Rade R. Lalović: NEKOLIKO POETSKIH SLIKA SA ANTISRPSKIM KOMUNISTIČKIM RUKOPISOM

Datum objave: utorak, septembar 10, 2019
Veličina slova: A- A+

U srpskoj poeziji stradanja i patnje kao najčešći motivi su poetski uobličena zvjerstva ustaša i  strane okupacione sile  na stratištima rasutim na svim prostorima bivše Jugoslavije  gdje su Srbi živjeli.

Rade R. Lalović; Andrićev Institut 07. septembar 2019.
Rade R. Lalović; Andrićev Institut 07. septembar 2019.

Ali, na srpskim stratištima nije prisutan samo ustaški, hortijevski ili drugi okupatorski rukopis zločina, prisutan je, istorijski gledano u velikoj mjeri, a u poeziji još uvijek  samo sporadično naznačen i vrlo krvav rukopis komunističkog zločina nad nedužnim srpskim življem.

Pjesničke slike toga, komunističkog zločina, tek u zadnjim decenijama počinju da se javljaju zajedno sa istorijskim svjedočenjima i dokumentima koja osvjetljavaju djelovanje jugoslovenskih komunista i razloge njihovog krvavog obračuna sa srpskim narodom, njegovom kulturom, vjerom i tradicijom.

Neki istorijski izvori, a njih još uvijek nije dostupan veliki broj, zbog  zabrane pristupima određenim arhivama,    svjedoče da  KPJ 1941. godine,  a ni kasnije nije imala cilj oslobođenje zemlje od okupatora, nego s njim i njegovim saradnicima, ustaše, hortijevci, Bugari, balisti .., u saradnji da razori srpsko nacionalno, religijsko, ekonomsko i ukupno kulturno biće kako bi lakše uništila i srpsku tradicionalnu i istorijski utemeljenu državotvornu ideju, srpski duhovni i nacionalni identitet zarad kosmopolitske ideološke sterilnosti.

Nama nije cilj činjenična analiza antisrpskog komunističkog djelovanja u istorijskom smislu, ali ćemo zarad okvira u kome ćemo analizirati  karakteristične poetske slike komunističkog zločinačkog rukopisa na srpskim etničkim prostorima navesti samo nekoliko dokumenata i knjiga gdje ima dovoljno  istorijski neoborivih činjenica komunističkog antisrpskog programskog djelovanja. To su:

 

  • Rezolucija Četvrtog kongresa KPJ u Drezdenu;
  • Ustaški pokret u hrvatskim krajevima, „Proleter“ br. 28/1932. godine;
  • Smilja Avramov, Genocid u Jugoslaviji u svetlu međunarodnog prava (Izveštaj o sastanku Rušinović – Broz);
  • Savo Skoko, Krvavo kolo hercegovačko.

 

U govoru na Banjici, novembra 1944. godine, Broz kaže: „Srbija nema čemu da se nada. Za nju neće biti milosti“ što korespondira s njegovom naredbom od 5. februara 1944. godine u kojoj obećava da će  pri ulasku u Srbiju „postrijeljati sve kulake i domaćine“. A Milovan Đilas i Vlado Martinović Bajica 5. februara 1942. godine  pišu naredbu da se bez milosti napadne vasojevićko pleme jer su oni veliki Srbi.

Takvih dokumenata ima zaista mnogo i oni nisu predmet ovog rada, nego su to samo poetske slike sa antisrpskim komunističkim rukopisom, a navedeni dokumenti su samo istorijska naznaka  ambijenta iz koga su znatno kasnije nastale poetske slike o kojim govorimo. A prve takve pjesničke slike imamo već u partizanskim koračnicama i propagandnim pjesmama kao što su npr. ove:

Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga.

Oj Vasovo kršno pleme komunizma stiže vrijeme; Istorija sad se piše da nijesmo Srbi više.

Dole crkva i oltari, i popovi i žandari.

Pobićemo mantijaše i ako su krvi naše.

