Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Godišnjica evakuacije Srba iz 26 sela požeške kotline

Datum objave: petak, oktobar 27, 2017
Veličina slova: A- A+

Svijeće

Tačno u podne, 29. oktobra 1991. godine, pripadnici požeške civilne zaštite i policije počeli su sprovoditi Naredbu o evakuaciji svih mještana iz 26 sela, sa isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom, smještenih u Požeškoj kotlini, podno Papuka i Psunja, koju je dan ranije donio Krizni štab opštine Slavonska Požega. U pisanoj Naredbi, koja je dan ranije izvješena na javnim mjestima, konstatuje se da “u posljednje vrijeme četničke terorističke snage i jedinice JA sve više ugrožavaju svojm borbenim djelovanjem civilno stanovništvo u zapadnom dijelu opštine Slavonska Požega” i da se evakuacija sprovodi “u cilju zaštite njihovih života i omogućavanja uspiješnije odbrane odbrambenih položaja naših (hrvatskih) snaga na tom području”.

Evakuacijom, koju je trebalo sprovesti u roku od 48 sati, obuhvaćena su sela: Oblakovac, Vučjak Čečavski, Jeminovac, Šnjegavić, Čečavac, Koprivna, Rasna, Pasikovci, Kujnik, Orljavac, Crljenci, Sloboština, Milivojevci, Podsreće, Vranić, Nježić, Požeški Markovac, Klisa, Ozdakovci, Poljanska, Kantrovci, Gornji Vrhovci, Lučinci, Oljasi, poimenice pobrojana u Naredbi, kojima su naknadno pridruženi Smoljanovci i Ruševac, u kojima je, po popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo 2.120 lica. Od pomenutih sela samo su Poljanska, Orljavac i Lučinci bili mješovitog nacionalnog sastava, a u ostalim su živjeli isključivo Srbi.

Evakuacijom nisu obuhvaćena hrvatska sela Ivandol, Deževci, Perenci, Toranj i Biškupci, koja se dodiruju sa srpskim i koja su u Naredbi označena kao rejoni prikupljanja.

Većina stanovnika pobrojanih sela, poštujući Naredbu, napušta svoje domove, od kojih neki utočište nalaze kod rođaka u obližnjim selima, a manji broj u hrvatskim selima označenim kao rejoni prikupljanja.

Iako je stanovništvu prilikom evakuacije obećano da će, kada se vrate, naći sve kako su i ostavili, dogodilo se sasvim suprotno. Naime, ubrzo po evakuaciji započinje organizovana pljačka svega što je imalo vrednost i što se moglo ponijeti, a odmah potom i sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća, s očitim ciljem da se prikriju tragovi pljačke i da se stanovnici napuštenih sela u njih više nikada ne vrate.

Dio starijih ljudi, koji nije htio ili mogao, uslijed starosti i bolesti, da napusti svoja sela, stradao je prilikom sistematskog paljenja i miniranja njihovih kuća.

Da bi se hrvatskoj i međunarodnoj javnosti “objasnilo” zašto su opljačkana i zapaljena srpska sela, u javnost je puštena teza da su to uradili sami Srbi prilikom povlačenja kako to ne bi palo u hrvatske ruke.

Vidjevši šta se desilo sa njihovim imanjima, u strahu za sopstvene živote, većina Srba iz evakuisanih sela kreće za Bosnu, koja u to vrijeme još nije bila obuhvaćena ratom, odakle nastavljaju put za Srbiju ili Istočnu Slavoniju, koju su kontrolisali tamošnji Srbi. Manji broj utočište nalaze u srpskim selima Gornji Vrhovci, Vučjak Čečavski i Šnjegavić, koja su odbila Naredbu o evakuaciji, i u kojima su formirane jedinice TO, organizujući seoske straže i odbranu svojih sela, dok im je lokalno stanovništvo pružalo logistiku za smješataj i hranu.

U zoru 10. decembra 1991. godine, jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz Slavonske Požege započinju napad na “nepokorna” sela, koja padaju bez otpora, a stanovništvo bježi zajedno sa naoružanim pripadnicima TO prema Bosni.

Pomenute jedinice HV-a, po uputstvima Zapovjedništva odbrambenih snaga Istočne Slavonije i Baranje, koje je iz Osijeka poslato Kriznom štabu Slavonske Požege 24. oktobra 1991. godine (“u slučaju kršenja naredbe, jedinice Hrvatske vojske i policije mogu da otvore vatru bez predhodnog upozorenja”), pucaju na sve što se kreće, a potom i “nepokorna” sela dobijaju apokaliptičan izgled.

