Uspostava ustaške vlasti u Gospiću i široj okolini – Knjiga Jadovno 1.

Datum objave: sreda, decembar 30, 2015
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+
Dr Đuro Zatezalo: Jadovno
Dr Đuro Zatezalo: Jadovno

Ustaška organizacija u Gospiću je svoj rad začela tridesetih godina. U vremenu do 1941. godine, snažno je uticala na srednjoškolsku i studentsku omladinu. Gospić je postao centar političkih snaga ustaša, koji su imali podršku jednog dijela bogatih trgovaca i obrtnika. Pored političke podrške, oni su ustašku organizaciju pomagali i materijalno, ulažući u njenu propagandu i u organizaciono jačanje i povezivanje na čitavoj teritoriji Like, pa i znatno šire.

Upravo u Gospiću se koncentrisalo ustaško jezgro. Još 1930. godine, po Pavelićevim uputstvima, advokati Andrija Artuković i Jozo Dumandžić, s trgovcem Markom Došenom, osnivaju ustaške organizacije. Tu su i drugi trgovci, studenti i đaci: Jurica Frković, Ivan Pavičić, Lovro Duić, Niko Kovačević, Jurica Starčević, Mato i Ivica Frković, braća Stjepan i Ivan Tomljenović, Ivan Devčić Pivac, Stjepan Dukovac, Ante Brkljačić, Josip Samardžija, Frane Miletić i drugi. Putem legalnih društava, oni šire ustašku ideologiju, posebno u okviru rimokatoličkog vjersko-prosvjetnog udruženja Križarsko bratstvo. Veličaju Hitlera i Musolinija, ističući da će oni ostvariti njihov cilj — osnivanje nezavisne Hrvatske države. Značajan je doprinos fanatičnog misionara, poznatog mučitelja Srba, župnika Dragutina Kukolja. Pod njegovim nadzorom su djelovali mnogi „križari“, kao i njegovi saradnici, kapelan Ivan Mihalić i katiheta Kargačin. Gimnazijski katiheta, Vladimir Kargačin, u okviru ovog udruženja okuplja omladinu, đake gimnazije i učiteljske škole, kao i studente, te ih vaspitava u klero-nacionalističkom, odnosno fašističkom duhu. Brojni svjedoci tvrde kako je Kargačin likovao promatrajući grubo gonjenje povorki Srba, koje su ustaše nemilosrdno tukli kundacima. O tome postoji izjava jednog očevica: „Gledao sam velike povorke ljudi kako jadni odlaze da se i dalje nastave njihove muke dok napokon ne ispuste svoje napaćene duše. Ustaše su pohvaljene snažnim aplauzom i ovacijama od hrvatske omladine i građana koji su stajali na trotoaru, kad su sprovodili ulicama jednu veliku povorku Srba iz Knina i okolice, na čijem su se začelju nalazila četiri pravoslavna sveštenika krvavih glava i ruku, svezana u lance i iscijepanih mantija tako da im se na izvjesnim mjestima vidjelo golo tijelo.

Među građanima koji su sa apetitom posmatrali muke svih nevinih Srba mučenika vidio sam katoličkog katihetu Kargačina koji se isto tako naslađivao u stradanju Srba.“[1] Nezaobilazna je i uloga svećenika Josipa Jole Vujanovića, koji je za brojne zasluge u zločinima nad Srbima i nepoćudnim Hrvatima postao župan Velike župe Like i Gacke poslije Jurice Frkovića. Uz njega se ističe katiheta Nikola Mašić, koji je među đacima učiteljske škole agitovao da se učlane u ustaške organizacije, ističući da „sve Srbe treba zauvijek odstraniti silom ili milom.“[2]

Iz redova ove organizacije su potekli najzloglasniji ustaše, koji su 1941. godine sačinjavali Pomoćni ustaški odred (PUO) i vršili masovne pokolje Srba i Jevreja u logoru Jadovno, logoru Slana na otoku Pagu i drugim stratištima širom Hrvatske, te svojim bestijalnostima i krvološtvima potvrdili da su dostojni učenici svojih učitelja. Uoči rata, preko sportskog društva „Viktorija“, rasturaju listove „Ustaša“, „Hrvatska domovina“ i „Grič“. U okviru organizacije Revolucionarna hrvatska omladina, užurbano se radilo na pripremi uspostave ustaške vlasti. Tu su se angažovali Marko Frković, Josip Samardžija, Grga Pejnović, Frane Miletić, Ante Brkljačić, Stjepan Tomljenović, svi svesrdni saradnici Jurice Frkovića. Njihov cilj je bio naoružati omladinu i spremiti je za razoružanje Jugoslovenske vojske i uspostavljanje ustaške vlasti.[3]

„U samom početku prevrata organizirani su Pomoćni ustaški odredi u kojima je redovito 80 mladića. Svi su ispod 20 godina starosti, ali su strah i trepet onih koji su na bilo koji način radili protiv interesa hrvatskog naroda. Pod zapovjedništvom nešto starijih ustaša izvršit će sve zadatke i određene im zapovijedi“,[4] pisao je rukovodilac Križara, ustaša Vlado Grospić, u članku „Nacionalistička omladina Gospića u borbi za Nezavisnu Državu Hrvatsku“.

Revolucionarna hrvatska omladina je još prije okupacije pozvala svoje članove da u Gospiću preuzmu vlast. Iz te i drugih navedenih organizacija, kao i iz gimnastičke organizacije Hrvatski junak, klero-fašističke organizacije Marijina kongregacija, te Revolucionarne ustaške ženske akcije (RUŽA), stvoreno je jezgro ustaškog stožera i ustaških stanova u Gospiću, Perušiću, Gračacu, Korenici i Donjem Lapcu. Njihovi članovi aktivno učestvuju u razoružavanju jedinica Jugoslovenske vojske i uspostavi ustaške vlasti. Tako Josip Frković, član ustaškog pokreta i Revolucionarne hrvatske omladine, sa svojim istomišljenicima u aprilu razoružava jugoslovenske vojnike i hapsi Srbe, kako u Gospiću tako i u okolici, posebno u Metku, odakle odvodi 40 Srba, koji su samo nešto kasnije zvjerski ubijeni.

U perušićkom kotaru ustašku organizaciju umnožava Juco Rukavina, penzionisani austrijski poručnik, sa svojim aktivistima Antom Vlainićem, Jurom Umićem, Grcijom Čulumovićem, Ivanom Štimcem Ungarom, Tomom i Perom Čulumovićem. Matom Ćutićem, Ićom Kolakom, Mićom Dasovićem, Danom Hećimovićem, Martinom Kasumovićem, Brankom Milinkovićem, Rudom Ricom iz Klanca, Josipom Fadljevićem iz Gornjeg Kosinja i drugima.[5]

Nakon kraćeg zastoja poslije neuspjele akcije 1932. godine, napada na žandarmerijsku stanicu u Brušanima, gospićka ustaška organizacija se brzo sređuje, organizaciono se povećava i učvršćuje, naročito u vremenu od 1937. do 1940, kada se s Milom Budakom u zemlju vraća nekoliko stotina ustaša, na osnovu amnestije vlade Milana Stojadinovića. Preuzevši vođstvo ustaškog pokreta u zemlji 1938. godine, Mile Budak okuplja članstvo i osniva nove ustaške organizacije. Na području kotara Gospić funkciju logornika vrši Jozo Tomljenović, a u kotaru Perušić Juco Rukavina. Postavljeni su i tabornici u Gospiću, Smiljanu, Perušiću i Pazarištu.

Istovremeno, u Lici, kao i drugdje u Hrvatskoj, nastaju odredi Hrvatske seljačke zaštite (HSZ), u čija se rukovodstva infiltriraju ustaše. U selima se formiraju rojevi i vodovi, a po općinama satnije i bataljoni. Jedinice HSZ, dobro organizovane, spremno su krenule u razoružavanje dijelova Jugoslovenske vojske još prije kapitulacije, na Vratniku, u Karlobagu, Krivom Putu, Križpolju, Brinju, Jezeranama i dr., a naročito pošto su čuli izjavu svoga vođe Vlatka Mačeka 10. aprila 1941. godine. Pri razoružavanju su zaštitari vojnike tukli, a oficire i ubijali.[6]

Jengić Ivan Ivica, postolar iz Kaniže, koji je učestvovao u razoružanju jugoslovenskih vojnika u Lukovom Šugarju i Karlobagu, i u aprilu 1941. godine hapsio Srbe i sprovodio ih od željezničke stanice Gospić u zatvor Okružnog suda, u svojoj izjavi ističe: „Kapitulacija Jugoslavije zatekla me je kao vojnika između Gračaca i Lovinca, a u Gospić sam došao 11. travnja 1941. godine. Otišao sam odmah svojoj kući, a sutradan je objavljeno da svi oni Hrvati koji su bili u vojsci, da se moraju odmah javiti u kasarnu u Gospiću, pa sam se tako i ja javio dana 12. travnja 1941. godine u kasarnu gdje sam sa ostalim ljudima primio pušku, a na sebi sam imao jugoslavensku uniformu. Tog istog dana je nas 20, sa zapovjednikom Vinkom Matajijom, otišlo za Karlobag sa zadatkom da razoružamo jednu četu bivše Jugoslovenske vojske u Lukovom Šugarju, ali nam je Josan Kolaković, koji je tada bio komandant u Karlobagu, kazao da je ta četa već razoružana i naredio da kamionom prevezemo u Gospić vojničku spremu. Već u nedjelju 13. travnja dovezli smo iz Ričice neki eksploziv. 14. travnja nas petoricu odredio je Šikić Gabre da idemo na željezničku stanicu kao straža, a komandant nam je bio Žabica, zvan Migo. S vlakom oko 3 sata poslije podne iz Gračaca, oružnici su doveli neke ljude, među kojima je bilo i popova, pa smo ih sproveli do kaznionice. Bilo ih je 20.“[7]

U svojoj izjavi od 21. novembra 1944. godine, Jakov Blažević, dobar poznavalac političkih zbivanja u Gospiću između dva rata, o ustaštvu u Gospiću toga vremena kaže:

„Još prije rata Gospić je bio centar nenarodne, petokolonaške i fašističke propagande za čitavu Liku. Dapače, postojale su razne organizacije, koje su pod legalnim imenom (Hrvatska nacionalistička omladina, Križari, Ljotićevci u Jugosokolu, Lukićevi četnici itd.) okupljale na fašističkom petokolonaškom programu sav tadanji ološ. Prikrivene ustaške organizacije u gospićkom Križarskom udruženju i tzv. Hrvatskoj nacionalističkoj omladini u doba banovine Hrvatske počele su gotovo otvoreno raditi potpomognute i favorizirane od vlasti banovine Hrvatske. Župni stan sa župnikom Kukoljem na čelu i direkcija gospićke gimnazije, na čelu sa dr. Ćorićem, širili su sve moguće terorizirajući i sileći đake da stupaju u te prikrivene ustaške organizacije.

Na tom su naročito zdušno radili pop Kargačin i suplent Danilo Crljen. Ulična fakinaža, propali đaci, nedoučeni šegrti i klatež svake vrste bili su predmetom njihove ’obrade’. Sastajanja su bila redovita u vatrogasnom domu u tzv. ’Hrvatskoj čitaonici’. Može se reći da je to bila najizrazitije organizirana i još prije rata stvorena ustaška banda podržavana i idejno rukovođena od naprijed navednih, a materijalno i moralno pomagana od raznih bogatih gospićkih trgovaca. Vođa te bande bio je Frković Jurica, Veliki ustaški župan. Ta je banda izvršila tokom okupacije naše zemlje niz strahovitih zločina, klanja, pljačke, paljenja, silovanja itd. naročito Srba te Hrvata, koji su se digli protiv njihovog zločina.“[8]

Jakov Blažević navodi „intelektualne“ začetnike, moralne i materijalne pomagače, te izvršioce zločina, među kojima, pored već spomenutih, ističe prof. Janjića, učitelja Rudu Rica, trgovce Ivana Pavičića, Ivana Banića, Niku Kovačevića, Lovru Baričevića, mlinara Vilka Matajiju, đaka Tomu Došena, kovača Josu Adžiju, Josana Kolakovića, župnika Josipa Bujanovića, Mačekovog poslanika Ivana Murkovića, Luku Hećimovića, Ivicu Stilinovića Čavlinu, Stipu Stilinovića Knjapu, Antu Brkljača Kacanova, Vladu Grospića, Stevu Tomljenovića, braću Samardžija i mnoge druge.[9]

Kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije ustaške organizacije u Gospiću su spremno i organizovano dočekale. Ustaška vlast u Gospiću je uspostavljena 10. aprila 1941. godine, na veliki četvrtak, u 17 sati. Ranije oformljena grupa, pod nazivom Oslobođenje, koju su sačinjavale ustaše Josip Samardžija, Ivan Tomljenović, Marko Frković, Ante Brkljačić, Lovro Duić i Frane Miletić, imala je na okupu Pomoćni ustaški odred, koji je sačinjavalo oko 100 pripremljenih mladih ustaša iz redova đaka, prije svega gimnazije i učiteljske škole, studenata, trgovačkih pomoćnika i šegrta. Ovim odredom je rukovodio Zvonko Janjić, po uputstvima i naređenjima ustaškog povjerenika za Liku[10] Jurice Frkovića. Istoga dana su izvješene hrvatske zastave, a na zgradu komande žandarmerijske čete, i još ponegdje u Gospiću, izvješene su njemačke zastave. Žandarmerijska četa je raspuštena, Srbi žandari protjerani, a žandarima Hrvatima su se priključili oružnici iz ustaških redova.

