Danica

Datum objave: subota, 2 marta, 2019
Veličina slova: A- A+
Milka i Cvita, sestra i majka Danice Bošković-LALIĆ, koje su kao i ona, preživjele pakao jame Ravni Dolac
Milka i Cvita, sestra i majka
Danice Bošković-LALIĆ

I Danicu Bošković, stariju Cvitinu ćerku, životna lađa je ponijela daleko od rodnih Rujana, od Dinare i Livanjskog polja. Obrela se u srcu Šumadije. Dična Hercegovka o čijoj se ljepoti i danas priča u rodnom kraju, čije se krupne plave oči i teške pletenice boje zrelog žita i danas pamte, svila je topli dom sa Markom Lalićem na periferiji Aranđelovca, u naselju Vrbica, pod granama ogromnog viševjekog hrasta.
Ima u tome neke fine simbolike: život je, kako to samo on umije i može, sastavio ponos-drvo i ponos-čovjeka. Danica je slična hrastu. I ona je poput hrasta istrpjela munje i gromove života, izdržala zloću i bezumlje ljudsko, otela se iz čeljusti smrti i vaskrsla iz bezdanja da kaže kako je bilo, da posvjedoči da čovjek može mnogo više nego što zli ljudi misle i zaume:
„Muškiće, oca mi Iliju, stričeve Nikolu i Dušana i brata mi od strica, Milu nesritnoga Nikolina, otjeralo u ponedjeljak. Mogli su pobjeći ali otac i stričevi rekoše: kud da bježimo, mi nijesmo nikome ništa ni krivi ni dužni i nije, zar, naopaki zeman došao da stradaju nedužni…
Ko da im i preporekne? Živimo sa komšijama Hrvatima kao nokat i meso i ko se može jadu nadati da sve zaborave i pod nogu ture.
Majka mi Cvita jednako ne viruje, stalno ponavlja da će biti zla. Još kad narediše da siđemo s planine i blago stiramo u selo. Nama blago bilo u Razdolju i stirali kako je naredilo ali majka izmisli kako su nam tobož janjci ostali, da ih valja iskupiti i dotirati.
Bilo to u sridu. Još ne znamo šta je sa muškićima, ali majka sve brižnija. Po zori spremi mene, strinu mi Nevu, Gospava joj ime ali je mi dica iz milošte tako zvali, maloga mi bratića Rista, sestru Ubavku (nju smo kukavicu zvali Crna) i sestru mi od strica Dušanku (tepali joj Ćuba). Potirali i ovce kao da lakše iskupimo janjce. Majka nam veli da idemo pravo u Razdolje i odatle Neva, Risto i ja da idemo u Dalmaciju, ujčevini u Bitelić, a Ćuba i Crna da ostanu kod ovaca. Da se, kaže, rasturimo da bar neko ostane živ.
Poslala poslije za nama i Milku, ali je mi vratismo, da ne ostaje majka sama sa nesritnom Stanom. To mi bila najmlađa sestra, ne znam je li tri godine imala.
U Razdolju sve iprevrtano i opljačkano. Razbacano posuđe, prosuto maslo, polomljeno što se polomit moglo — pustoš ostala.
Ja i Risto produžismo s Nevom preko Kovioca. Naiđosmo na dalmatinske kolibe. Svratismo da se napijemo i kazujemo kud smo naumili. One nam žene vele da ni kod njih nije bolje, da se nema kud ni tamo.
Neva veli: ja se vraćam!
Ja se zabavih o jadu šta ja da radim. I ja dite, tek mi šesnaesta. Majka jedno rekla, a sad mi se čini da i Neva ima sto razloga da se vrati — i kako da je pustim samu natrag.
Smete mi se mozak i ja prvi i jedini put u viku ne poslušah majku: vratih se i ja sa Ristom natrag.
Nađosmo Ćubu i Crnu kod ovaca. Vijetamo šta ćemo i kako ćemo — kako ću majci na oči…