Iz pomenutih 26 sela, uključujući i susjedna sela Sinlije, Sažije, Gornji Gučani, Mrkopolje, Bogdašić i Busnovi u čišćenju „nepokornih” sela, prema Veritasovim, još uvijek nepotpunim podacima, ubijeno je 67 lica srpske nacionalnosti, od kojih su 41 stariji od 60 godina, među kojima je 31 žena. Samo u jednom danu, 10.12.1991. godine, u Šnjegaviću i Vučjaku Čečavskom ubijeno ih je 36, prosječne starosti oko 60 godina, među kojima i 20 žena.

Iz jedne masovne grobnice, na rubu sela Šnjegavić, u decembru 2000. godine ekshumirano je 13 posmrtnih ostataka, odakle su prebačeni na Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, od kojih je osam identifikovano u zadnje tri i po godine kao žitelji Šnjegavića i Vučijaka Čečavskog. Rijetki povratnici u pomenuta sela još uvijek po zgarištima i zaparloženim voćnjacima i njivama nailaze na razbacane ljudske ostatke, ali svoja otkrića, iz straha i nebrige, više i ne prijavljuju nadležnim organima.

Preživjeli žitelji pomenutih sela i rođaci žrtava, od 2000. do 2002. godine, podnosili su krivične prijave za zločine “genocida i etničkog čišćenja” Državnom odvjetništvu RH i Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu za bivšu Jugoslaviju i drugim institucijama i organizacijama koje se bave ratnim zločinima i zaštitom ljudskih prava, prilažući dokaze o žrtvama, te opljačkanoj i uništenoj imovini, ali i o počiniocima.

O zločinima u selima Požeške kotline izvještavali su i mediji u regionu, pa tako i u Hrvatskoj, posebno splitski “Feral tribune”, a 2003. godine snimljen je i dokumentarni film “Memento 26” u produkciji RTV “B-92” iz Beograda.

VERITAS je, u novembru i decembru 2008. godine, svu prikupljenu dokumentaciju o zločinima u selima Požeške kotline dostavio Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, koje je, nakon sprovedenog predkrivičnog postupka, prikupljene dokaze dostavilo hrvatskom nadležnom tužilaštvu.

I Srpski demokratski forum sa sjedištem u Zagrebu podinio je, u maju 2010. godine, krivičnu prijavu protiv petorice čelnika civilne i vojne vlasti, ujedno i članova Kriznog štaba, u Slavonskoj Požegi tokom 1991. godine: Ante Bagarića, predsjednika Kriznog štaba i potpisnika Naredbe o evakuaciji, generala u penziji Miljenka Crnjca, komadanta 123. Brigade HV-a, Drage Matoševića, komadanta civilne zaštite, Tome Jelića, načelnika Ureda za odbranu i Nikole Jankovića. U prijavi se navodi da su, nakon što je narod iseljen, pripadnici HV-a ušli u ta sela i opljačkali, minirali i popalili 616 stambenih i 590 gospodarskih objekata; bez doma su ostale 1.492 osobe, a bez života 44 civila, koji su se oglušili o naredbu Kriznog štaba.

Hrvatsko pravosuđe je, još 2000. godine, otvorilo istragu o ubistvima civila u “nepokornim” selima protiv NN lica, koja sve ove godine tapka u mjestu. Naime, Županijsko državno odvjetništvo u Požegi još uvijek, navodno, čeka odgovore hrvatskog Ministarstva odbrane o jedinicama koje su u to vrijeme djelovale na tom području kao i obdukcione nalaze i identitet svih žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice u Šnjegaviću. Dugogodišnje čekanje odgovora na ovako jednostavna pitanja, dovodi se u vezu sa izjavom Ante Bagarića, koji je odmah po ekshumaciji šnjegavićkih leševa, ne čekajući obdukacione nalaze i identitet žrtava, izjavio da nije riječ o civilnim žrtvama, već o pripadnicima Banjalučkog korpusa.

Epilog: za sprovedeno etničko čišćenje 26 sela Požeške kotline, od kojih su 23 potpuno uništena, po pisanoj naredbi državnog organa, prvoj i jedinoj u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima.

Beograd i Banja Luka, 28.10.2012.

Izvor: VERITAS

Vezane vijesti:

Danas 24 godine od etničkog čišćenja Srba iz Požeške kotline

Ekshumirani posmrtni ostaci 56 stradalih u akciji „Oluja“




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top