SLOBODAN JAKOVLjEVIĆ: Moj je otac u Vukovaru ubijen u junu 1991. samo zato što je Srbin

Datum objave: nedelja, oktobar 28, 2018
Objavljeno u Vukovar
Veličina slova: A- A+
Slobodan Jakovljević, FOTO: Medija centar Beograd
Slobodan Jakovljević, FOTO: Medija centar Beograd

Jovan Jakovljević imao je 51 godinu kada je 29. juna1991. godine mučki ubijen u svojoj kući u Vukovaru, na tadašnjem Trgu Slavije bb, u ulici koja se danas zove Vatikanska. Bilo je to prvo ubistvo u samom Vukovaru 1991. godine, a koje se može podvesti pod zajednički nazivnik ratnog sukoba između Hrvata i Srba, iako se službeno za početak borbenih djelovanja u ovom gradu uzima 25. avgust 1991. godine.

Njegovi ubice, kao i naručioci ubistva do danas nisu privedeni pravdi, a Slobodan Jakovljević (50), Jovanov sin, koji danas ima godina gotovo koliko i njegov otac u trenutku smrti, njegova majka Zorka i pet godina mlađi brat Zoran još uvijek čekaju epilog istrage.

– Moj je otac ubijen samo zato što je bio Srbin i k tomu Srbin koji je u Vukovaru nešto značio s obzirom na to da je bio poslovođa na odjelu sporta u Veleprometu pa je bio poznat u fudbalskim i lovačkim krugovima, ne samo u Vukovaru nego na području cijele Jugoslavije. Nikome nije pravio probleme, niti je on imao do tada bilo kakvih problema, a na kraju su mu bez suda presudili naši susjedi. Njegovo ubojstvo bila je poruka Srbima da nemaju više što tražiti u Vukovaru, ali je poslužilo i kao način da se stvari u našem gradu dodatno zakuvaju – uvjeren je Slobodan Jakovljević, koji dan-danas živi u Vukovaru i ne odustaje od potrage za istinom o smrti svoga oca.

Figa u džepu je i u Muzeju grada Vukovara i u Franjevačkom samostanu gdje nema imena nijednog od 43 ubijena Srbina u Vukovaru, što je broj onih čije je ubistvo ili nestanak prijavljen.

Malo se govori, malo se piše

O Srbima koji su u Vukovaru i njegovoj okolini ubijeni ili nestali do 25. avgusta, odnosno do 18. novembra 1991. godine, kada je pala odbrana grada, u hrvatskoj se javnosti vrlo malo i vrlo rijetko govori i piše. Na tu su činjenicu proteklih nedjelja ukazivali predstavnici srpske zajednice u Vukovaru, oglašavajući se u povodu protesta koji je najavio, a potom i organizovao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, nezadovoljan učinkovitošću policije i DORH-a na procesuiranju ratnih zločina nad Hrvatima u Vukovaru.
Čelnici lokalnog SDSS-a, kao i Srđan Milaković, vukovarski dogradonačelnik iz redova srpske zajednice, u tom su smislu p(r)ozivali Penavu “zbog selektivnog pristupa žrtvi”, smatrajući da bi takav prosvjed imao smisla “kada bi se na njemu govorilo i o 50-60 Srba koji su u Vukovaru i okolini ubijeni u ljeto 1991. godine”. Na prosvjedu u Vukovaru, održanom 13. oktobra 2018., mogle su se čuti mučne i tragične ispovijesti hrvatskih branitelja i civila o strahotama i torturama koje su proživjeli u logorima u Srbiji, o silovanjima koja su doživjeli, i to od ljudi koje su poznavali, o neuspješnoj potrazi za njihovim najmilijima koji su negdje ubijeni i do danas se vode kao nestali. Nikome to nije bilo ugodno za slušati, pa tako ni članovima obitelji ubijenih Srba jer oni, kako nam kaže Jakovljević, znaju kakav je to osjećaj.