Iskoristivši komunističko i potpuno iznuđeno, ali samo formalno, ograđivanje od vlastitih zločina   u vidu tzv. lijevih skretanja i od stavova Milovana Đilasa koji je iz drugih razloga završio u mitrovačkoj kaznionici, Momir Vojvodić je već 1970. godine napisao pjesmu Pasje groblje koja svjedoči o komunističkim zvjerstvima u Kolašinu koji po krvožednosti i bestijalnosti ništa ne zaostaju za ustaškim zločinima. Čak pomenuti kolašinski komunistički krvavi pir prevazilazi njihove antisrpske saveznike. Oni, komunisti, tu na domak Kolašina, na stratištu maljevima poubijanih domaćina, ubijaju i vjernog pratioca jednog od tih domaćina, psa, koga razapinju na improvizovani krst na kome piše „Pasje groblje“ što dovoljno govori o mržnji i zaslijepljenosti ideologijom opijenih izvršilaca.

Ovo poniženje nevinih žrtava je surovije i na realnom, i na simboličnom planu od bilo kog zabilježenog zločina u to vrijeme.

PASJE  GROBLjE[1]

Hiljadu devetsto četerdeset prve,

kada bezdušnika obezliči guba,

braća po materi krvavijeh  zuba

započeše da se progone i krve;

tada moje pleme uđe u noć dugu:

krvci krstolomci banuše iz tame

i počeše narod  da globe i jame,

a u Kolašinu, kraj Tare u Lugu

kinuše u ciči noćima da pute

po crnom spisku izabrane ljude

i da ih bez suda osuđene sude

za primjer slobodnim ustima da ćute;

da im ruke, noge i glave stucaju,

vade zlatne zube i prste kidaju

s prstenjem, i čapre živima skidaju,

tuku maljevima, kolju i bucaju;

trape polužive u plitke grobove,

da ih raskubaju lisice i vuci,

jedu psi skitači i lude u muci

od insanske krvi dok ljudske drobove

vuku u noćima po strašnome Lugu,

na kome se ljudsko  Pasje groblje zove-

nesraslica rana istorije nove-

što ga tucibraća izvrgoše ruglu

u zlodobu od koga razum trese groza,

u kom kačketaši Kominterne kivni

jame s pasjim grobljem uzeše za divni

temelj komunizmu po mjeri J. Broza.

Kolašin, 1971.

Lijeva skretenja su motiv i u poeziji Milana Komnenića u pjesmi Crvena čizma gdje se ukazuje  da se tog komunističkog antisrbizma koji se danas pretvorio u srpski autošovinizam osmišljen raznim filozofijama palanke i promovisanjem duha samoporicanja o kome iscrpno piše Milo Lompar, nije baš lako osloboditi ni na faktičkom, ali ni na estetičkom planu.

Njena su leva skretanja,

ponor kod Miljevine,

vešanja i streljanja,

ritovi Posavine,

Pseća groblja i Lisičiji potok,

Zidani most i Kočevje,

valjevski tunel i Goli otok

glave prsle i iverje.

Stupala crvena čizma

na nozi komunizma.

(Opet po našoj stazi

crvena čizma gazi.)

 

O komunističkoj zaslijepljenosti mržnjom prema Srbima i srpskoj istorijskoj državotvornosti oličenoj u ljubavi prema kralju kao suverenu srpske države svjedoči pjesma Milosava Tešića Pretres kuće, gdje do izražaja dolazi skojevski primitivizam koji je u apsolutnom kontrastu ne samo sa razumom, jer skojevci bezdušno muče i tuku starca, nego i sa prirodom koja simboliše i narodnu, i starčevu nevinost.

 

Šljivom behar – proljeće. S proplanaka, s gajeva

djevojči se priroda. A u kući pretres je. –

Mamicu ti četničku, gdje je slika Kraljeva!?-

viče trojka skojevska. (….)

 

Slika opšte histerije i totalne destrukcije, polomljenih stvari i razorenog doma neodoljivo asocira i na stradanje ljudskog tijela i kostiju.

 

(…) Škripe škrinje, police-

krevet srušen provaljen, a klimave stolice

pod čizmama krckaju. (….)

 

Destrukcija i divljanje ideološki ostrašćenih mladih komunista koji se ovdje ni po čemu ne razlikuju od ustaške mladeži ili pripadnika Hitlerjugend formacija   se pojačava  nakon starčevog iznemoglog pokušaja da ih urazumi riječima Nisam četnik  – Srbin sam na šta slijede primitivne psovke i udarci

 

(…) Krvavu ti česnicu,

hajde podrum otvaraj! – Burad, kace i vedra

ispremeću momčine. (…)

 

Pretres kuće se završava uvježbanim postupcima pred odlazak iz neuspjele zločinačke ekspedicije.