Negdje iza užine opazismo nekoliko muškaraca, idu k nama. Ne poznajemo ih izdaleka, ali vidimo odmah da nije dobro. Ja šmugnuh u jedan dočić i zavukoh se u nekakvo sitno žbunje — čini mi se samo sam glavu sklonila, ali me oni jednako ne opaziše. Čujem zovu me po imenu i poznajem moje komšije. Zaklela bih se da čujem glas Ivana Odaka.
Ćutim i drhtim, čini mi se svo se ono šiblje trese i namah će me izdati. Sikću nešto na Nevu i dicu i ispituju ih kud sam ja. Oni nešto kazuju ali ne mogu razabrati šta govore.
Onda se sve utiša, ali ja i dalje ne ispravljam glavu i ne virujem da me nijesu opazili. Prođe može biti pola sata. Podignem polako glavu, gledam okolo, nigdje nikoga. Odjednom, odozdo od Ravnog doca doprije lelek i vriska. Istrčim na čistinu, imam šta i vidjeti: uzgamizao mravinjak oko bezdanice, po oružju poznajem da su ustaše, sve u grupama gone i vuku narod do pećine i bacaju u bezdanicu. Piska dice i kukanje žena nadjačava galamu i psovke krvnika. Odlijegne i po neki pucanj…
Mili bože, jada, do neba se čuje. Meni se odjednom više ne živi. Vidim privedoše jami i Nevu, i brata mi, i sestre i ja bez razmišljanja poleteh ka jami.
Krvnici okružili sa svake strane, ne daju prići. Ne pitam, jurnuh da prođem, a Mile Perić, zvani Tomišić, raspali me nekakvim štapom po glavi. Jedan pored njega ima pušku, ali taj ne pruža ruke, a Mile samo štap, nekakvu čvornovatu batinu. Zavrtje mi se u glavi, odnese mi maramu na štapu, ali se ne dadoh — ne padoh.
Mile me zgrabi za ruku. Ne dam se ja, pusti život, omanuh sa njim kao sa prnjom. On me onda ugrabi za pletenice, pale mi niz leđa, puste, a bile su teške — kao ruka najsilnijega momka.
Mile me krvnički stiska za kosu i smije se, smije iz svega glasa, prezadovoljan što me savladao. Onda me pita znam li di su moji. Ja ćutim, a on se još glasnije poče smijati i onako kroz smijeh mi veli:
— De se ti udaj za me pa nećeš u bezdanicu…
Sledih se: sad će me osramotiti. Potpuno obnevidjelu od straha i bola, dovede me na stinu iznad jame. Ne čujem više ni plač i jauke onih koje privode jami, ni krike jezive onih koji lete u bezdan. Ne raspoznajem ni lica krvnika, a dili nas kojih dvadesetak metara.
Za mene postoji samo crno grotlo bezdanice koju smo ko čobančad daleko zaobilazili i samo izdaleka bacali kamenje u nju, ubijeđeni da joj nema kraja. I samo jedna misao: kako da se otrgnem i poletim u ambis.
Mile se i dalje cereka, trza me za pletenice i pripituje hoću li se udati za njega. Kad viđe da ja naginjem k jami, pita hoću li sama ili da me on baci.
Sama ću, vrisnuh i istrgoh mu se iz ruku…
Bože, kako to čeljade pretrne i obnevidi. Sve mi isto — ali ću u kuću, ali u jamu. Iskočih na stinu i za trenutak vidjeh samo one dolje ispred jame kako su zastali u čudu. Zastao i Mile i oni iza mene…
Više se ničega ne sjećam. Ni kako sam skočila u ambis, ni kako sam padala, ni da li sam negdje okolo udarala prije nego sam pala na dno…
Sanjam: noć, ja spavam sa majkom, studeno mi, zebu mi noge i leđa. Pokušavam da se pokrijem. Nema ponjave:
— Mama, kud mi odvuče taj biljac, smrzoh se — zborim majci.
— Kakav biljac, crna nesritnice, zar si živa, mi smo u jami — osvijesti me majčin glas.

