U ovim jamama našli smo samo žene i djecu a u drugima ispremješane muškarce, žene i djecu. Stanje održavanja lješeva različito je u raznim zonama, jer su ukopi vršeni u razno vrijeme, pa su neki lješevi mogli biti stari mjesec-dva, a drugi dva ili tri mjeseca. Lješeve smo vadili upotrebom trozuba, postavljali ih na inprovizirane nosiljke i prenosili na drvene lomače, gdje su obilni natopljeni gorivim tekućinama i spaljeni. Na svakoj lomači spaljeno je oko 20 lješeva. Tako je spaljeno 791 mrtvo tijelo i to 716 u glavnom groblju, u Malinu, 20 u malom grabolju, u Karlobaškom Malinu 2 u zoni Malin, blizu jednog vrela, jedan desno od obale za pristajanje u Malinu, a 52 u groblju lijevo od mjesto Slano, koje nam je kasnije pokazano. Od ovih lješeva 407 su muškarci, 293 žene i 91 dijete u dobi od 3-14 godina. Nađeno je jedno u povoju od oko 5 mjeseci. Južno od žičane ograde koja zatvara konc. logor Srba nađeno je drugo maleno groblje gdje je bušenjem konstatirano da su lješevi zatvoreni u drvenim sanducima i to dosta duboko. Uslijed toga ovo nismo iskopali. Osoba koja je služila kao vodić kod pronalaženja zona pripovjedala da je najveći broj deportiranih u „Slani“ bio bačen u more, vezan uz veliko kamenje, a mnogi su si i sami oduzeli život utopivši se. Ambijent u kojem su deportirani živjeli čini više nego vjerojatnim tvrdnju da su samoubojstva bila vrlo brojna. Za gornje radove upotrijebljeno je 70 kvintala drva, 250 kg petroleja, 550 kg benzina, 45 kv živog vakna. Rad je trajao ukupno 10 dana a utorešno je 2.720 radnih sati.

Priložene fotografije nažalost nisu nađene. Iz ovog izvještaja može se nazrijeti samo blijeda slika strahota i zvjerstava počinjenih u Paškim logorima. Izkasi nekolicine očevidaca još su daleko-užasniji.

Pismo „majci domovini“

Na Rijeci je za rata postojao provincijski ured za  cenzuru pošte, koji je svakog tjedna slao izvještaj riječkom prefektu uz izvatke pisama, koja su smatrana interesantima. Tako su u izvještaju od 12.H 1941 citirane neke stavke iz pisma Renegata iz Paga Marka Pera Vidolina, koji piše kapetanu Vincentu Massimu u Mošćenicu među ostalim i ovo:

„Na nesreću po drugi put smo ostali napušteni po majci domovini, radi čega smo vrlo žalosni. Čvrsto samouvjeren da ćemo opet biti vraćeni pod njeno okrilje, jer uz tolike pokolje što su izvršile ove vlasti ta se država ne bi mogla održati. Tako da danas i drugi ljudi, koji su bili hrvatski simpatizeri mole i uzdižu ruke k nebu da bi ovaj otok bio prisajedinjen majci domovini. U prvom redu za to jer su otok napustile hrvatske vlasti pa financijski stoji loše a u drugom zato, jer su ovdje iza koga je Pag pripao Hrvatskoj, vlasti osnovale konc-logor blizu Barbata na pustom mjestu, kamo su dopremali židove i Srbe i masakrirali ih. Tako da se računa da je u logoru koji je ovdje postojao, ubijeno i bačeno u more nekih 8.000 lica. Povrh toga, kako se govori, ubijeni i drugih 15.000. Osim toga priča se, da su u unutrašnjosti ustaše masakrirali i pobili stanovništvo čitavih sela. Usljed tih žalosnih događaja ja, a također i hrvatsko pučanstvo molimo nebo da bi Italija preuzela ovo područje, jer se bojimo da će i nas za koji dan masakrirati.“

Mislim da nije potrebno posebno naglašavati sa su ovi zločini vršeni u vrijeme kada je na Pagu već boravila talijanska okupaciona vojska i da se Talijanu nisu nimalo trudili da spriječe spomenuta zvjerstva. Istom kada je u logoru skoro sve bilo poklano, odlučili su se da spale lješeve i da „hrvatsko barbarstvo“ iskoriste (kako se vidi) kao meku za prestrašeno stanovništvo i „prisajedinjenje majci domovini…“

Kazna?

I trebalo punih 11 godina da se pukim slučajem na sajmu u Benkovcu susretnu nekadašnji zatvorenici, da se Luka Barjašić nađe pred sudom, da spadnu i posljednje koprene s tajanstvene pogibije paških logoraša. Punih 12 godina je trebalo da u ruke pravde dopanu prvi krivci. 12 godina! Polomljene kosti i lješevi nesretnika njihovih žena i djece istrunuli su davno u jamama Velebita. Odvukla ih je morska struja s paških plićaka u nepoznate dubine morske, a velebitska bura raznesla je njihov pepeo po paškim goletima. Nad njihovim tjelesima prohujale su ratne godine, protutnjale ofanzive-granula sloboda! U miru su procvjetala nova proljeća, u miru vijali su Velebitom novi snjegovi. Mir je uspokojio srca ljudi. I sedmorica ustaša proživješe u miru. U miru?

Zar se iz velebitskih jama ne čuje noću hropac i jauk, zar to sa paških goleti ne cvile poklana djeca ne urliču izbezumljene majke? Zar to iz tamnozelenih dubina ne zure naduli utopljenici? Zar ne crvene stare mrlje na krvlju natopljenoj zemlji, na odjelima i rukama ubojica? O kako se moglo živjeti s umorstvima na duši, među grobovima žrtva zaklanim vlastitim rukama, na mjestu zločina? Kako se moglo jesti, piti, spavati? Tako se pita svaki normalan čovjek u kome ima još nešto ljudskoga. Tako je optužene pitao i predsjednik Okružnog suda u Zadru drug Josip Carević iza  kako se naslušao grozota. Optuženima se nije dizala kosa na glavi, od sjećanja, niti je za njih u tome bilo išta nenormalnoga. Pripvjedali su i pričali s jezovitom jednostavnošću i jedinom težnjom da „izvuku“ što manje a prikriju što više, da se minimalnim priznanjima, koliko toliko, iskupe, da spasu što se spasti dade.

Nijedan od optuženih ne priznaje više od jednog umorstva. Neki čak ni to. Svi su oni samo stražarili i čuvali zatvorenike. Svi su oni morali klati i ubijati, ali to nisu radili, nego samo jedanput, a onda su se samo pravili da rade. Svi su morali pljačkati, kundačiti, piti krvi, ali oni to nisu mogli. Plakali su, psovali Venturu Baljka i „Pivca“ – Devčića krvoločne zapovjednike logora, sakrivali se, izgovarajući se bolovima u trbuhu. Moguće bi čovjek i povjerovao da  iskazi nisu tako kontradiktorni. U toj gomili papira, zapisnika, izjava i suočenja, više se ne zna ko je koga ubio i koliko je ubio. Sve postaje crveno od krvi, a patnja nedužnog ljudskog mesa izbija na vidjelo, užasna u svojoj golotinji.

Luka Barjašić je osuđen na doživotnu robiju. Sud je uzeo u obzir maloljetnog optuženoga i zapuštenost i utjecaj ustaških zapovjednika. Kako će proći ostali? Vjerojatno ni bolje ni gore. Uza sve žalbe javnog tužioca i negodovanje javnosti olakotne okolnosti su iste. Svi optuženi nisu tada imali nego nekih 20 godina. Razgovarala sam s mnogo ljudi, običnih, malih ljudi, a i s drugovima u narodnoj vlasti, s takvima koji su bili po strani za vrijeme borbe, a i s takvima koji su od ustaške ruke izgubili sve što im je bilo najdraže. Nigdje nije bilo dvoumljenja. Osjećaj za pravdu u srcima ljudi tražio je smrt! A kada su ljudi saznali da presuda vjerojatno neće biti smrtna, kad su čuli razloge takvoj sudskoj odluci zašutjeli su neko vrijeme, razmišljali i kimnuli. Da, doista- možda to nama danas više i nije potrebno. A kada je već riječ o kazni-prisjetih se Baljkova odgovora pomoćniku javnog tužioca na pitanje „Kako je, Slavko?“-Dobro, rekao je Slavko. I to je tačno. Dobro je. Oni mogu spavati. Slijepo je oko savjesti.

Davno pomriješe u jamama izmrcvareni logoraši, istrunule su davno njihove izmučene kosti, ali mi ih nismo zaboravili. One su uzidane u temelje ove zemlje, one su dio našega života, uz Partiju i Tita, ono su mir i nezavisnost na našim granicama.

 

Maja NARIĆ

| Stranica 7 "Vijesnika u Srijedu" 10.06.1952. Stranica 7 "Vjesnika u srijedu" 10.06.1952. | Stranica 7 "Vijesnika u Srijedu" 10.06.1952.

 

Vezane vijesti:

Ante Zemljar: Haron i sudbine

Dušan Bastašić – I Slana je Jadovno

Ustaški logor na Pagu (1) „SLANA“ MJESTO UMIRANjA

Ustaški logor na Pagu (2) IZVJEŠTAJ PORUČNIKA SANTA

Ustaški logor na Pagu (3) ŽIVI ZAKOPANI

Ustaški logor na Pagu (4): I MORE – GROBNICA

Svjedočanstvo o zločinu u logoru Slana na Pagu

STRATIŠTA SRBA I JEVREJA NISU MJESTA ZA ZABAVU

 

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 16. marta 2016. godine.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan komentar za 7 ustaških koljača pred sudom nakon 12 godina

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top