
Medenica: Srpska sela su gorela, svakom sam plamenu znao ime…
Noć nas je tog prokletog 17. marta 2004. zatekla na putu ka metohijskim enklavama. Projurili smo Drenicom bez svetala… Sumanuta “deca orla” i đavola slavila su krvavi pir. Uplašio sam se kao malo kad do tad, a nimalo me nije bilo strah- nikakvo zlo nije moglo da nas zadesi na božijem metohu, a lica suštog zla svukud oko nas… Nikad jasnije nisam video srpska sela u noći- gorela su! Ništa tužnije nego kad svakom plamenu znaš ime, znaš domaćina, sveštenika, preslavu… Gospod nas je vodio kroz ognjenu vrzinu, razgrtao je i komadima samog neba činio put… Nikakvo nas zlo nije moglo zadesiti među suštim zlom- gde đavo potpaljuje nebo i