 

Kundak, šaka – djedov krik. (…)

 

ali i prkosnim simbolom srpske neuništivosti i istrajnosti pred ideološkim komunističkim ludilom.

(…) A iz gunja uboga

šuška djedu sličica kralja Petra Drugoga.

 

Ljubomir Simović  u pjesmama posvećenim kapetanu Šuljagiću (Pogibija kapetana Šuljagića i Zapevka na grobu kapetana Šuljagića) vodi logičnu  poetsku diskusiju koja nizom kapetanovih  logičnih  pitanja i podrazumijevanih neizgovorenih odgovora otvara nove i na logici stvari zasnovane poglede na stvarne krivce za stradanja ne samo na  Šumaricama, nego i na Dragincu  od 14. do 19. oktobra 1941. godine   o čemu svjedoče na istoj matrici zasnovane  poetske slike u pjesmi Janka Vujinovića Draginac,   kraj Jadra.

Pogibija kappetana Šuljagića je poetski triptihon. U prvoj pjesmi tog triptihona  je obraćanje kapetana Šuljagića sunarodnicima, Srbima, koje pokušava logičnim pitanjima vratiti zdravorazumskom rasuđivanju. Na neka od njegovih pitanja ni do danas Srbi nisu dobili odgovor, a neki Srbi na opštu žalost još uvijek ta pitanja doživljavaju kao neprihvatljiva pa čak i kao neprijateljska.

Evo nekoliko pitanja koja Simovićev kapetan Šuljagić postavlja u prvom dijelu ovoga triptihona.

 

(…) i upitajte sebe kuda ste pošli!

Poznajete li onoga ko vas vodi?

 

(…) Čijim jezikom govori?

 

(…) I zar se niste pitali zašto

ne buni svoju braću, nego vas?

 

Zar se niko nije setio da se upita:

ako se jedan ubijeni nemački vojnik

plaća stotinom streljanih srpskih seljaka,

kažite koga, Srbe ili Nemce,

koga njegova borba skuplje košta?

 

(…) Ako je put stradanja put spasenja,

zašto i svoj narod njime ne spasava?

Na sva ta pitanja su jasni odgovori. Oni se znaju i kada se ćuti, jer su se Srbi u zlim vremenima samo ćutanjem sporazumijevali. Jasno je i to da je glavno Šuljagićevo, a onda i zdravorazumsko pitanje ko je zaista Broz i zbog čega srpski narod koji je očigledno tad zabazao u onaj snijeg i bezprticu u kojoj mu se Šuljagić  jasnim pitanjima obraća  nije pošao za svojim poznatim vođom nego za nekim ko srpski jezik jedva sriče.

I baš zbog toga, zbog izgovorenih logičnih pitanja  i još logičnijih odgovora ćutanjem, komunistički komesar za koga se obično ne zna ni ko je, ni odakle je

(…) izvuče iz futrole parabelum,

i pokosi ga tu, na licu mesta!

 

misleći da će tako spriječiti jasne odgovore koji će svakog časa iz ćutanja progovoriti.

U drugom dijelu ovog triptihona javlja se biblijska slika sahrane pravednika koji u svemu ima i elemente viđene u antičkoj tragediji.

 

(…) Seljaci mu izuše cokule,

gunj skidoše i odelo vojno,

pa ga bosog onde sahraniše,

pokraj puta Ravni – Sirogojno.

 

U drugom katrenu drugog dijela vidi se da je sahrana tajna, bez sveštenikâ koje su ranije komunisti likvidirali, ali kroz podrazumijevajuću ćuteću molitvu iza koje Šuljagićevu humku pokriva prvi snijeg kao simbol čistote i nevinosti pokojnika koja iz te humke niče dok na taj čisti snijeg pada lišće oskoruše koja simbolizuje zaštitu od zla i  transformaciju u vječnost.

Svjestan da je Šuljagićevom pogibijom poginula i narodna srpska  sloboda, pjesnički subjekt u trećem dijelu  ovog triptihona jedini izlaz iz trenutne stvarnosti koja je danima obavijena maglom i neizvjesnošću nalazi na putu neizvjesnom i nevidljivom na kome ga prate  i dalje nevidljivi znaci narodne tragedije i ovog, i onog svijeta.