– U osnovi smatram da je prosvjed takve vrste potreban i to bi bilo u redu da je bilo bez fige u džepu, da nije bilo jednostrano i politički. Figa u džepu je i u Muzeju grada Vukovara i u Franjevačkom samostanu gdje nema imena nijednog od 43 ubijena Srba u Vukovaru, što je broj onih čije je ubistvo ili nestanak prijavljen. Volio bih da sve to nije igrano s figom u džepu, ali cijelo vrijeme je tako, a s time se može igrati samo onaj kome niko za stolom ne nedostaje. Pa, valjda je veličina pobjednika da prizna i svoje propuste i greške.

Ali, ne!

Kako da ja odem na taj prosvjed ili kako odati počast nevino ubijenima na Ovčari, a što bi bilo logično jer znam što to znači tim obiteljima, kada se mene stavlja u negativan kontekst svega? – pita se Jakovljević, čija porodica na vukovarskom području vuče korijene od prije 400 godina.

– Mi nismo u Vukovar ušli na tenku. Ovdje smo više od 400 godina – kaže.

Majka mu je, pak, porijeklom sa zadarskog područja, gdje se njezina obitelj Marinković spominje od 1801. godine, a tamo su došli s Velebita. Danas je jedan od rijetkih pripadnika srpske zajednice u Vukovaru kojem je ubijen član porodice i koji je spreman o tome javno govoriti.

– Ranije su istupali i drugi, ali ljudi su se jednostavno razočarali i umorili. Da ne govorim kako su zbog toga znali imati i problema što na radnim mjestima, što među svojim susjedima – objašnjava Jakovljević, koji je u trenutku ubistva svoga oca imao 23 godine.

– Svi smo mi vidjeli da se nešto kuha, da se nešto događa, ali opet mislili smo da neće baš tako eskalirati. Ipak, nije nam bilo ugodno kada su naši susjedi preko puta na katu svoje nedovršene kuće postavili mitraljesko gnijezdo, ali opet razmišljali smo da je to nekakvo trenutno ludilo i da će se stvari smiriti – prisjetio se Jakovljević ljeta 1991., a onda nam ispričao što se dogodilo na dan ubojstva njegova oca.

Tata je krenuo prema ulaznim vratima koja su bila s dvorišne strane i kada je otključao bravu i upalio svjetlo, samo se čuo rafal. Nakon toga čuo se topot i bježanija, a on je ostao ležati mrtav glavom okrenut prema podrumu.

Srbi primali prijetnje

– Bila je subota. Tata je tog poslijepodneva pratio jednog prijatelja koji nam je bio u gostima i kada je izašao iz kuće, vidio je kako na Slaviji, ispod vodotornja, stoji grupa od 20-ak naoružanih civila. U to se vrijeme znalo da su neki na čudne načine dobili oružje, a većina njih su bili vukovarski klošari. Neki od njih tada su prošli kraj njega i tata ih je pitao što se događa. Jedan mu je odgovorio: ‘Čut ćeš, Jovo’. On se vratio u kuću, svi smo bili unutra, sjećam se da je bila neka košarkaška utakmica navečer i nakon što je ona završila, počeli smo se spremati na spavanje, kad se oko 23 sata čulo neko rondanje po dvorištu, a onda je netko doviknuo: ‘Jovo, izađi van, policija je’ – prisjeća se Jakovljević.

Njegov je otac pomislio da je možda netko provalio u trgovinu kojoj je bio poslovođa pa im je iz kuće odgovorio da je sada kasno i neka dođu ujutro.

– Tada je netko izvana povikao: ‘Ne, izlazi van ili ćemo kuću dignuti u zrak!’ Zamislite kako smo se osjećali. Tata je potom krenuo prema ulaznim vratima koja su bila s dvorišne strane i kada je otključao bravu i upalio svjetlo, samo se čuo rafal. Nakon toga čuo se topot i bježanija, a on je ostao ležati mrtav glavom okrenut prema podrumu. Tako smo ga našli majka, brat i ja. Došla je Hitna pomoć, policija, napravljen je uviđaj, fotografisali su sve, stavljali su mu parafinske rukavice da utvrde je li i on pucao, učinjena je obdukcija i kada su nam sutradan predali tijelo, mi smo se spakirali i s njegovim tijelom otišli u njegovo rodno selo Negoslavce, tamo ga sahranili i više se nismo vraćali kući – ispričao nam je Jakovljević i dodao da su i pri izlasku iz Vukovara na kontrolnom punktu imali probleme s grupom naoružanih civila koja je pretresala njihove automobile i pogrebno vozilo.