Isto veče su počela hapšenja viđenijih Srba i komunista bez obzira na nacionalnost. Pomoćni ustaški odred, uz pomoć Mačekove Građanske zaštite, u grupama od šest do osam članova, započeo je sa unaprijed osmišljenim organizovanim zločinima nad Srbima. Izvanredni ustaški povjerenik Jurica Frković, sa Stjepanom Tomljenovićem i Jucom Rukavinom, raspoređuje grupe i šalje ih u srpska naselja radi uspostavljanja vlasti, hapšenja i ubijanja. U Donji Lapac je upućen Milan Matajija sa oko deset ustaša, na Udbinu Tomo Duić sa oko osam ustaša, u Gračac Nikola Japundžić i Milan Alić s 15, u Ploče Ante Čanić s pet, u Korenicu Juco Ugarković s 15, u Vrhovine Zvonko Verzon s 10, u Vrebac Zvonko Pezelj sa oko osam, u Otrić Gabre Šikić s tri-četiri, itd.[11] Istovremeno postavljaju povjerenike u općine: Ivicu Šarića u Smiljan, Ivana Devčića Pivca u Karlobag, Džima Pavičića u Lički Osik, Stjepana Dukovca u Medak i druge.

Prvih dana uspostave vlasti NDH u Gospiću, aktivirana je ranije pripremljena grupa za izvršenje zločina, u kojoj su bili: Mile Stilinović Štuka, Niko Jelača Štakor, Zvone Naglić, Marko Maras Cigo, Joso Matijević, Jopa Suknaić, Vlado Levar, Braja Žumberac, Stipe Brkljačić Linjakov, Krešo Rukavina, Frane Svetić, Blaž Došen i drugi. Ona je prozvana „desetinom smrti“, a bila je smještena u jednoj prostoriji u domu Jugosokola. Ova grupa, kao i druge o kojima će biti više riječi u daljem tekstu, ubijala je Srbe gotovo svuda, a posebno svirepo na Velebitu, u logoru Jadovno. Naredbom Glavnog ustaškog stana, a u smislu tačke 4. Ustava HOP-a, po odredbi poglavnika Ante Pavelića, za stožernika Velike župe Like i Gacke imenovan je Stjepan Tomljenović, inženjer šumarstva, a za stožerne pobočnike Josip Samardžija, student iz Gospića, Pero Biondić, trgovac iz Otočca, Ivan Rudelić, seljak iz Debelog Brda, Ante Brkljačić, inženjer šumarstva iz Gospića i Ico Lulić iz Gospića.

Za logornika u kotaru Gospić je imenovan Marko Frković, remenar, a za logorne pobočnike Lovro Duić, Joso Rosanić, Nikola Adžija, Marko Gajić, Ivica Tomljenović i Dujo Šuper. Za tabornika općine Gospić je imenovan Zvonko Janjić, student, a za taborne pobočnike Vlado Grospić, učitelj, Joso Matijević, privatnik, Mirko Ban, seljak iz Žabice, Joso Adžija, seljak iz Lipa, i Nikola Jelača, činovnik iz Gospića. Za logornika kotara Otočac je određen Drago Žubrinić, kotara Perušić Ivan Štimac, i kotara Gračac Petar Šarić Paškov.

Ustaški emigrant Jurica Frković, izvanredni ustaški povjerenik, postavljen je za Velikog župana Like i Gacke 19. aprila 1941. godine.[12]

Gradonačelnik grada Gospića je bio Željko Bedeković, a gradski vijećnici Nikola Kovačević, Josip Krišković, Joso Pećina, Lovre Duić, Ivan Banić. Komandant mjesta je bio domobranski potpukovnik Antun Pihler, a njegovi zamjenici domobranski satnik Stjepan Milinković i Ivan Pihler, ustaški satnik i tumač za vezu između ustaških i italijanskih vojnih vlasti. Zapovjednik oružništva je bio bojnik Adolf Sajdl, kotarski pristav Diković i kotarski predstojnik Anton Draščić.

O preuzimanju ustaške vlasti u Gospiću, tadašnji općinski pisar Drago Stilinović kaže: „Dana, 10. aprila 1941. nalazio sam se u službi u općini kao dežurni i oko 5 sati poslije podne došli su u prostorije općine s lijeva prvi kat gdje sam se ja nalazio s bilježnikom Ivom Stilinovićem: Josip Samardžija, Lovre Duić mlađi i Zvonko Janjić, te su od nas dvojice odmah zatražili ključeve od kancelarije i nas odstranili iz ureda napolje s napomenom da će tu raditi ustaški stožer.“[13]

O tom danu Mate Antunović priča: „Ja sam se nalazio u službi kao kaznionički stražar kod Sudbenog stola u Gospiću. I tako me zatekao 10. travanj 1941. godine te sam vidio da je već 11. aprila otpočelo masovno hvatanje Srba. Grupa ustaša u kojoj je bio Marko Frković i Ico Lulić izbacila je odmah iz kaznionice dotadašnjeg upravnika Nikolu Rukavinu i na mjesto njega postavila ustašu Milana Staračeka kao njihovog povjerljivog čovjeka. Prvu pohapšenu grupu Srba, među kojima je bio Nikola Dukić, čuvale su i zlostavljale ustaše Maras Marko Cigo, Ivica Tomljenović, Tomo Šarić, Nikola Špelić i drugi.“[14]

Antunović dalje navodi kako su ustaše tada govorili da će sve pohapšene Srbe otpremiti na rad u Njemačku, međutim, pošto se prazan kamion vratio za svega tri do četiri sata, posumnjao je u to, pa je upitao šofera, ustašu Milu Stilinovića, kamo je odvezao Srbe: „Rekao mi je da ih voze u Janče i tamo ih strijeljaju, ili kolju i bacaju u jamu. Koliko sam ja vidio u aprilu i maju u Janče je odveženo četiri do pet kamiona.“[15] Antunović dalje iznosi: „Odmah po dolasku u zatvor uhapšenici su bili pozvani da sve stvari, kao novac, satove i prstenje, moraju predati ustašama te su taj pljen ustaše međusobno dijelile, a bolja odijela su prije ubijanja nad jamom sa žrtva svlačili i također međusobno dijelili jer su se znali poslije ubijanja povratiti pijani i hvaliti se kako je koji više našao novaca i opljačkao drugih predmeta.“[16]

Rat još nije bio završen, Kraljevina Jugoslavija još nije potpisala akt o kapitulaciji, a organizovane ustaše su, uz svestranu podršku i pomoć Mačekove Zaštite, uspostavili svoju vlast i pristupili provođenju davno osmišljenog plana istrebljenja srpskog naroda u Hrvatskoj. Nikakvog razloga za to država Hrvatska nije imala. Srbi se nisu bunili, nisu izvodili nikakve akcije protiv novouspostavljene vlasti. Mnogi se iz raspadajuće Jugoslovenske vojske još nisu ni vratili svojim porodicama, nije bilo četnika koji bi bilo koga ugrožavali, nije bilo ustanka komunista baš nikakvih razloga za zločine nad srpskim narodom u Hrvatskoj u aprilu i maju 1941. godine nije bilo.

Računajući da svaka vlast poštuje sve svoje građane, pa će to raditi i nova hrvatska država, Srbi su 13. aprila 1941, zajedno s Hrvatima, dočekivali Pavelića na njegovom putu od Ogulina prema Zagrebu. Bili su prisutni na zboru prilikom njegovog dolaska u Ogulin, na prolazu u Josipdolu, Generalskom Stolu, Dugoj Resi i Karlovcu. To i danas potvrđuju ljudi koji su prisustvovali takvim skupovima. Tako Milan Jančić iz Josipdola u svojoj izjavi od 9. septembra 1942. godine navodi: „Mi Srbi iz Josipdola kao i iz okolnih sela riješili smo da sa Hrvatima zajedno uzmemo učešće u dočeku Pavelića računajući s tim da će ustaške vlasti s nama normalno postupati ako i na ovaj način izrazimo svoju lojalnost prema novoj državi. Dočekali smo Pavelića oko 5 sati poslije podne u samom mjestu na raskrsnici. Sakupljeni narod pozdravio je Pavelića kao svog državnog poglavara. U svom govoru Pavelić je istakao značenje osnivanja Hrvatske i naročito istaknuo da u toj državi ima mjesta samo za Hrvate i da se neće nikakava narodna smjesa trpjeti. Iz automobila su bacali letke kojima se plašilo i napadalo Srbe, a u kojima je pored ostaloga pisalo ’Bjež’te psine preko Drine’, ’Bjež’te Vlasi Pavelić dolazi’. Narod je otišao tužan.“[17]

Srpski seljak, radnik, pa i mnogi intelektualci, čuvši ove izjave i brojne druge koje sam već naveo, nije mogao razumjeti niti vjerovati u sve što se govori, da se tako nešto uopće može dogoditi narodu koji je s Hrvatima vjekovima živio u zajedničkoj zemlji.[18]

Već od prvih dana uspostave svoje države, ustaše su tjerali iz službe, s radnih mjesta, hapsili i ubijali ne samo Srbe i Jevreje, nego i Hrvate komuniste, lijevo opredijeljene pripadnike HSS-a i druge, njima nepoćudne bez obzira na vjeru i naciju. Tako je s dužnosti predsjednika Okružnog suda odmah, 11. aprila 1941, smijenjen Ferdo Čulinović, po nacionalnosti Hrvat, i postavljen ustaša, sudac tog suda, Stjepan Konjiković. Tada su preuzeli i kaznionicu Okružnog suda i u nju, istoga dana, zatvorili prve pohapšene gospićke Srbe. Prva žrtva ustaške vlasti je toga dana bio Milan Čubrilo, općinski bilježnik iz Smiljana. Istovremeno su uhapšeni i drugi viđeniji Srbi, advokat Bogdan Brujić, direktor učiteljske škole Ilija Opačić, profesor Mihajlo Potkonjak, upravnik kaznionice u penziji Božo Plećaš, činovnik Ilija Plećaš, gostioničar Vaso Plećaš, trgovci Nikola Dukić, Milan Knežević, Bogdan Stanić, Milivoj Zec, Bogdan Novković, Nikola Mihić, Milan Maksimović, Nikola Obradović, Milan Obradović, Ilija Žegarac, pekar, Petar Stanić, gostioničar, njegov sin Dmitar, učenik trećeg razreda učiteljske škole, Rade Narančić, penzioner, Iso Ciganović, oficir, Ljubiša Aleksić, trgovac, Mileta Čanak, gostioničar, Jovo Krajnović, brijač, Janko Obradović, poduzetnik, Aleksandar Opačić Saša i Branko Basarić, studenti, te učenici Bogde Počuča, Đorđe Rajčević i drugi. Sa ovim muškarcima je uhapšena i Jela Počuča Zirijinka, koja će već u junu biti bačena u Šaranovu jamu na Velebitu.[19]

O hapšenjima Srba i Hrvata komunista u tim danima, te njihovom mučenju u kaznionici Okružnoga suda u Gospiću, Ferdo Čulinović je pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 5. novembra 1944. kazao: „Ustaše su počele sa hapšenjem odmah 11. aprila 1941. godine. Uhapšen je niz srpskih i hrvatskih antifašista. Kada me je moj nasljednik ’sudbenog stola’ u Gospiću, inače sudija Okružnog suda Stjepan Konjiković, pozvao 13. aprila 1941. godine da mu ja ’predam dužnost’, a da je on već 11. ujutro preuzeo sve sudske ustanove u Gospiću bez mog prisustva, ja sam morao posjetiti sudski zatvor u Gospiću. Tamo sam vidio veliki broj Srba i Hrvata, koje su ustaše već tih dana pohvatali.

Oni su bili smješteni u malim ćelijama tako da nisu mogli niti stajati nego su spavali oslanjajući se jedan na drugog stojećki, a samo pokoji od njih mogao je (kako mi je pričao kasnije ubijeni advokat Bogdan Brujić) nekako čučeći spavati. Hranu su dobivali vrlo rijetko, a batine gotovo svaki dan. Sa njima su postupili zvjerski tukući ih gotovo svaki dan. U zatvoru je bio upravnik moj raniji činovnik Staraček, koji se ponašao prema zatvorenicima nečovječno dopuštajući da ustaše tuku zatvorenike po ćelijama i hodnicima zatvora. To mi je pričao dr Bogdan Brujić koga su dan prije usmrćenja pustili na slobodu, da bi ga istoga dana poslije podne ustaše ustrijelile.“[20]

Gospićki Srbi, svakodnevno zlostavljani, tučeni i mrcvareni, izvedeni su 4. maja, nakon govora koji je Mile Budak održao 2. maja u Gospiću, u dvorište kaznionice. Uz psovke i teške batine, oko 5 sati poslije podne, njih 35 su povezani žicom i utovareni u kamion, sa izgovorom da ih voze u Zagreb u policiju. Međutim, u Zagreb nikad nisu prispjeli. Provjerile su to njihove majke, supruge, sestre i kćeri upravo na zagrebačkoj policiji. Odvezeni su prema Ličkom Lešću, na gubilište u Janjče, do tzv. Macoline jame,[21] o kojoj će kasnije biti više riječi.

