
Onima što plaču: Stamen i prkosan je moj zavičaj
Sanja Vuković Ne nikoh na grijehu, a sa smijehom u grijeh žele da me utope. Dave me u živom blatu. Udaraju me u zenice, i spolja i iznutra. Nabacuju mi omču oko vrata. Traže mi neko oboljenje, zakrčenje sudova, maligni tumor… da bi mi preporučili eutanaziju. Kažu, bolje će mi biti bez mene. Pepeljasto-siva duga obavija moj kamen u temelju, duboko zariven. Ali ja se ne dam! Do smrti ─ ištem života. Ima dana koji mirišu na kišu. Naročito na Zadušnice kad Stojanke pohrle na groblja. Nisu to samo kozarske Stojanke. Planine, planine… Kol’ko vas je samo?! Koliko samo nesnimljenih filmova?! Koliko usnulih anđela. Koliko brda sličnih onome iz filmaAnđeo