– Do ubistva mog oca neki vukovarski Srbi su primali prijeteće pozive i poruke, miniralo se neke srpske lokale, tjeralo ljude s posla…, a njegovo ubistvo bila je poruka da te prijetnje nisu bezazlene. To je trenutak kada su ljudi u Vukovaru počeli biti ubijani. To je prvo ubistvo u Vukovaru s bilo koje strane. Službeno je rat u Vukovaru počeo 25. avgusta, a ja sam već nebrojeno puta na puno mjesta pitao koliko je Hrvata civila nastradalo u Vukovaru do tog datuma, koliko je hrvatske imovine uništeno, minirano i zapaljeno do tog datuma.

Kad je riječ o vukovarskom području, prije Jakovljevićeva ubistva dogodio se masakr nad hrvatskim policajcima u Borovu Selu te četiri ubistva Srba, tri u Bršadinu i jedan u Sotinu. Ukupno je, prema podacima koje Slobodan Jakovljević ima, zaključno sa 25. avgustom, ubijeno ili nestalo 23 pripadnika srpske nacionalne manjine, a nakon toga, zaključno sa 17. avgustom, još njih 20.

– Prema našim informacijama, realan broj je višestruko veći, ali brojni ljudi to se iz straha nikada nisu usudili prijaviti. Dosta Srba, civila, u Vukovaru je ostalo i za vrijeme borbenih akcija, skrivali su se zajedno s Hrvatima u skloništa i podrume, a neki od njih su od tamo odvođeni prema određenim popisima te potom strijeljani kod željezničke stanice i ispred vrtića u Borovu naselju. Sudbina 12 ljudi s popisa od 43, koji su odvedeni iz svojih domova, i danas je nepoznata. Moja priča zapravo je gotovo ista kao i priče ostalih porodica- istaknuo je Jakovljević, čija porodica nije uspjela ostvariti čak ni pravo na odštetu po očevoj polici životnog osiguranja koju je imao u Croatia osiguranju.

– Majka je 10. jula 1991. godina otišla u Vukovar odjaviti oca s obzirom na to da je bio mrtav pa je odmah predala i zahtjev za odštetu, koji nije riješen jer je ubrzo počeo rat. Nakon mirne reintegracije vodili smo sud s CO i izgubili ga zato što nismo imali originalnu policu. Kao da je oni u Zagrebu nisu imali!

U klubu dizača tegova ljudi su strujom paljeni, u staroj klaonici, koja je danas vidikovac, ne može nikada ništa biti lijepo, jer tamo puno duša luta..

“Očerupani predmet”

Jakovljević je još u vrijeme procesa mirne reintegracije krenuo u akciju pronalaska počinioca i naručioca ubistva njegovog oca. Prvo je od prijelazne policije tražio odgovore o tome što je utvrđeno uviđajem i istragom 1991. godine.

– Tada sam shvatio da taj predmet nikada nije ozbiljno stavljen na stol da se rasvijetli i razriješi. Odgovoreno mi je da nemaju ništa, da je sve u ratu uništeno, izgorjelo. No, ja sam se nastavio interesovati, jer sam znao da vukovarska policija nije radila krvne delikte u to vrijeme, nego osječka, i svi dokumenti bili su u Osijeku. Godinama sam tražio i uspio izvući taj ‘očerupani’ predmet iz osječke policije, a on sada stoji u Zagrebu u DORH-u kod Jurice Ilića već sedam godina i ništa se ne događa.