Putem su ih u kamionu nemilosrdno tukli, vrijeđali pogrdnim riječima, psovali im srpsku majku, da bi ih nad jamom, onako povezane i izmrcvarene, ponovo tukli, udarali sjekirama, krampovima, drvenim i gvozdenim batinama, rezali im pojedine dijelove tijela, kopali oči, ubijali ih iz pušaka, pištolja, klali i bacali u provaliju žive ili polumrtve.

Od 4. maja je iz gospićke kaznionice odlazio jedan ili više kamiona, vozeći po 30 do 40 Srba na stratišta, uglavnom prirodne bezdane jame. U prvom kamionu, kako na osnovu raspoloživih podataka saznajemo, bio je i Mile Vujnović, koji je nađen mrtav kod Budačkog mosta, na izlazu iz grada. Do sada nije utvrđeno da li je Mile iskočio iz kamiona, pa ubijen u bijegu, ili je bio ubijen još u kaznionici, pa su ustaše njegov leš usput izbacile iz kamiona.

Ne samo iz Gospića, nego i iz drugih krajeva Like, u gospićku kaznionicu su svakodnevno dovođeni Srbi pojedinačno, grupno ili masovno, kamionima, zaprežnim kolima ili pješice, a iz nje odvođeni na gubilišta, gdje bi im zauvijek nestajao trag. Ustaše su se tada po Gospiću hvalili da su iz Zagreba dobili naređenje: „Ubij svakog Srbina gdje se god koji nađe, zato se nikom ne odgovara.“ Tako je to bilo. No, i pored toga, ministar pravosuđa Mirko Puk je, na temelju tačke 5 Zakonske odredbe o prijekim sudovima, od 17. maja 1941, oformio 27. maja iste godine i Prijeki sud za područje Sudbenog stola u Gospiću, koji će od tada poslovati u ovom gradu. Predsjednik suda je postao Stjepan Konjiković, a članovi Božo Sokolić, sudac okružnog suda, i Ivan Tomljenović, sudski pripravnik državnog tužilaštva u Gospiću. Ovaj sud je presuđivao na području Like „za sva kažnjiva djela učinjena ili budu učinjena u vremenu od 10. aprila 1941. pa dok ovaj Prijeki sud ne bude ukinut.“[22]

Proglas o uspostavi NDH je zatekao spremne, na okupu, i ustaše u Perušiću, koje je vodio Juco Rukavina. Toga dana su se našli u centru ovog gradića, sa Antom Vlainićem, trgovcem, inače funkcionerom HSS-a, i brzo se dogovorili o preuzimanju vlasti. O tom događaju je inž. agronomije Nikola Rapajić, tada na dužnosti u Perušiću, zapisao: „Proglašenje NDH 10. aprila 1941. godine zateklo me u Perušiću gdje sam kao agronom zamjenjivao kolegu koji se nalazio u rezervi. Tu sam dolazio iz Gračaca, mjesta mog stalnog zaposlenja, svakog četvrtka tj. na sajmeni dan, da u Perušiću obavim sa strankama tekuće poslove. Taj dan, imajući više posla, ostao sam u kancelariji i poslije podne. Oko 17 sati dođe u zgradu sreski načelnik Glavan, pozva me u svoju sobu i upozna s Kvaternikovim proglasom. Oko 20 sati upade u sobu Ante Vlainić, poslanik HSS-a, sa još tri zaštitara te, ne pitajući za dozvolu, pograbi telefon i nazva Gospić. Vidim po razgovoru da su već tamo ustaše preuzele vlast. Saznavši da sam agronom i Srbin, promrsi: ‘Srbima se neće ništa desiti i dodao tko nije ništa kriv’, te naredi da se s prozora skinu zavjese jer da rata više nema. Oko 21 sat tu ponovo dođe načelnik. Vlainić mu naredi da nazove žandarmerijsku stanicu i da se ista preda zaštitarima. Načelnik posluša i pozove odmah komandira stanice, nekog Crnogorca, objasni mu situaciju i naredi da preda stanicu. Unatoč okruženju s ovim ljudima, komandir to odbi i zatraži da ga odmah povežu s njegovim pretpostavljenim majorom Sajdlom. Čim je uzeo slušalicu, shvati što se desilo, dade pristanak, ali reče: ’Ako netko dirne moju porodicu, oružjem ću se braniti’. Zatim pozdravi načelnika, krenu u stanicu a zaštitari za njim.“[23]

I ovdje su ustaše, kao u Gospiću, zahvaljujući organizacionoj pripremljenosti i pomognuti odredima Hrvatske seljačke zaštite, brzo uspostavili svoju vlast. „Na čelo kotarske oblasti Perušić postavljen je raniji načelnik sreza Glavan, nešto kasnije Ante Vlainić, frankovac, inače predratni poslanik na listi Mačeka. Istovremeno su uspostavljena i općinska poglavarstva u sve tri općine kao i mreža ustaških organizacija. Za logornika je postavljen Ivan Štimac Ungar, a za tabornike: Ićo Polak za Perušić, Branko Milinković Pazarište i Josica Fadljević za Kosinj“.[24] Sve ustanove su bile očišćene od činovnika Srba, ali i Hrvata nepoćudnih ustaškom režimu.[25]

Grupa ustaša iz sastava Pomoćnog ustaškog odreda, kojima je zapovijedao Zvonko Janjić, već sutradan po proglašenju NDH, došla je i u Gračac. Dočekali su ih nekoliko tamošnjih ustaša, među kojima i Ante Pavičić. Međutim, dalje od željezničke stanice, u ovaj gradić nisu smjeli ući. Tek sledećeg dana, 12. aprila, kada su dobili pojačanje iz Gospića, krenuli su u mjesto radi hapšenja „nepoćudnih“ i oduzimanja oružja, te uspostavljanja ustaške vlasti. No, njima su se suprotstavili tamošnji Srbi, predvođeni Milom Stojisavljevićem, trgovcem iz Gračaca, i ustaše su bile prisiljene da se povuku na željezničku stanicu. Narednog dana, kada je došla italijanska vojska i Srbima garantovala da ih niko neće dirati, zajedno sa Italijanima su u Gračac ušli i ustaše, koje je vodio emigrant Jakov Šikić.

I ovdje su, uz pomoć Italijana, brzo uspostavili vlast, na čelu s logornikom Petrom Šarićem Paškovim. Nije se čekalo. Već 14. aprila su otpočeli sa zlostavljanjem i hapšenjem Srba, koje su sutradan posebnim vozom otpremili u Gospić, gdje su zatvoreni u kaznionici okružnog suda. Među uhapšenima su bili Mile Stojisavljević, Rade Gaćeša, Dane Mandić, Tode Vučinić, Špiro Šerbedžija, njegov sin Đuro, i nekoliko drugih. Nakon nekoliko dana zlostavljanja u kaznionici, odvezli su ih i pobili u Macolinoj jami, na isti način kao i prvu grupu gospićkih Srba.

Na čitavom području Like, ustaške grupe su iz dana u dan sve češće vršile hapšenja i teror nad srpskim narodom, što se ispoljavalo u pljačkama, masakriranju i ubistvima. Sve to pod nadzorom velikog župana Jurice Frkovića i ustaških emigranata, posebno Frane Šarića Franića i Jose Tomljenovića, koji su u tu svrhu upućeni iz Zagreba.

„Masovna zvjerstva, formiranje logora smrti na Velebitu, bacanje živih ljudi u jame, pokolji srpskog naroda, progoni komunista i antifašista, puni zatvori, to je bila slika Like u tim danima.“[26]

Ustaše su svakodnevno krstarili gradovima i naseljima, oduzimali Srbima oružje, premlaćivali ih, pljačkali i hapsili. Usput su ih pozivali na pokrštavanje, s ciljem da ih lakše prikupe i uhapse. Svako ko bi se odazvao ovakvim pozivima bio je, prije ili kasnije, zatvoren. Služili su se i drugim metodama, između ostalog, zahtijevali da srpski seljaci poubijaju pse, kako bi noću mogli nesmetano da ulaze u sela i zateknu ljude na spavanju. O tim danima uspostave NDH u Gospiću i drugim dijelovima Like, o pljačkanju, zlostavljanju, hapšenju i odvođenju na stratišta postoji više sačuvanih dokumenata, od kojih ću ovdje navesti samo izvode iz nekih od njih.

Đakon Vukašin Stjepanović o tim danima svjedoči ovako: „Na veliki četvrtak, 10. aprila, u 5 sati poslije podne, proglašena je NDH. Istoga momenta izvješene su hrvatske zastave, razoružano ono malo vojske što je ostalo, a Hrvati, bez obzira na stalež i položaj, uzeli su puške koje su nosili osam dana pa su ih predali vlastima, vratili se na dužnost a naoružane ostale su ustaše. Odmah prvog dana, na veliki četvrtak, počelo je hapšenje Srba koje nije prestalo sve dok nisu i posljednjeg Srbina zatvorili. Svaki dan po srpskim kućama vršena je premetačina.

Srbi su također bili primorani da izvjese hrvatske zastave. Svi Srbi trgovci dobili su komesare u radnje, a ti komesari imali su neograničenu vlast. Vlasnik radnje nije imao nikakvo pravo u svojoj radnji. Novac od prodane robe svaku večer komesar je navodno odnosio u štedionicu. Ključevi od radnje bili su kod komesara. Vlasnik radnje je dužan platiti komesaru svaki mjesec 3.000, koje je zapravo sam komesar uzimao jer je on bio vlasnik radnje, a gazda je dobivao određenu svotu mjesečno za izdržavanje. Hrvatske vlasti određivale su čak i šegrte za komesare Srbima…

Trgovac Bogdan Stanić imao je trgovinu za prodaju oružja i eksploziva. Istoga dana to mu je oduzeto, tako isto Nikola Dukić imao je dozvolu za veliku prodaju soli i duvana na teritoriji čitave Like i njemu je isto tako oduzeto to pravo. Srbima je ograničeno vrijeme izlaska u varoš, a bilo je dana kada uopće nisu smjeli izaći napolje. Jedne nedjelje Mile Budak, ministar, održao je u Gospiću skupštinu, pa je toga dana Srbima zabranjeno služiti službu. Hrvatske ustaše postavile su u svako srpsko selo jedan odred ustaša i odatle kamionom, kolima ili pješice dovodili istaknutije Srbe u centralni zatvor u Gospiću…

Po naređenju Velikog župana svi su Srbi u Gospiću morali u roku dva sata platili sav porez. Ko nije imao da plati, odnosili su mu iz kuće najdragocenije stvari, namirnice i stoku. Svim Srbima oduzeti su radio aparati, sva odlikovanja koja su dobili od Jugoslavije kao i oružje. Jedne noći, oko 10 sati, pohapsili su 24 srpska omladinca i odveli ih u kasarnu bivše Jugoslovenske vojske i tamo ih tukli do 6 sati ujutro. Bilo ih je koji su po nekoliko puta padali u nesvijest pa su ih tada iznosili u krug kasarne i metali pod veliku česmu pa kad bi se osvijestili, ponovo su ih tukli. Neke su ujutru roditelji nosili kući polumrtve. Oko 5 sati ujutro zvoni zvono na katoličkoj crkvi. Tada su ustaše padali na koljena, ’skrušeno’ očitali očenaš i poslije toga nastavili opet mučenje tih nevinih mladića. Jednog od tih stradalnika, Bogdana Počuču, učenika IV razreda učiteljske škole, posjećivao sam posle tog batinanja. Na njegovim leđima nije bilo ni jednog kvadratića milimetra bijelog, nego je sva koža bila crna kao mastilo. Noge i ruke su mu bile strašno otečene.

Kako je Gospić sa okolicom pasivan kraj, u trgovinama je nestalo brašna. Hrvatske su vlasti dijelile građanstvu kukuruz i brašno. Bilo je dosta srpske sirotinje koja je morala tražiti namirnice, ali su sve uvijek odbijali i govorili neka im da kralj Petar. Ustaše koje su krstarile po srpskim selima govorile su pojedinim ljudima ’povjerljivo’ da prelaze na katoličku vjeru. Mnogi ljudi su gledali u tome spas. Pošto se katolička crkva nalazila u samom gradu, ljudi su sa sela išli da tim putem spasu glavu, ali su ih tamo druge ustaše sačekale i odvodile odmah u zatvor. Tako im je bilo lakše pohvatati tu sirotinju da se ne bi izlagali nepotrebnom trudu odvodeći ih u zatvor. Naređeno je po svim srpskim selima, da seljaci poubijaju sve pse, kako bi ustaše nesmetano odlazile po noći u svaku kuću i odatle odvodili ljude koji su se preko dana sakrivali od tih krvolika…“[27]

U svojoj izjavi, Đuro Trkulja svjedoči o uspostavljanju ustaške vlasti u Gospiću i istovremenom hapšenju, zlostavljanju i ubijanju Srba: „Drugog dana, tj. 11. aprila, sve radnje bile su zatvorene. Kod mene je došao prijatelj Dane Banjanin, brat ministra Jove Banjanina, razgovarali smo o novostvorenoj situaciji. Iz moje kuće smo vidjeli oko 10 sati nekoliko žandarmerijskih patrola koje su se u parovima razišle po Gospiću. Iz kuće sam vidio jedan par gdje je otišao u kuću Nikole Dukića, veletrgovca, a drugi u kuću veletrgovaca Mihića i Radišića. Za čas su bili izvedeni Mihić, Dukić i Radišić i po spomenutim žandarima odvedeni u zatvor. Neposredno pred mojom kućom je na ulici odmah uhapšen trgovac Stanić. Prijatelj Banjanin je na to pošao od mene svojoj kući jer je smatrao da ćemo biti svi pohapšeni, ali je i on pred mojom kućom bio uhapšen i u zatvor odveden…

Poslije podne istoga dana vidio sam iz svoga stana gde su dopratili Miškulina Petra, trgovca iz Klanca, pratio ga je sa jednim žandarom ustaša Joso Adžija. Ovaj Miškulin je sinovac bivšeg ministra Miškulina, a kao Hrvat je bio nacionalan i sarađivao sa nacionalnim elementima, naročito se isticao za vrijeme režima pok. kralja Aleksandra.

