ZLOČIN BEZ KAZNE: Krvavi Vidovdan u Zaboranima kod Nevesinja

Hercegovina, ta mitska zemlja, kroz vijekove je bila simbol slobode srpskoga naroda. Nepokorni duh hercegovačkih gorštaka odolijevao je „domaćim” i stranim okupatorima na vrhuncu njihove krvožednosti.

Nerijetko je bila bedem pred kojim su se lomila dušmanska koplja, ali i ono podneblje iz čijih su se kršâ i vrleti dizali ustanci za oslobođenje vaskolikog srpstva sa dalekosežnim istorijskim posljedicama.

Ali kako je sloboda oduvijek podrazumijevala stradanje, tako je i Hercegovina ponijela krst prvomučenika, postavši simbol srpske golgote ravan onom kosovskom.

Nažalost, znana i neznana stratišta ovog svetosavskog kraja, zub vremena neminovno prepušta zaboravu. Pridvorica, Prebilovci, Korićka jama, iako bi trebali biti mjesta hodočašća, još uvijek su koliko-toliko prisutni u kolektivnom sjećanju našeg naroda, ali toliko drugih stratišta, bezimenih i bezdanih jama koje skrivaju zločine nepoznate i divljaštvu u istoriji čovječanstva, ostalo je u potpunosti nepristupačno, poput predijela u kojima se nalaze, i našoj svijesti, znatiželji, interesu.

Pogubno je graditi budućnost na zaboravu prošlosti, a između ćutanja i zaborava gotovo da nema nikakve razlike. Većina napuštenih sela, zaraslih grobova, ruiniranih nastambina po sablasnim obodima hercegovačkih poljâ, nemušto nam pripovijedaju svoje krvave priče iz minulih ratova.

Ne budemo li te priče artikulisali i zapisivali, vrijeme će odraditi svoj posao i one će svijetu i potomcima „autora” tih priča, ali i nama samima, početi sve više da liče na nepovjerljiv mit. U onu raku u koju ćutanjem pokopavamo sopstvenu istoriju, polažemo nešto više od naše budućnosti – polažemo sebe, naše kulturno, duhovno i nacionalno biće.

Zato danas, četvrt vijeka nakon ovog strašnog zločina u selu Zaborani nadomak Nevesinja, potpuno nepoznatog široj javnosti, donosim ovu neispričanu priču.

Davno ustaljenom običaju da se u osvit najvećih pravoslavnih praznika upada u srpska sela, naši „susjedi” su ostali doslijedni i u poslednjem ratu. Tako smo često puta bili prinuđeni da umjesto slavskih prislužujmo posmrtne voštanice. U susret još jednom Vidovdanu bude se iste one emocije koje mi pred oči vraćaju jednu upečatljivu sliku iz djetinjstva. Do duše iznova dopire poznati eho glasa moga đeda…

Priča đed, a mi djeca, skupljena oko šporeta ili po majčinim i bakinim krilima, netremice ga slušamo. Iako, možda, nekada nismo razumjeli o čemu on to zapravo govori, nekim unutrašnjim čulom osjećali smo da je nešto jako važno u pitanju, a ozbiljnost i usredsređenost dragih lica iz komšiluka, koji bi često došli na šoljicu kafe ili partiju karata, to bi nam i potvrđivala. Pričao bi nam o svirepim zločinima komunista iz ovog kraja, o strahotama kojih se svojim očima nagledao.

O slavljenju zločina u „krvavom partizanskom kolu” hercegovačkih komunista, o brutalnom strijeljanju sedamnaest nevesinjskih djevojaka, lažno optuženih za ne znam ni ja šta. Držao je pažnju čak i nas najmlađih, stvarao živ prizor i sliku pred očima onih kojima se obraćao. Istina, često bi se ponavljao. Valjda iz straha da takve istine ne budu zaboravljene, da ih dobro upamtimo.

