Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
SpanishHristos je znao za šta i za koga nevin umire. Nisam sigurna da su naši stari znali razlog svog strašnog umiranja govoreći i vjerujući da „neće krst na krst“.
A udario je. Krst. Na Krst.
Idući jadovničkom stazom, tim velebitskim Krsnim putem ili Ulicom suza, ali i svakom drugom od bezbroj staza i pruga srpskog mučeništva, pokušavamo zamisliti golgotsku pasiju naših predaka. Zamišljamo bol i jauke, žeđ i znoj, suze i krv. Pitamo se o čemu su razmišljali, čemu su se nadali, koga su se sjećali. Da li su znali da i On skupa s njima ide u tu strašnu smrt? Jer, išao je, naravno, dok su nas, od Njega nenapušteni, silom ostavljali! Sve su takve staze Njegove.
Zamišljamo nemoguće – da im mi, njihovi potomci i sunarodnici, na tom putu stradanja nekako olakšavamo tu davnu patnju, podnosimo dio njihovog bola, gasimo žeđ ili, poput Veronike, brišemo im krvavo lice. Da makar malo u njihovo ime, kao Simon Kirinejski nosimo njihov preteški krst, iako već grcamo pod teretom sostvenih krstića, drvenih, srebrnih i zlatnih, okačenih oko vrata. Priželjkujemo, kao Josif od Arimateje, da ih barem dostojno sahranimo, konačno. Da ne čame netljene kosti po jamama i pod humkama, dok ih kropimo našim zakasnilim suzama. Sahraniti pretke. Kakva želja! I tako teško ostvariva.
Mi, nejaki, rastuženi i užasnuti doživljajem stratišta i uskovitlanim mislima i osjećanjima, zamišljamo nezamislivo i neopisivo, idući njima, Svetima, na poklonjenje.
Bogomajka već odavno obilazi velebitska stratišta, stalno i uporno, da mi to ni ne znamo. Samo kažu kako povremeno neobjašnjiva svjetlost obasja vrleti i gudure u sred noći. Čudo, kažu. A nije. Ne znaju da to Majka nad majkama obilazi svoja poklana čada, pa svjetlo njihove radosti probija iz jama i humki, kao najava Božanske Svjetlosti, Radosti i Ljubavi koja će tek doći. Nema tu čuda. Jer, ko će, ako ne Ona?
A morali bismo, zapravo, s radošću uz Velebit! Morali bismo s molitvenom radošću ići svakom stradalničkom stazom, jer će ta mjesta, sav čemer u sebe sakupivši – zlu krv, mržnju, zavist, i bivajući ljudskom rukom pretvorena u pakao na zemlji, postati najsvjetlija mjesta Vaskrsenja. Kako će tada jame da sijaju nestvorenom svjetlošću! Kako će nevino prolivena krv da poje najljepše pjesme umjesto vapaja! Kako će da ustanu naši pravednici u Hrista obučeni!
O, biće to najradosnija mjesta opšteg Vaskrsenja kada On bude ponovo došao i u slavi prošao stazom kojom su Ga nekoć gonili. A za Njim i onaj mučenički srpski nebeski narod naših predaka po kom će nas On prepoznati.
Autor: Zorica Đoković
Zorica Đoković: Na kapiji Raja | Jadovno 1941.
Zorica Đoković: Pismo dedi | Jadovno 1941.
Istina mijenja pogled na život i smrt | Jadovno 1941.