To veče su dopraćeni još neki ljudi iz okolnih sela u kaznionicu u Gospiću. Pratili su ih većinom ustaše. Tako je dopraćen iz sela Smiljana Stijačić Mateja, prota, i iz Kule sveštenik Jerković Mitar sa još dva seljaka iz Kule, Manom i Budom Čanak. Sveštenika Jerkovića su ustaše usput tako izudarali kundacima po leđima i po glavi da je morao najprije biti upućen u bolnicu da ga previju pa su ga onako prebijena i u zavojima strpali u haps.

Drugi dan je počelo doterivanje Srba i iz ostalih krajeva Like u Gospić. Ja sam bio na slobodi i smatrao sam za dužnost da poradim na oslobođenju ovih nevinih ljudi ili bar da im olakšam njihov težak položaj. Angažovao sam nekoliko viđenih Hrvata za koje sam znao da su istaknute frankovačke vođe i tražio od njih da rade za ove naše ljude. Od angažovanih frankovaca glavni su bili: Kovačević Niko, trgovac i Kovačević Ivo, knjižničar, i kazali su im da će ovi ljudi svi biti pušteni na slobodu čim prođe kroz Gospić njemačka vojska koja, međutim, nije u Gospić ni dolazila. No treći angažovani, trgovac Pavelić Milan, bio je iskreniji i priznao da su mu kazali u ustaškom stanu ove reči: ’Nemoj se ti zamarati za Srbe, jer ako se budeš za njih zalagao, proći ćeš i ti isto kao što će proći i oni’.

Situacija je iz dana u dan postajala mučnija i za Srbe sve teža i teža. Mene više niko od Hrvata nije hteo na ulici ni pogledati, iako sam sa njima svima bio vrlo dobar, a smatrao sam da imam među njima i dobrih prijatelja. Dana 14. aprila 1941. godine i sam sam dospio u haps. Uhapsio me je Frković Marko, brat novopostavljenog velikog župana Frković Jurice i brat velikoministra šuma Frković Ivice. Uhapšen sam bio na ulici, sa naređenjem jednom ustaši ’vodi ga’. U kaznionici su me strpali u ćeliju sa zatvorenim mačekovcima, narodnim zastupnikom Ivanom Murkovićem i tajnikom HSS, organizacije za srez Gospić, Ivanom Stilinovićem, zvanim Čavlinom, i jednim seljakom iz Novoga, Francetićem. U istoj ćeliji bio je sa njima zatvoren i sin poslednjeg podbana Ivkovića. Od Ivkovića sam saznao da je u hapsu i njegova mati i da se nalazi u kaznioničkoj bolnici. Oni su bili na proputovanju na Hvaru te navodno imaju svoju vilu. Međutim, i Ivković i njegova mati, sigurno na neku veliku intervenciju (dr Budaka), bili su odmah drugi dan iz hapsa pušteni.

Jedno veče tih dana došao je u inspekciju aktivni ustaša koji je došao s Poglavnikom iz Italije, po imenu Marić Dane, sin bilježnika Marića Frane, zvani ’Franjić’. U pratnji ustaše Stilinovića Mila ušao je u ćeliju u kojoj sam ja bio, a samo zato da pogleda Hrvate. Pravio se važan, pitao je kako im je, i kad nije dobio nikakvog odgovora, sam je odgovarao: ’Budite samo dobri pa će vam biti već bolje, sve će ovo proći’. Drugi dan su dopremljeni iz susjednih sela Hrvati seljaci, mačekovci Došen sa Novosela i Brkljačić Ante, sin narodnog zastupnika Karla Brkljačića.

Ja sam bio puštan svako jutro na šetnju sa Srbima pošto se je i na to jako pazilo da Hrvati i Srbi ni u hapsu ne dolaze u kontakt. U to vrijeme je Srba, većinom Gospićana, bilo more u hapsu. Osim napred spomenutih sećam se dobro da su bili još Perica Marić, rezervni kapetan i bivši dobrovoljac, Čubrilo Milan, penzionisani opštinski bilježnik, Ljubiša Šakić, gostioničar, Nikola Vojvodić, trgovac, Miloš Pjevač, trgovac, Nikola Pejnović, trgovac, dr Bogdan Brujić, advokat, Ilija Opačić, direktor preparandije i njegov sin Aleksandar…“[28]

Sestre Marija i Milica Vujnović ovim riječima opisuju zbivanja u Divoselu po dolasku ustaša u ovo srpsko selo, ranim jutrom, samo deset dana nakon uspostave NDH:

„Na pravoslavni Uskrs, tj. 20. aprila 1941, prvi put su došli iz Gospića ustaše u naše selo Divoselo. Tada ih je došlo oko 20 naoružanih vojničkim puškama, te jednim mitraljezom. Tražili su od Srba oružje. Ovu grupu ustaša vodili su Trošelj Luka i Ivan, zemljoradnici iz Divosela. U ovoj grupi ustaša bili su još: Došen Toma, gostioničar iz Gospića, i Pavičić, trgovački pomoćnik iz Gospića. Imena drugih ne znamo. Tada su uhapsili Ribara Nikolu, zemljoradnika iz Divosela, strpali ga u kamion i sa sobom poveli u Gospić. Usput su ga do Gospića strahovito tukli, a pred Gospićem ubili.

U maju 1941, dana se ne sjećamo, došlo je 30 ustaša iz Gospića u Divoselo i tu su se nastanili u zgradi osnovne škole. Srbi iz Divosela morali su ih hraniti. Ove ustaše bili su pod komandom napred navedenog Trošelja Luke. Srbi su morali ovim ustašama za hranu besplatno nositi janjce, jaja, kruh i sve što su oni zahtijevali. U ovoj grupi ustaša bili su još Pavelić Luka i Došen Joso, zemljoradnici iz Gospića, a ostale ustaše bile su iz Perušića. Ustaše su tada hapsili Srbe iz Divosela i odvodili ih u svoj stan i tamo tukli i ubijali. Tako su uhapsili Bjegovića Dmitra, Potkonjaka Milu, Obradovića Jovana, Potkonjaka Petra, Gembića Đuru, sve zemljoradnike iz Divosela, te Krajnovića Marka, Kričkovića Savu, Janjića Branka i Krajnovića Nikolu, zemljoradnike iz Čitluka, opština Gospić. Njih su odveli u ustaški stan u zgradu osnovne škole, tamo ih sve strašno tukli i zlostavljali. Bjegovića Dmitra, Potkonjaka Milu, Obradovića Jovana i Potkonjaka Petra ubili su u samoj zgradi osnovne škole, a ostali su prevezeni u kaznionicu u Gospić, i oni su posle iz kaznionice odvedeni u Velebit i od tada se za njih ne zna.

Rano ujutro, 1. juna 1941. godine, dok smo još svi spavali, došli su do naše kuće dvojica ustaša, od kojih se jedan zvao Pećina a drugi Mićo, a obojica su rodom iz Perušića. Vili su obojica pijani. Oni su lupali na naša vrata i na njihovu lupu probudila se naša majka i pitala ko lupa. Kada su se oni javili da su ustaše, naša majka im je otvorila kućna vrata. Odmah su pitali gdje su muškarci, a naša majka je odgovorila da još spavaju. Oni su zahtjevali da se muškarci odmah probude. Probudili smo se i mi svi ukućani i to: naš otac Nikola, star 57 godina, braća Pajo, star 26 godina, Dmitar, star 24 godine, i Andrija, star 16 godina, nas dvije sestre i još treća sestra Ružica, stara 21 godinu. Braća Pajo i Dmitar čim su se obukli izašli su na ustaški poziv pred kuću. Ustaše onako pijani odmah su pucali i ubili brata Paju. Brata Paju ubio je ustaša Pećina. Drugi ustaša htio je ubiti brata Dmitra, ali je on u zadnji čas istrgao uz njihovih ruku pušku i opalio prema ustaši ali ga nije ubio nego samo ranio. Ustaša Pećina htio je da ubije brata Dmitra, ali sam ja Vujnović Milica, zadnji čas priskočila i odbranila brata. Brat Dmitar pobegao je zatim u šumu. Brat Pajo nije odmah bio mrtav, nego teško ranjen, pa su ga naši rođaci položili na kola i hteli odvesti u Gospić u bolnicu, ali je pola sata posle toga umro i njegovo tijelo su rođaci dovezli natrag u Divoselo.

Pola sata poslije ovoga događaja došla je našoj kući grupa od 25 ustaša. Čim su se ustaše primakle našoj kući, sestra Ružica pobjegla je i nije se više vratila. Ustaše su u kući tukli naše roditelje, našeg brata Andriju te nas dvije sestre. Poslije toga su nas odveli sve u ustaški stan i tu nastavili tući. Sa nama su doveli u ustaški stan strica Petra Vujnovića, starog 85 godina koga su zatekli bolesnog u krevetu, Marka Vujnovića, našeg stričevića, Božu Počuču i Todu Jerkovića. U ustaškom stanu su nas sve skupa zatvorili u jedan podrum i tu nas užasno tukli s kundacima, kolcima, i užasno gazili nogama. Našeg oca Nikolu, majku Anicu, strica Petra i Počuča Božu isti dan su ustaše batinama ubile, a nas uveče onako isprebijane kamionom prebacili u kaznionicu u Gospić.“[29]

Upadajući u srpska sela, ustaše su redom pljačkali po kućama, crkvama i stanovima: zlatninu, prstenje, novac, satove, čak i tambure, te vrednija odijela i obuću, sa užitkom izvlačili i odnosili djevojačka ruha, kao i odjeću mlađih žena, i sve što im se sviđalo i koristilo. U početku su znali govoriti da će sve to biti vraćeno, ali potvrde o oduzetom nikad nisu davali. Svakom je bilo jasno da je to obična pljačka. Uporedo s pljačkom, provodili su teror, hapsili i premlaćivali Srbe, zatvarali ih i tukli, te odvodili u zatvor Okružnog suda u Gospić, bliže smrti.

Sredinom maja su ustaše iz Gospića stigli i u Udbinu, predvođeni Duićem, učenikom učiteljske škole, i uz pomoć tamošnjih ustaša pohvatali oko stotinu Srba, koje su povezane iz ustaškog stana Udbine kamionima odvezli u Gospić i zatvorili u kaznionicu Okružnog suda. Među uhapšenima su bili poznati trgovci Mile Korać, Milan Šakić, Dane Šakić, njegov sin Bude, student, te Lazo Korać, gostioničar, seljaci Stojan Majstorović, Jovo Stanić i drugi.[30]

Ustaše su nastavili da hapse Srbe ne samo u Udbini, nego i u okolnim srpskim naseljima. U nekoliko navrata, tokom juna, jula i avgusta, po nekoliko uhapšenih su odvozili u Gospić, a zatim na Velebit, gdje su ubijani. Tako su 2. avgusta odveli 11 Srba iz Udbine i okolice. Povezane žicom, tukli su ih na razne načine, mučili, da bi ih na pravoslavnom groblju noževima usmrtili. Samo nekoliko dana kasnije, uhvatili su 35 Srba, među kojima su bili Rade Krnjajić, Đuka Đurišić, Milan Vukmirović, koje su zlostavljali, povezali žicama, ubacili u kamion i odvezli u Gospić, a zatim na Velebit, gdje su ubijeni. U ovim zvjerstvima su se posebno isticali katolički župnik u Udbini Mato Moguš i njegovi vjernici Nikola Zdunić i Nikola Sertić, bivši narodni poslanik.

Upravo župnik Moguš je bio idejni vođa i duhovni začetnik ustaških zločina u ovome kraju. Pripadao je najekstremnijem krilu ustaškog pokreta, čija je klero-fašistička ideologija dala podsticaj masovnom ubijanju i klanju srpskog naroda u Udbini i okolnim selima. Kao predratni pristaša podzemnog ustaškog pokreta, spremno je dočekao 1941. godinu i učestvovao u razoružavanju Jugoslovenske vojske. Kao ustaški povjerenik za ovaj kotar, odmah je pristupio formiranju ustaške milicije u Udbini. Koristeći se svojim crkvenim položajem, lično je izdavao naređenja za hapšenja, pa je tako direktno odgovoran za zlodjela koja su vršena u ovom dijelu Like.

