Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Godišnjica evakuacije Srba iz 26 sela požeške kotline

Datum objave: petak, 30 oktobra, 2020
Veličina slova: A- A+

Tačno u podne, 29. oktobra 1991. godine, pripadnici požeške civilne zaštite i policije počeli su sprovoditi Naredbu o evakuaciji svih mještana iz 26 sela, sa isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom, smještenih u Požeškoj kotlini, podno Papuka i Psunja, koju je dan ranije donio Krizni štab opštine Slavonska Požega.

Svijeće

U pisanoj Naredbi, koja je dan ranije izvješena na javnim mjestima, konstatuje se da “u posljednje vrijeme četničke terorističke snage i jedinice JA sve više ugrožavaju svojm borbenim djelovanjem civilno stanovništvo u zapadnom dijelu opštine Slavonska Požega” i da se evakuacija sprovodi “u cilju zaštite njihovih života i omogućavanja uspiješnije odbrane odbrambenih položaja naših (hrvatskih) snaga na tom području”.

Evakuacijom, koju je trebalo sprovesti u roku od 48 sati, obuhvaćena su sela: Oblakovac, Vučjak Čečavski, Jeminovac, Šnjegavić, Čečavac, Koprivna, Rasna, Pasikovci, Kujnik, Orljavac, Crljenci, Sloboština, Milivojevci, Podsreće, Vranić, Nježić, Požeški Markovac, Klisa, Ozdakovci, Poljanska, Kantrovci, Gornji Vrhovci, Lučinci, Oljasi, poimenice pobrojana u Naredbi, kojima su naknadno pridruženi Smoljanovci i Ruševac, u kojima je, po popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo 2.120 lica. Od pomenutih sela samo su Poljanska, Orljavac i Lučinci bili mješovitog nacionalnog sastava, a u ostalim su živjeli isključivo Srbi.

Evakuacijom nisu obuhvaćena hrvatska sela Ivandol, Deževci, Perenci, Toranj i Biškupci, koja se dodiruju sa srpskim i koja su u Naredbi označena kao rejoni prikupljanja.

Većina stanovnika pobrojanih sela, poštujući Naredbu, napušta svoje domove, od kojih neki utočište nalaze kod rođaka u obližnjim selima, a manji broj u hrvatskim selima označenim kao rejoni prikupljanja.

Iako je stanovništvu prilikom evakuacije obećano da će, kada se vrate, naći sve kako su i ostavili, dogodilo se sasvim suprotno. Naime, ubrzo po evakuaciji započinje organizovana pljačka svega što je imalo vrednost i što se moglo ponijeti, a odmah potom i sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća, s očitim ciljem da se prikriju tragovi pljačke i da se stanovnici napuštenih sela u njih više nikada ne vrate.

Dio starijih ljudi, koji nije htio ili mogao, uslijed starosti i bolesti, da napusti svoja sela, stradao je prilikom sistematskog paljenja i miniranja njihovih kuća.

Da bi se hrvatskoj i međunarodnoj javnosti “objasnilo” zašto su opljačkana i zapaljena srpska sela, u javnost je puštena teza da su to uradili sami Srbi prilikom povlačenja kako to ne bi palo u hrvatske ruke.

Vidjevši šta se desilo sa njihovim imanjima, u strahu za sopstvene živote, većina Srba iz evakuisanih sela kreće za Bosnu, koja u to vrijeme još nije bila obuhvaćena ratom, odakle nastavljaju put za Srbiju ili Istočnu Slavoniju, koju su kontrolisali tamošnji Srbi. Manji broj utočište nalaze u srpskim selima Gornji Vrhovci, Vučjak Čečavski i Šnjegavić, koja su odbila Naredbu o evakuaciji, i u kojima su formirane jedinice TO, organizujući seoske straže i odbranu svojih sela, dok im je lokalno stanovništvo pružalo logistiku za smješataj i hranu.

U zoru 10. decembra 1991. godine, jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz Slavonske Požege započinju napad na “nepokorna” sela, koja padaju bez otpora, a stanovništvo bježi zajedno sa naoružanim pripadnicima TO prema Bosni.

Pomenute jedinice HV-a, po uputstvima Zapovjedništva odbrambenih snaga Istočne Slavonije i Baranje, koje je iz Osijeka poslato Kriznom štabu Slavonske Požege 24. oktobra 1991. godine (“u slučaju kršenja naredbe, jedinice Hrvatske vojske i policije mogu da otvore vatru bez predhodnog upozorenja”), pucaju na sve što se kreće, a potom i “nepokorna” sela dobijaju apokaliptičan izgled.