Nju među prvima bacilo, ali ona bila svjesna od početka. Opazila da je Milka živa i izvukla je nekako ispod mrtvih i malo skrajnula u stranu. Crni Risto i jadna Stana i Ubavka bili odmah mrtvi. Sestre sam poslije vidjela, ko da su zaspale, a Risto ostao pod gomilom.

Jadikuje majka što je ne poslušah, što ne odoh u Dalmaciju da joj barem ja i Risto ostanemo živi. Mene osvojile muke, sto uboja i rana, razvaljeno koljeno, ne mogu ni mrdnuti, a, bog ti jadan ne bio, od svega teže naricanje i jauci ranjenih na sve strane.
Najviše preteklo dice nesritne. Krvava i nagrđena, a opet im krv ne da mira. Puzaju se i pokušavaju peti uz stinu. A stina, bog je kleo, glatka i mokra, ispenju se po nekoliko metra pa popadaju ponovo, ali ne odustaju.
Žeđ odoljela, na svaku stranu čuješ samo vodu ištu. Za nekoliko dana pa vidim dice jadne mokre u opanke, u cipele i to piju. Ja ne mogu…
Tako za sedam-osam dana, možda i više, ko će znati kad je dan, a kad je noć — nama dolje svejedno, pa dođoše da nas vade. Zovu odozgo, kazuju da su Srbi iz Čaprazlija, da su Rujani spaljeni i sa zemljom sravnjeni, da više nema onih koji su nas bacali u jamu. Spuštili konop i zovu.
Javiše se dva Lalića i Sava Bilanova zlosritna — bože lipa li je bila.
Zborimo im da ne idu, da je prevara, ali ne pomaga, muke pritisle pa čeljade izgubi razum i misli da od toga gore bit ne može.
Spustiše konop i četvrti put i zovu mene po imenu — Sava i oni dečkići jadni kazali ko je još živ. Majka mi turi ruku na usta, ne da da se ozovem i javim.
Neće ni drugi niko i konop odvukoše prazan.
Ne potraja, pa gore grunuše puške i one dečkiće baciše ponovo u jamu. Još živi, kukavci, dile se sa dušom, jama odliže od njihove jeke. Onda i Savu, golu ko od majke, pa za njom navališe stinje i počeše bacati bombe…
Mili bože, strašne kasapnice! Tu se više tila u cilo ne može vidjeti. Samo truplje bez glava, bez ruku, bez nogu — gomila mesa. Pretekosmo samo mi što smo se izmaki u krajeve, ali i mi izranjavani i nagrđeni.
Kad prestadoše sa stinjem i bombama oni odozgo ponovo zovu da provire ima li još ko živ. Mi ćutimo, a oni viču:
‘Spavajte sad, spavajte…’
Tako bi i poslije, dolazili i zvali, mora biti oni isti, bace opet po kamen i opet zbore: spavajte, spavajte…

DANICA BOŠKOVIĆ, udata LALIĆ: sama sam skočila u jamu…

DANICA BOŠKOVIĆ, udata LALIĆ: sama sam skočila u jamu…

Danima poslije, čim opazimo da je svanulo, ćutimo, sve u stravi da će se ponovo vratiti, da će ponovo biti stinja i bombi. Noću onda pričaj, jadikuj, moli se bogu. Nema sna prokletoga, bog otvorio oči i to ti je. Ja ni poslije za tri nedilje nijesam zaspivala, sve u nekom bunilu i strahu da ću se ponovo obresti u jami.