Župnik je vjerovao da će se „srpsko pitanje“ u NDH moći rješiti pokrštavanjem i istrebljenjem. Njegov „ekumenizam“ je podrazumijevao potpuno pokatoličavanje pravoslavaca ili istrebljenje, pa je i u jednom govoru kazao da se do sada za katoličku vjeru borio molitvenikom i križom, a da će od sada upotrebljavati pušku i revolver.[31]

U tom smislu je župnik Moguš grmio na zboru u Udbini 13. juna 1941. godine, na imendan poglavnika Ante Pavelića: „Iselit ćemo, istrijebit ćemo srpski narod u Hrvatskoj i bit ću sretan kada budem mogao dijeliti srpsku zemlju Hrvatima. Ustaše će se nemilosrdno boriti i istrijebiti sve one koji ne budu vjerni NDH i njenom poglavniku i stvaraocu Anti Paveliću. Pogledaj, narode, ovih 16 hrabrih ustaša koji imaju 16 hiljada metaka i koji će pobiti 16 hiljada Srba poslije čega ćemo dijeliti bratski Mutiličko i Krbavsko polje.“[32]

Nasilno prevođenje u katoličanstvo, ubijanje i pljačka imovine ubijenih ili izbjeglih Srba poslije ovog i govora mnogih njegovih istomišljenika uzimali su maha i prerastali u svakodnevni teror.

Treba reći da je ustaše u zločinima pomagala italijanska okupatorska vojska, čiji su djelovi 12. aprila 1941. godine prodrli do Senja, a onda i dublje na područje Like i Gorskog kotara. Nesmetano su se kretali pored obale prema Karlobagu, zatim preko Vratnika, Krivoga Puta i Žute Lokve prema Otočcu, Perušiću i Gospiću, a preko Gorskog Kotara i Kapele u pravcu Drežnice, Jezerana, Ličke Jasenice i Plitvičkih jezera. Puteve su im osiguravali i svečane dočeke organizovali ustaše i Mačekova zaštita. Osobito svečan doček je okupacionim trupama priređen u Gospiću. Radosno zasipane cvijećem, prolazile su ovim ličkim gradićem jedinice biciklista, motorista i teške artiljerije. Kuće su bile okićene zelenilom, hrvatskim trobojnicama, italijanskim i njemačkim zastavama, slikama Pavelića, Musolinija i Hitlera.

Italijanske okupatorske snage su na teritoriju Like stigle bez ikakvog otpora. No, bez obzira na to, da bi podigla „borbeni duh“ i svjetskoj javnosti pokazala hrabrost svojih vojnika, italijanska štampa tih dana piše o teškim borbama koje njihove trupe vode na pravcu koji ide iz Senja, preko Vratnika, za Brinje i Otočac, kao i na svim pravcima od Karlobaga i Obrovca, preko Velebita, u pravcu Gospića i Gračaca. Što se zapravo zbivalo, vidljivo je iz prethodnog teksta. Samo su kod Gračaca njihove čete imale kraći zastoj, da bi u ovaj lički gradić ušle 14. aprila, lako i na prevaru, a zatim do 20. aprila zaposijele cijelu Liku i Gorski Kotar.

Italijanske okupacione snage su uspostavile svoju vlast. One vrše vojnu i civilnu upravu od 14. aprila do 18. maja 1941. i pomažu ustašama da organizuju svoju vlast i vojne formacije. I Italijani, kao i ustaše, izdaju proglase kojima pozivaju stanovništvo da preda oružje, kako vojno tako i građansko. Italijanski vojnici i Mačekova Zaštita zajedno upadaju u srpska mjesta, u kojima, pod izgovorom traženja oružja, zlostavljaju ljude, vrše premetačine i pljačkaju novac, zlatninu, posteljinu, odjeću, sve vrednije što bi im se svidjelo.[33]

Italijanska vojska robu iz magazina i trgovačkih radnji odvozi u Italiju, kao da je to ratni plijen hrabrih italijanskih vojnika koji su oni u žestokim borbama zadobili. Ova okupatorska vojska se raspoređuje i zadržava uglavnom u većim naseljima, u kojima uspostavlja stalne posade, koje osiguravaju puteve i željezničke pruge, u cilju nesmetanog odvijanja saobraćaja i redovnog snabdjevanja. Komanda italijanske 2. armije izdala je 19. maja 1941. godine naređenje svojim trupama, u kome, pored ostalog, stoji: „Italijanske oružane snage koje se nalaze na teritoriji NDH prestaju od sutra, 20-tog, da imaju značaj i prava okupacionih trupa i dobivaju značaj trupa koje se stacioniraju na teritoriji prijateljske savezničke Nezavisne Države Hrvatske.“[34]

Broj italijanskih vojnika se vremenom smanjuje, te se ograničava na veća mjesta i posade duž ličke željezničke pruge. Uz njihovu pomoć je u Gospiću formirana ustaška bojna (bataljon), pod komandom Juce Rukavine, sa ukupno 500 ustaša. Pored ove, na području Gospića i Perušića su osnovani i dijelovi tzv. Pričuvne bojne, te straže i ustaški podmladak.[35] U Lici su tada formirane i domobranske jedinice, s 1.400 vojnika, i oružničke posade, s 286 oružnika. U Gospiću je stacioniran vod s 12 oružničkih postaja. Uz to su nikle čete naoružanih civila, sastavljene od Hrvata, koje su korišćene za pljačku i teror nad srpskim narodom, a služile su i kao mobilna rezerva za popunu ustaških i domobranskih bojni. Nazivane su raznim imenima: divlje ustaše, domaće ustaše, naoružani civili, seoske ustaše, milicija i slično. Uz pomoć Italijana i naoružanih civila, ustaše hapse Srbe. Italijani im za prevoz pohvatanih i njihove opljačkane imovine ustupaju svoje šofere i vozila. Kao saveznici ustaša, i na druge načine pomažu provođenje zločina nad srpskim narodom.

Vremenski period od sredine maja do kraja avgusta 1941. godine karakterističan je po brojnosti ustaških zločina u Lici, Gorskom kotaru i drugim krajevima NDH, s čije su teritorije Srbi, Jevreji i nepoćudni Hrvati masovno transportovani u Sabirni logor Gospić, a zatim na gubilišta. Kaznionica Okružnog suda u Gospiću, uprkos prostranom dvorištu i hodnicima, postala je premalena za hiljade nevino osuđenih na smrt, pa su ustaše formirali logor Jadovno na Velebitu i logor Slana na otoku Pagu, čime su, uz još mnoga stratišta, osigurali dovoljno prostora za dnevni prihvat 700, pa i 1.000 uhapšenika.

O zločinima koje su ustaše počinili tih mjeseci u Gospiću i okolini, te italijanskoj politici, Jakov Blažević, pored ostalog, kaže: „Poznati su logori u Velebitu, naročito onaj na Jadovnu, u koje je po ustašama dovedeno na hiljade Srba iz Like, Korduna, Banije, Bosne i drugih krajeva naše zemlje. Kolone svezanih ljudi, žena i djece vođeni su uz strahovitu tuču i trkom kroz Gospić na očigled italijanskih oficira i vojnika i vojnih vlasti, i javno se znalo, da se u tim logorima masovno ubija i baca u bezdan.

U vrijeme ustaških pokolja odlazili su italijanski oficiri na mnoga mjesta masovnih pogubljenja, dapače i slate su njihove komisije, koje su službeno slikale i utvrđivale te zločine. To ih međutim nije ništa smetalo da u svojim kamionima i sa svojim pojačanjima pomažu ustaše u njihovom uredovanju po raznim srpskim selima. Ta su se uredovanja redovito svršavala masovnim klanjem, paljenjem satjeranih ljudi u kućama, paljenjem čitavih sela i pljačkanjem u čemu je učestvovala i italijanska vojska.

Te službene komisije italijanske vojske samo su zavaravale narod i zavodile ga u bludnju, da ne bježi i da se ne sakriva pred ustašama, vjerujući u italijansku zaštitu, izjave, garancije, proglase itd. Hiljade i hiljade ljudi, žena i djece platile su glavom tu zabludu izazvanu od italijanskih vojnih vlasti… U maju 1941. godine ustaše su sa italijanskim vojnicima u italijanskom autobusu došli u Divoselo i tamo ubili seljaka Nikolu Ribara. Početkom avgusta iste godine bježeći ispred ustaša, sklonilo se tridesetak Divoseljana kod jedne italijanske posade, kraj Gospića. Iako su Italijani znali o čemu se radi, predali su te nevine ljude ustašama gurajući ih time direktno u smrt…“[36]

Uz pomoć Italijana, ustaše su i u drugim selima provodili zločine. Tako je 30. maja, kada je ubijen Nikola Ribar, u svojem selu Metku ubijen Ljubomir Petković, student teologije. Njemu je u leđa pucao ustaša Ivan Pavičić, učenik gimnazije iz Gospića. Mrtvome Petkoviću su usjekli krst na čelo i unakazili tijelo, a svešteniku Milutinu Vardi nisu dozvolili da ga sahrani.

„Tih dana zvjerski je mučen i najzad ubijen trgovac iz Raduča Jovan Dejanović, te sahranjen na mjestu ubistva pored državnog puta u Metku. Noću između 30. i 31. maja dovezeno je u Medak 27 ljudi iz Gračaca, među kojima je bio sveštenik Miloš Mandić i doktor Torbica, ljekar. Te iste noći svi su ubijeni u borovoj šumi između Metka i Vrebca i bačeni u jamu koju su po ustaškom naređenju iskopali Cigani. Tih dana krajem maja, ubijen je sveštenik u Raduču Grozdanić zajedno s bratom, bivšim oficirom. Izvedeni su noću iz kuće i nedaleko ubijeni a tri su dana ostali nesahranjeni. Noću 7-9. juna ubijena je u Gospiću Dragica Plećaš a prije toga sve joj je opljačkano. 16. juna objesio se u zatvoru sveštenik Petar Majstorović jer nije više mogao slušati jauk Srba koji su bili mučeni po čitave noći. Također je i njegov sin Milojko iduće noći završio u zatvoru presjekavši si vene…“[37]

Sve su to italijanski vojnici znali i mirno gledali šta ustaše čine Srbima, kako na terenu tako i u kaznionici Okružnog suda u Gospiću. Čak su ih ponegdje i poticali na veća razbojstva. U izjavi od 3. novembra 1944. godine Joco Njegomir govori o zločinstvima koja su ustaše naočigled Italijana radili: „Talijani su ulazili u ćelije kaznionice i smijali se nama kako smo isprebijani i iznakaženi, pljuvali na nas, govoreći ustašama da nas treba klati.“[38]

Ponekad su italijanski vojnici i hvatali Srbe i predavali ih ustašama, iako su znali šta će s njima biti. Tako su u selu Ostrvica uhvatili Jovu Savatovića, oca sedmoro djece, i njegovog sina Milana, starog 14 godina, i predali ih ustašama u Bilaju, među kojima je bio i Nikola Došen, do tada Jovin dobar prijatelj. Jovo ga je zamolio da ga pusti kući s maloljetnim sinom, jer on nije nikome ništa nažao učinio. No, prijatelj se nije smilovao. Potapšao je Jovu po ramenu i rekao: „Jesi li, lijo, došao u gajbu.“ Nakon toga, Jovo i njegov sin su sa ostalim Srbima ubačeni u kamion i odvezeni u gospićku kaznionicu, gdje su mučeni, a zatim zvjerski ubijeni na Velebitu.[39]

Dok Italijani u prvim mjesecima okupacije pomažu ustaše i ne reaguju na njihove zločine nad srpskim narodom, krajem jula i početkom avgusta, zaplašeni i ugroženi ustankom Srba, koji je pod rukovodstvom komunista počeo u Lici 27. jula 1941. godine, počinju da se iskazuju kao dobročinitelji i zaštitnici srpskog naroda. Iz bojazni za sebe, osjetivši nemoć svojih saveznika ustaša da uguše ustanak, Italijani su početkom septembra ponovo okupirali čitav dio NDH koji im je po dogovoru s Nijemcima pripao. U dijelu teritorije bližem anektiranom području (tzv. druga zona), pa i u Lici, pojačali su posade i ponovo uveli civilnu i vojnu vlast. Pored toga, počinju sve više da taktiziraju u odnosu prema srpskom narodu i ustanku koji se naglo širio. Koliko su cinizma u politici prema Srbima pokazali Italijani, dovoljno pokazuje primjer koji navodi dr Đuro Stanisavljević:

„Na intervenciju pohapšenih oficira Srba Italijani su upali u gospićki zatvor prepun Srba, koje su ustaše pohapsile bez ikakvog razloga, izvukli iz zatvora tri oficira i dva žandara i otpremili ih u zarobljeništvo, dok se na vapaj ostalih zatvorenika nisu ni osvrtali.“[40]

Plašeći se sve učestalijih i sve snažnijih ustaničkih akcija, italijanski sluga, poglavnik NDH Ante Pavelić, da bi makar zakratko stišao uzbuđenje koje je u javnosti izazvano masovnim zvjerstvima ustaša, pokušava da zavede srpski narod. U tom cilju, on sva zločinstva pripisuje „divljim ustašama“ i 9. avgusta 1941. godine izdaje naredbu „da postrojbe kao oružana pomoć, tj. divlje ustaše, imaju smjesta prestati svakom djelatnošću.“[41] Taktiziranje Italijana i Pavelića nije ništa izmijenilo. Samo u nekim selima su Srbi još jednom povjerovali italijanskoj propagandi, očekujući da će ih oni zaštititi od ustaških razbojstava, ali su ih ustaše sada lakše hvatali, ili su ih sami Italijani hapsili i predavali ustašama.