Ali jedna priča bila je mnogo više od pukog kazivanja i sjećanja na jedan Vidovdan, smrt, zločin bez kazne…

Ta priča bi otvarala sve pukotine i šupljine na zidovima zadimljene odaje kroz koje bi se, nečujno poput lopova, u prostoriju uvlačila neiskazana jeza i neprijatna sjeta na preživjeli strah; traumu na koju bi i svako podsjećanje ostavljalo novi ožiljak na srcu. A srce moje majke, dok bi priča odmicala a glas naratora postajao drhtaviji i nesigurniji, bivalo bi uznemireno i bojažljivo, nervozno.

Jasno sam osjećao kako se zahuktava u njenim brižljivim grudima dok bi me, držeći u naručju, zaštitnički grlila i zaklanjala, prislanjala sebi uz lice i šaputala: „Ne dam te nikom!”

Bila je to priča o još jednom krvavom Vidovdanu, ovog puta 1992. godine, o još jednim mučenicima koji su na taj dan, poput slavnih predaka vijekovima unazad, platili svojim dželatima cijenu Srpstva, hrišćanstva, Pravoslavlja sopstvenim životom. Priča koja, nažalost, još od 1389. godine dobija svoj nastavak, gdje je svaka nova epizoda, čini se, strašnija od prethodne, bolje osmišljena, realizovana i naravno krvavija.

Uhvativši uvijek nespremnog srpskog seljaka, domaćina, vojnika; zatečenog i nedorečenog u molitvi i polju, na spavanju, od Kosova i Hercegovine do Podkozarja i Krajine, dušmanin ih iznenada upisuje u istoriju i vječnost, neprolaznost.

Zaslijepljen mržnjom, ne primjećuje svetost glave koju kani odrubiti i koja će mu, poput svetog starca Vukašina klepačkog, prije nego što nož presiječe grkljan, još stići da kaže: „Samo ti, dijete, radi svoj posao.“

O ovom stravičnom zločinu koji se desio u Zaboranima 28. juna 1992. godine, gdje je čitav jedan zaseok – Vitice, pretvoren u veliko zgarište, a svi oni koji se na vrijeme nisu uspijeli evakuisati pobijeni i poklani, malo se zna i, ko zna zašto, još manje govori. Svjedoci ovog nemilog događaja samo su zidine, tom prilikom, spaljenih kuća i štala koje, podupirući jedna drugu, još uvijek stoje uspravno i ponosno – prkosno; njihova dvorišta i okućnice zarasla u korov i šipražje, podsjećajući da se i tu, ne tako davno, živilo i radilo. Iako tako nijeme one će svakome ko zna da sluša i gleda reći mnogo više od ovih malobrojnih žitelja koji danas tu obitavaju, a koje je ustaška kama tog dana nekako mimoišla.

Samo jedan čovjek progovorio je u javnosti o ovom zločinu. Bio je to bivši predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević na suđenju u Haškom tribunalu. Međutim, to je ostala nezapažena, nedovoljno inspirativna digresija za potplaćene marionete tog „suda” da bi se bilo ko poduzeo da rasvijetli slučaj. Ono što nas, svakako, najviše boli jeste to što su imena svih počinilaca ovog zločina, svih učesnika u zavjeri kakvu ne pamti novija istorija ovoga kraja, gotovo javna tajna.

Skoro da je teško pronaći nekoga iz okoline Zaborani ko neće biti u stanju da, imenom i prezimenom, nabroji barem većinu onih koji su taj dan prolili srpsku krv, spalili vjekovna ognjišta, dobrim dijelom ugasili jednu lozu Milovića. Tiho, kao da su i sami nešto krivi, a krivi su samo što su tihi, što ćute, iz čudnog straha da nekog ne uvrijede ili pak sreće što su taj dan ipak preživjeli, po slavama i vašarima, sjetni i pripiti nabrajaju imena ljudi koje svi poznaju, ljudi iz susjednih sela, dojučerašnjih komšija i prijatelja.

To jutro u selu se nalazilo, kako je đed govorio, „oko 120 čeljadi”. Uveče ih je zanoćilo samo petnaest. Osam živih i sedam mrtvih. Bježeći pred užasom koji je za sobom ostavljao smrt, nas djecu i žene su sklonili u gusto, jedva pristupačno, skrovište u lipovom gaju nadomak sela. Mene, devetomjesečnog dječaka, izbezumljenog od haosa kojeg sam, iako tako mali, naslućivao i proživljavao, nosila je moja majka.