A svake noći nas sve manje. Dica jadna i muškinje pomrije do jednoga. Vidiš smo se smiri i zaćuti kao da zaspe. Kako kojemu sve im više zavidim i mislim da ih je Bog imao na umu jer sam ubrala da je meni suđeno da ostanem posljednja, sama da skapljem, da me crvi živu oglođu.
Toga su se, čini mi se, i svi ostali najviše plašili i kad nam se javio Nine Odak jedva smo i dočekali – odazvasmo mu se. Muke odoljele, prirastao stomak za kičmu, skamenilo se i sraslo u grlu, duša se još vije. Bilo nam svejedno ko je gore, zlotvor ili dobrotvor — samo da nam sa muke prekrate.
A opet svu noć vijetamo smijemo li se usuditi da krenemo i da li nas čeka sudbina Lalića i Save nesritnice. Ljuba Lalić kuka i svega glasa, a opet kad dođoše i spustiše konop prva pristade da je vežemo.
Čim je sunce dovatilo — ona u nesvis, nije stigla ni da vikne i neki nam znak učini ko je gore. Svejedno, više čekanja nema, smrt i ovako i onako i neka se samo što prije svrši.
Jednu po jednu izvlače. Mene zadnju od Boškovića. Zapeo jedino Glišo Stojić, neće živ, ne viruje. Pristade i sveza se i on tek kad mu se javiše i zazvaše ga moja majka, Janja, Galka i one zrelije i kuražnije koje su ostale pri čistoj svisti.
Nije mu bilo ni čuda. Sem dvojice žandara, Vinka i Jure, koji su nadziravali vađenje, oko jame su opet bili sve oni koji su nas i gonili i bacali u jamu. Ivan Odak upečobrazio, načinio se dobrotvor i spasitelj kao da ni mrava nije zgazio. Pa Niko Šibenik, zvani Ćipan! A opet bilo nekih koji su tražili da njih spuste u jamu da nas oni pokolju i prituku pa ni da se muče oko vađenja, ni da ostane živa svjedoka.
Bogme, ne dala ona dva žandara no kako je naredila vlast talijanska…
Ko može ide piške, ko ne može natovare ga na magare, tek nekako se svukosmo do sela.
Dotirali nas do blizu naših kuća kad eto nam prvoga komšije, Mića Šibenika, istrča pa se raspriječi na put:
— Ma, šta će mi taj smrad srpski, jedva sam čeko da ga nestane, a vi mi ga ponovo dovodite. Neće preko mene živa…!
Oni žandari breknuše na njega i u inat mu sve nas uvedoše u našu kuću. Pola muke su mi time skinuli…”
Danica odjednom zaćuta i pogled joj odluta kroz prozor, nekud preko gorostasnog hrasta i šumadijskih padina kao da u njima traži sličnost sa svojim dalekim, omraženim zavičajem za koji je još samo veže ta strašna i neizbrisiva uspomena i po koja ikavska riječ koja joj katkad utekne preko zuba.
„A sve ti je to nekakvo božije davanje. Ko može virovati da čeljade može o kapi vode preživjeti misec i po dana pod zemljom, u bezdanici, u kasapnici grdnoj. Četrdes i pet i šest metara jama duboka — tako kazivali oni koji su nas vadili — mjerili konope. Mjerili i neki poslije, a odakle sam ja skočila ima još bar petnaes metra više…
I ko tu sad može reći da nas nije sačuvala nekakva sila nebeska? Viruješ li ti da je dvi noći priđe nego će nas vaditi u jami iznad nas nešto zasjalo, ilinsko mu sunce nije bilo ravno, i doli se vidlo kao u podne, iglu da uvrzeš. Mi smo u početku mislili da je neko s lučem došao da nas vadi. Ja ne znam šta je, ali nekome nije bilo pravo da nevine duše skapavaju u bezdanju i ne može biti dobro nikome ko na nedužna ruku digne” — izgovori Danica, ne smećući pogled sa nevidljivih plavih daljina i ponovo zaćuta kao u molitvi…

*   *   *

Uprkos svemu što je preživjela Danica Lalić je još živa i u Aranđelovcu broji dane duboke starosti. A život joj  ni u starosti nije bio najklonjen. Proljetos, u martu 2007. godine, iznenada joj umro najstariji sin Božo, a šest godina ranije i najmlađi Ilija.Ostao joj samo Miloš, ali i on ozbiljno načetog zdravlja…

 

budo-ognjena_marija_livanjska.jpgZahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

POKOLj - Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.
POKOLj – Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top