Zlodela novosadskog „Dogovora“ iz 1954. godine

Novosadski „dogovor“ iz 1954. godine su navodno doneli lingvisti i književnici, koji su se pred narodom samo pojavili kao njegovi potpisnici. Međutim, ovde su lingvisti i književnici bili samo izmanipulisani od strane onih koji se u javnosti nisu videli, a koji su bili investitori i naručioci posla, a to su bili Vatikan i komunističke vlasti u Jugoslaviji (krojač Aleksandar Ranković), dok je uloga zaprege i izvođača radova poverena Matici srpskoj, a uloga nadzornika nad izvođačem radova i kočijaša sa kajasama i bičem u rukama je bila poverena Matici hrvatskoj.

Zvanično, pred javnošću je saopšten cilj ovog „dogovora“: Jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca je jedan jezik, sa dva izgovora – ekavskim i ijekavskim, i dva pisma – latinicom i ćirilicom. Oba izgovora i oba pisma su ravnopravni. Međutim, još u toku pisanja tog „dogovora“ videlo se da Srbi i Hrvati u njemu imaju različite uloge: Hrvati da saopšte svoj spisak želja, a Srbi da te želje sprovedu u delo.  Nabrajanje narečja – ekavsko i ijekavsko, i nabrajanje pisama – latinica i ćirilica, je trebalo da pokaže „ravnotežu“ između srpske i hrvatske strane. U prvom slučaju prednost je bila na strani Srba, a u drugom na strani Hrvata. Pa ipak, to nije smetalo članu hrvatske strane Stjepanu Ivšiću da prilikom potpisivanja dokumenta istakne napomenu: „Ovo potpisujem u očekivanju da to neće dovesti do potiskivanja ijekavskog od strane ekavskog izgovora“. Nije ga zanimalo da  li bi latinica mogla potisnuti ćirilicu.

„Ravnopravnost pisama i dijalekata“ je bila samo maska koja je imala ulogu da prikrije stvarni cilj tog „dogovora“ – preslovljavanje hiljadugodišnje pismenosti srpskog naroda! I odmah se počelo sa njegovim ostvarivanjem. U međusobnoj prepisci između Izdavačkog zavoda Matice srpske i Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Hrvati su pisali, naravno, svojom latinicom, a Srbi, naravno – hrvatskom latinicom! Prema Novosadskom „dogovoru“!

U vojsci, na Pošti i na železnici iz Morzeove azbuke izbačena je srpska ćirilica sa 30 slova i zamenjena latinskom abecedom sa samo 26 slova.

TV Beograd je prvih 20 godina svog postojanja (1958 – 1978.) koristila isključivo hrvatsku latinicu, iako su ostali TV centri slobodno koristili pisma svojih naroda. Prema Novosadskom „dogovoru“! 1961. godine izvršena je zamena registarskih tablica na vozilima. Do tada su tablice označavale republičku pripadnost: S= Slovenija, H= Hrvatska, BH= Bosna i Hercegovina, CG= Crna Gora, S= Srbija i M= Makedonija. Dakle, jedino su Slovenija i Hrvatska imale latinične oznake, a sve ostale republike ćirilične. Zašto? Pa zato što je do tada bio takav raspored pisama u Jugoslaviji. Od 1961. tablice su označavale gradove, i sve su bile na latinici! Zašto? Pa sprovođen je Novosadski „dogovor“! Zabranjen je uvoz i proizvodnja ćiriličnih pisaćih mašina. Prema Novosadskom „dogovoru“!

Kompjuteri su od svog pojavljivanja dugo imali samo latinska slova. Opet Novosadski „dogovor“! Mobilni telefoni mogu da šalju SMS poruke na latinskom, grčkom, ruskom, mađarskom, rumunskom, švedskom, nemačkom, makedonskom, jevrejskom, arapskom pismu, jedino ne mogu da pišu – srpskim ćiriličnim pismom. Prema Novosadskom „dogovoru“!

Gospodin Vladimir Lepojević je na jednom naučnom skupu u Beogradu priložio svoj rad na ćirilici, kao jedini na tom skupu. Organizatori su mu predložili da rad prebaci na latinicu, a obrazloženje je bilo da ćirilica svetu pruža „ružnu sliku o Srbiji“! Gospodin Lepojević nije želeo da odustane od pisma svog naroda i svoj rad je – povukao! Nije želeo da postupi po Novosadskom „dogovoru“.