O zbivanjima u Gospiću i njegovoj okolici poslije uspostave NDH, sačuvano je više autentičnih kazivanja. Učitelj Milan Aleksić u svojoj izjavi navodi da je uhapšen 16. juna i zatvoren u jednu od ćelija kaznionice Okružnog suda u Gospiću, čiji su krvavi zidovi odzvanjali od jauka nevinih ljudi i žena, koje su ustaše mučile naročito noću. Da bi mučenja bila što svirepija, „ustaše su dovodile maloljetnike iz zavoda, davali im cjepanice i druga sredstva da tuku i muče zatvorenike. Najteže je bilo vidjeti pojedine Hrvate koji su ulazili u ćelije i naslađivali se u mučenju svojih komšija Srba. Đuru Bradića, gostioničara, svakog su dana premlaćivali a dolazio bi svijesti samo onda kada bi ga polili vodom. Od tuče bio je modar i crn kao zemlja. Istu sudbinu imao je Milan Cvijanović, sudski činovnik, i Mijo Basarić, pekar, koji su umoreni i neviđeno iščezli iz zatvora kao Milojko Došen, sveštenik, star čovjek iz Počitelja i mnogi drugi.“[42]

Mnogi među ustašama su se natjecali koji će više zla nanijeti nevinim ljudima. Teško je navesti sva njihova imena, a ovdje ističem, uz navedene primjere, zločince Ivana Šarića, Ivana Svetića, Nikolu Frkovića, Nikolu i Stipu Milinkovića, Stipu Stilinovića, Antu Palkana, Brkljačića, Nikolu Sretića, Štefanovića, sina Agneze, starog 17 godina, Zvonka Verzona, braću Matajija i dr.

Protu Majstorovića su tako mučili da se sam objesio. Teške muke su podnosili Matija Stijačić, prota iz Smiljana, profesor Mihajlo Potkonjak i Marko Savatović, sudski činovnik iz Ostrvice. Ni žene nisu poštedjeli. Posebno su se iživljavali mučeći trgovkinju Mariju Pilić, kao i Dragicu Plećaš, suprugu Vase Plećaša, gostioničara, koga su među prvima iz Koprivnice odvezli na stratište i bacili u jamu. Njegovu izmučenu i iznakaženu suprugu Dragicu su ubili 1. juna, a njihovo imanje, kao i drugih Srba, opljačkali i razorili.[43]

Ne samo u Gospiću i okolnim srpskim naseljima, već i na teritoriji cijele Like, ustaše pojačavaju teror, hapse Srbe i ubijaju ih na svirep način. Već sredinom maja, u kotaru Korenici hapse prvu grupu Srba: Vasu Žigića, činovnika kotarske uprave, Nikolu Đujića, krojača, Manišu Bastu, opančara, Mladena Žigića, studenta prava, Milana Vukmirovića, Radu Šuputa, Stevu Kosanovića, Iliju Drakulića, zemljoradnike, Belića, opančara, Danu Krgu, lugara, njegovog maloljetnog sina, te niz drugih.[44] Nakon zlostavljanja u koreničkom zatvoru, njih odvoze u gospićku kaznionicu, odnosno prema Velebitu, gdje su ih pobili. Predvođeni su Jucom Ugarkovićem, gospićkim gimnazijalcem, postavljenim za logornika u ovom ličkom kotaru, Tomom Ricom, poštanskim činovnikom, Ivanom Brkljačićem, Josipom Bravarom, Ivanom Crnkovićem, Martinom Mesićem, Ivanom Kovačevićem, đacima gospićke gimnazije, Lukom Balenom, đakom učiteljske škole iz Gospića, Jucom Rukavinom, Petrom Sužnjevićem i Ivanom Mažarom iz Vranovače, koji su većinom došli iz Gospića, a pridružuje im se nekoliko domaćih ustaša: Ivan Devčić, poštanski namještenik, Anton Verzon, fotograf, Stjepan Biturajac, kotarski načelnik, Marko Kolaković, trgovac i Milan Milobara iz Prijeboja.[45]

Župan velike župe Krbava i Psat, Ljubomir Kvaternik, 4. juna 1941. godine izdaje naređenje da se nastavi s hapšenjem i ubijanjem srpskog naroda na području Korenice i njezine okolice. Nakon nekoliko dana, 10. juna, ustaše iz Bihaća opkoljavaju Ličko Petrovo Selo, hapse veći broj Srba i odvoze ih u Bihać, gdje ih muče, kao i druge Srbe pohvatane u Bosanskoj Krajini, da bi ih većim dijelom pobili, a preostale odvezli u Gospić i u logor Jadovno. U zločinu nad ovim ljudima su se istakli: Silvestar Rukavina Čajko, ustaški rojnik iz Vaganca, Jozo Kukuć, Nikola Pavičić, Ivan Devčić Žicar, Pero Sužnjević, Marko Kolaković, Ivan i Milan Mažar, Juco Ugarković, Stipe Balen, Zvonko Matić, Zvonko Verzon, Tomo i Rude Ric i drugi.[46] Tom prilikom, ustaše hapse više od 100 koreničkih Srba i odvode ih na gubilišta Velebita. Samo iz sela Trnavca je bilo 29 ljudi. Krajem juna su u okolnim selima pohapsili još 200 Srba, od kojih je njih 150 Stjepan Biturajac, predstojnik u Korenici, poslao u Prijeboj u pratnji najzloglasnijih ustaša: Marka Kolakovića, Ivana Bravara, Tome Rica, Butkovića i drugih, gdje su ih poklali i bacili u jame. U ovom zločinu se isticao i katolički župnik Matijević, koji je seljane prisiljavao na pokrštavanje i učestvovao u pljačkama zlatnine u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Svračkovom Selu i drugim.[47]

U kaznionicu Okružnog suda u Gospić dovode Srbe iz Vrela Korenice, Omoljca, Trnavca, Krbavice, Galebovca, Ponora, Kompolja, Mihaljevca, Vranovače, Bjelopolja i drugih mjesta.[48] U aprilu, po naređenju ustaškog povjerenika Stipe Jurasovića, iz Debelog Brda su 11 Srba odveli u Gospić, prvo ih mučili u gospićkoj kaznionici, a onda ih, u maju, povezali žicom i s gospićkim Srbima umorili nad Macolinom jamom. Iz sela Krbavice su 34 Srbina odvezli u Gospić, a potom na stratište, do neke od velebitskih jama.[49]

Već u prvim danima svoje vladavine, ustaše su pohapsili viđenije Srbe u Korenici i njenoj okolini, jednim dijelom ih transportovali u Gospić, a većim dijelom ubili u njihovim selima. Posebno su mučili koreničke pravoslavne sveštenike, koje su u kamione upućene u pravcu Gospića ubacivali polumrtve.

U selu Buniću ovoga kotara, početkom maja, ustaše su pohvatali više ljudi i žena, među kojima su bili: Ilija Serdar, posjednik i predsjednik općine, prota Pero Rašeta i njegov sin Vojo, Ostoja Knežević, trgovac, Đuro Marinković i njegova sestra Anka, Drago Šolaja, Vujo Vukmirović, Jovan Hrnjak, Jovan Sever, Jovo Petraković, Vujo Dmitrašinović i drugi. Svi su oni prošli mučenički put do Gospića, a zatim dalje na Velebit, do logora Jadovno. U isto vrijeme su još nekoliko žena i muškaraca mučili i ubili u njihovim selima. U Buniću su doktorku Nadu Knežević ubili tako što su je ubacili u srpsku pravoslavnu crkvu koju su zatim zapalili, a kovača Manu Dražića iz Šalamunića su u vlastitoj kući isjekli na komade, zajedno s njegovo četvoro djece i suprugom. „Ubijen je i Gajo Vukmir i kći mu Boja, Vaso Sekiz i njegov sinovac kojem ime ne znam, Dane Knežević i njegov otac, kojima su ustaše kuću zapalile. Tom zgodom zapalili su ustaše cio zaselak Tonković od 10 kuća. Ubijeni su dalje: Proko Knežević, putar, sa djecom i ženom i samo slučajno ostalo mu je na životu jedno dijete staro tri godine. Uhapšenom, naprijed spomenutom Iliji Serdaru, zaklane su dvije kćeri i to Duška, stara 18 godina, i Vera, stara 10 godina.

Prilikom ubistva braće Kneževića ustaše su opkolile kuću Nikole Hinića, k. br. 163, gdje su zatvorili općinskog bilježnika Miću Kneževića sa još 11 lica, većinom članova Kneževićeve familije i bližih susjeda, i potome kuću zapalili i u njoj su sva ova lica izgorjela. Od kuće Nikole Hinića do mjesta zv. Pećina ustaše su zapalili oko 90 kuća koje su sve izgorjele do temelja, jer su kuće gusto jedna uz drugu, dok je svijet iz kuća uspio da se skloni. U Buniću ima u svemu 10 katoličkih kuća i informacije o Srbima u Buniću davali su gospićkim ustašama domaći katolici…

Od ustaša koji su vršili nedjela u općini Bunić jedan dio je bio iz Gospića a ostali su bili domaći ljudi. Od domaćih ustaša koji su sudjelovali u proganjanju Srba u to vrijeme navodim: Stipu Jurasovića, koji je bio ustaški povjerenik u Buniću, Stipu Markovića, Miru Rastića, Iliju Amića i Luku Šnjarića, a ostale ustaše došle su u Bunić iz Gospića. Zajedno sa ustašama sudjelovao je u ubistvima Srba i bivši žandarm Bevanda kojemu ime ne znam, no koji je tih dana poginuo. Ovi progoni natjerali su srpsko žiteljstvo da se skloni u obližnje šume. Posle ovoga nastala je opća pljačka po selima i ustaše su pokupili stoku i druge sve stvari od vrijednosti, koje su nalazili po napuštenim srpskim selima.“[50]

U prvoj polovini maja, masovnim hapšenjima Srba u Otočcu i okolnim srpskim naseljima rukovodili su zloglasni ustaše Delko Bogdanić, Ivica Milinković, Drago Žubrinić, Josip Favala, Jure Dujmović, Pavao Podnar i drugi.

I u Lici, kao i u drugim mjestima u NDH U to vrijeme, Srbi su se, po objavljenim oglasima, morali prijaviti u nadležan ustaški stan, što su oni većinom i činili, smatrajući da je to njihova građanska dužnost, pri čemu nisu pomišljali ni na kakvo zlo. No, odmah nakon prijavljivanja, ustaše su pristupali hapšenju. Hapsili su prvo u samom Otočcu, a zatim zaređali istovremeno po susjednim srpskim selima. Iznenadili su ljude u selima Švica, Ponori i Gorič. U Švici su uspjeli pohvatati gotovo sve muškarce, osim dvojice mladića koji su uspjeli pobjeći. Pohvatane Srbe su zatvorili u školsku zgradu u Švici, a neke i u pravoslavnu crkvu, gdje su ih mučili, da bi ih potom potrpali u kamion i odvezli u ustaški stan u Otočac. Butinu Jovu, uglednog zemljoradnika iz Švice, mučili su u ustaškom stanu punih 15 dana.[51]

Ostale su nakon nekoliko dana odvezli iz ustaškog stana nazad u Švicu, zatvorili ih u srpsku pravoslavnu crkvu, gdje su nastavili da ih muče i iznakažene najzad pobili.