Išao sam i do Strasbura, ali ništa nisam riješio. Ispostavilo se da 1991. nije bilo nikakve istrage i da je policija tek nakon mirne reintegracija obavila razgovore s određenim ljudima. Znači, nije bilo interesa, a mislim da dan-danas nema interesa da se razriješi to ubistvo, kao i sva ostala ubistva Srba u Vukovaru i cijeloj Hrvatskoj. To je moj utisak i ne može me nitko uvjeriti u suprotno – uvjeren je Jakovljević, koji ipak ne kani odustati.

– Želim da se pitanje njegova ubistva pomakne s mrtve tačke. Da se nađe nalogodavac i izvršioci, iako se to zna. Znalo se od prvog dana, kao i za ostale ubijene. Ne zanima me hoće li taj dobiti još koji čin ili povlasticu zbog toga ili će robijati. Samo želim da se to ubistvo riješi i da se naš status riješi. Ja srećem ubice moga oca kad god sam u gradu i znam koji su to ljudi, a to zna i policija. Znaju to i Fred Matić, Stjepan Sučić i Ivan Grujić, s kojima sam nekoliko puta o tome razgovarao. Pitam se kako Tomislav Merčep nikada nije ništa upitan za Vukovar, a ovdje je bio šef parade?

U klubu dizača tegova ljudi su strujom paljeni, u staroj klaonici, koja je danas vidikovac, ne može nikada ništa biti lijepo, jer tamo puno duša luta…

Želim da se to riješi, da istina izađe na vidjelo, da mene kao Srbina ovdje ne gledaju kao čudo samo zato što sam Srbin. Pa i ja sam stradao. U ovoj državi su i žrtve rangirane, a ja govorim o srpskim civilnim žrtvama rata prije početka, a onda i nakon početka rata. Mi nemamo nikakav status. Želim govoriti samo o činjenicama i da se stvari koliko god teške bile poredaju k+hronološki i da se više toliko ne laže o Vukovaru – istaknuo je Jakovljević, kojem govorimo kako kod dijela hrvatskih stradalnika u Vukovaru vlada mišljenje da priče o ubijenim Srbima nisu u tolikoj mjeri tačne, kao i da je ipak riječ o znatno manjem broju stradalih u odnosu na Hrvate. Takve priča čine ga još tužnijim.

– Nikada nisam sporio niti ću sporiti činjenicu koja se dogodila. Za ono što se dogodilo na Ovčari malo je i milion godina robije, ali ako ćemo govoriti o brojkama, onda nećemo govoriti o ljudima, nego o jabukama i kruškama. Tako nešto može izgovoriti onaj tko nije nikoga izgubio ili onaj tko je svoj gubitak debelo naplatio. Puno je relevantnija stvar da se u Vukovaru o žrtvama, posebno civilnima, ne priča s figom u džepu i da se te žrtve hronološkim redom ubistva i nestanka poredaju – rekao je Jakovljević, koji je pročitao i izjave nekih hrvatskih stradalnika da žele da se utvrdi istina za svakog ubijenog Vukovarca, bez obzira na nacionalnost…

– Oni koji to kažu lažu. Zašto nas nikada nitko nije pozvao da sjednemo i razgovaramo na tu temu? Ovako ispada da Hrvati kojima se dogodilo isto što i nama nemaju isti problem kao mi. Ti koji tako pričaju, neka kažu kad je Slobodan Jakovljević ubijen kao civil, a kad je njegova porodica počela primati nekakvu penziju. Kad trebaju dobiti pare, onda se ispostavi da je njihov ubijeni član bio pripadnik nečega da bi oni ostvarili prava.

Kad ste čuli da je Milorad Pupovac, kad već prima pare da zastupa Srbe u ovoj državi, rekao nešto ozbiljno o žrtvama u Vukovaru? Ne želim ničiju žrtvu minorizirati, ali Pupovac kad priča, on priča o Bljesku, Oluji, Medačkom džepu…, nikada se nije uhvatio Vukovara.