(…) idem kroz nevidljivo selo, nevidljivim putem,

preko nevidljivog mosta, nevidljive vode,

nevidljiv gavran nada mnom grakće u letu.

Sunce sija kao u donjem svetu.

Nakon triptihona Pogibija kapetana Šuljagića kao logičan i istorijski, i poetski epilog slijedi Simovićeva Zapevka na grobu kapetana Šuljagića koju činodejstvuje čudom preživjeli pjesnički subjekt dok se ostaci sanjara o srpskoj slobodi približavaju svojoj Golgoti iako su tek pred Getsimanijom, odnosno na Lijevče polju gdje zajedno pripadnike JVuO napadaju ustaše i partizani u stvarnoj i bez svake sumnje  sinhronizovanoj operaciji.

Već smo zemnoj prepušteni sili,

njenom sudu, njenom ruganiju;

Već smo Judin celov okusili!

A tek ćemu u Getsimaniju!

 

(…) Već krvavu varicu varimo,

već priskače krvnik, da nas kolje,

već ginemo, i već krvarimo!

A tek ćemo na Lijevče polje!

 

U Zapevci na grobu kapetana Šuljagića su nagoviještene naredne srpske grobnice, naročito one oko Kočevja, jer (…) tek će nas u stočne vagone / tek će, preko Drave, za Kočevje, a baš tamo se dogodila i posljednja velika izgibija  koja je i faktički, i estetski stala u   Bećkovićevu pjesmu  Bezgrobna vojska čije pjesničke slike nije potrebno komentarisati, jer su savršene i na simboličkom, i na estetskom, ali i na realnom planu.

BEZGROBNA  VOJSKA

Od Podgorice do Nove Gorice

Od Andrijevice pa do Radovljice

Od južnog primorja do u vrh Pohorja

Od Lješkopolja do Libuškog polja

I od Mojkovca do iza Celovca

Pravcem: Bijelo Polje – Prijepolje

Lijevče Polje – Bosanska Gradiška –

Preko Zelengore i Kalinovika

Bosanskom Golgotom do leda Kamnika

I od Trebinja, Gacka, Nevesinja

Do Dravograda, Celja i Vetrinja

I od Ostroga do Kočevskog roga

I od Vezirovog do Zidanog Mosta

Nesahranjena jedna vojska osta.

Otkad je vojni, voinstva i roblja

Jedino ta vojska ostade bez groblja.

Onaj što ih pobi ni prave ni krive

Više ih mrzi mrtve nego žive.

Svoj poetski omaž među  stradalnicima komunističkog terora doživjele su i dvije nevesinjske tragedije. Prva se desila na Lazarevu subotu 1942. godine kada su komunisti  na božjoj pravdi i bez ikakvog ljudski razumljivog razloga ubili grupu mladih ljudi u Nevesinju, a druga se desila na dan oslobođenja Nevesinja kada su komunistički oslobodioci surovo poubijali petnaestak djevojaka samo zbog toga što su bile iz uglednih srpskih porodica. O njihovoj tragediji autor ovih redova je saznao iz Šipovčeve monografije Nevesinje slavno i iz knjige Momčila Golijanina posvećene Aleksi Kovačeviću i posvetio im pjesmu Rosa suzna. Poetski omaž stradalim nevesinjcima na Lazarevu subotu  1942. godine sačinio je pjesnik Đorđe Dabarčić u pjesmi Spavaju moji zavičajci.

Obje pjesme ovdje donosimo ubijeđeni da im nikakav komentar nije neophodan.

ROSA SUZNA

Nedosanjanoj ljubavi nevesinjskih djevojaka

14. februara 1945.                

U sred grada

U kasarni

Viž Mahale

Kraj čatrnje

Ispod grana punih inja

Ubijahu antihristi

Čarne oči Nevesinja

Mjesto sunca

I slobode

Mjesto dana

I ljubavi

Iznad crkve

Na poljani

Crni gavran nekud  pr`nu

Bezobzirne ljudske duše

U snijegu eno gaze

Djevojačku kosu crnu

Dok strah lebdi iznad grada

Prsti kandže

Grlo dave

Ne trepnuše umirući

Nevesinjske oči plave

Na humkama rosa suzna

Okrenuta nebu sinjem

Viori se gusta kosa

 Nad pustijem Nevesinjem

SPAVAJU  MOJI  ZAVIČAJCI

(Mladićima iz Kifina sela koji su ubijeni na Lazarev dan  1942. godine.) 

