Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Marta 1943. godine, u Vrnjačkoj banji, Veselin Šijaković je ubio gestapovskog oficira, jednog od najodgovornijih za nacistički zločin u Kragujevcu 21. oktobra 1941, kada je strijeljano 3000 civila, od kojih 300 učenika (danas je godišnjica)
Pripremio: Ljubiša Moračanin
Veselin Šijaković je rođen 1924. godine u Nikšiću gdje su se njegovi roditelji doselili iz Andrijevice. Njegov stariji brat, Vuko, stradao je nad Njemačkom 1944. godine, dok je pilotirao savezničkim avionom. Drugi brat, Mitar, odveden je iz beogradske Gimnazije na Sremski front, gdje je stradao već trećeg dana borbe.
Drugi svjetski rat zatekao ga je u Kragujevcu gdje je učio Vojno-tehničku školu. Kada su zaposjeli zgradu Vojno-tehničkog zavoda, Njemci su zarobili se pitomce, pa i njega. Ubrzo su, međutim, pustili Hrvate, Muslimane i Slovence,a Srbe su uputili na prinudni rad.
Sa dva druga, Veselin je uspio da pobjegne u šumu, gdje su susreli pripadnike Jugoslovenske vojske u otadžbini, i to Jeličkog korpusa koji se već bio proslavio oslobađanjem Gornjeg Milanovca, Užica, Čačka, Požege. Odlučili su da ostanu sa njima, i raspoređni su u jedinicu zaduženu za diverzije. Jedinica je bila sastavljena od trojki. Veselin je postavljen na čelo jedne trojke. I tako je krajem jula 1941. započelo njegovo ratovanje.
Prva velika bitka u kojoj je učestovao bila je pokušaj oslobađanja Kraljeva, u oktobru 1941. Najače njemačko uporište u Kraljevu bila je Ratarska škola. Na nju je, sa bombom u ruci, juriš predvodio Jovo Bojović, komandant Korpusa. Pokosio ga je prvi njemački rafal. Još dosta Veselinovih saboraca je je te večeri izginulo, pa je jedinica bila prinuđena da se povuče.
U jesen 1942, vrhovna komanda je, po predlogu Ravnogoraca iz Beograda, odlučila da likvidira gestapovskog majora koji je imao ključnu ulogu u streljanjima civila i đaka u Kragujevcu. Za taj zadatak je određena jedna trojka s najviše iskustva. Ušli su u zgradu u Beogradu u kojoj je živio taj major, kroz otvoren prozor podruma, ali ih je na stepeništu koje je vodilo na sprat, dočekao njemački stražar i pobio ih.
U međuvremenu, gestapovski oficir prešao je u Vrnjačku banju, gdje su Njemci imali jako uporište, oko deset hiljada vojnika. Šijaković je sam prijavio svoju trojku za likvidaciju njemačkog oficira. Pridružio im se jedna vojnik iz Vrnjačke banje, koji je dobro poznavao teren.
U ispovijesti za reviju Istok, ljeta 2005. godine, Veselin Šijaković je detaljno opisao kako je to uspio:
„Noću smo se prikrali vili u kojoj je živio gestapovski oficir. Čekali smo u dvorištu da dođe sa sjedeljke u obližnjem hotelu. Oko jedan sat posle ponoći, u pratnji trojice vojnika, pojavio se, teturajući se, očigledno pijan. Vojnici su mu pomogli da se popne uz unutrašnje stepenište i vratili se da patroliraju ulicom. Kada je otvorio prozor od svoje spavaće sobe, posao nam je bio znatno olakšan. Uzeo sam stube koje smo donijeli sa sobom, i postavio ih uz zid. Prvi put su mi ruke zadrhtale, i to tako jako da su stube počele udarati o zid. Rekao sam sebi: Ipak, ja nijesam za ovakve zadatke!
Uspio sam nekako da se popnem u uđem neopaženo. Lijevom rukom sam ga ščepao za kosu i glavu mu pribio uz jastuk, a desnom rukom mu zario nož u srce. Riknuo je kao lav! Pošto glavu nije mogao da mrdne, noge su mu otišle u vis i neprestano koprcale! U istom trenutku, odjeknuo je vrisak žene koja je ležala u susjednom krevetu, na moje zaprepašćenje. Zbunjen, izvadio sam pištolj i upucao je sa par metaka! Moji drugovi, koji su čekali u dvorištu, mislili su da je njemački oficir pucao na mene, jer je dogovor bio da ne upotrebljavamo vatreno oružje, pa je jedan od njih pohitao uz stube. Sudarili smo se na stubama, niz koje sam ja više padao, leđima, nego što sam koračao.
Zasvirale su sirene, poziv na uzbunu, a mi smo se dali u bijeg kroz susjedna dvorišta. Tek tada sam shvatio da sam zaboravio da uzmem torbicu njemačkog oficira, što mi je bio jedan od zadataka. Mislio sam da ću zbog toga biti kažnjen, međutim, od Vrhovne komande sam odlikovan Obilića medaljom, koju mi je kasnije, pred 20 hiljada boraca, uručio veliki junak Jezdimir Dangić, komandant Drinskog korpusa.