Kako je riješen status civilnih žrtava rata u Hrvatskoj? Nikako. Pa, tako ni civilnih žrtava Hrvata, ako nisu riješili po nekoj drugoj osnovi. Zašto je to tako? Moralo bi se riješiti i Srbima. Pitao sam Matića, Sučića i Grujića šta trebamo napraviti da dobijemo status civilne žrtve rata. Slijegali su ramenima. Ne zanima me toliko materijalno, koliko status. Postavljam pitanje – u čemu je razlika između Hrvata ubijenog na Ovčari i mog oca? U tome da moj otac tamo onome na Ovčari nije ništa kriv i druga stvar moj otac je civil, a koliko ih je ubijenih na Ovčari bilo civila, a njihove obitelji primaju vojne penzije- kazao je Jakovljević, koji ističe kako ni kod političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj njihova muka nije tema.

– Znate kako je, kad nemate problem, to vas i ne žulja. Ne živite s time. Gledajte, ja sam član SDSS-a, ali i u svojoj, srpskoj, zajednici sam prošao svašta. Laži, prevare… Izigrani smo. Ja se zapravo Hrvatima ne čudim, jer ono za što su krivi debelo skrivaju ispod tepiha, to se u DORH-u drži na dnu ladice, ali politička elita koja se trudi predstavljati Srbe me razočarala. Kad ste čuli da je Milorad Pupovac, kad već prima pare da zastupa Srbe u ovoj državi, rekao nešto ozbiljno o žrtvama u Vukovaru. Ne želim ničiju žrtvu minorizirati, ali Pupovac kad priča, on priča o Bljesku, Oluji, Medačkom džepu…, nikada se nije uhvatio Vukovara.

Ni Srbe ne boli ako nisu direktno stradali. Zašto se ne priča o stradavanju Srba na području Hrvatske 1991., prije početka rata? Srbi su ubijani u Vukovaru, Osijeku, Vinkovcima, Zadru..

Ja bih se ovdje mogao o tome na megafon derati dok ne crknem i nitko me neće čuti – razočaran je Jakovljević, koji ne gaji nadu da će se to ikada riješiti.

Moje su kosti istrunule na groblju u Negoslavcima, moja krv je ostala na tom betonu u toj kući, na tim stepenicama. Ubili su onoga tko je mene stvorio i to samo zato što je Jovo, zato što je Srbin.

Provode se izvidi. Decenijama…

– To se neće nikada riješiti, ali ja nemam pravo odustati. Moje su kosti istrunule na groblju u Negoslavcima, moja krv je ostala na tom betonu u toj kući, na tim stepenicama. Ubili su onoga tko je mene stvorio i to samo zato što je Jovo, zato što je Srbin – zaključio je naš sugovornik.

Na naš upit o ovim ubistvima i nestancima, iz DORH-a su nam odgovorili kako “Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu ima u radu spis u vezi nestanka civilnih osoba srpske nacionalnosti odnosno prijavljen je nestanak civilnih osoba srpske nacionalnosti u razdoblju od 10. juna do 13. avgusta 1991.”

“U vezi toga je u toku provođenje izvida od strane Ravnateljstva policije, Službe za ratne zločine. Tokom dosadašnjih izvida obavljeni su razgovori s velikim brojem osoba, a također je veći broj osoba ispitan u državnom odvjetništvu u svojstvu svjedoka te je prikupljena određena dokumentacija. Dodajemo i da u odnosu na stradavanje osoba srpske nacionalnosti u mjesecima koji su prethodili okupaciji grada Vukovara, odnosno do 18. novembra 1991., postupa i Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, i to u predmetima protiv nepoznatih počinioca, odnosno u suradnji s policijom u toku su potrebni izvidi radi otkrivanja počinioca tih kaznenih djela.

Do sada nije utvrđen identitet počinioca zbog čega se, u saradnji s policijom, i nadalje poduzimaju sve potrebne radnje u cilju njihova otkrivanja. O pojedinostima izvida državno odvjetništvo, u skladu sa zakonskim ograničenjima, ne može davati informacije”, odgovorili su iz DORH-a.

Izvor: Jutarnji list

Tragedija u Vukovaru počela srpskim žrtvama | Jadovno 1941.

Vukovar grad nespokoja | Jadovno 1941.

Deset prećutanih stvari koja deca neće naučiti u Vukovaru

Denis Bojić: Vukovarski bluz (VIDEO) | Jadovno 1941.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top