Kad bih samo mogla reći da nismo vodili brigu o onome što se oko nas događa! Naprotiv, znali smo sve, i vodili smo brigu o sudbini ljudi koji su živjeli u zemljama koje je Hitler jednu za drugom okupirao. Osuđivali smo i kritizirali slabost zapadnih sila, demokratski sustav zapadne Europe, njihovu nesposobnost da stanu na kraj Hitlerovom napredovanju i jačanju. No kad su napokon “otvorili” oči, već je za mnoge bilo prekasno. Churchill, jedna od vodećih ličnosti Drugog svjetskog rata, odavno je predviđao katastrofu i neprestano pokušavao upozoriti političare da promijene svoj pomirbeni i popustljiv stav. No njegov je glas bio “glas vapijućega u pustinji”. Napokon je ipak izabran za

Oženili smo se 2. rujna 1940. godine. Fritz je bio isto tako skroman i nepretenciozan kao i ja, tako da su moji roditelji pristali na kompromis: ceremonija se neće održati u “velikom stilu”, tj. u glavnom hramu, kao što je to bio običaj u bogatim obiteljima.  Vjenčali smo se u malom hramu. Nisam odobravala sve one bijele nakićene haljine uobičajene kod nevjesta, i svu onu afektaciju oko toga. Sve to činilo mi se neprirodnim i namještenim, pa je moja mama pristala da se vjenčam u jednostavnoj svjetloplavoj haljini, zapravo kompletu s prikladnim kaputom i vijencem. Ako to i nije bilo na svačije zadovoljstvo, na moje sigurno jest.  Obitelj i prijatelji

No sudbina je promijenila tijek ovih događaja. Otputovala sam, doduše, u Pariz, ali s mnogo manje oduševljenja, zapravo bez prave volje. Dva mjeseca prije puta, krajem prosinca 1938., upoznala sam naime jednog mladića kojeg je sudbina odredila da mi postane suprug. Moji roditelji imali su abonman u kazalištu. U našoj loži bilo je mjesta za pet osoba. Kad moji roditelji nisu išli na predstavu, dopuštali su mi da pozivam svoje prijateljice. Te večeri davala se opera Boris Godunov. Jedna od mojih prijateljica, koju sam bila pozvala, nije mogla doći, ali je pitala može li umjesto nje doći jedan mladić. Bio je to Fritz (Miroslav) Brichta. Nisam se mogla sjetiti jesam

Početkom 1938. godine Hitler je okupirao Austriju, a u jesen te iste godine i Čehoslovačka je pala kao njegova žrtva i izgubila svoju nezavisnost. Cijeli je svijet bio preneražen brzinom kojom je Hitler napredovao. Najviše su zbog toga krivili zapadne velesile koje ga nisu bile u stanju zaustaviti i stati na kraj njegovim namjerama. No mi, koji smo pratili svaki korak njegova napredovanja, njegove luđačke govore pune mržnje i prezira prema svemu što nije njemačko, a osobito njegovo bjesnilo protiv Židova, nikada nismo pomišljali da se to tiče nas. Također nismo ozbiljno shvaćali ni emigrante koji su dolazili iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke i pričali o koncentracijskim logorima. Gledali smo

Moja najbolja prijateljica Olga Novak pridružila se našem razredu kad nam je bilo 13 godina. Od prvog dana kad smo se upoznale pa sve do zadnjeg dana u školi bile smo nerazdružive. Najprije sam joj pomogla da se uvede i snađe u novoj okolini – u školi – da bismo s vremenom postale tako bliske da smo se kroz šest godina, provedenih zajedno u istom razredu, svakog dana sastajale nakon škole, svako poslijepodne zajedno pisale zadaće. Imale smo isti rukopis, jednake zadaće, iste ocjene, jednake crteže i, s vremenom, isti ukus. Ako se francuska poslovica “les contraires se touchent” i ne može uvijek primijeniti, u našem je slučaju sigurno bila

Prije nekoliko godina boravila sam u Americi i tamo upoznala jednu bibliotekarku koja je radila u gimnazijskoj knjižnici. Između ostalog razgovarale smo i o Drugom svjetskom ratu i različitim sudbinama ljudi koji su živjeli, ili bolje rečeno stradali u tom razdoblju. Moju je „priču“ slušala vrlo pomno i s velikim zanimanjem, ponekad zbunjena i preneražena, često sa suzama u očima, postavljajući mi pitanja glasom koji je drhtao od uzbuđenja. Rekla mi je da nije imala pojma što se u to vrijeme događalo u našim krajevima i bila je zahvalna što je o tome mogla čuti „iz prve ruke“, od osobe koja je sve to proživjela, jer su joj učenici često