Slijedile su brojne bitke po Bosni, protiv ustaša i balija, u kojima sam ranjen više puta, ali mi je najteži dan bio 10. septembar 1944. godine (to je inače jedan od rijetkih datuma koje pamtim) kada je kralj Petar Drugi, preko Radio Londona, naredio da se priključimo jedinicama maršala Tita! Taj kraljev govor u mom mozgu je uklesan kao tekst na nekom spomeniku, i od tada do danas, svaku noć, taj govor odslušam po jedanput ili dvaput! Prati me kao noćna mora! Da li je to moguće! Ja kralja svoga nikada izdao nijesam, a on nas izda sve! Ta njegova izdaja koštala nas je stotina hiljada života! Htio sam njegovom sinu, kada je dolazio na naše skupove, da očitam molitvu za njegovog oca, ali uvijek me je nešto spriječilo. U međuvremenu, njemu je neko rekao šta ja spremam da uradim, pa me je izbjegavao na razne načine. Na kraju sam i ja počeo da izvrdavam susret sa njim, zbog mog sina koji je postao član Krunskog savjeta. Ja mu ne bi bio član tog savjeta – pa da mi cijeli svijet dadne!
Kralj Petar je bio mlad – kažu mi. A on je moje godište. Kako on mlad, a ja nisam bio mlad. Ja sam milion puta u životu uzviknuo: ‘Živio kralj Petar Drugi’, krv prolivao, četiri puta ranjavan i oduđivan i od Njemaca i od Partizana, sve boreći se za kralja i otadžbinu, to je bio moto moje borbe. A taj moj kralj je napravio to što je napravio. Kako je bio mlad kad je imao 20 godina, a ja nisam bio mlad ni kad mi je bilo 16 godina!
Zarobili su me partizani na Đurđevdan 1946. godine na Ustikolini. Opkolili su kuću u kojoj smo se nalazili nas trojica, kao i ukućani. Gađali su kuću i bacačima, pa je ranjeno dijete od jedne godine. Kada sam vidio da će pobiti i tu porodocu, odlučio sam da se predamo. Tri mjesec aje vođena istraga. Suđenje je bilo na Vojnom sudu u Nišu. Optužili su me da samratovao protiv partizana, što sam ja negirao, jer na njih, sem onog dana kada su me uhavtili, nikad anijesam metka ispalio. Ipak, osudili su me na smrtnu kaznu. Posle tir mjeseca, presudu su mi preinačili u doživotnu robiju, i 1948. su me prebacili u podgorički zatvor Jusovača. Tu su me držali u totalnoj izolaciji od drugih zatvorenika, u najgorim uslovima, iako sam bio teško bolestan. Kada sam bio na izdisaju snaga, 1952. godine, pustili su me da umrem kući. Saznali su za moj slučaj prijatelji iz Beograda, i prebacili me tmao, gdje me spasio ljekar dr Veselin Savić.
Iste te 1952 godine sam se oženio sa Darinkom Šaranović, koja je došla da me obiđe, pošto je znala da sam robijao sa njenim bratom.
Učestvovao sam aktivno, iako star, u ratovima u vrijeme raspada SFRJ. Kada je srpskis vat poginuo u Sarajevu, isti dan sam otišao za Beograd i stavio se Srpskoj gardi na raspolaganje. Iako mi je bilo 68 godina, nijesma bio gori borac nego kada sam bio mladić. Čak sam uspio da, u borbi prsa u prsa, golim rukama zadavim jednog ustašu. Ratovao sam, uglavnom, po Bosni. Posle 50 godina, na istom mjestu. Sve je bilo isto, čak su i neprijatelji bili isti.“
VITEZ PRAVOSLAVLjA
Veselin Šijaković je od Srpske pravoslavne crkve, za doprinos pravoslavlju, dobio Orden Svetog Save prvog reda, a od patrijarha jerusalimskog Diodora – gramatu „Vitez pravoslavlja“, za podvig koji je učinio na Vaskrs 2000. godine. Naime, te 2000. godine uspio je da uđe, zajedno sa sveštenicima, u Hristovu ćeliju, što prije toga nije uspjelo nijednom civilu. Nakon molitve u Hristovoj ćeliji, dograbio je krst od 100 kilograma, visok tri metra, ponio ga 20 metara i predao sveštenicima koji su krenuli ka Hristovom grobu. Sveštenici nijesu mogli da vjeruju svojim očima – da jedan starac nosi toliki krst, ispirčali su to patrijarhu koji ga je pozvao u goste i uručio mu gramatu „Vitez pravoslavlja“.
Veselin Šijaković je umro 27. septembra 2009. godine. Ostala su mu dva sina Dragoljub i Bogoljub (profesor Univerziteta, bio je ministar vjera u Beogradu, u dva mandata), i četvoro unučadi.
Izvor: MAGAZIN SEDMICA
Vezane vijesti:
Na današnji dan: Nemački zločin u Kragujevcu
Mama, nisam kriv što sam ostao živ: Kako je Mija Aleksić …
Fašizam više nije „ante portas“, nego nam je u kući | Jadovno 1941.
