Da zaključimo, niti jedan projekat novonastalih država iz Jugoslavije nije uspio. Naprotiv, tri su područja pod protektoratom: BiH, Kosovo i Makedonija. Ostala četiri su na posmatranju kao psihijatrijski slučajevi. Republika Slovenija je ušla u Evropu, ali se urušava do bankrota. Republika Hrvatska je pred ulaskom, ali je pod posmatranjem zbog pravnih i mnogih drugih problema, također pred bankrotom. Crna Gora započinje proces pregovora, ali ne zna što će od sebe, nego se proglasila ekološkom državom, a ni elementarne pretpostavke nije napravila. A Srbija je na čekanju – Godoa. I dalje se nastavlja da se ništa na ovim prostorima ne događa bez trećeg. Sada je to Brisel i liberalna Evropska unija.

Nakon što smo orkestriranom mržnjom propagande mitova poraženi građanskim ratom istovremeno smo stvorili nove. Spajanjem  „kame kao najsvjetlijeg oružja“ i križa usmjerili smo sve snage na drugog i drugačijeg, do negacije. Najprije smo nasrnuli na antifašizam da bi pomoću kontrarevolucije sve mijenjali. Strateg rata – Tuđman izjavljuje za medije: “A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen-obilježja, to je samo gesta kojom hrvatski narod izražava svoj raskid sa prošlošću“. Sic! Kao da je moguće prekinuti prošlost koja se dogodila, voljom pojedinca. Srbima oduzima ne samo konstitutivnost nego i državljanstvo, etničko porijeklo i vjeru, asimilira ih prenominacijom kao „pravoslavne Hrvate.“ To je više od proste prijetnje. To je negacija čovjeka

Krivnja i odgovornost za rat, posebno za njegovu građansku stranu,veoma je složen problem. Nakon 23 godine što je rat započeo imamo nedovršeni mir. O tome imamo obilje građe, studija, analiza, faktografskih činjenica, ozbiljnih analitičara, državnika, znanstvenika, falsifikatora o prirodi rata itd. Međutim, o njegovim posljedicama najmanje imamo i spoznaja i tako evidentnih činjenica u koje nitko ne ulazi ozbiljnije. A, one sa sekularnim posljedicama, prevaliće se duboko u 22. stoljeće i nema domene u koju nisu duboko unijele razarajuće posljedice koje pogađaju ljude, prostor i institucije. Kao svjedok vremena usudim se bar taksativno naznačiti osnovne elemente „krivnje“ i „odgovornosti“ jer sam analizom prirode rata u tri knjige sagledao sve njegove

  Regularno izabrana vlast zvanično lijeve orijentacijeima ozbiljne probleme s katoličkom crkvom   Pošto se radi o državi s većinskim katoličkim stanovništvom, crkva smatra da je tzv. katolički odgoj kvalifikacija za život,  posao, unapređenje i slično. Hoće da  bude stub  laičke države pod svaku cijenu. Ima u građanskom ratu kao glavni oslonac izboreni konkordatski sporazum s Vatikanom. Postala je neprimjerena i neobuzdana U sve se miješa: izbor ravnatelja u kazalištu, školski program, nadležnosti lokalne vlasti. Zalaže se za stvaranje novog mita oko hrvatskog martirstva u Blajburgu. Hoće da ona određuje  radno vrijeme prilikom blagdana i da bude država u državi itd. Zatim ima odiozan stav prema stratištima Drugog svjetskog rata

Prilikom učešća na jednom izbjegličkom skupu u Staroj Pazovi, početkom 2011. godine, obrati mi se jedan sredovječni čovjek riječima: „Pročitao sam vašu knjigu „Kordunski rekvijem“[1]. Duboko me se dojmila. Naročito posljednja stranica na koricama, jer pokriva istinski naslov“. Zatim nastavi: „Vidim, u tekstu se žalite da niste mogli objaviti izginule i nestale u Kordunu, iako imate brojna imena i događaje. Ja ih imam otipkane i na disketi“.[2] Ganut, zahvalim i produžim slušati još ganutljivije priče ispovijedi ljudi što im se dogodilo, što su imali, što su izgubili u zavičaju, a što sad nemaju. Bilo je tužno i zaboravio sam ponudu podataka o poginulima. Kad pođem kući, presretne me čovjek, i

O Oluji sam pisao dok je još trajala. Neposredno kad je Oluja završila poduzeo sam jedno veliko istraživanje o svim procesima događanja. Hodao sam od sela do sela, od kuće do kuće, od zgarišta do zgarišta, od neposrednih informanata do nadležnih organa vlasti, vojnih i civilnih. Pošto sam uzeo za predmet sva ratom razorena naselja, srpska i hrvatska, jer su i Srbi svojim etnobanditizmom razorili oko 300 hrvatskih naselja, a Hrvati oko 1.200 srpskih, bojao sam se da to nikada neću sam završiti. Našao sam iste metode i iste posljedice razaranja s tom razlikom što su hrvatska naselja započela ili dovršila obnovu, a srpska su dimila i bila u kompletnom

            Pročitao sam nekoliko desetaka knjiga o raspadu Jugoslavije. Mnoge sam knjige čitao o prirodi rata u Jugoslaviji i konzultirao prilikom pisanja neke vlastite knjige (studije) ili članka. Kod nekih sam pomno studirao korištene izvore, metodologiju, glosare, (ne)profesionalnost analitičara i njihove pristupe.             Kasnije sam tragao za drugim sekundarnim izvorima i izvornoj arhivskoj građi, naročito nevladinog sektora o kršenju normi i nekažnjenom zločinu.             Ističem, ni kod rijetkih nisam naišao na kauzalno obrazloženje zašto se Jugoslavija raspala u krvavom ratu. Pojam raspada nije ni problematiziran ni definiran. Iako su autori bili povjesničari, državnici, diplomati, generali, strani arbitri, novinari, filozofi, mitomani, mrzitelji, nacionalisti, klasični revizionisti, ali i

Izučavajući prirodu rata od 1990. g. na našim prostorima, htio sam doznati sve njegove nijanse. Kako sam po obrazovanju filozof i povjesničar, a po praksi ruralni sociolog, nastojao sam da sagledam sve činjenice sukladno faktografiji, pisanoj riječi i ponašanju ljudi. Obično se kaže za rat da njegovu suštinu valoriziraju žrtve i materijalna razaranja. Budući da sam aktivni učesnik NOB, a kasnije sam radio kao arhivist, priroda građe mi je donekle poznata, a naročito naši „merak-zločinci bez kajanja“. U Arhivu za historiju radničkog pokreta, predmet mi je bila građa ratnih zločina, rasni zakoni i njihova primjena, te uloga četništva. To mi je pomoglo da pomno pratim ponovljene oblike zločina, jer ovaj