Iz pomenutih 26 sela, uključujući i susjedna sela Sinlije, Sažije, Gornji Gučani, Mrkopolje, Bogdašić i Busnovi u čišćenju „nepokornih” sela, prema Veritasovim, još uvijek nepotpunim podacima, ubijeno je 67 lica srpske nacionalnosti, od kojih su 41 stariji od 60 godina, među kojima je 31 žena. Samo u jednom danu, 10.12.1991. godine, u Šnjegaviću i Vučjaku Čečavskom ubijeno ih je 36, prosječne starosti oko 60 godina, među kojima i 20 žena.

Iz jedne masovne grobnice, na rubu sela Šnjegavić, u decembru 2000. godine ekshumirano je 13 posmrtnih ostataka, odakle su prebačeni na Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, od kojih je osam identifikovano u zadnje tri i po godine kao žitelji Šnjegavića i Vučijaka Čečavskog. Rijetki povratnici u pomenuta sela još uvijek po zgarištima i zaparloženim voćnjacima i njivama nailaze na razbacane ljudske ostatke, ali svoja otkrića, iz straha i nebrige, više i ne prijavljuju nadležnim organima.

Preživjeli žitelji pomenutih sela i rođaci žrtava, od 2000. do 2002. godine, podnosili su krivične prijave za zločine “genocida i etničkog čišćenja” Državnom odvjetništvu RH i Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu za bivšu Jugoslaviju i drugim institucijama i organizacijama koje se bave ratnim zločinima i zaštitom ljudskih prava, prilažući dokaze o žrtvama, te opljačkanoj i uništenoj imovini, ali i o počiniocima.

O zločinima u selima Požeške kotline izvještavali su i mediji u regionu, pa tako i u Hrvatskoj, posebno splitski “Feral tribune”, a 2003. godine snimljen je i dokumentarni film “Memento 26” u produkciji RTV “B-92” iz Beograda.

VERITAS je, u novembru i decembru 2008. godine, svu prikupljenu dokumentaciju o zločinima u selima Požeške kotline dostavio Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, koje je, nakon sprovedenog predkrivičnog postupka, prikupljene dokaze dostavilo hrvatskom nadležnom tužilaštvu.

I Srpski demokratski forum sa sjedištem u Zagrebu podinio je, u maju 2010. godine, krivičnu prijavu protiv petorice čelnika civilne i vojne vlasti, ujedno i članova Kriznog štaba, u Slavonskoj Požegi tokom 1991. godine: Ante Bagarića, predsjednika Kriznog štaba i potpisnika Naredbe o evakuaciji, generala u penziji Miljenka Crnjca, komadanta 123. Brigade HV-a, Drage Matoševića, komadanta civilne zaštite, Tome Jelića, načelnika Ureda za odbranu i Nikole Jankovića. U prijavi se navodi da su, nakon što je narod iseljen, pripadnici HV-a ušli u ta sela i opljačkali, minirali i popalili 616 stambenih i 590 gospodarskih objekata; bez doma su ostale 1.492 osobe, a bez života 44 civila, koji su se oglušili o naredbu Kriznog štaba.

Hrvatsko pravosuđe je, još 2000. godine, otvorilo istragu o ubistvima civila u “nepokornim” selima protiv NN lica, koja sve ove godine tapka u mjestu. Naime, Županijsko državno odvjetništvo u Požegi još uvijek, navodno, čeka odgovore hrvatskog Ministarstva odbrane o jedinicama koje su u to vrijeme djelovale na tom području kao i obdukcione nalaze i identitet svih žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice u Šnjegaviću. Dugogodišnje čekanje odgovora na ovako jednostavna pitanja, dovodi se u vezu sa izjavom Ante Bagarića, koji je odmah po ekshumaciji šnjegavićkih leševa, ne čekajući obdukacione nalaze i identitet žrtava, izjavio da nije riječ o civilnim žrtvama, već o pripadnicima Banjalučkog korpusa.

Epilog: za sprovedeno etničko čišćenje 26 sela Požeške kotline, od kojih su 23 potpuno uništena, po pisanoj naredbi državnog organa, prvoj i jedinoj u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima.

Izvor: VERITAS

Vezane vijesti:

Danas 24 godine od etničkog čišćenja Srba iz Požeške kotline

Ekshumirani posmrtni ostaci 56 stradalih u akciji „Oluja“

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top