Spavaju nestašne godine

pred vratima bogomolje

Što ih isprati praskozorje

u rano  proljeće  ratno;

Licem na svetog Lazara

krenuše  dušmanske ruke

da momačke uvojke

zamrse  krvlju, nepovratno.

Spavaju moji zavičajci

snom  divnih  pravednika

Sa žicom oko vrata

i  blijedog razbijenog čela;

Sanjaju  mobne   žetve

na rosnim  podvornicama,

Sanjaju djevojačku pjesmu

i  zimska  večernja sijela.

 …………

A  pamtiš li ozvjezdana nado,

ko ugasi momačka svanuća

I ko učini nemirnim

talase  zelene  Zalomke;

Pamtiš;  vjetar je tjerao  oblake

kišnim Pustopoljem

I dozivao ozeblu dušu

da  sačuva majke –  jadikovke.

A  majke bosonoge, plačne,

do juče o svadbi snile,

Jutro im  nadanja u nepovrat savi

mirisom Cvjetne  Vrbice;

u grudima čuvale znamen

svojih  dvadesetogodišnjaka

i sklapale umorne ruke

na  okrvavljeno  lice.

                           ………..

Sad uđite u moju riječ

tužni  gospodari sjećanja

Da nevesinjsko plavetnilo

privijem na vaše rane,

Da tuga i opomena zazvoni

zvon  Drenovikom

Da vaša ugasla mladost

vječnošću  postane.

Uđite u tajnu blaženstva,

tamo je vaše mjesto

Vas nevine golobrade

trebala je čekati sreća;

Uđite, rođeni moji,

kalendar hrišćanske ljubavi,

Na  vašem ikonostasu

nek  vječno  gori   svijeća.

                             ………..

Opet proljeće krade

momačku pjesmu  zavičaja

I toči daleka sjećanja

vremena  što traje;

Dvanaest paperjastih sokolova

zaustavilo je   svoj  let

Pred pragom  Trojice  Svete,

da opominju  naraštaje.

Potpuno smo svjesni da sličnih motiva u našoj poeziji  ima još dosta i da će ih biti sve više kako istina isplivava iz tame zaborava, a mi sa ovih nekoliko  poetskih slika o komunističkom antisrpskom poetskom rukopisu samo pokušavamo otvoriti jednu temu koja mora naći svoj cjelovit odgovor i u poeziji, a onda i u njenom tumačenju.

IZVORI:

Lalović 2017: Rade R. Lalović, Pred sjenima srpskih mučenika, poetska rukovet, Foča

Lalović 2018: Rade R. Lalović, Srpska poezija stradanja i patnje – zbornik radova, Foča

Popović 2018: Ranko Popović, Mi znamo sudbu, Banja Luka

Avramov 1992: Smilja Avramov, Genocid u Jugoslaviji u svetlu međunarodnog prava

https://tvk3.info/zlocini-komunista-protiv-srpskog-naroda-tito-trazio-da-komunisti-srbije-budu- brutalniji-prema-srbima-od-drugih/

http://www.nspm.rs/prenosimo/prvi-put-u-srpskoj-javnosti-zlocini-komunista.html?alphabet=l

http://slobodnahercegovina.com/istorija-o-kojoj-se-cutalo-drugo-lice-narodnih-heroja/?lang=lat

[1] “ Najpoznatija lokacija na kojoj su vršeni zločini u Crnoj Gori je svakako Pasje groblje kod Kolašina gde je pobijen veći broj onih koje su komunisti videli kao svoje neprijatelje. „Na Badnji dan 1942. godine partizani su u kolašinskom Lugu na desnoj obali Tare, nad telima 240 unakaženih građana, razapeli lešinu psa.“ (Izvor, VIKIPEDIJA)

Napomena urednika portala Jadovno 1941:

Ovaj rad je gospodin Rade R. Lalović prezentovao na Okruglom stolu održanom u Andrić Inistitutu 06. septembra 2019.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top