Treće masovno hapšenje Srba u Otočcu ustaše su izvršili 26. juna. Pohvatane Srbe iz Otočca su nakon mučenja u ustaškom stanu odvezli u Gospić. Među uhapšenima su bili trgovci Vlado Karleuša, Jovo Popović, Pero Branković i Rade Varda, Staniša Ilić, advokat, Stevan Grozdanić, kapetan, Nikola Ljubotina, Mićo Brakus, sreski školski nadzornik, Bude Ružić, bankarski činovnik, Stevo Žegarac, činovnik poreske uprave, Nikola Vranješ i njegov brat, trgovci, Milan Marijan, posjednik, Grozdanićeva supruga Angelina i mnogi drugi. Njih ukupno dvadeset su kamionom dovezli u gospićku kaznionicu. Angelina Grozdanić se još živo sjeća njihovih i svojih muka. Njen suprug Stevan je bio žicom vezan zajedno s doktorom Stanišom Ilićem. Muškarce su istog dana uvrstili u jedan transport i tako povezane otpremili u Jadovno. Angelina kaže: „Gledala sam kako ustaše u kaznionici u Gospiću tuku i ubijaju. Ćelije su bile skroz krvave a krvavi su bili i hodnici i stubišta.“[52]

O hapšenju i odvođenju ove grupe Srba svjedoči automehaničar Mato Kasunić iz Otočca, koji ih je kao šofer, u pratnji ustaša, vozio u Gospić:

„Jednoga jutra rano došao je meni jedan debeli ustaša iz Lešća kojem imena i prezimena ne znam, i naredio mi da moram ići k autu pred ustaški stan jer da će auto trebati nekuda ići. Ja sam došao tamo još nije ni svanulo i vidio sam kako ustaše vode pok. Stevana Grozdanića, kapetana, njegovu ženu Ginu, a vodili su ih Filipčić Zvonko, star oko 25 godina, ustaša iz Otočca, Jura Dujmović, mesar iz Otočca, star oko 30 godina, i još dvojica ustaša koje ne poznam, a isto tako tom prilikom dovedeni su dr. Ilić Staniša, Rade Varda, Ljubotina Nikola, svi iz Otočca, i još nekoji su dovedeni za koje se sada ne sjećam, te su svi odvedeni najprije u ustaški stan, poslije toga su izvedeni i trpani u auto. Poslije nekoga vremena izvedeni su svi iz ustaškog stana, ne sjećam se da li su bili vezani, te su ih utovarili u kamion a u kamion su ušli Filipčić Zvonko, ustaša iz Otočca, Podnar Pavao, ustaša iz Kutereva, Juka Dujmović, mesar iz Otočca, jedan ustaša iz Lešća zvan ‘Frajlica’, te još nekoliko ustaša, a sa mnom je sjeo u kabinu ustaški satnik Delko Bogdanić i dao mi je nalog da vozim naprijed, a pravac mi je kod svake raskrsnice određivao on. Ja sam ga pitao da kuda ćemo a on mi je odgovorio da šta me je briga, te ako mi je krivo da će i mene metnuti među uhapšene. Tako vozeći stigli smo u Gospić i dovukli pohapšene ljude u kaznionicu Okružnog suda u Gospiću gdje je bilo već mnogo ljudi zatvoreno. Poslije sam otišao nešto jesti u hotel Liku, a nakon nekog vremena vidio sam da su isti oni ljudi koje sam ja dovezao povezani u žicu dva po dva te opet svi jedan za drugoga provedeni cestom koja vodi za Karlobag te za Velebit, i ubijeni na Jadovnom, jer je to postala grobnica hiljada i hiljada ljudi, o kojoj će se dugi niz godina pripovijedati i koja će biti vječni svjedok ustaškog zločina.“[53]

Pohapšene Srbe iz Brloga ustaše su dovezli u Otočac, a zatim ih utrpali u kamion i odvezli u Gospić. Neke od uhapšenih su ubili usput, u blizini Ličkog Lešća, i bacili u jamu zvanu Žuti bezdan. U prvoj polovini maja, ustaše su iz Brloga odvele 37 Srba, među kojima su bili: Iso Tomić, općinski bilježnik, Luka Tomić, zemljoradnik, Stevan Džakula, zemljoradnik, Milan Ljubobratović, lugar, Milan Ljubobratović, zemljoradnik, Vukašin Puhalo, finans, njegova supruga, Vlado Glumac, zemljoradnik, njegova majka Mica, Milan Džakula, zemljoradnik, Luka Ogrizović i njegov otac, Milan Varda, zemljoradnik, Pero Panjković, trgovac, Simo Ljubotina, učitelj, Vojkan Knežević, seljak, Nikola Ljubobratović, seljak, Nikola Ljubotina, podoficir, Milan Nikšić, seljak, Mile Ogrizović, seljak, i drugi.[54]

Hapšenja Srba u Donjem Lapcu i njegovoj okolini takođe su počela već u aprilu 1941. Šef poreske uprave u Donjem Lapcu, Milan Ljuština, uhapšen je s grupom Srba 18. aprila i nakon nekoliko dana zlostavljanja, ustaše su ih sve sproveli u gospićku kaznionicu, gdje su nastavili da ih muče. Ljuština opisuje razne načine mučenja ljudi, a posebno srpskih sveštenika. On ističe da je mitropolit sarajevski, Petar Zimonjić, morao držati propovijedi zatvorenim Srbima i nositi cjepanice na leđima. Često je s Hinkom Bačićem, Hrvatom iz Sušaka, morao da čisti kaznioničko dvorište, pri čemu su ih ustaše tukli, a na mitropolitu i jašili. Dok bi ih on četvoronoške nosio, neprestano su ga udarali po leđima. Pojas, koji je mitropolit bio sakrio u slamaricu, ustaše su nakon njegovog svirepog ubistva pronašli i bacili u smeće.

Milanov otac Đuro, star 66 godina, uhapšen je s grupom Srba iz Donjeg Lapca 25. juna. Nakon nekoliko dana su transportovani u Gospić, a zatim otpremljeni u Velebit, gdje su ubijeni. Milan je za sudbinu svoga oca saznao od jednog Hrvata kažnjenika, koji mu je dao očevu kašiku i rekao da je to jedino što je ostalo iza njegovog oca.[55] Ustaške zločine nad Srbima Podlapca i okolnih sela potresno opisuje Juraj Matijević, koji u svom izvještaju, upućenom 12. avgusta 1941. godine Velikom županu Jurici Frkoviću u Gospić, navodi: „Stvari koje se događaju u mojoj župi i njenoj okolini su neopisive, nečovječne, a ja nemam snage da ih opišem, pa navodim samo nekoliko primjera:

a)   Moj župni stan pretvorili su u zatvor i tu doveli Danicu Lemajić, pravoslavku sa četvoro djece: dve godine, četiri godina, 9 i 10 godina, curice. Tukli ih i odveli u konobu, a što je sad s njima, ne znam.

b)   Doveli su služavku Soku, pravoslavku, djevojku od 19 godina. Po noći je došao jedan ustaša, metnuo joj nož pod vrat pa je silovao.

v)   Organiziraju se po petorica i idu s kolima u srpska sela te pljačkaju najviše robu te donesu u hrvatska sela i dijele.

g)   Konje, krave, marvu su dovukli svu silu i jednostavno podijelili.

d)   U zatvoru dovedene pravoslavce tako isprebijaju da ih ne mogu na stratište voditi i što znam tako ih je ubijeno osam žena i djece.

đ) Jednom su pozvali oko 20 Mekinjaraca (selo kraj Podlapca) odveli ih u šumu i postrijeljali ne bi imao ništa protiv toga samo me boli način na koji su oni to učinili – jer su došli na vjeru.

U principu nemam ništa u radu oko raščišćavanja pravoslavnog življa – samo da to provodi redovna vlast ustaška i oružnička – ali ne domaći živalj. Upravo čovjek se čudi postupku i ponašanju ljudi – i ne mogu da znam od kuda nastaje ta psihoza, koja nikako na dobro ne vodi. Treba za vremena uvesti zapovjedništvo tako da ne bi ’poslednja bila gora od prve.’“[56]

Iz izvještaja Komande pješadijske divizije Sasari (Sassari) od 12. avgusta 1941. godine, o događajima u Dalmaciji pripojenoj Hrvatskoj od 20. maja do 29. jula, upućenog Komandi 6. armijskog korpusa, saznajemo da je za srpski narod Kninske Krajine 21. maja počelo razdoblje mučeništva od strane ustaša, što ga je, kao i sav srpski narod u NDH, usmjerilo na otpor iz očaja. U ovom izvještaju komandant divizije Furio Montičeli (Furio Monticelli) kaže: „Osobe koje je vlada iz Zagreba poslala da preuzmu civilnu vlast u gradu i u zoni oko Knina, došle su 22. maja u Komandu divizije i izjavili kako Hrvati imaju u planu žestoku eliminaciju čitavog srpskog elementa na teritoriji koja je recentnim ugovorima pripala Hrvatskoj.

Prvi ustaški elementi koji su došli na to područje, osjećajući da nemaju snage suočiti se s golorukim civilnim pravoslavnim življem, ograničavali su se na prijetnje represalijama i obećanjima osvete. U početku je izgledalo da će samo četnici biti progonjeni od strane nove hrvatske vlasti, tim više što su lokalni hrvatski elementi, skupljali elemente za popunjavanje lista za tu svrhu. U te liste je međutim svaki Hrvat mogao uključiti koga je htio i tako je broj prokazanih zbog osobne osvete bio mnogo veći. Pravih četnika upisanih u organizaciju, po onome što su rekli sami Hrvati, bilo je malo. Liste su uključivale i osobe koje se nikada nisu bavile politikom, bezopasne osobe u poodmakloj životnoj dobi, ali sve krive što su ’Srbi’…

U poslednjoj dekadi u maju, počeli su se u toj zoni pojavljivati ustaše koji su obično došli iz drugih krajeva i koji su počeli sa zastrašivanjem i zaplijenom dobara.

Krajem maja saznaje se već o prvim aktima nasilja nad osobama, o noćnim ekspedicijama u selima s otimanjem vrijednosti i hapšenjem ljudi, za koje se govorilo da će biti upućeni u Gospić gdje je djelovao sud koji je sudio ’četnicima’.

U prvim danima juna saznaje se i o prvim zločinima izvršenim na tom području. Brojne grupe žena dolazile bi dnevno u Komandu divizije da prijave izvršena ubistva svojih muževa, pljačku imovine, besramne okrutnosti prema ženama i neprekidne prijetnje cijelom pravoslavnom življu od strane ustaša koji su svagdje uvjeravali da će u noćima što slijede nastaviti neumoljivo svoj posao.

Već u prvoj dekadi juna 1941. godine bestijalnost ustaša poprimila je impresivan ritam. Niti jedno selo nastanjeno pravoslavnima nije bilo pošteđeno. i u gradu Kninu, iako su pokušavali prikriti svoje zločine prividnom zakonitošću, ustaše su izvodili šikaniranja svih vrsta. Muškarci koji nisu na vrijeme pobjegli, bili bi poslani u Gospić ili Drniš gdje je njih 34 ubijeno. Pojedinosti o njihovom usmrćenju opisani su u prilogu br. 1 dnevnika i u dokumentu na hrvatskom jeziku koji je nađen u Poglavarstvu u Kninu i proslijeđen Komandi 6. armijskog korpusa s listom br. 636/1 od 6. avgusta 1941. godine.

U drugoj dekadi juna konsituirano je u Kninu Poglavarstvo i počele su funkcionirati razne komande i državni uredi. Ponadali smo se da će dolazak odgovornih organa poslužiti da se zaustavi bjesomučost kojom su opijeni sve više.

Nada je bila uzaludna…

Već pred kraj juna srpski živalj tog područja bijaše raspršen. Može se potvrditi da je ubijeno mnogo stotina ljudi. Drugi su se potajno sklonili na teritoriji koja je pripojena Italiji ili su pobjegli na selo. Neke žene, starci i djeca ostali su u opljačkanim kućama i živjela u bijedi i najcrnjoj gladi i bili su predmetom neprekidnog i upornog progona od strane ustaša: neke druge su međutim pobjegle da se sklone ili u Italiju ili u Srbiju ili kod neke obitelji od koje su se nadali zaštiti.

Jedan zakon hrvatske države propisao je da sva imovina izbjeglih Srba ili onih koji nisu prisutni u vlastitom domu bude konfiscirana u korist države.

Ta odredba koja je imala zakonsku formu gotovo svuda se provodila nepravilno. Svaki ustaša smatrao je da je legitimno svako prisvajanje svega što je pripadalo pravoslavnima ili se osjećao pozvanim da prisvoji koliko mu se sviđa…

Otvorena oružana pobuna pravoslavnih već prije se tu i tamo sporadično javljala, te se u posljednjoj dekadi srpnja manifestira većom brojčanošću, sveobuhvatnije, u stvari je prirodna posljedica zbog svega što se dogodilo i što sam gore naveo.

Od strane hrvatskih vlasti može se sa zlobom primjetiti da vjeruju i žele da i drugi vjeruju da je ustanak koji je u toku komunistički.

Tako ne misli tko je, izuzevši borbe, bio prisutan bolnim događajima i koji je vidio jadno stanovništvo pogođeno u sam život i imovinu i kojem je otvoreno rečeno da je određeno za potpuno istrebljenje…

Pravoslavni živalj već je obuzet dubokim očajem koji se ne može ni povećati ni smanjiti. Između dviju populacija pravoslavne i katoličke stvorila se nepremostiva barijera od mnogo stotina pravoslavnih žrtava.

Suživot dvaju naroda s nadmoćnošću hrvatske politike u Dalmaciji apsolutno nije više moguća. Ako pravoslavno stanovništvo ne nađe zaštitu od strane Italije, prijeći će masovno komunističkoj ideologiji i potražiti pomoć u Srbiji ili u Rusiji.“[57]

Ovaj navod italijanskog generala Montičelija nema potrebe obrazlagati. Sve je jasno. Srpski narod se morao na bilo koji način braniti, jer je po planu vrhovništva NDH bio predviđen za potpuno istrebljenje i protjerivanje sa svojih vjekovnih ognjišta u Hrvatskoj.

Ustaše hapse Srbe u Kninu već 7. juna i zatvaraju ih u zatvor Kotarskog suda u ovom gradu. Među prvima uhapšenima su Srbi iz sela Žagrovića, Vrbnika i Kninskog polja. Bili su to Petar Mirković, Ilija Mirković, Mirko Mirković, Miloš Momir, Gajo Marjanović, Simo Marjanović i nekoliko drugih. Njih su cijelog dana, noć i sutradan mučili ustaše, među kojima su se isticali Mile Bikić Mičin, Marko Čačić Mikel, Marko Dokoz, Matić Markica Nikin, Josip Friganović, Drago Dogan i drugi.

„Moj muž Ilija Mirković, moj sin Mirko, od silnih udaraca bili su modri kao sukno, a glave su im bile otečene tako da su bili izobličeni, a Petar Mirković je od mučenja podlegao i umro.“[58]

Ove mučenjem iznakažene ljude ustaše su noću 8-9. juna transportovali vozom iz Knina u Gospić, od željezničke stanice ih pješice odveli do kaznionice, a nakon nekoliko dana uputili na Velebit i sve pobili.

U Kninu su ustaše svoju vlast uspjeli uspostaviti u vremenu od 22. maja do 13. juna, ali ne i u svim srpskim naseljima ovoga kraja. Od početka, ustašama u hapšenju, zlostavljanju i ubijanju Srba pomažu kninski franjevci – okorijeli klerofašisti: fra Žarko Carev, gvardijan kninskog samostana Sv. Ante, fra Petar Topić, katiheta kninske gimnazije, fra Vjekoslav Šimić, župnik Sv. Jakova iz Kninskog Polja, i župnik Šikić. Toga 13. juna i idućih dana, oni u franjevačkom samostanu Sv. Ante u Kninu, zajedno sa ustašama Antom Nikolićem, velikim županom iz Šibenika, Franom Arapovićem, općinskim načelnikom iz Vrpolja, Ivom Vukovićem, kotarskim predstojnikom, Jucom Rukavinom, tabornikom ustaškog stana, Markom Rošom iz Šibenika, logornikom Pavličevićem i drugima održavaju sastanke i dogovaraju se o hapšenju, zlostavljanju, ubijanju Srba i pljačkanju njihove imovine.

Odmah po uspostavi vlasti, noću 13. juna, ustaše otpočinju s hapšenjem Srba, koje intenzivno provode naredna dva dana. U Kninu su, u svanuće 14. juna, građani ugledali izvješene oglase u kojima je pisalo: „Danas Srbima, Jevrejima i psima nije slobodno kretanje po ulicama Knina.“ Svima onima koji bi se u određeno vrijeme zatekli na ulicama zaprijećeno je streljanjem. Ustaške vlasti su u Kninu stacionirale jedan bataljon 15. pješačke pukovnije, koji je stigao iz Karlovca. Za komandanta mjesta su postavili Mirka Zgagu, a za zamjenika Josipa Čubeja, dotadašnjeg kapetana Jugoslovenske vojske.

Drugu skupinu Srba, među kojima su bili Tode Sinobad, njegovi sinovi Đuro i Boško, Nikola Kukulj, Rade Despot, Dušan Jovčić, Nikola Diklić, Vaso Petojević i više od 50 drugih, pohapšeni u vremenu od 13. do 15. juna, ustaše su 16. juna zorom uputili iz Knina vozom u Gospić. U ovoj grupi kninskih Srba su bili pravoslavni sveštenici: paroh Jovan Andrić, paroh Dušan Gavranović i jeromonah Sevastijan Jović iz Drniša, sveštenik Damjan Štrbac iz Bosanskog Grahova i Ilija Budimir iz Crnog Luga. Pored Juce Rukavine i već navedenih, hapšenjem i zlostavljanjem Srba je rukovodio i fratar Vjekoslav Šimić.

Ustaše su, pri hapšenju i poslije odvođenja ljudi, pljačkali imovinu pohvatanih Srba i zlostavljali članove njihovih porodica. O tome svjedoči Nikola Sinobad u izjavi od 13. marta 1946. godine, datoj pred Komisijom za ratne zločine: „Kotarski predstojnik Ivan Vuković, nakon što je odveo s drugim ustašama moga strica Todu, iz stana je odnio namještaj sa svom vrijednom robom i posteljinom.“[59]

Iako ustaše nisu uspjeli da u svim srpskim naseljima kninskog kraja uspostave svoju vlast, oni akciju čišćenja srpskog stanovništva neprekidno provode sve do 27. jula, do ustanka. Tada su bili prisiljeni da na neko vrijeme pobjegnu iz Knina, u koji su se ponekad, uz pomoć Italijana, vraćali i činili zločine. No, Italijani ubrzo ograničavaju njihovu vlast, uspostavljajući vezu sa ustanicima, koje je poveo pop Momčilo Đujić, a zatim ih odveo u četnike.[60]

Početkom juna, ustaške vlasti na cijeloj teritoriji NDH hapse Srbe, Jevreje, Cigane, nepoćudne Hrvate, Muslimane i sve, bez obzira na naciju, jugoslovenski opredijeljene ljude. Sredinom juna, stotine pohvatanih upućuju u Gospić, a kaznionica Okružnog suda postaje pretjesna da ih sve primi.

[1]   Izjava đakona Vukašina Stjepanovića od 15. aprila 1942, AJ, fasc. 911.
[2]   Novak Viktor, n. d., 759-771; Zdunić Franjo Lav, n. d., 168-200.
[3]   Isto.
[4]   Okružni sud, Gospić, K. 39, K. 120/47.
[5]   Arbanas Ivan Vanja, Perušićki kotar u prvim danima okupacije i ustanka 1941. godine, HAK, Zbornik 20, 147-148.
[6]   Stanisavljević Đuro, Ustanak naroda Like 1941, Istorijski glasnik 1-4, Beograd 1961. godine, 81.
[7]   Zapisnik od 10. septembra 1945. godine, HAK, f. Okružni sud, Gospić.
[8]   Izjava Jakova Blaževića data ZKRZ 21. novembra 1944. godine, AH.
[9]   Isto.
[10]   Izvanredne ustaške povjerenike po većim oblastima imenovao je Hrvatski ustaški nadzor, a od maja 1941. godine, Glavni ustaški stan u Zagrebu. Jelić-Butić Fikreta, n. d, Zagreb 1977, 80 i 99.
[11]   Zdunić Franjo Lav, nj d., 178.
[12]   „Hrvatski narod“, 11. jun 1941, 4.
[13]   Zk 41919-41934, AH.
[14]   Isto.
[15]   Isto.
[16]   Isto.
[17]   AJ, fasc. 919.
[18]   Borio se srpski narod za svoju domovinu Hrvatsku od prvih dana po dolasku u ove krajeve. Prolijevao krv priječeći tursku najezdu prema Beču i Pešti, dizao bune protiv mađarizacije i germanizacije, zbog čega su mnogi njegovi pripadnici bivali zatvarani, a često i ubijani. Ginuće za svoju zemlju Hrvatsku tokom četiri godine narodnooslobodilačkog rata, boreći se na strani antifašističkih zemalja, od prvih dana ustanka, jula 1941. godine, kada je u svoje redove prijateljski primao pojedince i grupe Hrvata, čuvajući ih kao kap vode na dlanu, dokazujući tako da je ustao protiv zla, protiv fašizma, protiv genocida, ni tada ne okrivljujući hrvatski narod za zločine počinjene nad srpskim življem, već njegove izrode ustaše. Njegovim uvijek čvrsto slobodarski opredijeljenim idejama, nikad osvetničkim, narodnooslobodilački pokret je rastao i Hrvatsku svrstao na stranu antifašističkih i pobjedničkih zemalja. činjenica je to koju niko i nikada svojim izmišljotinama ne može opovrgnuti. Zna to svjetska javnost. Historijska je istina da su ustaše, od uspostave svoje vlasti, aprila 1941. pa do 15. maja 1945, provodili nezapamćeni genocid nad srpskim narodom muškarcima, ženama i djecom jednako (prim. autora).
[19]   Zdunić Franjo Lav, n. d., 179.
[20]   AH, kut. 10.
[21]   Jama se nalazi kod Ličkog Lešća, na jugozapadnim padinama Škorinog vrška, na mjestu zvanom Majatovi stanovi, na teško prohodnom terenu. Dobila je ime po ustaškom zlikovcu, satniku Stjepanu Markoviću zvanom Macola, rodom iz Ličkog Lešća, koji se posebno isticao u mučenju, ubijanju i bacanju Srba u ovu i druge velebitske jame.
[22]   „Hrvatski narod“, 28. maj 1941, 4.
[23]   Izjava prof. dr Nikole Rapajića, HAK, kut. Gračac.
[24]   Vezmar Gojko, Aprilski rat, italijanska okupacija i uspostava ustaške vlasti u kotaru Gospić i kotaru Perušić 1941, HAK, Zboriik 20, str. 143.
[25]   Zakon o polaganju vjernosti NDH donesen je već 10. aprila 1941. godine. Odmah je počela čistka zatečenog aparata vlasti, najprije izbacivanjem funkcionera, a zatim nepoćudnih običnih činovnika. Sve što je bilo u vezi sa starom vlašću napuštano je i uništavano. Pokupili su i sva odlikovanja, popisavši njihove nosioce. Samo u kotaru Perušić su oduzeli 51 odlikovanje. Ovaj popis odlikovanih su koristili za hapšenje i ubijanje Srba. Ako se radilo o Hrvatima, popisi su im služili kao dokaz njihovog nepovjerenja prema NDH. Arhiv IHRPH, NG-25/1781. od 1. juna 1941.
[26]   Blažević Jakov, Suprotstavljanja i ljudi – za novu Jugoslaviju po svijetu, knjiga 2, 1980, 52, 53.
[27]   AJ, fasc. 920. Izjava data 15. aprila 1942. godine u Upravi parohije u Mladenovcu.
[28]   A.J, fasc. 910.
[29]   Zapisnik sastavljen u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu 18. aprila 1942, AJ, fasc. 919.
[30]   Izjava Mare Dopuđe od 20. juna 1942, AJ, fasc. 919.
[31]   Novak Viktor, n. d, 759-760.
[32]   Isto.
[33]   Popović Jovica i Bjelobaba Milan, Općina Gračac u razdoblju od 1918. do aprila 1942, HAK, Zbornik 13, 1984, 340-343.
[34]   AVII, m/f, sn. 0183.
[35]   Ustaški podmladak se dijeli na: uzdanicu (7-11 godina), junake (11-15), starčevićance (15-21) i sveučilištarce (preko 21 godine starosti).
[36]   Izjava Jakova Blaževića data KZRZ 1944, HAK, kut. 1.
[37]   Izjava Milana Bogdanovića, AJ, fasc. 910.
[38]   AJ, fasc. 910.
[39]   AH, ZKRZ, zapisnik od 23. maja 1945.
[40]   Stanisavljević Đuro, n. d., 83-84.
[41]   Colić Mladen, Takozvana Nezavisna Država Hrvatska, 1941, Beograd 1973, 280. Formacije ustaških civila su rasformirane, a njihovi pripadnici uključeni u Ustašku vojnicu, dio u domobrane i oružnike. Ponovo su obno-vljene 1942. U Lici su ih zvali „bijela garda“. Njihovo formiranje su pomagali predstavnici desnog krila HSS-a.
[42]   Izjava Milana Aleksića data u Kragujevcu 15. maja 1942, AJ, fasc. 919.
[43]   Isto.
[44]   Sunajko Stevo, Kotar Udbina od aprilskog rata do ustanka, HAK, Zbornik 10, 1979, 262-265; Ćuić Dane, Tužna kolona (isto djelo), 315-319; Ćujić Končar Desanka, Put u smrt (isto djelo), 319-322; Rapajić Milan Klica, Ustanak u plitvičkoj općini (isto djelo), 366-368; Vezmar Gojko, Uz popis palih boraca, žrtava fašističkog terora i umrlih od tifusa na području Kotara Korenica i Kotara Udbina 1941-1945 (isto djelo), 965-1154.
[45]   Isto.
[46]   AH, ZKRZ, broj 2071/45.
[47]   AH, ZKRZ, GUZ 4664/45, kut. 1, zapisnik od 26. maja 1945.
[48]   Izjava Milice Dmitrašinović od 23. oktobra 1942, AS, broj 282/2-3.
[49]   AH, ZKRZ, GUZ 4664/45, kut. 69, zapisnik od 25. juna 1945.
[50]  Izjava Dušana Sladića od 10. februara 1942, AS, fasc. 220.
[51]  Izjava Žarka Cvjetičanina od 11. avgusta 1942, AJ, fasc. 919.
[52]   Izjava Angeline Grozdanić od 18. januara 1942, AJ, fasc. 919.
[53]   Izjava Mate Kasunića od 15. juna 1945, AH, Zh-420.
[54]   Izjava Žarka Cvjetičanina od 11. avgusta 1942, AJ, fasc. 919.
[55]   Izjava Milana Ljuštine od 29. jula 1942, AJ, fasc. 920.
[56]   HAK, kut. Jadovno.
[57]   Državni arhiv, Rim, Diplomatsko istorijski arhiv ministarstva inostranih poslova f., politički odnosi Jugoslavija 1931-1945. Mikroteka, AJ.
[58]   Ekspoziture Okružne komisije za ratne zločine, Knin, br. 52/45, od 16. jula 1941, Historijski Arhiv, Split (dalje HA Split), kut. Ratni zločini.
[59]   H, ZKRZ, GUZ 495/47, kut. 138.
[60]   Ekspozitura Okružne komisije za ratne zločine, Knin, br. 52/45 od 16. jula 1945. godine, HA Split, kut. Ratni zločini.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Zatezalo Đuro, Jadovno – Kompleks ustaških logora 1941. Knjiga I

Zatezalo Đuro, Jadovno – Zbornik dokumenata. Knjiga II

 

Sadržaj

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top