Trčala je sa mnom u naručju zajedno sa drugim ženama i djecom, muškarcima koji su organizovali povlačenje, prema Lipovini koja se nikad nije činila daljom.

Koraci su joj bili kratki, teški i nesigurni. Pucali su po nama iz pozadine. Hitci su potkresavali stari šljivik kroz kojeg smo panično bježali od zla kojem se pomračio um, pa mu je bilo svejedno koga će uskratiti sunca sutrašnjeg dana. Jedan metak fijuknuo nam je iznad glava, svega dvadesetak centimetara možda, otkinuvši tom prilikom jednu mladicu požegače. Tako smo za pola tog teškog i nesigurnog koraka izbjegli laku i sigurnu smrt, ostali na ovoj strani koja se tada i nije činila boljom.

Izbjegnuta je veća tragedija, svi smo došli živi pod krošnje visokih lipa koje, iako u punom cvatu, nisu mirisale. Samo jedan miris širio se selom – miris paljevine i krvi.

Tek kada je stiglo pojačanje iz Nevesinja napad je u potpunosti odbijen, a zlikovci protjerani prema Glavatičevu i Neretvi. U prvi mrak stigao je autobus iz grada kojim smo mi djeca, žene i starci prebačeni u kolektivni centar – staru Kuglanu, prilagođenu za ovu svrhu. Tu smo proveli noć, besanu i dugu, a sutradan krenuli da tražimo neki prikladniji smještaj kod rijetkih poznanika i prijatelja, ili barem onih za koje smo mislili da to jesu.

Crni bilans je brojao osam mrtvih glava, od čega čak šest iz kuće Milovića. Ubijeni su civili, jedna starica, starac u 91. godini je zaklan ispred kuće na cjepalu, nedužan i miran, poput Vukašina. Ranjeni su Goran Radić i Predrag Kandić, teško ali ne i smrtonosno.

Tada su na Vidovdan, oko deset časova, ubijeni:
– Golijanin (Dušana) Pero;
– Milović (rođ. Lojpur) Desanka;
– Milović (Đorđa) Nikola, rođen 1925. godine;
– Milović (Nikole) Dragan, rođen 1954. godine;
– Milović (Živadina) Boro, rođen 1962. godine;
– Milović (Milana) Marko, rođen 1938. godine;
– Milović (Boža) Milan, rođen 1901. godine;
– Sarić (Mitra) Vidoje, rođen 1932. godine preminuo je u nevesinjskoj bolnici;

NEK VAM JE VJEČNA SLAVA I HVALA!!!

Svako prisjećanje na ovu srpskom krvlju ispisanu istinu na jedan osunčani Vidovdan nanosi srcu novi bol jer se kopa i grebe po starim ranama i ožiljcima. Nepravde se najteže prebole, a njih je za tako kratko vrijeme bilo isuviše. Moj krik će se, možda, u masi onih koji ćute o ovom događaju izgubiti u kratkom ehu kojeg niko neće ni čuti ni razumijeti. Prigušiće ga ćutanje gomile, njihovo bojažljivo oklijevanje i razmišljanje izgledaće bučnije i opravdanije. Ali ja sam pozvan da vrištim o tome iz sveg glasa i to ću da činim sve dok ne promuknem. Istine poput ovih ne smiju biti pokopane sa onima koji su o njima najglasnije vikali.

Ipak, sve dok ne progovore svi oni koji su tog dana tu bol osjetili na njenom izvoru, pomiješanu sa strahom i bezizlaznošću situacije, koje ih i danas ponekad sustignu i zamisle, koji su svjedočili krvavom piru ljudi sa zelenim trakama oko glava ubijeđenih da čine sveti obred koji njihov bog velikodušno odobrava, ova priča ostaje težak i nedorečen invalid, te upravo zbog toga nemam pravo da na nju stavim tačku. Ostavljajući prostora, kako sebi tako i drugima, da je nadograđuju i dopisuju, sa ove tri tačke moja misija se, bar za sada, završava…

Ognjen Kandić

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA