Skočite na sadržaj
Svedočenje akademika Matije Bećkovića, pesnika, osvedočenog borca za očuvanje srpskog nacionalnog bića i vere Pravoslavne o jednoj “bezgrobnoj vojsci” izdatoj od strane saveznika i rastrgnutoj u komunističkom teroru. O znanim i neznanim junacima koji svojim životima platiše ljubav prema Bogu i Rodu, Kralju i Otadžbini. Izvor: PRIJATELj BOŽIJI
Hladan februarski dan. Šesnaest dana nakon proboja logora „12. februar“. Samo što je sada 2023. godina. Ali zidovi na isti način vrište, guše se, bole, gube u mraku i hladnoći logora na Crvenom krstu. Priča koju pričaju duga je onoliko koliko je trajao Drugi svetski rat i onoliko koliko traje naše sećanje osamdeset godina kasnije. Ovde je vreme stalo, od ulaska u dvorište logora do izlaska – vreme koje provedete unutra ne meri se ovozemaljskim aršinima. Priča ovih zidova duboka je koliko i rana od kuršuma na streljanim telima koje sam mogla da vidim ispod zida za streljanje, a možda ih nisam ni videla ovozemaljskim vidom. Ne postoje granice ljudskog
I Danicu Bošković, stariju Cvitinu ćerku, životna lađa je ponijela daleko od rodnih Rujana, od Dinare i Livanjskog polja. Obrela se u srcu Šumadije. Dična Hercegovka o čijoj se ljepoti i danas priča u rodnom kraju, čije se krupne plave oči i teške pletenice boje zrelog žita i danas pamte, svila je topli dom sa Markom Lalićem na periferiji Aranđelovca, u naselju Vrbica, pod granama ogromnog viševjekog hrasta.Ima u tome neke fine simbolike: život je, kako to samo on umije i može, sastavio ponos-drvo i ponos-čovjeka. Danica je slična hrastu. I ona je poput hrasta istrpjela munje i gromove života, izdržala zloću i bezumlje ljudsko, otela se iz čeljusti smrti
Od 200 sveštenika u Crnoj Gori, tokom i posle Drugog svjetskog rata, pobijenio je njih 182, i to najčešće na najsvirepije načine, pošto su ih prethodno zvjerski mučili – čupali im brade, kačili im ovnujska zvona, uprezali u konjske kočije, tjerali ih da piju krv ubijenih četnika, žive ih bacali u jame. Piše: Donko Rakočević Prije Drugog svjetskog rata, u Crnoj Gori je bilo skoro 200 sveštenika. Preživjelo je tek 15 zastrašenih crkvenih pastira. Nije preživio ni mitropolit Joanikije (Lipovac) – ubijen je po okončanju rata, u jednom potoku kod Aranđelovca. No, o tom zločinu ćemo kasnije. Krenimo redom… Jedan od prvih crnogorskih sveštenika kojeg će pogubiti komunisti je arhimandrit Nikodim
Prvog marta 1992. godine, na Baščaršiji u Sarajevu ubijen je srpski svat Nikola Gardović, otac mladoženje Milana i svekar nevjeste Dijane Tambur, a ranjen pravoslavni sveštenik Radenko Miković, dok su ubice, koje muslimanska vlast u Sarajevu nije ni pokušala da pravično kazni, spalile srpsku zastavu. Protiv Nikolinog ubice, Rasima Delalića Ćele, tek početkom 2006. godine Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu pokrenulo je sudski proces, koji nikada nije okončan, jer je ovaj zločinac ubijen 2008. godine u Sarajevu. Osim Delalića, koji je naknadno priznao da je ubio Gardovića, svjedoci su kao napadače prepoznali i Suada Šabanovića iz Zvornika i Muhameda Švrakića iz Sarajeva, koji je sin osnivača zloglasnih „Zelenih beretki“ Emina Švrakića.
U posljednje vrijeme vrši se ne samo revizija broja žrtava, nego i revizija istorije. Sad se više ne zna ko je dobio, a ko izgubio Drugi svjetski rat i to je prava katastrofa. Piše: Svjetlana Đuričić Kazao je ovo u intervjuu za “Glas Srpske” istoričar i magistar vojnih nauka Antun Miletić iz Beograda te naglasio da se revizijom bave i mnoge državne ustanove u Srbiji. GLAS: Šta stoji iza tih pokušaja revizije istorije i zašto se uglavnom pokušava umanjiti broj srpskih stradalnika u Drugom svjetskom ratu, a najviše u Jasenovcu? MILETIĆ: Zato što je najviše Srba ubijeno u Jasenovcu. Srba je najviše bilo i u partizanima, dvije trećine je bilo
Možda i stotinu hiljada ljudi trčalo je preko polja izbezumljeno grcajući; saplitalo se, posrtalo, padalo uz prodoran, užasni krik, pa produženo potmulo ridanje sve dok masa nije pristigla do samog podnožja spomenika i opkolila ga. U srpskim krajevima obogaljenim ustaškim genocidom nije postojala socijalno-psihološka podrška duševno razorenim ljudima koji su ostali na zgarištima, slomljeni zbog gubitka najbližih srodnika ili kompletnih porodica i rodova, zbog pretrpljenih trauma i neizlečenih strahova. Bez osnovnih materijalnih uslova za nastavak kakvog-takvog podnošljivog življenja, bez bilo kakve smislene, državno podstaknute terapijske akcije i prakse, bez duševnog pročišćenja i smirenja, rane su krvarile decenijama posle rata. Možda i najsnažniji podsticaj takvom stanju stvari bio je iščašeni i
Životopis umirovljenog Episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog, blaženopočivšeg u Gospodu, Atanasija. Umirovljeni episkop Atanasije upokojio se u četvrtak, 4. marta 2021. u Trebinjy. Ime episkopa Atanasija Jevtića odavno je poznato ne samo našoj crkvenoj i široj javnosti već i cijelom hrišćanskom, naročito pravoslavnom svijetu. Episkop dr Atanasije Jevtić rođen je od pravoslavnih roditelja, Milana D. Jevtića i Savke (rođ. Brisić), zemljoradnikâ, u selu Brdarici, u šabačko-valjevskom kraju (zapadna Srbija), na drugi dan Božića, 8. januara 1938. godine. Osnovnu školu završio je u Draginju, nižu gimnaziju započeo 1949. u Šapcu, a završio osmoljetku 1953. u Debrcu. Učio je zatim Bogosloviju u Rakovici, a završio je u Beogradu 1958. Iste godine upisao je Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu, ali je ubrzo pozvan na
Promocija knjige “SEĆANjA” Vase Čubrilovića biće održana u utorak, 07. marta 2023. u 18.00 časova u Zadužbini Ilije Kolarca, Studentski trg 5. u Beogradu. Jedinstven istorijski dokument u kojem jedan od učesnika Sarajevskog atentata iz 1914. godine prvi put iznosi sjećanja na jedan od najvažnijih i najdramatičnijih događaja u srpskoj i južnoslovenskoj istoriji. „Sećanja“ Vase Čubrilovića, najmlađeg atentatora, koji je preživio samo zahvaljujući okolnosti što je bio maloljetan, dok mu je rođeni brat Veljko obješen, u ovim memoarima iznosi nešto o čemu za života nikad nije progovorio: kako je izgledalo stanje u BiH pred atentat, kako su se zaverenici spremali za ovaj čin, kako je iz sata u sat izgledalo njihovo kretanje
Mi smo danas obišli muzej Jasenovac, gdje su nas neki vjerujemo dobronamjerni ljudi pokušali uvjeriti u svoj koncept, prema kojem je žrtva pojedinac, što bi vjerovatno trebalo da znači da žrtva nije član ni pripadnik ni jedne skupine, ni jednog plemena, ni jednog naroda. Časni oci, dragi đaci i ostala braćo i sestre, koji ste ostavili svoje svakodnevne obaveze da biste se pridružili nama na ovom putovanju – koje za nas u velikoj mjeri ima karakter pokloničkog putovanja, a objasniću kasnije i zbog čega. Dakle, Bogoslovija je jedna specifična škola, između ostalog i po tome što u njoj časove imamo i subotom. Danas je trebalo da, kao i svaki drugi
Kako da opišem susret? Dragica je iz Zagreba u moj stan u novobeogradskom bloku 70 došla kao Vjeruša. Mati Boja je 44 godine verovala da je njeno nestalo dete živo i imala je najveću tremu. S vrata, kada se ona pojavila, svi smo plakali. Onda je otac Nikola stisnuo zube, ustao sa stolice, digao čašu rakije i rekao: „Ona je naše dete! Primamo je nazad u porodicu.“ Sestra iz Zagreba je odmah shvatila da je zaista Panić, jer je ličila kao jaje sestrama Zorki i Dobrili – ovako ukratko izgleda najveća porodična pobeda u životnim borbama generala Miodraga Panića, legendarnog komandanta Gardijske brigade. Seća se general te 1986. i susreta
Danas nas je napustio erudita i intelektualac starog kova, enciklopedijskog obrazovanja, borac za slobodu, dr Mihailo-Mišo Rundo. Dr Mihailo P. Rundo je rođen u Bileći 7. septembra 1934. godine od oca Petra i majke Ljubice, rođene Dežulović iz Herceg Novog. Završio je Medicinski fakultet 1961. godine u Beogradu. U Frankfurtu je završio specijalizaciju i radio kao anesteziolog u najstarijoj gradskoj klinici, ali i pored uspješne radne karijere (primarijus) ostavio je traga i na Medicinskom fakultetu u Frankfurtu gdje je vodio, po želji nadležnih, stručne seminare studentima medicine. I pored predanog rada i uspjeha na profesionalnom planu, dr Rundo nije štedio ni vrijeme ni sredstva da bude od koristi i pomoći
U pitanju je crni dan u (h)istoriji. Tačka bez povratka, u projektu nastavka viševijekovnog zločina genocida nad srpskim narodom zapadno od Drine. Prva objava ovog teksta sa fotografijom nacističkih vojnika u fesovima, takozvane SS Handžar divizije, koji čitaju pamflet o odnosu islama i judaizma, desila se 02.03.2010. godine. Jedinice koje su organizovale vlasti tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, kao što je ova, borile su se kao dobrovoljačke čak pod Staljingradom. Iz tadašnje NDH, preko Ukrajine, išli su da zajedno sa Hitlerom pokore Sovjetski savez, odnosno Rusiju. Malo se od tada šta ozbiljnije promijenilo. Tako Njemačka opet naoružava Banderovce u Ukrajini, a Hrvatska šalje dobrovoljce da pomognu neonacističkim jedinicama. Vijori se šahovnica
Prije nekoliko godina boravila sam u Americi i tamo upoznala jednu bibliotekarku
Knjiga Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991. Početna strana… Sadržaj poglavlja
Mišljenja iznesena na internet stranicama koje slijede su privatna mišljenja njihovih autora
Poštovani, pozivamo vas da vaše utiske, prijedloge i komentare upišete u našu
„Otac Jovan govori o logoru Jasenovac, posrnuću Srpske nacionalne svijesti, kao i
U jedinstvenom dokumentarnom filmu o Jadovnu, Bajić nudi ekskluzivne snimke koje je
Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.
Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.
Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
